Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1575/20 (D. C.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Šta se smatra imovinom
- Legitiman cilj
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Miješanje u imovinu
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1575/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1575/20, rješavajući apelaciju Darija Cvijanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Darija Cvijanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 125609 19 Gž od 16. siječnja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dario Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Valentin Slišković, odvjetnik iz Kiseljaka, podnio je 22. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 125609 19 Gž od 16. siječnja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i od tuženog Salke Zeherovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. rujna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 23. rujna 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 125609 18 P 2 od 17. lipnja 2019. godine naloženo je tuženom da se iseli iz prostorija na prvom katu kuće koja se nalazi u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetne prostorije), te da te prostorije slobodne od osoba i stvari preda u posjed Hikmetu Brdariću (u daljnjem tekstu: prvotužitelj ili tužitelji), Peri Periću (u daljnjem tekstu: drugotužitelj ili tužitelji), apelantu kao trećetužitelju i Danijelu Cvijanoviću (u daljnjem tekstu: četvrtotužitelj ili tužitelji), kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti Janje Cvijanović, Elizabete Stanić i Olivere Cvijanović (u daljnjem tekstu: ostale tužiteljice), te su obvezane da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su prvotužitelj, drugotužitelj i Franjo Cvijanović [apelantov pravni prednik] podnijeli tužbu protiv tuženog radi iseljenja. U tužbi su naveli da su suvlasnici predmetnih prostorija, te da se tuženi nalazi bez pravne osnove u tim prostorijama. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio tužbene navode, naglasivši da su netočni navodi tužbe da se bez pravne osnove nalazi u predmetnim prostorijama.
7. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su suvlasnici predmetnih prostorija prvotužitelj sa dijelom od 1/3, drugotužitelj sa dijelom od 1/3, te apelant i četvrtotužitelj sa dijelovima od po 1/6. Općinski sud je, na temelju uvida u rješenje o nasljeđivanju od 4. travnja 2019. godine, utvrdio da su presumptivnim nasljednicima prvog nasljednog reda iza umrlog Franje Cvijanovića proglašeni apelant, četvrtotužitelj i ostale tužiteljice, kojima je sud dozvolio stupanje u parnicu kao zakonskih nasljednika iza umrlog tužitelja Franje Cvijanovića. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 10. svibnja 2012. godine odbijen tužbeni zahtjev tuženog, u toj parnici tužitelja (Salke Zeherovića), protiv tuženih DD „Cooperativa – Promet“ Kiseljak u likvidaciji, te Hikmeta Brdarića, Franje Cvijanovića i Pere Perića (tužitelja u predmetnom postupku), kojim je tražio da se utvrdi da je stekao status nositelja stanarskog prava na predmetnim prostorijama [uz obrazloženje da predmetne prostorije u vrijeme useljenja nisu imale obilježje stana u smislu članka 3. Zakona o stambenim odnosima, nego da se radilo o prostorijama za nužni smještaj iz članka 4. točka 5) Zakona o stambenim odnosima, pri čemu je istaknuto da na drugačiju odluku suda nije od utjecaja činjenica da su predmetne prostorije u kasnijem periodu stekle svojstvo stana, veličine od 54 m
- na temelju potvrde Kantonalnog stambenog fonda od 2. listopada 2009. godine]. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza, također, utvrdio da je tuženi bio uposlenik ZZ „Cooperativa“ OOUR „Veleprodaja Kiseljak“, da su Odlukom zbora radnika ZZ „Cooperativa“ OOUR „Veleprodaja Kiseljak“ od 14. ožujka 1983. godine tuženom dodijeljene i dane na korištenje, po osnovu radnog odnosa, predmetne prostorije. Utvrđeno je da je DD „Cooperativa-Promet“ Kiseljak 28. veljače 1997. godine donijelo rješenje kojim se tuženom dodjeljuju predmetne prostorije na korištenje, a koje je donio ravnatelj Franjo Cvijanović [apelantov pravni prednik]. Također je utvrđeno da je povjerenstvo DD „Cooperativa- Promet“ Kiseljak 2. travnja 1997. godine donijelo odluku kojom se tuženom dodjeljuje „stambeno rješenje“ za korištenje predmetnih prostorija u objektu u kojem se nalazi navedena stambena jedinica koja je u sastavu skladišta na katu, a koje su i ranije korištene za stanovanje. Općinski sud je na temelju uvida u zemljišnoknjižne evidencije utvrdio da je nekretnina na kojoj se nalazi zgrada u kojoj se nalaze predmetne prostorije upisana kao državno vlasništvo sa dijelom 1/1, dok su kao suvlasnici zgrade sagrađene na toj nekretnini upisani prvotužitelj i drugotužitelj sa dijelom 1/3 i apelant i četvrtotužitelj sa dijelovima od po 1/6. Nadalje, Općinski sud je na temelju uvjerenja MUP-a Kantona Sarajevo utvrdio da je tuženi od 6. svibnja 1982. godine imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnih prostorija. Utvrđeno je da su se apelant i tužitelji [u postupku privatizacije] na temelju ugovora o kupoprodaji od 9. lipnja 2000. godine i aneksa tog ugovora od 2. studenog 2000. godine uknjižili kao vlasnici zgrade i da je prednik apelanta i tužitelja, koji je imao vlasništvo na zgradi, koja je sada upisana kao vlasništvo apelanta i tužitelja, bilo DD „Cooperativa-Promet“ d.d. Kiseljak.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom odredbe članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koju je citirao, zaključio da su apelant i tužitelji dokazali da su vlasnici predmetnih prostorija, te da su dokazali da se predmetne prostorije nalaze u faktičkoj vlasti tuženog. Prema ocjeni Općinskog suda, tuženi nije dokazao pravnu osnovu korištenja predmetnih prostorija obzirom na to da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 10. svibnja 2012. godine utvrđeno da je tužbeni zahtjev tuženog odbijen u cijelosti u predmetnoj parnici u kojoj je postupao kao tužitelj i da nije stekao status nositelja stanarskog prava na predmetnim prostorijama. Imajući u vidu da su apelant i tužitelji dokazali da su suvlasnici predmetnih prostorija koje bez pravne osnove drži u posjedu tuženi, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na njih primjenom odredaba članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, dok je odbio tužbeni zahtjev ostalih tužiteljica u cijelosti obzirom na to da, po ocjeni suda, ostale tužiteljice nisu aktivno legitimirane za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari obzirom na to da nisu dokazale da su vlasnice predmetnih prostorija.
9. Odlučujući o prizivu tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 125609 19 Gž od 16. siječnja 2020. godine kojom je priziv uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev kojim su apelant i tužitelji tražili da se naloži tuženom da se iseli iz predmetnih prostorija, te da im te prostorije slobodne od osoba i stvari preda u posjed, kao i da im naknadi troškove paničnog postupka, te su apelant i tužitelji obvezani da tuženom naknade troškove postupka, dok je u preostalom nepobijanom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.
10. Kantonalni sud je, ispitujući prizivne prigovore u svjetlu prvostupanjske presude, utvrdio da su prigovori utemeljeni. Naime, Kantonalni sud je naveo da su utemeljeni prizivni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na temelju činjeničnog stanja koje je utvrdio zaključio da je tužbeni zahtjev za iseljenje tuženog iz predmetnih prostorija utemeljen. U tom smislu Kantonalni sud je naveo da pravno stajalište prvostupanjskog suda da tuženi predmetni stan i prostorije na prvom katu kuće koristi, odnosno drži u posjedu bez pravne osnove je suprotno izvedenim dokazima, i to odlukama prednika tužitelja od 14. ožujka 1983. godine (očiglednom greškom je navedeno 10. ožujka) i 28. veljače 1997. godine kojima mu je dodijeljen stan, kao i prostorije na prvom katu kuće. Prema ocjeni Kantonalnog suda, predmetne prostorije tuženi koristi na temelju odluka DD „Cooperativa – Promet“ Kiseljak, odnosno ZZ „Cooperativa“ OOUR „Veleprodaja Kiseljak“, čiji je bio uposlenik, iz čega proizlazi pravna osnova njegovog korištenja.
11. Činjenica da je odbijen tužbeni zahtjev tuženog da se utvrdi da je stekao status nositelja stanarskog prava na predmetnim prostorijama pravomoćnom presudom Općinskog suda [od 10. svibnja 2012. godine], ne dokazuje da tuženi nije imao pravnu osnovu za korištenje predmetnih nekretnina, kako je pogrešno zaključio prvostupanjski sud, već dokazuje da nisu bili ispunjeni uvjeti za stjecanje stanarskog prava, što se ne može dovesti u svezu sa valjanom pravnom osnovom temeljem kojih je tuženi ušao u posjed i koristio predmetne prostorije. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant i tužitelji su kao vlasnici kuće, koje pravo vlasništva su stekli 2000. godine, ako su i smatrali da je tuženi bespravni korisnik, imali pravo tražiti njegovo iseljenje u rokovima iz članka
30. Zakona o stambenim odnosima. Kako iz stanja spisa proizlazi da apelant i tužitelji u periodu od 2000. godine do podnošenja tužbe 1. veljače 2010. godine nisu vodili postupak iseljenja, a niti njihov prednik od 1983. godine, odnosno 1997. godine, to tužbenim zahtjevom postavljenim u predmetnoj tužbi ne bi, zbog proteka roka od osam godina iz članka 30. Zakona o stambenim odnosima, mogli tražiti tuženikovo iseljenje. Nadalje, Kantonalni sud je pojasnio da je tuženi u navedenom periodu stekao i pravo na dom u smislu članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer pojam doma u smislu navedenog članka obuhvaća ne samo iznajmljeni dom, dom u privatnom vlasništvu i dom u kojem se stanuje osnovom stanarskog prava nego i stanove i prostorije u kojima osoba živi niz godina, što je u konkretnom slučaj (od 1983. godine, odnosno 1997. godine). Tuženi ne posjeduje drugi stan, a ima namjeru i dalje živjeti u tom stanu kao obiteljskom domu. Kako je tuženi u predmetnom stanu i prostorijama na prvom katu konstituirao svoj dom i u njemu nesmetano živi niz godina, to mu, prema ocjeni Kantonalnog suda, pripada pravo zagarantirano Europskom konvencijom i člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, jer mu i članak 30. Zakona o stambenim odnosima omogućava zaštitu tako konstituiranog prava na dom.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
13. Apelant je istaknuo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog očigledno proizvoljne primjene materijalnog prava od Kantonalnog suda. Navodi da je tužbom tražio donošenje presude kojom bi se naložilo tuženom da se iseli iz predmetnih prostorija, te da mu ih slobodne od osoba i stvari preda u posjed. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi (rei vindicatio) na temelju koje se u predmetnom sudskom postupku dokazuje pravo vlasništva i činjenica nezakonitog smetanja prava vlasništva na način da se protivno volji vlasnika nezakonito lišavaju prava posjedovati svoju stvar (nekretninu), te traži prestanak nezakonitog smetanja prava vlasništva na način da se vlasnicima preda u posjed njihova stvar (nekretnina). Nadalje, apelant smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda neispravna i nezakonita, jer uopće nisu primijenjene odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno Zakona o stvarnim pravima, koje su se trebale primijeniti zbog toga što se radilo o vlasničkom sporu, što je dovelo do grubog kršenja apelantovog prava na imovinu. Naime, drugostupanjski sud je potpuno izgubio iz vida da samo pravna osnova nije dovoljna za stjecanje ovlasti na stvari koje ima njezin vlasnik, odnosno za stjecanje prava vlasništva je potreban i valjan način stjecanja (modus acquirendi) prava vlasništva. Apelant smatra da je drugostupanjski sud tuženom priznao i dodijelio sve ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva na način da je omogućio tuženom da mirno koristi njegovo vlasništvo, i to protivno njegovoj volji i isključivo na njegovu štetu. II.Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da donošenjem osporene presude nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, a razlozi preinačenja prvostupanjske presude i odbijanja tužbenog zahtjeva su dani u obrazloženju drugostupanjske odluke.
15. Tuženi je naveo da je predmetna apelacija u cijelosti neutemeljena, kao i svi činjenični navodi iz apelacije. S tim u svezi, tuženi je naveo da predmet raspravljanja nikada nije bilo pravo vlasništva na predmetnom stanu, nego iseljenje tuženog, a koja tužba je bila temeljena na navodima da tuženi koristi predmetnu nekretninu bez valjane pravne osnove, kojoj tužbi je udovoljio prvostupanjski sud. Međutim, pravno stajalište prvostupanjskog suda da tuženi predmetni stan i prostorije koristi, odnosno drži u posjedu bez pravne osnove je bilo suprotno izvedenim dokazima. Naime, apelant je očito previdio da je odlukama prednika apelanta, točnije odlukom ZZ „Cooperativa“ OOUR „Veleprodaja“ Kiseljak od 10. ožujka 1983. godine, a čiji je uposlenik bio tuženi, predmetni stan dan i dodijeljen na korištenje po osnovi radnog odnosa upravo tuženom. Također je DD „Cooperativa- Promet“ Kiseljak (pravni sljednik spomenute ZZ „Cooperativa“ OOUR „Veleprodaja“ Kiseljak) od 28. veljače 1997. godine donijelo odluku kojom se tuženom dodjeljuje na korištenje stambeni prostor, koji je bio predmet raspravljanja osporene odluke. Tuženi smatra da je drugostupanjski sud valjano utvrdio da tuženi temeljem valjane pravne osnove koristi predmetni stan, te da su stoga netočni navodi apelanta kad ističe da je drugostupanjski sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Slijedom navedenog, tuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju kao neutemeljenu.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH« br. 14/84, 12/87 i 36/89 – OUS i “Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljem tekstu: stanarsko pravo).
Građanin koji je do stupanja na snaga Zakona o stambenim odnosima (»Službeni list SR BiH«, broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koji se ovom zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Stanarsko pravo može prestali samo u slučajevima i na način koji su predviđeni zakonom.
Prava i obaveze građanina, u korišćenju stana u svojini građana u koji se uselio poslije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima (»Službeni list SR BiH«, broj 13/74), odnosno na kome nije stekao stanarsko pravo prema odredbi stava 2. ovog člana, utvrđuju se ugovorom o zakupu u skladu sa ovim zakonom i propisima, skupštine kantona.
Član 4. stav 1. tačka 5) Ne smatraju se stanom u smisla ovog zakona:
5) prostorije za nužni smještaj;
Član 5. st. 1. i 2.
Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davanja stana na korišćenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.
Član 8. stav 1.
Kao nužni smještaj smatra se jedna ili više prostorija, koje obezbjeđuju korisnika od elementarnih nepogoda i njegovo pokućstvo od oštećenja i pravo korišćenja tih prostorija najmanje dvije godine.
Član 30. st. 1, 2. i 7.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
17. Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarijeva.
VI.Dopustivost
18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 125609 19 Gž od 16. siječnja 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda opunomoćneiku apelanta dostavljena 24. veljače 2020. godine, a da je apelant podnio apelaciju 22. travnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
23. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, te da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud će apelaciju ispitati kroz pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da su apelacioni navodi identični.
Pravo na imovinu
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
25. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Ustavni sud podsjeća da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, opće je naravi i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. istog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine sukladno javnom interesu. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se promatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Europski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 301-A, stavak 51).
27. U svezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi ima li apelant imovinu koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
28. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima nepobitno utvrđeno da je apelant suvlasnik u dijelu od po 1/6 predmetnih prostorija. Sukladno tome, nepobitno je da te prostorije predstavljaju njegovu imovinu koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
29. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelantovu imovinu, je li to miješanje bilo sukladno zakonu i u javnom interesu i je li bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
30. Ustavni sud ukazuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda preinačena presuda Općinskog suda i odbijen tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja kojim su tražili iseljenje tuženog i predaju u posjed predmetnih prostorija. Obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj točki, da se u konkretnom slučaju radi o prostorijama koje predstavljaju apelantovu imovinu, proizlazi da je osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
31. Prilikom ispitivanja zakonitosti miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud neće razmatrati utemeljenost tvrdnji i zaključaka Kantonalnog suda iz osporene presude u svezi sa primjenom Zakona o stambenim odnosima u svezi sa pravnom osnovom za useljenje tuženog u predmetne prostorije, kao i pitanje primjene rokova za iseljenje bespravnog korisnika iz navedenog zakona. Ustavni sud smatra bitnom činjenicu da je apelant stekao pravo suvlasništva na predmetnim prostorijama, što je nepobitno, te da je podnio vlasničku tužbu (rei vindicatio) protiv tuženog, kao osobe koja je u posjedu predmetnih prostorija, a koji ima slabiju pravnu osnovu u odnosu na apelanta kao suvlasnika predmetnih prostorija. Međutim, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ne može zanemariti činjenica da je tuženi od 1983. godine u posjedu predmetnih prostorija (a da je na adresi predmetnih prostorija prijavljen od 1982. godine) i da je s vremenom te prostorije, koje su prvobitno bile prostorije za nužni smještaj, pretvorio u stan koji je ujedno i njegov dom. Sve navedeno je konstatirao i Kantonalni sud u osporenoj presudi, kada je zaključio da je tuženi u predmetnim prostorijama konstituirao svoj dom i u njemu nesmetano živi niz godina (od 1983. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, obrazlažući da je tuženi u navedenom periodu stekao pravo na dom, nije proveo test proporcionalnosti miješanja u pravo na dom tuženog ukoliko bi eventualno došlo do usvajanja tužbenog zahtjeva i prinudnog iseljenja tuženog, niti je komparirao pravo na imovinu apelanta i prava na dom tuženog s ciljem postizanja fer-balansa između dva prava zaštićena Ustavom (apelantovog prava na imovinu i prava tuženog na dom). Stoga će Ustavni sud ispitati je li navedeno miješanje bilo u javnom interesu, te je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići.
32. Ustavni sud smatra da je osporena odluka donesena sukladno javnom interesu, a to je zaštita prava i sloboda drugih, odnosno u ovom slučaju prava na dom tuženog i da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa. U ovoj situaciji na apelanta nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja, posebno imajući u vidu činjenicu da tuženi od 1983. godine nesmetano živi u predmetnim prostorijama i koristi ih kao svoj dom, a odobrenje za korištenje navedenih prostorija je dobio od apelantovog pravnog prednika.
33. Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je navedeno, u konkretnom slučaju se sukobljavaju dva prava. Pravo apelanta na imovinu, kao suvlasnika dijela (1/6) zgrade u kojoj se nalaze predmetne prostorije, da mu se one vrate u posjed i pravo tuženog na dom. Tijekom postupka pred redovnim sudovima nije bilo sporno da tuženi predmetne prostorije nesmetano koristi od 1983. godine na temelju odluka prednika apelanta od 14. ožujka 1983. i 28. veljače 1997. godine, kojima su mu dane na korištenje kao njegovom uposleniku. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno, budući da (i) Ustavni sud smatra da tuženi predmetne prostorije koristi kao svoj dom (na temelju odobrenja prethodnog vlasnika) i u njemu nesmetano živi niz godina (od 1983. godine). Dakle, tuženi ima pravo na dom na predmetnim prostorijama prema članku 8. Europske konvencije iz čega proizlazi da je pravo apelanta i tužitelja na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ograničeno pravom tuženog na dom iz članka 8. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1371/12 od 10. studenog 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Prema tome, sagledavajući sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu vlastitu praksu (AP 1371/12) u predmetu koji pokreće slično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanta na imovinu i prava tuženog na dom.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo i u svezi s pravom na imovinu, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neutemeljeni.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da je osporena odluka Kantonalnog suda kojom je preinačena presuda Općinskog suda, u predmetu koji se ticao prava apelanta kao vlasnika stana na imovinu, s jedne strane, i prava na dom tuženog, s druge strane, donesena u javnom interesu pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret, odnosno postignut je fer-balans između prava na imovinu apelanta i prava tuženog na dom, kao dugogodišnjeg nesmetanog korisnika predmetnih prostorija, koji te prostorije koristi kao svoj dom još od 1983. godine, na temelju odobrenja pravnog prednika apelanta, koji je tuženom (kao svom uposleniku) dao odobrenje za korištenje predmetnih prostorija 1983. godine i 1997. godine .
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi sa pravom na imovinu.
39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić