Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1133/20 (M. P.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1133/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1133/20, rješavajući apelaciju Marice Pernar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Marice Pernar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046194 19 Rev od 5. prosinca 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046194 18 Gž 3 od 27. ožujka 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046194 16 P 4 od 12.

listopada 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marica Pernar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba podnijela je 25. ožujka 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 046194 19 Rev od 5. prosinca 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046194 18 Gž 3 od 27. ožujka 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046194 16 P 4 od 12. listopada 2017. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio tuženima B.K. i M. T. (u daljnjem tekstu: tuženi) stupanje u posjed nekretnina koje su bile predmetom ugovora o kupoprodaji od 5. lipnja 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1133/20 od 6. svibnja 2020. godine kojom je odbio apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Siniše Marića, odvjetnika iz Banjaluke, kao punomoćnika tuženih (Branka Kovačevića i Mirka Trivića), zatraženo je 28. lipnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Svi sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 12. srpnja 2021. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 046194 17 P 3 od 16. kolovoza 2018. godine utvrđeno je da je djelomično ništav ugovor o kupoprodaji koji je zaključen 5. lipnja 2006. godine između apelantičinog prednika (supruga) kao prodavca i tuženih kao kupaca i ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-6403/06 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), i to u dijelu kojim je prodana 1/2 dijela nekretnina koje se vode kao društveno vlasništvo s upisanim pravom korištenja nekretnina (preciznije označenih u stavku 1. izreke presude), slijedom čega je naloženo tuženima da trpe brisanje upisa svojih prava na tim nekretninama, te da ih apelantici predaju u posjed i na korištenje. Istom presudom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora u dijelu kojim je prodana ½ dijela nekretnina preciznije označenih u stavku 2. izreke presude. Apelantica je obvezana tuženima vratiti dio kupoprodajne cijene u iznosu od 20.000,00 KM sa zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (st. 3. i 4. izreke).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrđeno da je 5. lipnja 2006. godine apelantičin prednik sa tuženima zaključio i ovjerio kod Osnovnog suda sporni ugovor o kupoprodaji, kojim je prodao tuženim svoj suvlasnički dio od ½ nekretnina, preciznije označenih u st. 1. i 2. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Također, utvrđeno je da su tuženi, na temelju spornog ugovora, u zemljišne knjige uknjižili svoje pravo suvlasništva sa po ½ dijela na predmetnim nekretninama. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrdio da su predmetne nekretnine tijekom 1959. godine nacionalizirane, te da su u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo sa pravom posjeda u korist SIZ-a stanovanja Banjaluka i Pčelarske zadruge Banjaluka. Osnovni sud je, također, naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su, u vrijeme zaključenja spornog ugovora, predmetne nekretnine „uknjižene kao društveno vlasništvo uz uknjižbu prava korištenja neizgrađenog zemljišta i na objektima koji su na tom zemljištu u korist Pernar Davorina (apelantičin prednik) i (Jović Katarine) sa po ½ dijela“.

8. Ocjenom provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da nekretnine-zemljište, bliže označeno u stavku 1. izreke, po prirodi predstavljaju neizgrađeno građevinsko zemljište sa upisanim pravom korištenja u korist apelantičinog prednika i K.J., pa budući da nije utvrđeno da je apelantičin prednik u odnosu na ove nekretnine prije zaključenja spornog ugovora postupao sukladno odredbama članka 25. Zakona o građevinskom zemljištu, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe članka 59. Zakona o građevinskom zemljištu u svezi sa člankom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio da je sporni ugovor u odnosu na nekretnine iz stavka 1. izreke ništav. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor u odnosu na nekretnine-objekte koji se nalaze na parcelama, bliže označenim u stavku 1. izreke, zaključen sukladno članku 9. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti, jer, prema mišljenju suda, navedeni objekti po prirodi čine izgrađeno građevinsko zemljište. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži poništenje spornog ugovora u odnosu na nekretnine bliže označene u stavku 2. izreke presude.

9. Odlučujući o prizivima parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 046194 18 Gž 3 od 27. ožujka 2019. godine kojom je apelantičin priziv odbio kao neutemeljen, dok je priziv tuženih uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te je apelantica obvezana na ime troškova postupka isplatiti tuženim iznos preciziran u presudi.

10. Nakon ispitivanja prizivnih razloga Okružni sud je zaključio da je sporno li je sporni ugovor apsolutno ništav, u smislu članka 103. ZOO. S tim u svezi, Okružni sud je zaključio da, suprotno apelantičinim prizivnim navodima, sporni ugovor nema elemente zelenaškog ugovora (članak 141. ZOO u svezi sa člankom 103. stavak 2. ZOO). Iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da apelantica nije dokazala da je njezin prednik sporni ugovor zaključio u stanju nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva ili zbog ovisnosti prema drugoj ugovornoj strani. Naime, Okružni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da su saslušani svjedoci Z.T. i M.S. u svojim izjavama suglasno potvrdili da je apelantičin prednik prije zaključenja spornog ugovora dolazio iz Zagreba, kao mjesta stalnog prebivališta, u Banjaluku da se upozna sa stanjem predmetnih nekretnina i tržišnim uvjetima, da je između prednika apelantice i tuženih kupoprodaja nekretnina dogovorena u Zagrebu, da je ugovorena kupoprodajna cijena koja je odgovarala tržišnoj vrijednosti nekretnina u Banjaluci u vrijeme zaključenja spornog ugovora, da se apelantičin pravni prednik suglasio sa njome i da je sporni ugovor zaključen uz suglasnost volja ugovornih strana i ovjeren u Osnovnom sudu u Banjaluci. Okružni sud je istakao da su svjedoci suglasno potvrdili da su tuženi u istom vremenskom periodu (11. srpnja 2006. godine) i približno istoj kupoprodajnoj cijeni zaključili ugovor o kupoprodaji suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina na kojem je upisano pravo korištenja u korist suvlasnika T.J. sa ½ . S tim u svezi, Okružni sud je istakao da iz izjave T.J., ovjerene kod notara 15. prosinca 2008. godine, proizlazi da nije prihvatila poziv apelantičinog prednika da mu se pridruži u parnici za poništenje zaključenih ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina, jer je zadovoljna cijenom koju je primila od tuženih na ime kupoprodaje nekretnina. Osim toga, Okružni sud smatra da, u konkretnom slučaju, pravo za isticanje ništavosti spornog ugovora, u smislu članka 59. Zakona o građevinskom zemljištu u svezi sa člankom 109. ZOO, pripada isključivo Gradu Banjaluka (članak 25. Zakona o građevinskom zemljištu), koji se već putem zakonskog zastupnika (Pravobraniteljstva Republike Srpske) izjasnio da u konkretnom slučaju „nema pravnog interesa za pokretanje postupka ništavosti spornog ugovora“. Pored navedenog, Okružni sud smatra da apelantica „nema ni moralni ni pravni interes“ da pobija valjanost spornog ugovora, već da samo ima ekonomski interes, što, prema mišljenju tog suda, „proizlazi iz navoda tužbe kojim ukazuje da su cijene nekretnina u međuvremenu znatno porasle pa bi predmetne nekretnine mogla prodati po znatno većoj cijeni“. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 71 0 P 046194 19 Rev od 5. prosinca 2019. godine kojom je reviziju odbio kao neutemeljenu. Istodobno, odbijen je zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. Vrhovni sud je prihvatio stav drugostupanjskog suda da sporni ugovor nije ništav, u smislu članka 103. ZOO jer nije protivan prinudnim propisima, i to odredbama Zakona o građevinskom zemljištu koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora. U svezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu sukladno kojima se neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra zemljište na kojem nije izgrađena zgrada, odnosno drugi objekt, kao i zemljište koje ne služi redovnoj upotrebi zgrade, odnosno drugog objekta, na kojem je, sukladno članku 59. tog zakona, postojala zabrana prijenosa prava neizgrađenog građevinskog zemljišta. U svezi s tim, Vrhovni sud je, imajući u vidu da iz provedenih dokaza, prvenstveno urbanističko-tehničke dokumentacije iz 2007. godine koja sadrži fotografije objekata na predmetnim nekretninama, što je i vještak geometar potvrdio nakon uviđaja na licu mjesta, zaključio da su predmetne nekretnine evidentirane u zemljišnim knjigama kao dvije parcele (k.č. broj 3645 i k.č. broj 3647, novi premjer) na kojima su u momentu zaključenja ugovora bili upisani objekti koji su bili u ruševnom stanju. Prema mišljenju Vrhovnog suda, „navedene parcele koje su tuženi kupili od prednika tužiteljice (apelantice) služe za redovnu upotrebu tih objekata jer one u suštini predstavljaju jedno zemljišnoknjižno tijelo, odnosno jednu građevinsku parcelu ukupne površine 1.634 m2 jer je u novom katastarskom operatu od više malih parcela formirana jedna veća parcela“. Imajući u vidu da je dokazano da se na „nekretninama - parcelama (k.č. br. 3645 i 3647), koje su predmet spornog ugovora, nalaze objekti predviđeni za rušenje“, da su one upisane kao državno, odnosno društveno vlasništvo sa pravom korištenja u korist apelantičinog prednika i K.J., Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbe članka 41. Zakona o građevinskom zemljištu, te s tim u svezi zaključio da predmetne nekretnine po prirodi čine građevinsko zemljište kojim se moglo prometovati.

12. Vrhovni sud je nadalje istakao da nije sporno da predmetne nekretnine nisu nikada izuzete iz posjeda apelantičinog prednika, pa budući da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora imale status izgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom (državnom) vlasništvu, na kome postoje građevinski objekti sa dva suvlasnika „(takvo je stanje bilo i u javnim knjigama i na terenu)“, a da se pritom i Grad Banjaluka podneskom od 23. svibnja 2006. godine izjasnio da nema pravnog interesa za kupovinu predmetnih nekretnina, Vrhovni sud je zaključio da je apelantičin prednik mogao nesmetano raspolagati i prenijeti na tužene prava koja je imao na predmetnim nekretninama u vrijeme zaključenja spornog ugoora.

13. Ocjenjujući da je sporni ugovor zaključen sukladno odredbama članka 9. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti (zaključen u pismenom obliku, sadrži potpise ugovornih strana, potpisi ovjereni u sudu), Vrhovni sud je zaključio da je ugovor pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo, jer je nesporno dokazano da su se ugovorne strane sauglasile o njegovim bitnim sastojcima (članak

26. ZOO). Također, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe članka 141. ZOO, zaključio da je pravilan stav nižestupanjskih sudova da sporni kupoprodajni ugovor nema svojstva zelenaškog ugovora, budući da je, u smislu odredaba članka 141. ZOO, teret dokazivanja bio na apelantici, da je njen pravni prednik zaključio sporni ugovor u stanju nužde i u teškom materijalnom stanju i da je druga strana znala ili morala znati za takvu njegovu situaciju, ali apelantica, kako navodi Vrhovni sud, na tu okolnost nije predlagala niti izvodila dokaze. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelantičin prednik mogao nesmetano raspolagati predmetnim nekretninama, te sukladno tome sporni ugovor nije ništav, sukladno odredbama članka 103. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o građevinskom zemljištu i ZOO. S tim u svezi, apelantica ukazuje da su redovni sudovi propustili pravilno ocijeniti nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke u kojem je jasno navedena osnova stjecanja predmetnih nekretnina od njezinog prednika, te da su ugovorne strane povrijedile obvezu da, u smislu odredaba članka 25. Zakona o prometu nepokretnosti, Gradu Banjaluka ponude predmetne nekretnine po pravu preče kupovine. Pored toga, apelantica je navela da apelantičin prednik u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije znao pravu vrijednost predmetnih nekretnina, koja je, prema mišljenju apelantice, bila znatno veća od one koju su tuženi „primorali“ prednika da prihvati, a da zatim potpiše sporni ugovor, pa je čak niža i od kupoprodajne cijene koju je prihvatila suvlasnica predmetnih nekretnina K.J. Apelantica smatra da je dokazala da su tuženi imali „lukrativnu namjeru da predniku snize cijenu na ispod polovine vrijednosti tog zemljišta u trenutku zaključenja ugovora, pa čak u znatno većem iznosu od cijene koja je ponuđena i isplaćena drugom suvlasniku nekretnina“.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da ostaju kod razloga danih u osporenim presudama, jer u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelantica u apelaciji neutemeljeno poziva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je neargumentirano apelantičino pozivanje na navodnu povredu prava na pravično suđenje, budući da ta „povreda“ ničim nije dokazana.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 86/03) koji je primijenjen u konkretnom slučaju u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

Opština, odnosno grad upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

Član 11.

Gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu može se raspolagati samo na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona.

Član 25.

(1) Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini, odnosno nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta može ponuditi neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište opštini, odnosno gradu, a opština, odnosno grad ima prvenstveno pravo preuzimanja tog zemljišta.

Član 39.

Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona.

Član 41.

Pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu može se prenijeti, otuđiti, naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom.

Član 59.

Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korišćenja zemljišta, prvenstvenim pravom korišćenja zemljišta radi građenja i pravom korišćenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz čl. 38. i 48. ovog zakona ništavni su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora, prestaju bez naknade.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Član 29.

Vlasnik građevinskog zemljišta, koji namjerava prodati to zemljište, dužan je da ga prethodno ponudi na prodaju opštini na čijem se području zemljište nalazi.

Član 34.

Ako lice koje ima pravo preče kupovine ne obavijesti pismeno vlasnika nepokretnosti o prihvatu ponude u roku od 60 dana od dana prijema ponude, vlasnik može prodati ponuđenu nepokretnost drugom licu, ali ne po nižoj cijeni, niti pod povoljnijim uslovima. Član 36.

Ako vlasnik ne učini ponudu u smislu čl. 29. do 32. ovog zakona, odnosno ako nakon učinjene ponude proda nepokretnost trećem licu pod povoljnijim uslovima, lice koje ima pravo preče kupovine može sudskim putem zahtijevati da se ugovor o prodaji poništi i da se njemu pod istim uslovima ta nepokretnost prenese.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI. Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 046194 19 Rev od 5. prosinca 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. veljače 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. ožujka 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga vezana za krivične postupke.

27. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

28. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđivanja ništavosti spornog ugovora, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

31. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

32. Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantičinim navodima, redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, suprotno apelantičinim navodima, prilikom odlučenja imali u vidu nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, kao i urbanističko – tehničku dokumentaciju na temelju kojih dokaza je i utvrđeno o kakvom zemljištu se radi, te dovodeći u svezu utvrđeno činjenično stanje zaključili da sporni ugovor nije ništav u smislu članka 103. ZOO, zato što nije protivan ni prinudnom propisu, tj. odredbama članka 9. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti i članku 26. ZOO (ugovorne strane su se suglasile o bitnim sastojcima ugovora). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu način i vrijeme stjecanja prava korištenja prednika apelantice na predmetnim nekretninama, kao i činjenicu da je prednik apelantice mogao prenijeti na tužene prava koja je imao na tim nekretninama, budući da se Grad Banjaluka, kao imatelj prava preče kupovine predmetnih nekretnina (članak 25. Zakona o prometu nepokretnosti), prethodno izjasnio da nije zainteresiran za kupovinu predmetnih nekretnina. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO, na kojima su redovni sudovi utemeljili osporene odluke, a sukladno prigovorima apelantice u kontekstu obrazloženja osporenih odluka i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su prigovori kojima se dovodi u pitanje primjena prava opravdani. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporenih odluka jasno i argumentirano, te sukladno standardima prava na pravično suđenje.

33. Što se tiče apelantičinog prigovora u svezi sa cijenom po kojoj su prodane predmetne nekretnine, kao i navodne prisile nad njezinim pravnim prednikom da pristane na takvu cijenu, Ustavni sud naglašava da su to prigovori koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje. Sukladno citiranoj praksi, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u detaljnije ispitivanje činjeničnog stanja obzirom na to da iz činjenica predmeta, koje nema potrebe ponovno ponavljati u obrazloženju, proizlazi da obrazloženja presuda redovnih sudova u dijelu koje se odnosi na utvrđene činjenice nisu proizvoljna. Dakle, pitanja koja se tiču utvrđenih činjenica su u konkretnom slučaju iscrpljena pred redovnim sudovima, zato što su u obrazloženjima njihovih presuda dani svi relevantni odgovori vezani za poštivanje ljudskih prava apelantice i kada je riječ o utvrđivanju kupoprodajne cijene između pravnog prednika apelantice i tuženih. Stoga, prigovori činjenične prirode u ovom slučaju ne pokreću ustavno pitanje kojim bi se trebao baviti Ustavni sud.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili pravo i ocijenili dokaze, a o neutemeljenosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da sporni ugovor nije ništav u smislu članka 103. ZOO, jer je zaključen sukladno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO, što su redovni sudovi obrazložili na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti u primjeni prava i ocjeni dokaza, na što je apelantica neutemeljeno ukazala. Prigovori koji se tiču činjenične prirode (cijena po kojoj su prodane predmetne nekretnine, navodno prisiljavanje apelantičinog pravnog prednika na tu cijenu itd.) ne pokreću ustavno pitanje kojim bi se Ustavni sud detaljnije bavio u ovom slučaju, zato što su ti prigovori iscrpljeni kroz obrazloženja osporenih presuda u kojima su redovni sudovi dali odgovore na sva relevantna pitanja koja se odnose na utvrđeno činjenično stanje, koji su, po mišljenju Ustavnog suda, sukladni standardima prava na koje se poziva u apelaciji.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić