Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1291/20 (Z. O.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1291/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1291/20, rješavajući apelaciju Zumrete Osmić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zumrete Osmić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 142126 19 Rev od 28. novembra 2019. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Zumreti Osmić isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zumrete Osmić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 142126 19 Rev od 28. novembra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zumreta Osmić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 3. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 142126 19 Rev od 28. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i R.D., M.A. i M.Ć. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetužena, zajedno: tužene), zatraženo je 22. aprila 2021, 15. septembra 2021. i 7. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i prvotužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. aprila 2021. do 19. oktobra 2021. godine.

4. Drugotužena i trećetužena nisu dostavile odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Tok postupka

6. Apelantica je 11. oktobra 2012. godine podnijela predmetnu tužbu.

7. Općinski sud je 2. novembra 2012. godine poslao tužbu na odgovor tuženima.

8. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 4. septembar 2013. godine, ali je navedeno ročište, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, odloženo zbog pokušaja rješavanja spora mirnim putem.

9. Općinski sud je održao pripremno ročište 26. septembra 2013. godine i nastavke pripremnog ročišta 11. novembra i 10. decembra 2013. godine, te je pripremno ročište zaključeno 7. januara 2014. godine.

10. Općinski sud je 19. februara 2014. godine održao i zaključio ročište za glavnu raspravu.

11. Općinski sud je 28. februara 2014. godine donio prvostepenu presudu.

12. Predmetni spis je 5. maja 2014. godine proslijeđen Kantonalnom sudu na odlučivanje po žalbi.

13. Kantonalni sud je 13. oktobra 2015. godine dostavio predmetni spis Općinskom sudu sa rješenjem kojim se prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu.

14. Općinski sud je 26. oktobra 2015. godine otpremio apelantici rješenje kojim je zatražio uređenje tužbe, te je apelantica 6. novembra 2015. godine dostavila sudu uređenu tužbu.

15. Općinski sud je 7. decembra 2015. godine poslao uređenu tužbu na odgovor tuženima, ali je dostava za drugotuženu bila neuspješna.

16. Općinski sud je 19. januara i 23. februara 2016. godine ponovo pokušao izvršiti dostavu uređene tužbe drugotuženoj.

17. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 4. novembar 2016. godine i to ročište nije održano zbog neuredne dostave za drugotuženu.

18. Općinski sud je 1. decembra 2016. godine održao pripremno ročište, te 12. januara i 31. januara 2017. godine ročište za glavnu raspravu i nastavak tog ročišta.

Osporene odluke

19. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 142126 15 P 2 od 24. februara 2017. godine utvrđeno je da je apelantica u bračnoj zajednici sa R.A. (u daljnjem tekstu: ostavilac) stekla suvlasnički dio kao bračnu stečevinu sa dijelom od ½ na stanu u Tuzli, precizno opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što su tužene dužne priznati i trpjeti da se apelantica upiše na predmetnom stanu kao suvlasnik sa ½ dijela, utvrđeno je da su ništavi i bez pravnog značaja Ugovor o doživotnom izdržavanju od 25. oktobra 2005. godine zaključen između ostavioca i prvotužene i svojeručni testament ostavioca, precizno opisan u izreci presude, u dijelu od ½ imovine koja je predmet Ugovora o doživotnom izdržavanju, odnosno testamenta, te su obavezane tužene da apelantici solidarno namire troškove postupka u iznosu od 1.353,00 KM, a prvotužena, pored navedenog iznosa, i iznos od 982,80 KM.

20. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je rješenjem Općinskog suda od 30. avgusta 2012. godine prekinuto raspravljanje zaostavštine iza ostavioca i da su apelantica, kao zainteresovano lice, i drugotužena i trećetužena, kao zakonske nasljednice, upućene da pokrenu parnični postupak protiv prvotužene radi utvrđivanja punovažnosti sadržaja testamenta i Ugovora o doživotnom izdržavanju. Takođe je naveo da je utvrdio da su apelantica i ostavilac zaključili brak 13. novembra 1973. godine, da su drugotužena i trećetužena njihove zajedničke kćerke, da je brak između apelantice i ostavioca razveden Presudom Općinskog suda od 6. februara 1998. godine, te da je apelantica 1999. godine zaključila novi brak. Nadalje je utvrdio da su apelantica i ostavilac za vrijeme trajanja braka i za vrijeme dok su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa kćerkama dobili na korištenje stan u Tuzli, površine 64 m 2, i da je 17. marta 1992. godine zaključen ugovor o korištenju tog stana između ostavioca, kao nosioca stanarskog prava, i SIZ-a stanovanja i komunalnih djelatnosti, Osnovna zajednica stanovanja Tuzla, te da je u članu 4. tog ugovora konstatovano da će nosilac stanarskog prava koristiti stan zajedno sa apelanticom, drugotuženom i trećetuženom, kao članovima domaćinstva. Općinski sud je nadalje utvrdio da su ostavilac i apelantica kao ugovorne strane sa S.M. izvršili zamjenu stana od 64 m za stan u Tuzli, površine 33 m , te da je ostavilac kao nosilac stanarskog prava sa Zajednicom stanovanja 19. septembra 1997. godine zaključio ugovor o korištenju stana, kojim je stipulisano da će nosilac stanarskog prava koristiti stan zajedno sa apelanticom, kao članom domaćinstva. Takođe je utvrdio da je ostavilac na navedenom stanu, površine 33 m 2, bio uknjižen kao vlasnik na osnovu ugovora o kupoprodaji stana od 14. februara 2000. godine, te da je izvršio zamjenu tog stana za predmetni stan (površine 23 m ). Općinski sud je ukazao da je odredbama Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine (član 251), da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili (član 252), te da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije određeno (član 253). S tim u vezi je istakao da nije utvrdio, niti su to parnične stranke dokazivale, da su apelantica i ostavilac u toku trajanja bračne zajednice do razvoda braka 1998. godine zaključili ugovor o regulisanju imovinskih odnosa o imovini stečenoj u toku trajanja bračne zajednice, niti su dokazivali da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu jednog od bračnih partnera u smislu odredbe člana 254. Porodičnog zakona. S obzirom da stanarsko pravo predstavlja imovinsko pravo, Općinski sud je zaključio da je apelantica sa ostaviocem u toku trajanja bračne zajednice stekla stan od 33 m sa po ½ u skladu sa odredbama čl. 251. i 252. Porodičnog zakona. Kako je ostavilac raspolagao stanom od 33 m koji predstavlja apelantičino suvlasništvo, apelantica, prema mišljenju Općinskog suda, ima pravni interes prema ostaviočevim nasljednicima i prema prvotuženoj kao trenutnom vlasniku predmetnog stana da se utvrdi da taj stan predstavlja bračnu stečevinu apelantice i ostavioca sa po ½ dijela, što je sud i utvrdio u izreci presude. Nadalje je naveo da iz ostaviočevog testamenta proizlazi da je ostavilac prvotuženoj ostavio predmetni stan, te da je sa prvotuženom 27. septembra 2005. godine zaključio i Ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je stipulisano da je ostavilac jedini i isključivi posjednik i vlasnik predmetnog stana i da predmetni stan ostavlja u nasljeđe prvotuženoj, kao davaocu izdržavanja. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je ostavilac očigledno raspolagao imovinom koja nije u njegovom isključivom vlasništvu, te da su stoga testament i Ugovor o doživotnom izdržavanju ništavi u dijelu preko ½, jer su zaključeni suprotno prinudnim propisima u smislu odredaba čl. 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 253. Porodičnog zakona i čl. 65. i 120. Zakona o nasljeđivanju.

21. Općinski sud je 26. aprila 2017. godine proslijedio predmetni spis na odlučivanje po žalbi prvotužene Kantonalnom sudu.

22. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 142126 17 Gž 2 od 9. marta 2018. godine odbijena je žalba prvotužene i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen zahtjev prvotužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

23. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda, te naveo da iz utvrđenih činjenica proizlazi da su apelantica i ostavilac bili sunosioci stanarskog prava na stanu u Tuzli, površine 64 m , u smislu odredbe člana 19. stav 2.

Zakona o stambenim odnosima, kao i na stanu površine 33 m , koji su dobili u zamjenu za navedeni stan površine 64 m . S tim u vezi je istakao da činjenica da je u postupku privatizacije stanova na kojima postoji stanarsko pravo ugovor o otkupu stana površine 33 m zaključio samo ostavilac i na osnovu tog ugovora se uknjižio kao vlasnik sa 1/1 dijela ne mijenja karakter po kome je taj stan njihova zajednička imovina, pa samim tim nema nikakvog uticaja na prava koja je apelantica imala po Zakonu o stambenim odnosima i po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Stoga je zaključio da apelantici, shodno odredbi člana 252. Porodičnog zakona, pripada pravo suvlasništva od ½ dijela na tom stanu, nezavisno od toga što apelantica nije ugovorna strana u ugovoru o otkupu i što nije uknjižena sa tim pravom u knjigama javne evidencije nekretnina. Pri tome je naglasio da omjer ovog prava apelantica ne gubi usljed činjenice da je ostavilac raspolagao i stanom od 33 m mijenjajući ga za predmetni stan od 23 m , niti je apelantica to pravo izgubila time što je ostavilac nadalje raspolagao predmetnim stanom spornim svojeručnim testamentom i Ugovorom o doživotnom izdržavanju, jer je raspolaganje tuđim vlasništvom ništavo u smislu odredbe čl. 103. i 105. ZOO.

24. Prvotužena je 11. maja 2018. godine izjavila reviziju protiv drugostepene presude.

25. Općinski sud je 12. novembra 2019. godine proslijedio predmetni spis Vrhovnom sudu na odlučivanje po izjavljenoj reviziji.

26. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 142126 19 Rev od 28. novembra 2019. godine usvojena je revizija prvotužene u odnosu na pitanje „Da li je razvedeni bračni partner trajnim prestankom korištenja stana izgubio svojstvo sunosioca stanarskog prava i pravo na otkup stana?“ i obje nižestepene presude su preinačene na način da su tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijeni u cijelosti, dok je revizija prvotužene u preostalom dijelu odbačena kao nedozvoljena, te je obavezana apelantica da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

27. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 237. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema stavu 2. tog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda drugostepenog suda se zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu. Takođe je ukazao da je odredbom člana 237. stav

5. ZPP propisano da u reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naveo je da revizijski sud u povodu revizije iz člana 237. stav 3. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose, u smislu odredbe člana 241. stav 2. ZPP. Takođe je naveo da, kako bi revizijski sud, u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, uopšte mogao pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, potrebno je da je revident naveo pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka o sporu, te revident mora navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje (materijalnopravno ili procesnopravno) važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. S tim u vezi je istakao da je revizija prvotužene dopuštena u smislu odredbe člana 237. stav 4. tačka 2) ZPP, jer je o tom pitanju Vrhovni sud već ranije zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem. Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je zauzeo stanovište da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i da je tužbeni zahtjev neosnovan. Ukazao je da je odredbama člana 19. stav 3. (pogrešno navedeno član 18. stav 3) Zakona o stambenim odnosima, koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, propisano da nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice, ali kad je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nosilac stanarskog prava je i drugi bračni drug, ako oni nisu drukčije ugovorili, ili ako ovim zakonom nije drukčije određeno, te kad su, u smislu stava 2. ovog člana, oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava ako ovim zakonom nije drukčije određeno. S tim u vezi je istakao da su nižestepeni sudovi izveli pogrešan zaključak da nije došlo do prestanka apelantičinog prava kao sunositeljice stanarskog prava, jer je apelantica najkasnije zaključenjem novog braka 1999. godine manifestovala svoju volju da joj prestane stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da je napuštanjem stana dvije godine prije a da se pri tome nikada nije vratila u ovaj stan na kome je bila sunosilac stanarskog prava, prestala biti sunositeljica stanarskog prava na tom stanu u smislu odredaba člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima. Stoga je zaključio da iz navedenog proizlazi da je ostavilac postao isključivi nosilac stanarskog prava, otkupio ga i potom ga zamijenio za stan od 23 m , te da taj stan ne predstavlja bračnu stečevinu apelantice i ostavioca.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

28. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom od 2012. godine i da je okončan tek u novembru 2019. godine, te da joj je usljed dužine trajanja predmetnog postupka, a za koju nema apelantičine krivice, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Navodi da je Vrhovni sud postupao proizvoljno kada je odlučivao o reviziji mimo procedure u pogledu instituta spornog pravnog pitanja regulisanog odredbama čl. 61.a - 61.f ZPP, te da se u konkretnom slučaju ne radi o nedosljednoj praksi, već da naprotiv postoji praksa Vrhovnog suda (Presuda broj 70 0 P 000642 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine) i Ustavnog suda (odluke br. AP 4434/12 od 10. novembra 2015. godine i AP 2300/12 od 14. maja 2015. godine) koja štiti apelantičino pravo kao imovinsko pravo. Navodi da je vijeće Vrhovnog suda na taj način prekoračilo svoja ovlaštenja i preuzelo ingerencije koje pripadaju Građanskom vijeću Vrhovnog suda. Nadalje, navodi da je Vrhovni sud odlučivao o pravnom pitanju a da prethodno nije odlučilo o dozvoli da odlučuje o izjavljenoj reviziji, jer je zakonom određeno da mora biti formalno postavljen zahtjev da se dozvoli odluka o reviziji, pa tek onda može uslijediti odluka o meritumu, da je proširio zahtjev iz revizije, te da je u obrazloženju osporene odluke naveo odredbe materijalnog prava koje uopšte nisu od značaja za primjenu prava. Navodi da je stav Vrhovnog suda da je apelantica zbog trajnog prestanka korištenja stana izgubila pravo da bude sunositeljica stanarskog prava najkasnije danom zaključenja novog braka 1999. godine i da je manifestovala svoju volju da joj prestane stanarsko pravo, rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelantica navodi da je stan od 64 m napustila prinudno i da se postavlja pitanje kako je mogla manifestovati svoju volju da prestane trajno koristiti stan od 64 m kada je taj stan zamijenjen za stan od 33 m a zatim za stan od 23 m .

II.Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije BiH, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

30. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantičina prava i da je apelacija neosnovana. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.

31. Općinski sud je naveo hronologiju postupanja u predmetnom postupku, navedenu u činjeničnom dijelu ove odluke. Takođe je naveo da nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, da nije odugovlačio postupak i da je odluku donio u „razumnom“ roku. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije, te da bi, ukoliko usvoji apelaciju, utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje predstavljalo dovoljnu satisfakciju za apelanticu.

32. Prvotužena je navela da je Vrhovni sud jasno ukazao da je apelantica najkasnije zaključenjem novog braka 1999. godine manifestovala svoju volju da joj prestane stanarsko pravo na predmetnom stanu na koji način je prestala biti sunositeljica stanarskog prava na tom stanu u smislu odredaba člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, “Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Član 19. stav (3) Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

34. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

IX - VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Revizija Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2.

ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.

(5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Član 241.

(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2) U povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 142126 19 Rev od 28. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. februara 2020. godine a apelacija je podnesena 3. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje ništavosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporenu odluku

43. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

45. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zaključio da je revizija prvotužene dopuštena u smislu odredbe člana 237. stav 4. tačka 2) ZPP, jer je o pitanju koje je prvotužena u reviziji postavila Vrhovni sud već ranije zauzeo shvatanje, a odluka drugostepenog suda je suprotna tom shvatanju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u više odluka ukazao da odredbe člana 237. ZPP daju diskreciono pravo Vrhovnom sudu da prilikom ispitivanja dopustivosti revizije u svakom konkretnom slučaju procijeni da li je određeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2549/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud pri tome ukazuje da odredbe čl. 61.a - 61.f ZPP, na koje se apelantica pozvala, regulišu postupak rješavanja spornog pravnog pitanja, dok se u konkretnom slučaju radi o uslovima dopuštenosti revizije. Stoga, Ustavni sud apelantičine navode kojima osporava postupanje Vrhovnog suda u pogledu dopuštenosti predmetne revizije smatra neosnovanim.

46. Ustavni sud nadalje primjećuje da je Vrhovni sud zaključio da je apelantica najkasnije zaključenjem novog braka 1999. godine manifestovala svoju volju da joj prestane stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da je napuštanjem stana dvije godine prije a da se pri tome nikada nije vratila u stan na kome je bila sunosilac stanarskog prava, prestala biti sunositeljica stanarskog prava na tom stanu, u smislu odredaba člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima. Slijedom navedenog je zaključio da je ostavilac postao isključivi nosilac stanarskog prava, otkupio ga i potom ga zamijenio za stan od 23 m , te da stoga taj stan ne predstavlja bračnu stečevinu apelantice i ostavioca, usljed čega je preinačio nižestepene presude i odbio apelantičin tužbeni zahtjev. S obzirom da je navedenom zakonskom odredbom propisano da, u slučaju kada jedan bračni drug koji je sunosilac stanarskog prava trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, Ustavni sud ne nalazi da je zaključak Vrhovnog suda da je apelantica napuštanjem predmetnog stana izgubila status sunosioca stanarskog prava rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, kako to apelantica smatra.

47. U pogledu apelantičinog pozivanja na odluke Ustavnog suda br. AP 4434/12 od 10. novembra 2015. godine i AP 2300/12 od 14. maja 2015. godine, Ustavni sud ukazuje da se u navedenim apelacionim postupcima, kako proizlazi iz činjenica tih predmeta, ne radi o istovjetnoj situaciji kao što je konkretna. Naime, u predmetu broj AP 4434/12 radilo se o stanu koji su napustila oba bračna druga, dok je u predmetu broj AP 2300/12, u kojem su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev kao što je predmetni, odlučna činjenica bila ta da je bračni drug koji je otkupio stan prethodno u vanparničnom postupku utvrđen kao isključivi nosilac stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da stavovi iz navedenih odluka nisu primjenjivi u konkretnom predmetu.

48. S obzirom da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge zbog kojih je dozvolio reviziju prvotužene i preinačio nižestepene presude i odbio apelantičin tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

50. Ustavni sud primjećuje da je predmetni parnični postupak pokrenut apelantičinim tužbom od 11. oktobra 2012. godine, te da je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 28. novembra 2019. godine. Stoga će Ustavni sud u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od oko sedam godina.

Analiza dužine trajanja predmetnih postupaka

51. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi utvrđenja ništavosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.

52. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je zakazao pripremno ročište 10 mjeseci nakon podnošenja predmetne tužbe, nakon čega je ažurno preduzimao procesne radnje radi okončanja postupka, s tim da je reviziju koju je izjavila prvotužena Općinski sud dostavio na odlučivanje Vrhovnom sudu tek nakon jedne godine i šest mjeseci (revizija izjavljena 11. maja 2018. godine, a proslijeđena Vrhovnom sudu 12. novembra 2019. godine). Ustavni sud nadalje primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud donosili odluke po izjavljenim pravnim lijekovima u relativno kratkim rokovima. Naime, Kantonalni sud je donio odluku po žalbi u prvom navratu nakon jedne godine i pet mjeseci (predmet mu je proslijeđen 5. maja 2014. godine, a odluka po žalbi je donesena 13. oktobra 2015. godine), a u drugom navratu 10 mjeseci nakon prosljeđivanja spisa na odlučivanje po žalbi (predmet mu je proslijeđen 26. aprila 2017. godine, a odluka po žalbi je donesena 9. marta 2018. godine), dok je Vrhovni sud odluku po reviziji donio u roku kraćem od jednog mjeseca. Analizirajući sa druge strane apelantičino ponašanje, Ustavni sud ne nalazi da je apelantica svojim postupcima utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neefikasno postupanje Općinskog suda koji je prvobitno zakazao pripremno ročište 10 mjeseci nakon podnošenja predmetne tužbe, te je reviziju dostavio na odlučivanje Vrhovnom sudu godinu i po dana nakon što je izjavljena od prvotužene, a za koje periode pasivnosti Općinski sud nije dao opravdanje koje bi moglo utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

53. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantičinog prava suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni parnični postupak ukupno trajao sedam godina, a periodi pasivnosti u radu Općinskog suda su trajali dvije godine i četiri mjeseca. Pitanje naknade nematerijalne štete

54. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

55. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka apelantici treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

56. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

57. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

58. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u situaciji kada je na ukupnu dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka od sedam godina u odlučujućoj mjeri doprinijelo neefikasno postupanje Općinskog suda koji je imao periode pasivnosti u radu koji su trajali dvije godine i četiri mjeseca.

60. Ustavni sud, sa druge strane, zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge zbog kojih je dozvolio reviziju prvotužene i jasne i precizne razloge za zaključak da je apelantica izgubila svojstvo sunosioca stanarskog prava usljed trajnog napuštanja stana u smislu odredaba člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima.

61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1291/20 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio