Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2023/20 (S. Ć.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Radni spor
- Troškovi postupka
- Nenadležnost za odlučivanje
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-2023/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2023/20, rješavajući apelacije Senada Ćatića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Senad Ćatić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424002 15 Rsž od 13. travnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Senadu Ćatiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Senad Ćatić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424002 15 Rsž od 13. travnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424002 14 Rs od 27. siječnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Senad Ćatić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senad Ćatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 6. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 424002 15 Rsž od 13. travnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 424002 14 Rs od 27. siječnja 2015. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2023/20.
2. Apelant je putem istog odvjetnika 19. prosinca 2020. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 424002 20 Rev od 15. listopada 2020. godine i protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424002 15 Rsž od 13. travnja 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 424002 14 Rs od 27. siječnja 2015. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4564/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog parničnog predmeta, Ustavni sud je, shodno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2023/20.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 11. lipnja 2021. godine, te od tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Sudske policije (u daljnjem tekstu: tužena), 12. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije u razdoblju od 16. srpnja do 20. listopada 2021. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 3. travnja 2014. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 424002 14 Rs od 27. siječnja 2015. godine obvezana je tužena da apelantu isplati iznos bliže označen u izreci presude na ime razlike dnevnica za ostvarena službena putovanja za razdoblje bliže označeno u izreci presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 862,60 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
9. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredaba čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je apelantu priznao troškove sastavljanja tužbe u iznosu od 240,00 KM, zastupanja na ročištu za glavnu raspravu, koja je održana 26. siječnja 2015. godine, uvećano za troškove PDV-a od 81,60 KM, uz troškove prijevoza na relaciji Ljubuški – Sarajevo u iznosu od 301,00 KM, odnosno u ukupnom iznosu od 862,60 KM. Dalje je naveo da je zahtjev za naknadu troškova zbog odsustva iz ureda odbijen, uz pozivanje na sudsku praksu i zaključak na panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti u Bosni i Hercegovini od 30. siječnja 2014. godine, a utemeljenog na prihvaćanju zauzetog stava u Odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2757/06 od 14. listopada 2008. godine.
10. Apelant je 7. veljače 2015. godine Kantonalnom sudu podnio žalbu protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424002 15 Rsž od 13. travnja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka.
12. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da odredba članka 387. stavak 1. ZPP-a daje ovlaštenje sudu da u svakom konkretnom slučaju cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Naveo je da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio ovaj postupak ne treba da budu veći od troškova koje bi apelant imao da ga je zastupao odvjetnik sa područja nadležnog suda jer slobodan izbor odvjetnika na području cijele Bosne i Hercegovine istodobno ne podrazumijeva i obvezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko odvjetnik dolazi izvan područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o jednostavnom predmetu s malom vrijednošću spora, naveo je da se angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Shodno navedenom, istaknuo je da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenom prigovoru, pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova koji su njegovom punomoćniku nastali zbog odsustva iz ureda. Također je naveo da se neutemeljeno potražuje naknada troškova za pripremno ročište jer je, prema stanju u spisu, u konkretnoj pravnoj stvari zbog jednostavnosti spora održana glavna rasprava bez prethodnog održavanja pripremnog ročišta.
13. Apelant je 2. lipnja 2020. godine izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 13. travnja 2020. godine.
14. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 424002 20 Rev od 15. listopada 2020. godine odbacio apelantovu reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 13. travnja 2020. godine.
15. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, a to su da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP-a (pravni stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine). Međutim, u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta jer ni odluka o glavnoj stvari, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP-a, pa revizija u smislu te zakonske odredbe nije dopuštena. Također je naveo da u konkretnom predmetu nema ni osnove za izuzetno odlučivanje o reviziji, u smislu članka 237. stavak 3. ZPP-a, jer to ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad), kao i povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant navodi da je drugostupanjski sud pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na troškove za pripremno ročište, te na troškove odsustva iz ureda koji mu pripadaju shodno članku 26. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika FBiH. Apelant u apelaciji ukazuje i to da su u pogledu troškova postupka redovni sudovi u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava suda u konkretnom postupku, a u prilog tome se pozvao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud nerazumno dugim trajanjem postupka, i to šest godina, iako se odluka o troškovima postupka mogla i morala riješiti hitno, a u najgorem slučaju do godinu dana, povrijedili apelantovo prava, te stoga traži da mu se odredi naknada nematerijalne štete.
II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmet bio obuhvaćen Planom rješavanja starih predmeta. Također navodi da su neutemeljeni apelantovi navodi da je taj sud povrijedio apelantova prava navedena u apelaciji jer je taj sud donio zakonitu odluku pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, te obrazložio razloge donošenja odluke, a koji razlozi čine sastavni dio odgovora na apelaciju.
18. Općinski sud je naveo da apelantovi navodi u odnosu na duljinu prvostupanjskog postupka nisu utemeljeni, te da je u odnosu na apelantove navode koji se odnose na meritum i razloge za donošenje prvostupanjske presude u obrazloženju presude naveo sve razloge kojima se rukovodio, dao ocjenu dokaza i obrazložio primjenu materijalnog prava, te da i dalje ostaje pri tim utvrđenjima i razlozima.
19. Tužena je navela da zapaža da je apelant propustio navesti više odluka Ustavnog suda (AP 2107/20, AP 2690/20 AP 4567/20 i niz drugih) koje se tiču istog pitanja, a u kojima je Ustavni sud zaključio da nema povrede apelantovih prava. Smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u svezi s određivanjem troškova postupka. Također, smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se apelacije odbijaju kao neutemeljene.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.
23. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
24. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.
25. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Rješenjem broj 65 0 Rs 424002 20 Rev od 15. listopada 2020. godine odbačena revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda od 13. travnja 2020. godine, dakle revizija nije bila djelotvoran pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena odluka Kantonalnog suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnog suda apelant je primio 7. svibnja 2020. godine, a apelacija broj AP 2023/20 je podnesena 6. lipnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
29. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant u predmetnim apelacijama navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Općinskog suda i rješenje Kantonalnog suda kojim je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj. U odnosu na osporene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda
35. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, shodno praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva punomoćnika iz ureda, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova nije proizvoljno. Također, slijedi da su redovni sudovi jasno obrazložili da se neutemeljeno potražuje naknada troškova za pripremno ročište jer je, prema stanju u spisu, u konkretnoj pravnoj stvari zbog jednostavnosti spora održana glavna rasprava, bez prethodnog održavanja pripremnog ročišta.
37. U pogledu apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnim apelacijama, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (u točki 8.) istaknuno: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
40. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci hitne prirode (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
41. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 3. travnja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 13. travnja 2020. godine kada je Kantonalni sud donio odluku po posljednjem djelotvornom pravnom lijeku. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jest oko šest godina.
Analiza duljine trajanja predmetnog postupka
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većeg značaja za apelanta i koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
43. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.
44. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je taj sud u predmetnom postupku prvostupanjsku odluku donio u razdoblju od oko devet mjeseci nakon što je apelant podnio tužbu. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka donio tek nakon pet godine i dva mjeseca (računajući od dana podnošenja žalbe Kantonalnom sudu). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je predmet rješavao prema Planu rješavanja starih predmeta. Ustavni sud podsjeća da je rješavajući brojne apelacije koje su podnesene Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku zapazio da, kada sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema kriteriju starosti“, kao i u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao daleko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda, u postupku koji je po zakonu hitne prirode, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje postupka.
45. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog parničnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
46. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr., Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
48. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
49. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
50. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa od redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi s povredom prava na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke) i ocijenjeni neutemeljenim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po zakonu hitne prirode, trajao oko šest godina, a pri tome Kantonalni sud, koji je o žalbi protiv odluke o troškovima postupka odlučivao pet godina i dva mjeseca i time u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugom trajanju predmetnog postupka, nije ponudio (objektivno prihvatljivo) opravdanje za tako dugo trajanje postupka.
52. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima.
53. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić