Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3314/21 (S.Š.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Krivični postupak
- COVID-19
- Mjere zabrane
- Porodični život
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3314/21
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3314/21, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S.Š. podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 030713 21 Krž 3 od 1.
septembra 2021. godine i S1 1 K 030713 21 Kv 18 od 3. augusta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 20. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 030713 21 Krž 3 od 1. septembra 2021. godine i S1 1 K 030713 21 Kv 18 od 3. augusta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 30. septembra i 4. oktobra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. U krivičnom postupku koji se vodi protiv više optuženih osoba među kojima je i apelant Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 030713 21 Kv 18 od 3. augusta 2021. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjera zabrane određenih i produženih Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 030713 18 Kro od 31. oktobra 2018. godine. Apelantu su navedenim rješenjem određene sljedeće mjere zabrane: zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) uz privremeno oduzimanje putnih isprava, izdavanje novih putnih isprava i korištenje lične karte za prelazak preko državne granice i zabrana sastajanja sa određenim osobama iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pred Sudom BiH u toku krivični postupak protiv više optuženih lica (16 lica) među kojima je i apelant zbog krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), da su rješenjem Suda BiH od 31. oktobra 2018. godine apelantu i ostalim optuženim određene mjere zabrane iz čl. 126, 126a. stav 1. tač. c) i d) ZKPBiH, da je 29. jula 2020. godine apelantu (i ostalim optuženim) ukinuta mjera zabrane iz člana 126a. stav 1. tačka d) ZKPBiH, odnosno obaveze javljanja nadležnom državnom organu, da su, u smislu odredbe člana 126b. stav 6. ZKPBiH koja propisuje obavezu suda da svaka dva mjeseca preispita da li je mjera zabrane još potrebna, apelant i ostali optuženi pozvani 26. jula 2021. godine da se izjasne na okolnosti dalje primjene izrečenih mjera zabrane. Tužilaštvo je predložilo da izrečene mjere zabrane i dalje ostanu na snazi a apelantov branilac je predložio ukidanje mjera zabrane apelantu, ističući pri tome da se mjere zabrane određuju samo radi prisustva apelanta kao optuženog i neometanog vođenja krivičnog postupka a da se u konkretnom slučaju glavni pretres ne održava.
7. Nakon toga je vijeće Suda BiH ispitalo navode svih stranaka u postupku i ocijenilo da su mjere zabrane opisane u izreci rješenja i dalje neophodne, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. Naime, ocijenjeno je da osnovana sumnja proizlazi iz potvrđene optužnice Tužilaštva i da je sudija za prethodno saslušanje izvršio analizu dokaza dostavljenih uz optužnicu. S tim u vezi je istaknuto da je prilikom potvrđivanja optužnice, kao i prilikom odlučivanja o produženju ranije određenih mjera zabrane utvrđeno da postoji dovoljan stepen osnovane sumnje koji je i u trenutku odlučivanja povodom redovne kontrole neophodnosti trajanja izrečenih mjera dovoljan da se ranije određene mjere zabrane ostave na snazi. U tom pravcu je istaknuto da se vijeće neće ponovo upuštati u razmatranje i elaboriranje dokaza koji su ocijenjeni u fazi potvrđivanja optužnice iz razloga što su ti dokazi već analizirani i ocijenjeni, te su, po mišljenju krivičnog vijeća, dovoljni za zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja su im potvrđenom optužnicom stavljena na teret.
8. Osim osnovane sumnje, vijeće Suda BiH je u odnosu na dalju primjenu mjera zabrane utvrdilo i postojanje posebnih razloga koji opravdavaju trajanje mjera iz čl. 126. st. 1. i 2. i 126a. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Naime, u pogledu primjene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH koje su određene zbog bojazni od bijega i onemogućavanja vođenja krivičnog postupka, krivično vijeće Suda BiH je podsjetilo na sadržaj navedene zakonske odredbe ističući da u okolnostima konkretnog slučaja i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na bojazan od bjekstava apelanta (i ostalih optuženih). U tom pravcu su navedene sljedeće okolnosti: priroda krivičnog djela, zaprijećena kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora i postojanje drugih veza izvan BiH, konkretno za apelanta porodičnih veza, što bi u sveukupnosti moglo motivirajuće utjecati na apelanta da bijegom omete krivični postupak koji je u toku.
9. Vijeće Suda BiH je dalje ocijenilo da na strani svih optuženih, pa i apelanta i dalje egzistiraju okolnosti i razlozi koji ukazuju na postojanje određenog stepena opasnosti od ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke sa ciljem izbjegavanja ili umanjenja krivične odgovornosti, te da navedena opasnost može biti uspješno otklonjena izrečenom zabranom sastajanja sa određenim osobama. Naime, kada je riječ o primjeni ove mjere zabrane koja se u konkretnom ogleda u zabrani sastajanja sa svjedocima Tužilaštva, vijeće je ocijenilo okolnost da se osnovana sumnja u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su očevici predmetnih događaja, kao i svjedocima koji su bili pripadnici istih vojnih formacija sa optuženim među kojima je i apelant, zbog čega je nužno spriječiti utjecaj na te svjedoke. Navedene okolnosti su dovedene u vezu sa činjenicom da se apelant i ostali optuženi terete za teško krivično djelo sa visokom zaprijećenom kaznom i sa velikim brojem pojedinačnih inkriminacija, pa je nakon ocjene svih navedenih okolnosti zaključeno da apelant i ostali optuženi imaju jak motiv da utječu na svjedoke, a sve s ciljem osiguranja povoljnijeg procesnopravnog položaja i umanjenja ili izbjegavanja odgovornosti.
10. Vijeće Suda BiH je, osim toga, imalo u vidu garancije koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i obavezu da se radi neometanog vođenja krivičnog postupka osigura prisustvo apelanta i ostalih optuženih. S tim u vezi je zaključeno da se u konkretnom procesnom trenutku apelantovo i prisustvo ostalih optuženih i neometano vođenje postupka može postići samo kumulativnom primjenom izrečenih mjera zabrane, te da se blažim mjerama od navedenih ne bi mogli postići procesni ciljevi zbog kojih su mjere određene i produžene, te da dodatno ublaženje navedenih mjera ne bi bilo svrsishodno.
11. Najzad, krivično vijeće je imalo u vidu i navode odbrane o daljoj opravdanosti trajanja mjera zabrane u kontekstu neizvjesnosti održavanja glavnog pretresa radi stanja uzrokovanog virusom COVID-19. U tom pravcu je ponovljeno da je odredbom člana 126b. stav 5. ZKPBiH propisano trajanje mjera zabrane dok za njima postoji potreba, te da pauza u održavanju pretresa zbog objektivnih okolnosti nije razlog za njihovo ukidanje. Prema odredbi člana 123. stav 2. ZKPBiH, kako je dalje navedeno, sud će i u daljem toku postupka voditi računa o neophodnosti održavanja na snazi izrečenih mjera zabrane, te će, u slučaju promjene ili prestanka razloga zbog kojih su mjere zabrane prvobitno određene, ukinuti ih ili zamijeniti odgovarajućim blažim mjerama.
12. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Rješenjem broj S1 1 K 030713 21 Krž 3 od 1. septembra 2021. godine odbilo žalbu apelantove odbrane izjavljenu protiv rješenja od 3. augusta 2021. godine. U obrazloženju su istaknuti žalbeni navodi kojim je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Žalbom je posebno ukazano na neodržavanje glavnog pretresa u dugom vremenskom periodu kao razlogom za ukidanje izrečenih mjera zabrane.
13. Apelaciono vijeće je ocijenilo da žalba nije osnovana, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. S tim u vezi je istaknuto da su neosnovani ponovljeni prigovori apelantove odbrane da je učinjena bitna povreda postupka zbog toga što nije odlučeno o prijedlogu za održavanje ročišta radi raspravljanja o ukidanju mjera zabrane i da je na taj način apelant onemogućen u pravu na efektivnu odbranu i pristup sudu. Apelaciono vijeće je ukazalo na razloge iz pobijanog rješenja (strana 8. prvostepenog rješenja) iz kojih proizlazi da je odgovoreno na zahtjev odbrane u vezi s opravdanošću mjera zabrane, te da se odluka u vezi sa prigovorima apelantove odbrane nalazi u rješenju Suda BiH od 29. jula 2020. godine.
14. U odnosu na ponovljene žalbene navode o nepostojanju osnovane sumnje, Apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju, ne ulazeći u meritorno preispitivanje do tada provedenih dokaza (moguće tek po okončanju dokaznog postupka), imao u vidu da stepen osnovane sumnje nije umanjen dokazima koji su do tada provedeni na glavnom pretresu. Konačno, Apelaciono vijeće je podsjetilo da je u konkretnom procesnom trenutku dovoljno utvrditi da li su nastupile okolnosti koje bitno utječu na zaključak o tome da li i dalje uopće postoji osnovana sumnja, kao conditio sine qua non uvjeta za održavanje na snazi izrečenih mjera zabrane. Međutim, kako je dalje navedeno, prilikom donošenja konačne odluke pretresno vijeće će biti dužno da detaljno obrazloži postojanje najvišeg stepena sumnje za počinjenje krivičnog djela i zadovolji prihvaćeni standard van svake razumne sumnje.
15. U pogledu posebnih razloga za produženje mjera zabrane, Apelaciono vijeće je, suprotno žalbenim prigovorima, ocijenilo da je prvostepeni sud na strani apelanta i ostalih optuženih pravilno utvrdio postojanje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene mjera zabrane iz člana 126. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZKPBiH. U tom pravcu je bilo potrebno ocijeniti činjenice i okolnosti krivičnog djela koje se apelantu i ostalim optuženim stavlja na teret, a tiču se težine i propisane kazne. Prvostepeno vijeće je, po ocjeni Apelacionog vijeća, navelo dovoljne i jasne razloge u tom pravcu podsjećajući da su svi optuženi, među kojima i apelant, svjesni koje im se radnje stavljaju na teret i da su svjesni visine propisane kazne, te da te okolnosti mogu predstavljati realan motiv za pokušaj bijega na koji način bi bilo onemogućeno dalje uspješno vođenje krivičnog postupka. Također je, po mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeni sud u taj kontekst pravilno doveo i okolnosti na strani pojedinih optuženih, među kojima je i apelant, koje se ogledaju u njihovoj povezanosti sa drugim državama, u apelantovom slučaju je porodica (supruga i djeca u Austriji), što bi, po ocjeni suda, moglo biti dodatni motiv za bjekstvo, uz napomenu da je apelantu pružena mogućnost na ostvarenje prava na porodični život na teritoriji BiH.
16. Kada su u pitanju prigovori odbrane u vezi sa postojanjem posebnih razloga za primjenu mjere zabrane sastajanja sa određenim osobama iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je ocijenilo da apelantova i odbrane ostalih optuženih nisu istakle nijedan novi argument u odnosu na ranije istaknute argumente. Prethodni i ponovljeni argumenti su ocijenjeni i razmotreni od prvostepenog suda, koje je u cijelosti prihvatilo Apelaciono vijeće. U tom pravcu je Apelaciono vijeće ponovilo da su u pobijanom rješenju pravilno ocijenjene sve okolnosti konkretnog slučaja i da postoji određen stepen opasnosti od utjecaja na svjedoke zbog čega je navedena mjera i dalje potrebna. Apelaciono vijeće je podsjetilo da, nasuprot žalbenim tvrdnjama, nije neophodno da je utjecaj na svjedoke izvršen, odnosno da se ometanje krivičnog postupka već desilo, nego da se uslijed svih okolnosti konkretnog slučaja, a koje ukazuju na razumnu sumnju, može zaključiti da do utjecaja može doći. Stoga je zaključeno da je opravdano primijeniti mjeru zabrane iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH i onemogućiti neželjeni utjecaj na svjedoke, pri čemu je prvostepeni sud imao u vidu konkretne okolnosti, i to da je glavni pretres u toku, da većinu predloženih svjedoka optuženi poznaju i da se radi o osjetljivoj vrsti svjedoka koji pri svjedočenju moraju biti oslobođeni bilo kakvog pritiska, da iskaze pred pretresnim vijećem daju nepristrasno i objektivno, bez straha za vlastitu ili sigurnost članova porodice.
17. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni prigovori da su mjere zabrane izgubile smisao i da nema potrebe za njihovom daljom egzistencijom, jer je apelant (i ostali optuženi) korektnim ponašanjem pokazao da poštuje izrečene mjere. U tom pravcu je napomenuto da ponašanje u skladu s izrečenom mjerom predstavlja apelantovu zakonsku obavezu, a ne razlog za ukidanje mjere. Prvostepeni sud je, po mišljenju Apelacionog vijeća, vodio računa da se prema apelantu i ostalim optuženim ne primjenjuju teže mjere osiguranja ukoliko se svrha može ostvariti izricanjem blažih mjera, što proizlazi iz činjenice da je upravo ranijim rješenjima ukinuta mjera zabrane propisana odredbom člana 126a. tačka d) ZKPBiH. Ocjenjujući navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da su, shodno potrebi očuvanja interesa krivičnog postupka, prava apelanta i ostalih optuženih ograničena u najmanjoj mogućoj mjeri.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U okviru prava na pravično suđenje apelacijom se ukazuje na dužinu trajanja mjera zabrane i ističe da su mjere zabrane na snazi skoro tri godine, kao i da glavni pretres nije održan već godinu dana, te da je neizvjesno kada će glavni pretres biti nastavljen. Apelant naglašava da je svjestan specifičnih okolnosti koje su nastale uslijed pandemije, ali i da se intenzitet objektivnih okolnosti tokom trajanja pandemije mijenjao i da je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Osim toga, smatra da je prekršeno načelo presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer sud pri ocjeni ozbiljnosti krivičnog djela koje mu se stavlja na teret konstatira da je navedeno djelo imalo kao posljedicu smrt velikog broja lica i praktično već utvrđuje zabranjenu posljedicu a time, po apelantovom mišljenju, i krivicu.
19. Smatra da mjere zabrane putovanja i sastajanja s određenim svjedocima nisu opravdane valjanim i konkretnim razlozima koji bi objektivno ukazivali na bijeg ili utjecaj na svjedoke, već da se osporene odluke zasnivaju na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje mu se stavlja na teret. Smatra da je zaključak suda u pogledu trajanja mjera zabrane u periodu od skoro tri godine odraz apstraktne procjene suda i da ozbiljnost krivičnog djela koje mu se stavlja na teret i zaprijećena kazna nisu dovoljni da opravdaju cilj izrečenih mjera. U tom pravcu je sud zanemario potrebu da individualizira posebne okolnosti za određivanje mjera zabrane. S tim u vezi, ističe da je proizvoljna konstatacija suda prema kojoj se mjera zabrane putovanja može izreći u slučaju postojanja „bojazni da bi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili inozemstvo“ jer osim okolnosti koje eventualno ukazuju na opasnost od bjekstva, sud mora ocijeniti i one okolnosti koje ukazuju da ta opasnost ne postoji, a ponašanjem u periodu od tri godine koliko su mjere na snazi je to pokazao u dovoljnoj mjeri.
20. U odnosu na pravo na porodični život, apelant je istakao da sa suprugom i djecom rođenom 2012. i 2013. godine već 15 godina živi u Austriji i da je te razloge isticao prilikom određivanja i produženja mjera zabrane, a da je zaključak suda u tom kontekstu nerazuman, jer pravo na porodični život obuhvata i pravo na izbor gdje će to pravo ostvarivati. Dalje navodi da je po saznanju za postupak dobrovoljno došao iz Austrije i da se javio postupajućem tužiocu i da je stoga navedenom intervencijom vlasti, izrečenim mjerama zabrane, došlo do miješanja u njegov privatni život, što se u kontekstu porodičnog života, zbog odvojenosti od porodice u periodu od skoro tri godine, reflektira na porodicu i narušava načelo proporcionalnosti.
II.Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH je u kontekstu svih apelacionih prigovora istakao da je u osporenom rješenju iznio uvjerljive argumente na osnovu čega je zaključio da su postojale objektivne okolnosti koje su opravdavale održavanje na snazi mjera zabrane kako prema apelantu, tako i prema ostalim saoptuženim. U pogledu neosnovanosti apelacije da su osporena rješenja identična ranijim rješenjima, navedeno je da se okolnosti na kojima je utemeljeno prvostepeno rješenje nisu promijenile naknadno i da se stoga ne može očekivati sadržajno drugačiji stav. U pogledu dužine trajanja postupka i načina njegovog vođenja, Sud BiH je istakao da dužina postupka zavisi od niza objektivnih okolnosti, a prije svega složenosti kakav je konkretan predmet koji obuhvata 16 optuženih lica i veliki broj krivičnopravnih radnji i djela koja su optuženim stavljena teret a koje činjenice se nikako ne mogu banalizirati kroz ukazivanje na navodnu inertnost suda i navodnu povredu prava na suđenje u razumnom roku. Nadalje, što se tiče zakonitosti rješenja Suda BiH donesenih u predmetnom postupku, navedeno je da su ograničenja nametnuta optuženim, među kojima je i apelant, nastojao svesti na najmanju moguću neophodnu mjeru. S tim u vezi je navedeno da je težina optužbi, odnosno visina sankcije samo jedan od elemenata koji je sud imao u vidu prilikom kontrole opravdanosti mjera zabrane. Konačno, kada je u pitanju prigovor apelanta u smislu da mu je izrečenim mjerama zabrane ograničeno pravo na porodični život zbog činjenice da ne može napustiti BiH i otići u Austriju u kojoj mu žive supruga i djeca, Sud BiH je istakao da su prava i slobode apelanta u konkretnom predmetu, shodno potrebi očuvanja interesa krivičnog postupka ograničena u najmanjoj mogućoj mjeri, odnosno da ta ograničenja ne prevazilaze stepen onoga što je razumno neophodno za uspješno vođenje postupka. S obzirom na navedeno, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije jer osporenim rješenjima nisu prekršena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao.
22. Tužilaštvo smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih rješenja dao detaljne, jasne i precizne razloge i da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Osporena rješenja Suda BiH su utemeljena na relevantnim odredbama ZKPBiH, jasna i obrazložena, kao i sam način na koji je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje izrečenih mjera zabrane koje su preispitane u okviru obavezne dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnjeg postojanja mjera zabrane.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka USBiH, 42/18-Rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – Odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (2) Princip zakonitosti (2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a stav (1) tačka c) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim osobama, Član 126.b st.(1), (2), (5) i (6) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
Član 126.c st. (1), (2) i (4) Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja Sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima Sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 030713 21 Krž 3 od 1. septembra 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. septembra 2021. godine a apelacija je podnesena 20. septembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 2. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
29. Ustavni sud konstatira da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane izrečenih rješenjem Suda BiH od 31. oktobra 2018. godine, te da je Sud BiH osporenim rješenjima utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovu primjenu. Ustavni sud konstatira da su u vrijeme podnošenja apelacije mjere zabrane koje su izrečene apelantu bile na snazi skoro tri godine (dvije godine i oko 11 mjeseci), te da je osporenim rješenjima utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovo održavanje na snazi. Imajući u vidu sadržaj mjera zabrane i okolnost da je apelacijom suštinski ukazano na pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud će prvo ispitati da li su apelantu osporenim rješenjima uskraćene garancije prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
31. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
32. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi, Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. jul 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
33. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja izvan teritorije Bosne i Hercegovine. Apelantu su oduzete putne isprave uz zabranu izdavanja novih i zabranu prelaska državne granice sa ličnom kartom. Nadalje, apelantu je zabranjeno sastajanje sa svjedocima označenim u optužnici Tužilaštva. Shodno navedenom, proizlazi da izrečena mjera predstavlja ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja garantiranog članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte sa vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).
34. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 i pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014, već citiranu, Khlyustov, stav 64).
35. Ustavni sud podsjeća da izraz “u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona koji je u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim osobama i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi, već citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštivan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
36. U konkretnom slučaju apelant ne osporava da su izrečene mjere utemeljene u domaćem zakonu i da su u službi legitimnog cilja, dakle, osiguranja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Međutim, apelant smatra da su osporena rješenja proizvoljna, odnosno da ne sadrže stvarne i individualizirane razloge u prilog zaključku da su te mjere i dalje neophodne i potrebne. Stoga, proizlazi da se suština apelantovih navoda odnosi na pitanje pravične ravnoteže između apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja - osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
37. Ustavni sud zapaža da su mjere zabrane propisane u ZKPBiH u Poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“. U odredbi člana 123. ZKPBiH su propisane vrste mjera koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom da bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vođenje krivičnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je kao pravilno potvrđeno rješenjem Apelacionog vijeća, naveo detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka da je apelantu potrebno produžiti navedene mjere.
38. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da u konkretnom slučaju izrečene mjere zabrane nisu razmjerne i ekvivalentne svrsi koja se želi postići, budući da nema dokaza ili naznaka da bi apelant ometao krivični postupak, odnosno da bi bio nedostupan pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju Sud BiH apelantu mjere zabrane odredio u smislu relevantnih odredaba ZKPBiH. Pri tome je imao u vidu navode Tužilaštva i navode odbrane, čime je u cijelosti ispoštovana procedura propisana relevantnim odredbama ZKPBiH i dati argumentirani i iscrpni razlozi zbog čega je u okolnostima konkretnog slučaju apelantu (i ostalim optuženim) neophodno produžiti trajanje izrečenih mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, kao i mjere zabrane sastajanja s određenim osobama.
39. Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH. Stavom 1. citirane odredbe je određeno da se mjera zabrane napuštanja boravišta određuje kada postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni, odnosno optuženi mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inozemstvo. Stavom 2. iste odredbe je propisano da u navedenim okolnostima uz zabranu napuštanja boravišta može biti kao dodatna ili zasebna mjera izrečena mjera privremenog oduzimanja putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice. U svakom slučaju navedene mjere mogu biti izrečene obrazloženim rješenjem.
40. U konkretnom slučaju iz sadržaja izrečene mjere apelantu proizlazi da mu je zabranjeno napuštanje boravišta i putovanje van Bosne i Hercegovine uz privremeno oduzimanje putnih isprava, zabranu izdavanja novih, te zabranu prelaska državne granice s ličnom kartom. Kao okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva Sud BiH je ocijenio težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i visinu zaprijećene kazne, kao i ostale okolnosti koje je ocijenio motivirajućim za eventualni bijeg. Naime, prema stavu Suda BiH, svijest o visini zaprijećene kazne može na apelanta (i ostale optužene) djelovati motivirajuće da pobjegnu ili na drugi način ometaju krivični postupak. Također, prema stavu Suda BiH, izrečena mjera je i u službi osiguranja prava na efikasan postupak svim optuženim, jer bi nedolazak na suđenje nekog od optuženih (ukupno 16 optuženih) nužno utjecalo na krivični postupak. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnji apelanta, činjenica da se sud rukovodio navedenim jasnim okolnostima ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, u skladu sa članom 126b. stav 5. ZKPBiH, mjere zabrane mogu trajati najduže do pravosnažnosti presude ali uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu njihove opravdanosti. U konkretnom slučaju glavni pretres je u toku pa će sud u okviru obavezne dvomjesečne kontrole izrečenih mjera preispitivati relevantnost tih okolnosti i stoga opravdanost mjera zabrane.
41. Nadalje, apelantu je određena mjera zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Prema osporenom prvostepenom rješenju, apelantu je zabranjeno kontaktiranje ili povezivanje na bilo koji način sa svjedocima koji su navedeni u optužnici Tužilaštva BiH, uključujući približavanje navedenim svjedocima na udaljenosti od 100 m. U ovom dijelu apelantu je zabranjeno i kontaktiranje sa predstavnicima svih medija, kao i javna obraćanja u vezi sa ovim postupkom. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je navedena mjera ocijenjena neophodnom kako bi se svjedocima osiguralo da bez pritiska, odnosno straha za sebe i svoje porodice iznesu svoje iskaze. Nadalje, Sud BiH je ocijenio i okolnost da se osnovana sumnja u pretežnom dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su očevici i koji su bili pripadnici istih oružanih jedinica kao i apelant, odnosno ostali optuženi. Sud BiH je, odlučujući o opravdanosti trajanja ove mjere, imao u vidu težinu krivičnog djela (broj pojedinačnih inkriminacija) i s tim u vezi motiv koji bi mogao djelovati na apelanta i ostale optužene da utječu na svjedoke i poboljšaju svoj procesni položaj. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan stav Suda BiH prema kojem nije neophodno da se utjecaj na svjedoke desio, već da konkretne okolnosti ukazuju na razumnu sumnju da do utjecaja na svjedoke može doći.
42. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da mjere zabrane, određene u svrhu osiguranja apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, na apelanta stavljaju pretjeran teret u ostvarivanju njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
44. Apelant je naveo da je, zbog mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH, povrijeđeno njegovo pravo na porodični život jer njegova porodica (supruga i djeca) žive u Austriji. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu identičan apelantov prigovor i istovremeni prijedlog za suspenziju mjera zabrane. Pri tome je Sud BiH u osporenom rješenju podsjetio da su u rješenju istog suda od 29. jula 2020. godine navedeni razlozi zbog čega je apelantov prijedlog (za suspenziju mjera) neosnovan. Osim toga, Sud BiH je istakao da se izrečenim mjerama (u obimu kako je to određeno rješenjem) apelantu pruža mogućnost na ostvarivanje prava na porodični život na teritoriji Bosne i Hercegovine, naglasivši pri tome da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na osobe protiv kojih se vodi postupak, te da su mjere zabrane u konkretnom slučaju odraz tih restrikcija i po svojoj prirodi predstavljaju i podrazumijevaju određena ograničenja osnovnih prava i sloboda osoba kojima su izrečene, u onoj mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. Apelaciono vijeće je, ocjenjujući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, podsjetilo na pravilan stav prvostepenog vijeća prema kojem krivični postupak u mnogim slučajevima podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi i da, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, izrečene mjere ne prelaze stepen onoga što je razumno neophodno za uspješno vođenje postupka. Ovakvo obrazloženje redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim u pogledu ostvarivanja prava na porodični život, pri čemu iz obrazloženja osporenih rješenja zapravo proizlazi da je navedenim ograničenjima postignut balans između dva suprotstavljena interesa, pa su apelantovi navodi u pogledu povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Pretpostavka nevinosti
45. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji dovodi u pitanje poštivanje pretpostavke nevinosti s obzirom na to da je sud u dijelu kojim je obrazlagao postojanje posebnog uvjeta za mjere zabrane naveo da je krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret – zločini protiv čovječnosti, kao posljedicu imalo smrt velikog broja lica, fizičke i psihičke traume oštećenih i svjedoka, čime je, po apelantovom mišljenju, sud već odlučio o njegovoj krivici. Ustavni sud, međutim, ukazuje da iz osporenih rješenja ne proizlazi da je Sud BiH na bilo koji način povrijedio pretpostavku nevinosti. Sud BiH je navedeno istakao isključivo u pravcu obrazloženja postojanja osnovane sumnje (iz optužnice) i razloga za opravdanost mjera zabrane (posebnih uvjeta koji moraju postojati uz osnovanu sumnju) i to u kontekstu obrazlaganja iteracijske opasnosti, pa navedeno, nasuprot apelacionim navodima, nije moguće izvući iz cjelokupnog konteksta donesenog rješenja. Stoga se Ustavni sud neće dalje upuštati u analizu ovih apelacionih navoda. Pravo na suđenje u razumnom roku
46. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da se ročišta ne održavaju već skoro godinu dana (zbog pandemije bolesti Covid 19), a mjere zabrane su na snazi već skoro tri godine. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Suda BiH donesena u postupku redovne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane, a da apelant nije eksplicitno u navodima apelacije osporio dužinu konkretnog krivičnog postupka, već ju je zapravo doveo u kontekst produženja mjera zabrane. Dakle, radi se o procesnopravnim rješenjima čija je svrha osigurati neometano vođenje krivičnog postupka. Razlozi koji su opredijelili sud za izricanje ovih mjera detaljno su opisani u prethodnim tačkama ove odluke. Apelant smatra da izrečene mjere predugo traju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se kontrola izrečenih mjera vrši u redovnim dvomjesečnim terminima i da je posljednja kontrola izvršena osporenim rješenjem Suda BiH od 3. augusta 2021. godine, kada je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu navedenih mjera. Ovo ukazuje da sudovi, iako u specifičnoj situaciji izazvanoj pandemijom virusa Covid-19, rade posebno na predmetima koji se tiču pritvora i/ili mjera zabrane. Ono što Ustavni sud želi istaknuti jeste to da pandemija Covida-19 i mjere uvedene povodom pandemije nisu (negativno) utjecale na to da se vrši redovna kontrola izrečenih mjera zabrane.
47. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su mjere zabrane, koje su određene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, narušile pravičnu ravnotežu na način da su nametnule pretjeran teret na apelanta u ostvarivanju njegovog prava, za koje mjere zabrane je u konkretnom slučaju izvršena redovna dvomjesečna kontrola njihove dalje opravdanosti.
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja navedeni jasni razlozi prema kojima je izrečenim mjerama (u obimu kako je to određeno rješenjem) apelantu pružena mogućnost na ostvarivanje prava na porodični život na teritoriji Bosne i Hercegovine.
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada se, uprkos pandemiji bolesti Covid-19 i mjerama uzrokovanim tom pandemijom, redovno vrši kontrola izrečenih mjera zabrane.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić