Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3315/21 (S.S.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Krivični postupak
- Mjere zabrane
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3315/21
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3315/21, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. S. podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 030713 21 Krž 3 od 1.
septembra 2021. godine i S1 1 K 030713 21 Kv 18 od 3. augusta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 20. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 030713 21 Krž 3 od 1. septembra 2021. godine i S1 1 K 030713 21 Kv 18 od 3. augusta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Traženi odgovori su dostavljeni 30. septembra i 4. oktobra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je u postupku redovne kontrole opravdanosti mjera zabrane, određenih i produženih rješenjem tog suda od 31. oktobra 2018. godine, donio Rješenje broj S1 1 K 030713 21 Kv od 3. augusta 2021. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečenih mjera zabrane prema apelantu i još 15 optuženih lica. Mjere zabrane koje su razmatrane u navedenom postupku su: zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), na način da se apelantu i ostalim optuženim ograničava kretanje na područje teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno zabranjuje putovanje van Bosne i Hercegovine uz privremeno oduzimanje putnih isprava, zabranjuje izdavanje novih putnih isprava i zabranjuje korištenje lične karte za prelazak preko državne granice; i mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, na način da im se zabranjuje kontaktiranje (uključujući i telefonski kontakt ili kontaktiranje preko posrednika) ili povezivanje na bilo koji način sa svjedocima navedenim u optužnici Tužilaštva BiH, uključujući približavanje svjedocima na udaljenosti od 100 m. Osim toga, apelantu i ostalim optuženim se „zabranjuje kontaktiranje sa svim predstavnicima printanih ili elektronskih medija o činjenicama koje se odnose na ovaj krivični postupak, kao i javna obraćanja u vezi sa ovim postupkom“.
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je pred tim sudom u toku krivični postupak protiv Atifa Dudakovića, apelanta i drugih zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a), a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Zatim, da je Sud BiH 31. oktobra 2018. godine, postupajući po prijedlogu Tužilaštva BiH, apelantu i imenovanim optuženim odredio i produžio ranije izrečene opisane mjere zabrane, kao i da je rješenjem od 29. jula 2020. godine prema svim optuženim ukinuta izrečena mjera zabrane iz člana 126a. stav 1. tačka d) ZKPBiH – obaveza javljanja nadležnom državnom organu.
7. Sud BiH je ukazao da je u konkretnom slučaju postojanje osnovane sumnje utvrđeno potvrđivanjem Optužnice Tužilaštva BiH T20 0 KTRZ 0011737 16 protiv apelanta i ostalih, kojom prilikom je sudija za prethodno saslušanje izvršio analizu dokaza dostavljenih uz optužnicu, te utvrdio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su optuženi počinili inkriminacije za koje se terete, u stepenu dovoljnom za potvrđivanje optužnice, koji stepen osnovane sumnje je u ovom procesnom trenutku dovoljan da se ranije određene mjere zabrane i dalje ostave na snazi.
8. Dalje, Sud BiH je naveo da su mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH prvenstveno određene zbog postojanja realne bojazni da bi optuženi mogli pobjeći, odnosno sakriti se, čime bi postali nedostupni i onemogućili vođenje krivičnog postupka. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na sadržaj člana 126. stav 1. ZKPBiH, te istakao da može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti i privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja). U konkretnom slučaju Sud BiH je ocijenio, imajući u vidu fazu u kojoj se ovaj krivični postupak nalazi, kako i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na bojazan od bjekstva optuženih, s obzirom na ozbiljnu prirodu krivičnog djela koje im se stavlja na teret, zaprijećenu kaznu zatvora od najmanje 10 godina ili kaznu dugotrajnog zatvora, što nesumnjivo ima motivirajući utjecaj da optuženi bijegom ili na drugi način ometaju ovaj krivični postupak u kojem je glavni pretres u toku, pri čemu ova bojazan nije takvog intenziteta da bi se optuženim morala odrediti mjera pritvora. U pogledu primjene ovih mjera prema apelantu i optuženim S. Š. i H. R. Sud BiH je cijenio postojanje i drugih veza, ekonomskih i porodičnih, s drugim državama koje se ogledaju u posjedovanju dozvola tih država za zasnivanje radnog odnosa. Suprotno navodima odbrane ovih optuženih, prema ocjeni Suda BiH, stvarne veze s drugim državama predstavljaju sasvim dovoljne okolnosti za zaključak da bi u slučaju napuštanja Bosne i Hercegovine optuženim bio znatno olakšan boravak u inostranstvu, što ih u konačnom dodatno može motivirati da napuste Bosnu i Hercegovinu i na taj način ometaju dalje vođenje krivičnog postupka.
9. Sud BiH je istakao da se dalja opravdanost primjene ove mjere prema svim optuženim ogleda u činjenici da ona obezbjeđuje nesmetano odvijanje krivičnog postupka jer nedolazak, iz bilo kojeg razloga, bilo kojeg od optuženih na nastavke glavnog pretresa, u situaciji kada optuženo lice nije na teritoriji Bosne i Hercegovine i kada sud putem nadležnih organa ne može izvršiti bilo kakve provjere, nužno utječe ne samo na krivični postupak nego i na prava svih ostalih optuženih lica u ovom postupku, koja prava na efikasno suđenje su im garantirana kako Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) tako i samim
ZKPBiH.
10. Sud BiH je također istakao da je imao u vidu i navod branioca optuženog H. R. da izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja „ugrožavaju pravo na rad optuženih i izdržavanje njihovih članova porodice“, ali je napomenuo da se izrečenim mjerama (u obimu kako je to određeno u ovom rješenju) optuženom pruža apsolutna mogućnost na ostvarivanje tog prava na teritoriji Bosne i Hercegovine. U tom smislu Sud BiH je istakao da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se postupak vodi, te da su mjere zabrane u konkretnom slučaju de facto odraz tih restrikcija i po svojoj prirodi predstavljaju i podrazumijevaju određena ograničenja osnovnih prava i sloboda lica prema kojem su izrečene, u onoj mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka.
11. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da na strani svih optuženih i dalje egzistiraju okolnosti i razlozi koji ukazuju na postojanje određenog stepena opasnosti od ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke, s ciljem izbjegavanja ili umanjenja krivične odgovornosti, te da navedena opasnost može biti uspješno otklonjena izrečenom mjerom zabrane sastajanja s određenim licima. Kada je riječ o primjeni ove mjere zabrane koja se, u konkretnom, ogleda u zabrani sastajanja sa svjedocima Tužilaštva BiH, uključujući i približavanje njima na udaljenosti ispod 100 m, Sud BiH je cijenio okolnost da se osnovana sumnja u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su očevici predmetnih događaja, odnosno svjedocima – žrtvama, kao i svjedocima koji su bili pripadnici istih vojnih formacija zajedno sa optuženim ili koji su bili njihovi podređeni, slijedom čega je u tom smislu nužno spriječiti utjecaj optuženih na te svjedoke. Sud BiH je tu okolnost doveo u vezu s činjenicama da se optuženi terete za teško krivično djelo sa visokom zaprijećenom kaznom i s velikim brojem pojedinačnih inkriminacija; da je navedeno krivično djelo za posljedicu imalo smrt velikog broja lica; teške fizičke i psihičke traume kako oštećenih tako i svjedoka očevidaca i porodica ubijenih. Sud BiH je zaključio da sve te okolnosti u ukupnosti i sadejstvu ukazuju da optuženi imaju jak motiv da utječu na svjedoke s ciljem osiguranja povoljnijeg procesnopravnog položaja i umanjenja ili izbjegavanja odgovornosti. Naime, kako je Sud BiH istakao, svjedocima je nužno omogućiti da svoje iskaze daju u atmosferi lišenoj pritisaka i bez straha od odmazde za sebe ili članove svojih porodica. U vezi s tim, Sud BiH je podsjetio i da se konačno osiguranje dokaza, na način kako je to propisano odredbama procesnog zakona, ostvaruje samo neposrednim svjedočenjem svjedoka na glavnom pretresu, koja svjedočenja izvjesno predstoje u narednom periodu, uz jednake procesne garancije strankama (optužbi i odbranama) da ispitaju svjedoke direktno, unakrsno i dodatno. Sud BiH je istakao i činjenicu da se optuženi nalaze de facto u procesnoj, a s obzirom na sadržaj dokaza u spisu, i u činjeničnoj zajednici, i u takvoj situaciji bi utjecaj jednog od optuženih na svjedoka predmetnih događaja, nezavisno od koncepta njihovih pojedinačnih odbrana, bio od nesumnjive koristi i za ostale optužene.
12. U pogledu navoda branilaca da nema potrebe za navedenom mjerom zato što ne postoji nikakav dokaz utjecaja na svjedoke, Sud BiH je ocijenio da nema potrebe dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke, nego da je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja, kao i da bi optuženi mogli imati koristi od tog utjecaja, nezavisno od toga da li ima dokaza da su optuženi bili direktno uključeni u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. Sud BiH je prilikom donošenja odluke imao u vidu i pozivanje odbrane na praksu u drugim predmetima koji su se vodili pred Sudom BiH, ali je istakao da se, prilikom odlučivanja, cijene sve okolnosti konkretnog slučaja te da pozivanje na odluke u nekom drugom predmetu ne može direktno utjecati na ublažavanje odnosno ukidanje mjera zabrane u ovom predmetu.
13. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju imao u vidu i garancije koje pruža član 5. stav
3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali da je ocijenio da se osiguranje prisustva optuženih i sprečavanje ometanja postupka, imajući u vidu sve naprijed izložene okolnosti posmatrane u njihovoj međusobnoj vezi i sadejstvu, može u ovom procesnom trenutku postići samo kumulativnom primjenom izrečenih mjera zabrane, te da se blažim mjerama od navedenih ne bi mogli postići procesni ciljevi zbog kojih su mjere određene odnosno produžene.
14. Konačno, Sud BiH je cijenio i navode odbrana o daljnjoj opravdanosti trajanja mjera zabrane u kontekstu neizvjesnosti održavanja glavnog pretresa zbog stanja uzrokovanog pandemijom COVID-19, pa je istakao da je odredbama člana 126.b. stav 5. ZKPBiH propisano trajanje mjera zabrane dok za njima postoji potreba, te pauza u održavanju pretresa zbog objektivnih okolnosti nije razlog za njihovo ukidanje. Sud BiH je ukazao i da će, u skladu s odredbama člana 123. stav 2. ZKPBiH, u daljnjem toku postupka voditi računa o neophodnosti održavanja na snazi izrečenih mjera zabrane, te da će, u slučaju promjene ili prestanka razloga zbog kojih su mjere zabrane prvobitno određene, njih ukinuti ili zamijeniti odgovarajućim blažim mjerama.
15. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) je Rješenjem broj S1 1 K 030713 21 Krž 3 od 1. septembra 2021. godine odbilo kao neosnovane žalbu apelanta i žalbe ostalih optuženih protiv prvostepenog rješenja.
16. U obrazloženju rješenja apelaciono vijeće je navelo da je zaključilo, kao i u pobijanom rješenju, da je prvostepeni sud ispravno zaključio da i dalje egzistira osnovana sumnja u obimu koji je postojao u momentu potvrđivanja optužnice, kojom prilikom je sudija za prethodno saslušanje ocijenio sve dokaze dostavljene uz optužnicu, te da je evidentno da stepen osnovane sumnje nije umanjen do sada provedenim dokazima u toku glavnog pretresa.
17. Apelaciono vijeće je također utvrdilo da je prvostepeni sud na strani optuženih pravilno utvrdio postojanje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene mjera zabrane iz člana 126. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZKPBiH, koje okolnosti je i u svom rješenju ponovno interpretiralo.
18. Kada su u pitanju prigovori odbrane u vezi s postojanjem posebnih razloga za primjenu mjere zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, apelaciono vijeće je navelo da odbrane optuženih nisu istakle nijedan novi argument u odnosu na ranije istaknute, koje je već cijenio i razmotrio prvostepeni sud, s kojim se u cijelosti slaže i apelaciono vijeće. Naime, argumenti koje odbrane optuženih konstantno ističu u svojim žalbama, a kojima se ukazuje da zapravo nema dokaza da su optuženi izvršili utjecaj ili da su pokušali utjecati na svjedoke, odnosno navoda o odsustvu konkretnih i argumentiranih činjenica i okolnosti u kontekstu opasnosti od utjecaja na svjedoke, apelaciono vijeće nalazi neosnovanim. Naročito je apelaciono vijeće istaklo da je cijenilo činjenicu da je u ovom krivičnom predmetu glavni pretres u toku i da većinu predloženih svjedoka optuženi poznaju jer žive u njihovoj blizini, što sve ukazuje da se radi o osjetljivoj vrsti svjedoka, koji trebaju biti lišeni bilo kakvog pritiska od svjedočenja. Konačno, apelaciono vijeće je primijetilo da u konkretnom slučaju jesu osigurani iskazi pribavljeni u istrazi, ali je istaklo da će usmeno i neposredno saslušanje svjedoka tek uslijediti u daljem toku glavnog pretresa, pa je i stoga mišljenja da se njima treba omogućiti da svoje iskaze pred pretresnim vijećem daju nepristrasno i objektivno, bez straha za vlastitu ili sigurnost članova porodice. U vezi s tim, apelaciono vijeće je ocijenilo da je korektno ponašanje optuženih i poštovanje izrečenih mjera zabrane, na koje se pozivaju žalioci, rezultat primjene navedenih mjera zabrane, čija je svrha osiguranje uspješnog vođenja krivičnog postupka, a ne okolnost koju bi sud trebalo da cijeni i uvažava u smislu njihovog ukidanja.
19. U pogledu navoda branilaca većine optuženih kako zbog izrečenih mjera zabrane optuženi trpe određene posljedice, apelaciono vijeće je navelo da dijeli stav prvostepenog suda u smislu da krivični postupak u mnogim slučajevima podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, ali, i prema stavu tog vijeća, izrečene mjere, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, ne prevazilaze stepen onoga što je razumno neophodno za uspješno vođenje postupka, kojim načelima su se Sud BiH i Tužilaštvo BiH u konkretnom slučaju i rukovodili. Naime, iz pobijanog rješenja je vidljivo da je prvostepeni sud shodno razvoju postupka vodio računa da se prema optuženim ne primjenjuju teže mjere osiguranja ukoliko se svrha može ostvariti izricanjem blažih, što proizlazi iz činjenice da je upravo ranijim rješenjima ukinuta mjera zabrane propisana odredbom člana 126a. tačka d) ZKPBiH.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant prigovara dužini trajanja izrečenih mjera zabrane i ističe da su mjere zabrane na snazi skoro tri godine kao i da glavni pretres nije održan već godinu dana, te da „se neizvjesnim čini kada će glavni pretres biti nastavljen“. Apelant naglašava da je svjestan specifičnih okolnosti koje su nastale uslijed pandemije novog koronavirusa, međutim isto tako naglašava da se intenzitet objektivnih okolnosti tokom trajanja pandemije od marta 2020. godine do podnošenja apelacije mijenjao. Tvrdi da se u takvoj situaciji krši njegovo pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da se iz pobijanog rješenja, kao i iz ranijih rješenja, ne može izvesti zaključak da su za vrijeme trajanja mjera zabrane od skoro tri godine (35 mjeseci u momentu sastavljanja ove apelacije), postojale okolnosti koje bi uputile na zaključak da je on na bilo koji način svojim postupanjem onemogućio ili ometao vođenje krivičnog postupka, pa slijedom navedenog samo puko pozivanje na razloge iz vremena kada su mjere određene, uz nespornu činjenicu da sud u istom periodu nije omogućio efikasno vođenje krivičnog postupka (glavni pretres je prekinut više od godinu dana), upućuje na izostanak potrebne marljivosti u postupanju, koji ne može biti opravdan ciljem izrečenih mjera onako kako je proklamiran u pobijanim rješenjima. Apelant smatra da ovakav njegov stav dodatno potvrđuje i sasvim paušalan i neargumentiran zaključak suda iz pobijane odluke, a kojom se sud rukovodi od samog početka određivanja mjera zabrane pa sve do danas, naime da okolnosti koje ukazuju na bojazan od bjekstva optuženih proizlaze iz „ozbiljne prirode krivičnog djela koje se optuženima stavlja na teret”, „zaprijećene kazne zatvora od najmanje 10 godina ili kazne dugotrajnog zatvora”, a što, prema stavu suda, ima „motivirajući utjecaj da optuženi bijegom ili na drugi način ometaju ovaj krivični postupak”. Apelant ističe da se, po saznanju da pripadnici Sipe pretresaju njegovu kuću, o čemu ga je obavijestila supruga, istog momenta uputio iz Republike Slovenije u BiH i javio se nadležnim organima. Nadalje, apelant smatra da Sud BiH u pobijanom rješenju, ni u ranije donesenim rješenjima, nije na pravilan način dao ocjenu opasnosti od njegovog bjekstva, a pored toga je i proizvoljno tumačio „bojazan” koja je dovoljna za određivanje mjera zabrane. Navedeno tumačenje je, kako apelant smatra, u suprotnosti kako sa zakonskim tekstom tako i sa načelom zakonitosti iz člana 2. stav 2. ZKPBiH. Isto ovo obrazloženje, kako apelant dalje navodi, primjenjivo je i na paušalnu konstataciju suda da je u odnosu apelanta vijeće cijenilo postojanje i drugih veza, ekonomskih i porodičnih, s drugim državama koje se ogledaju u posjedovanju dozvola tih država za zasnivanje radnog odnosa u njima, što su za sud sasvim dovoljne okolnosti za zaključak da bi u slučaju napuštanja BiH apelantu bio znatno olakšan boravak u inostranstvu, a što ga navodno može dodatno motivirati da napusti BiH i na taj način ometa dalje vođenje krivičnog postupka. Apelant smatra da je iz ovakvog zaključka potpuno nejasno u kojem smislu je radna dozvola u inostranstvu okolnost koja olakšava ometanje krivičnog postupka. Apelant je zasnovao radni odnos u Republici Sloveniji, međutim sama činjenica da u toj državi ima zasnovan radni odnos nije od značaja da bi mu olakšala izbjegavanje krivičnog gonjenja. Sud je u konkretnom slučaju potpuno zanemario činjenicu da se cijela apelantova porodica nalazi u BiH, kao i njegova cjelokupna imovina. Apelant naglašava i činjenicu da je po zanimanju vozač u međunarodnom transportu, te da mjere koje su mu izrečene za njega faktički predstavljaju zabranu rada, jer mu već tri godine onemogućavaju prelazak državne granice, te da je na taj način „grubo ugrožena materijalna sigurnost“ kako apelanta tako i njegove kompletne porodice. Apelant ističe da je u obrazloženju pobijanog rješenja od 3. augusta 2021. godine Sud BiH naveo sljedeće: „Kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da se optuženi terete za teško krivično djelo sa visokom zaprijećenom kaznom, s velikim brojem pojedinačnih inkriminacija, koje krivično djelo je za posljedicu imalo smrt velikog broja lica, teške fizičke i psihičke traume kako oštećenih tako i svjedoka očevidaca i porodica ubijenih (...).“ Apelant smatra da iz ovakve konstatacije proizlazi da sud već u ovoj fazi kategorički utvrđuje da je na strani oštećenih nastupila posljedica, drugim riječima, da je posljedica krivičnih djela koja se stavljaju na teret između ostalog i apelantu („smrt velikog broja lica“) kao obilježje krivičnog djela nesporno ostvarena. Ovakva sporna konstatacija u svojoj suštini predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“ prije nego što je ona i dokazana u skladu sa zakonom, te uslijed toga apelant smatra da mu je na takav način povrijeđeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
II.Odgovori na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da pitanje dužine trajanja postupka, te načina njegovog vođenja zavisi od čitavog niza objektivnih okolnosti, a prije svega to se odnosi na kompleksnost svakog pojedinačnog predmeta, odnosno od njegove složenosti. Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju radi o vrlo složenom i kompleksnom predmetu sa 16 optuženih lica i o velikom broju krivičnopravnih radnji i krivičnih djela koja su optuženim stavljena teret, a koje činjenice se nikako ne mogu banalizirati kroz ukazivanje na navodnu inertnost suda u postupanju i navodnoj povredi prava optuženog na suđenje u razumnom roku. Dakle, iznošenje ove apelantove teze samo kroz činjenicu da je postupak prekinut uslijed nastupanja objektivnih okolnosti (nastupanje pandemije COVID-19), a bez dovođenja u vezu s drugim okolnostima koji prate ovaj predmet, ostaje bez bilo kakvog uporišta, te ih je neophodno odbiti kao neosnovane. Sud BiH je istakao i da je tokom cijelog postupka ograničenja nametnuta optuženim nastojao svesti na najmanju moguću, neophodnu mjeru. U tom pravcu Sud BiH je nakon donošenja inicijalnog rješenja u toku postupka ukinuo jednu od izrečenih mjera, kako je to i navedeno u osporavanim rješenjima.
22. Tužilaštvo BiH je odgovorilo da su osporena rješenja Suda BiH zasnovana na relevantnim odredbama ZKP-a, jasna i obrazložena, kao i sam način na koji je sud utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje izrečenih mjera zabrane.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (2) Princip zakonitosti (2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a stav (1) tačka c) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim osobama, Član 126.b st.(1), (2), (5) i (6) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
Član 126.c st. (1), (2) i (4) Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja Sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima Sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 030713 21 Krž 3 od 1. septembra 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. septembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 20. septembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
29. Ustavni sud konstatira da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane izrečenih rješenjem Suda BiH od 31. oktobra 2018. godine, te da je Sud BiH utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovu primjenu, i to mjera: zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, kao i zabrane susreta s određenim licima. Ustavni sud konstatira da su u vrijeme podnošenja apelacije mjere zabrane koje su izrečene apelantu bile na snazi dvije godine i oko 11 mjeseci, te da je osporenim rješenjem Suda BiH od 3. augusta 2021. godine utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ih održavaju na snazi.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
31. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropske konvencije glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
32. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
33. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja van teritorije Bosne i Hercegovine. Apelantu su oduzete putne isprave uz zabranu izdavanja novih i zabranu prelaska državne granice sa ličnom kartom. Nadalje, apelantu je zabranjeno sastajanje sa svjedocima označenim u optužnici Tužilaštva BiH. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja garantiranog članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte sa vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).
34. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 i ostvariti pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu, Khlyustov, stav 64).
35. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu, već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
36. U konkretnom slučaju apelant ne osporava da su izrečene mjere utemeljene u domaćem zakonu i da su u službi legitimnog cilja – osiguranja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Međutim, apelant smatra da su osporena rješenja proizvoljna, odnosno da ne sadrže stvarne i individualizirane razloge, u prilog zaključku da je potrebno i dalje održati izrečene mjere zabrane. Stoga, proizlazi da se suština apelantovih navoda odnosi na pitanje pravične ravnoteže između apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja – osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
37. Ustavni sud zapaža da su mjere zabrane propisane u ZKPBiH u poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“. Tu su članom 123. ZKPBiH propisane mjere koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom odnosno optuženom da bi se osiguralo njegovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je kao pravilno potvrđeno drugostepenim rješenjem apelacionog vijeća, naveo detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja takvog zaključka.
38. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da u konkretnom slučaju izrečene mjere zabrane nisu razmjerne i ekvivalentne svrsi koja se želi postići, budući da u spisu nema dokaza ili naznaka da bi apelant omeo krivični postupak, odnosno da bi se učinio nedostupnim pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju Sud BiH odredio mjere zabrane apelantu u smislu relevantnih odredbi ZKPBiH (član 130), uzevši u obzir i navode Tužilaštva BiH i navode odbrane, čime je u cijelosti poštovana procedura propisana relevantnim odredbama, pri čemu su dati iscrpni razlozi zašto cijeni da je u okolnostima apelantovog slučaja potrebno produžiti trajanje izrečenih privremenih mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, kao i mjere zabrane sastajanja s određenim licima.
39. Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKPBiH. Stavom 1. citiranog člana je određeno da se mjera zabrane napuštanja boravišta određuje kada postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni odnosno optuženi mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo. Stavom 2. navedenog člana određeno je da u naprijed navedenim okolnostima, uz zabranu napuštanja boravišta, kao dodatna ili zasebna mjera može biti izrečeno privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice. U svakom slučaju navedene mjere mogu biti izrečene obrazloženim rješenjem.
40. U konkretnom slučaju iz sadržaja mjere izrečene apelantu proizlazi da mu nije zabranjeno napuštanje boravišta, već da mu je zabranjeno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno zabranjeno mu je putovanje van Bosne i Hercegovine uz privremeno oduzimanje putnih isprava, zabranu izdavanja novih, te zabranu prelaska državne granice s ličnom kartom. Kao okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva Sud BiH je cijenio težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i visinu zaprijećene kazne. Naime, prema stavu Suda BiH, visina zaprijećene kazne djeluje motivirajuće na apelanta i ostale optužene da pobjegnu ili da na drugi način ometaju krivični postupak. Također, prema stavu Suda BiH, izrečena mjera je i u službi osiguranja prava na efikasan postupak svim optuženim jer bi nedolazak na suđenje nekog od optuženih (uključujući apelanta i 16 optuženih) nužno utjecao na krivični postupak. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovoj tvrdnji, činjenica da se sud rukovodio navedenim okolnostima, koje se neće promijeniti u daljnjem toku postupka kako apelant navodi, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, u skladu sa članom 126b. stav 5. ZKPBiH mjere zabrane mogu trajati najduže do pravomoćnosti presude, ali uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu njihove opravdanosti. U konkretnom slučaju u toku je glavni pretres, a to znači da će sud u okviru obavezne dvomjesečne kontrole izrečenih mjera, rukovodeći se rezultatima postupka u toku, preispitivati i relevantnost navedenih okolnosti i opravdanost izrečene mjere.
41. Nadalje, apelantu je određena mjera zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Prema osporenom prvostepenom rješenju apelantu je zabranjeno kontaktiranje ili povezivanje na bilo koji način sa svjedocima koji su navedeni u optužnici Tužilaštva BiH, uključujući približavanje navedenim svjedocima na udaljenosti od 100 m. U ovom dijelu apelantu je zabranjeno i kontaktiranje s predstavnicima svih medija, kao i javna obraćanja u vezi s ovim postupkom. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je navedena mjera ocijenjena neophodnom kako bi se svjedocima osiguralo da bez pritiska, odnosno straha za sebe i svoje porodice iznesu svoje iskaze. Nadalje, Sud BiH je cijenio i okolnost da se osnovana sumnja u pretežnom dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su očevici, žrtve, odnosno bili pripadnici istih oružanih jedinica kao i apelant i ostali optuženi i kojim su bili nadređeni. I u ovom dijelu Sud BiH je imao u vidu težinu krivičnog djela (broj pojedinačnih inkriminacija) koji motivirajuće djeluje na apelanta i ostale optužene da utječu na svjedoke i poboljšaju svoj procesni položaj. Kao naročitu okolnost Sud BiH je istakao i da se apelant i ostali optuženi nalaze u procesnoj i činjeničnoj zajednici pa da bi utjecaj na svjedoke samo jednog od njih mogao biti od koristi i svim ostalim. Slijedom navedenog, u takvim okolnostima stav Suda BiH da nema potrebe dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke jer navedene okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja na svjedoke, da apelant i ostali optuženi od toga mogu imati koristi, nezavisno od toga da li ima dokaza da su optuženi bili direktno uključeni u pokušaj vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka, ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
42. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da mjere zabrane, određene u svrhu osiguranja apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, na apelanta stavljaju pretjeran teret u ostvarivanju njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
43. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na suđenje u razumnom roku
44. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da se ročišta ne održavaju već skoro godinu dana (zbog pandemije COVID-19), a mjere zabrane su na snazi već skoro tri godine. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Suda BiH donesena u postupku redovne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane. Dakle, radi se o procesno-pravnim rješenjima čija je svrha osigurati neometano vođenje krivičnog postupka. Razlozi koji su opredijelili sud za izricanje ovih mjera detaljno su opisani u prethodnim tačkama ove odluke. Apelant smatra da izrečene mjere predugo traju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se kontrola izrečenih mjera vrši u redovnim dvomjesečnim terminima i da je posljednja kontrola pritvora izvršena osporenim rješenjem Suda BiH 3. augusta 2021. godine, kada je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu navedenih mjera. Ovo ukazuje da sudovi, iako u specifičnoj situaciji izazvanoj pandemijom COVID-19, rade, posebno na predmetima koji se tiču pritvora i/ili mjera zabrane. Ono što Ustavni sud želi istaći jeste to da pandemija COVID-19 i mjere uvedene povodom pandemije nisu (negativno) utjecale na to da se vrši redovna kontrola izrečenih mjera zabrane.
45. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
46. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji dovodi u pitanje poštovanje pretpostavke nevinosti s obzirom na to da je sud u dijelu kojim je obrazlagao postojanje posebnog uvjeta za mjere zabrane – sastajanja sa svjedocima, odnosno postojanja određenog stepena opasnosti da će se na taj način ometati krivični postupak naveo citiranu rečenicu u apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih rješenja ne proizlazi da je redovni sud na bilo koji način povrijedio pretpostavku nevinosti, a razlog korištenja navedene konstatacije je isključivo u kontekstu obrazlaganja iteracijske opasnosti, te se stoga navedena rečenica ne može izvući iz cjelokupnog konteksta donesenog rješenja. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Ostali navodi
47. Apelant je naveo da je zbog mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH povrijeđeno njegovo pravo na rad jer je po zanimanju vozač u međunarodnom transportu, te da je zbog zabrane prelaska „državne granice“ njemu i njegovoj porodici ugrožena „materijalna sigurnost“. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenom rješenju razmotrio navode jednog od saoptuženih lica (H. R.) da se izrečenim mjerama ugrožava njegovo pravo na rad i izdržavanje porodice i ukazao da se izrečenim mjerama (u obimu kako je to određeno rješenjem) tom optuženom pruža apsolutna mogućnost na ostvarivanje tog prava na teritoriji Bosne i Hercegovine. Osim toga, Sud BiH je naglasio i da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, te su mjere zabrane u konkretnom slučaju odraz tih restrikcija i po svojoj prirodi predstavljaju i podrazumijevaju određena ograničenja osnovnih prava i sloboda lica prema kojima su izrečene, u onoj mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. S ovakvim se obrazloženjem složilo se apelaciono vijeće podržavajući stav prvostepenog vijeća da krivični postupak u mnogim slučajevima podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, ističući da, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, izrečene mjere ne prelaze stepen onoga što je razumno neophodno za uspješno vođenje postupka. Ovakvo obrazloženje redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim nego jasnim i pravilnim, pa su apelantovi navodi o povredi prava na rad, koje je garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su mjere zabrane, koje su određene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, narušile pravičnu ravnotežu na način da su nametnule pretjeran teret na apelanta u ostvarivanju njegovog prava, za koje je u konkretnom slučaju izvršena redovna dvomjesečna kontrola njihove dalje opravdanosti.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada se redovno vrši kontrola izrečenih mjera zabrane.
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u situaciji kada apelantu pravo na privređivanje i pravo na rad nije ograničeno, niti onemogućeno na teritoriji Bosne i Hercegovine i kada je Sud BiH na dvije instance dao jasno i pravilno obrazloženje u tom pogledu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić