Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3301/21 (B.G.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3301/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3301/21, rješavajući apelaciju koju je podnio B. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. G.

protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 047070 19 Rsž od 23. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnio je 17. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 047070 19 Rsž od 23. juna 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 047070 18 Rs od 30. augusta 2019. godine obavezan je tuženi (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove, za doživljeni strah, za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti, te za tuđu njegu i pomoć isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete za troškove liječenja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.405,61 KM.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 047070 19 Rsž od 23. juna 2021. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda u odnosu na odluku o troškovima postupka na način da je tuženi obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 3.843,00 KM, umjesto ranije dosuđenih 5.405,61 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Također, obavezan je apelant da tuženom na ime sastava žalbe na presudu isplati iznos od 450,00 KM.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da su djelimično osnovani žalbeni navodi tuženog u odnosu na odluku prvostepenog suda o troškovima postupka, pa je shodno žalbenim navodima tuženog i razmjerno vrijednosti spora po pojedinoj fazi postupka, a shodno čl. 386, 387. i 235. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio odluku o troškovima postupka kao u izreci presude. U tom pogledu je naveo da je apelantu, shodno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) u vezi sa članom 1. (greškom u kucanju navedeno „članom 5.“) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi priznao troškove na ime sastava tužbe i na ime pristupa punomoćnika na pripremno ročište u iznosima od po 914,00 KM, na ime pristupa punomoćnika na glavnu raspravu u iznosu od 916,00 KM, ali sve bez PDV-a (jer dosuđeni iznosi predstavljaju prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine u vrijeme preduzimanja radnji). Zatim da je apelantu priznao troškove na ime pristupa punomoćnika na nastavak glavne rasprave u iznosu od 421,00 KM (50 % nagrade, shodno članu 13. stav 5. tačka a. Tarife i vrijednosti spora ispod 30.000 KM). Dalje je naveo da je apelantu priznao troškove na ime odsustva iz kancelarije i čekanja na raspravu u iznosu od 210,00 KM (180,00 KM + 17% PDV, shodno članu 26. Tarife), troškove prijevoza apelantovog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Široki Brijeg- Ljubuški u iznosu od 212,56 KM i na ime troškova vještačenja iznos od 256,00 KM, a što daje ukupan iznos dosuđenih troškova. Također je naveo da apelantu nije priznao troškove taksi na tužbu i presudu jer u spisu nema dokaza da je apelant uplatio predmetne takse. Kantonalni sud je naveo da je tuženi djelomično uspio sa žalbom (žalio se i na odluku o troškovima postupka), zbog čega je obavezao apelanta da tuženom na ime sastava žalbe na presudu isplati iznos od 450,00 KM (50 % nagrade, shodno članu 13. stav 5. Tarife). Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je proizvoljan stav drugostepenog suda da apelantu ne prizna troškove sudske takse na tužbu i presudu, te istakao da će se te takse, sve i da ih apelant ne plati, naplatiti od apelanta prinudno u izvršnom postupku, pa nema nikakve zapreke da se apelantu ove takse priznaju u troškove postupka. Apelant navodi da je potpuno proizvoljna odluka drugostepenog suda da na dosuđene iznose na ime advokatske nagrade ne prizna pripadajući PDV, pozivajući se na ograničenje iz Zakona o advokaturi, te ističe da se ograničenje iz člana 31. Zakona o advokaturi odnosi isključivo na nagradu advokatu za jednu radnju ili jednu raspravu, ali ne i na PDV koji se treba priznati na tu advokatsku nagradu, budući da PDV nije advokatska nagrada. Apelant navodi da ne postoji nikakav razlog da apelant tuženom naknadi troškove žalbe, a pogotovo ne u visini od 50% od propisane nagrade, budući da je tuženi neznatno uspio sa žalbom isključivo u odnosu na troškove postupka, što je irelevantno.

6. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 18/05) koji je primijenjen u konkretnom predmetu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/02) u članu 31. stav 5. mijenja se i glasi:

"Nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u:

parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišno-knjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, izvršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje poduzima advokat pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine".

Iza stava 5. istog člana dodaju se novi st. 6. i 7. koji glase:

"Sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivat će nagradu advokatu prema odredbama stava 5. ovog člana, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi viša od iznosa iz stava 5., osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom ugovorio visinu nagrade u pisanom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranu.

Skupština Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine uskladit će advokatsku tarifu sa odredbama iz stava 5. ovog člana"

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u pogledu odluke o troškovima postupka. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a, Tarife i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3301/21 (B.G.) | Sudska praksa | Aktio