Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3444/21 (B. S.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3444/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-3444/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Branko Stojaković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Stojaković protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 72 0 P 054317 20 Rev od 4. kolovoza 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 72 0 P 054317 19 Gž od 10. veljače 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Stojaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Momir Mirjanić odvjetnik iz Gradiške, podnio je 7. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 054317 20 Rev od 4. kolovoza 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 72 0 P 054317 19 Gž od 10. veljače 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio tužiteljici (R.S.) da se do donošenja odluke po apelaciji uknjiži kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini“.

2. Presudom prvostupanjskoga suda od 7. ožujka 2019. godine utvrđeno je da je tužiteljica (R.S.) po osnovu stjecanja u braku s apelantom stekla pravo suvlasništva na nekretninama upisanim u p.l. broj 2485 k.o. Gradiška s 1/3 dijela, što je apelant obvezan priznati i trpjeti da se tužiteljica uknjiži kao suvlasnik sa tim dijelom u javnim evidencijama na predmetnoj nekretnini, dok je zahtjev preko dosuđenog suvlasničkog dijela odbijen.

3. Presudom drugostupanjskog suda od 10. veljače 2020. godine priziv tužiteljice je djelomično usvojen i prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu tužiteljice za stjecanje prava suvlasništva na nekretninama upisanim u p.l. broj 2485 k.o. Gradiška je preinačena tako što je utvrđeno da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva na nekretnini s dijelom ½ i apelant je obavezan to priznati i trpjeti njenu uknjižbu, kao suvlasnika u javnim evidencijama.

4. U obrazloženju odluke drugostupanjski je sud naveo da je prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je brak parničnih stranaka trajao od 1975. godine do razvoda braka 2015. godine. Između parničnih stranka nije sporno da su se od zasnivanja bračne zajednice bavili glazbenom djelatnošću i da su tim radom oboje ostvarivali značajna novčana sredstva. Drugostupanjski sud je istakao da iz dokaza koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom ne proizlazi da su ostvareni prihodi apelanta tijekom trajanja bračne zajednice bili u toliko značajnoj mjeri veći od prihoda tužiteljice da bi on po tom osnovu mogao zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće pretpostavljene ½ zajedničke imovine. U svezi s tim istakao je da iz dokaza proizlazi da su obje parnične stranke živjele i radile u Austriji, da je tužiteljici tamo dodijeljen stan u kome je živjela s apelantom, a da su po osnovu zakupnine za stan od njene plate odbijana novčana sredstva. S obzirom na to, činjenica da je plaća tužiteljice bila manja od apelantove, prema mišljenju drugostupanjskoga suda, nije mogla dovesti do zaključka da apelantu pripada veći dio od pripadajuće polovine zajedničke imovine (kako je to u pobijanoj presudi pogrešno zaključio prvostupanjski sud). Drugostupanjski sud je, nadalje, istakao da je prvostupanjski sud paušalno zaključio da je apelant novčana sredstva dobivena od eksproprijacije zemljišta (koje je naslijedio od oca) uložio u izgradnju predmetne nekretnine. Iako je nesporno da je sredstva od eksproprijacije dobio tijekom trajanja bračne zajednice, prema mišljenju drugostupanjskog suda to samo po sebi nije moglo dati osnove za zaključak da je apelant upravo ta novčana sredstva uložio u izgradnju predmetne nekretnine, posebno kada se ima u vidu da su u tijeku bračne zajednice gradili i druge objekte. Također je istakao da je vještak građevinske struke utvrdio da bi novčana sredstva od eksproprijacije predstavljala oko 7% ukupne vrijednosti predmetnog objekta, što ne predstavlja takav opseg ulaganja koji bi bio relevantan za utvrđenje apelantu većeg dijela od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine u smislu člana 273. stav 1. Porodičnog zakona.

5. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 4. kolovoza 2021. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova revizija.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da su sukladno odredbi članka 273. stavak 1. Porodičnog zakona svaki bračni drug može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika, dok prema odredbi stavka 2. ovog članka, u slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugom, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da je jednak doprinos tužiteljice i apelanta u stjecanju predmetne nekretnine, njihovim zajedničkim radom i sredstvima. Vrhovni sud je naveo da su oboje bili zaposleni i bavili se glazbenim aktivnostima, pri čemu je tužiteljica u okviru svojih mogućnosti i sukladno položaju majke s dvoje djece, podmirivala potrebe njihove porodice, obavljala je kućne poslove, brinula se za djecu, kuhala, prala, što se sve uračunava u njen doprinos u stjecanju bračne imovine. Stoga su prema mišljenju Vrhovnoga suda neutemeljeni revizijski prigovori vezani za izgradnju predmetnog stambeno-poslovnog objekta (da je apelant kupio plac, pribavio dokumentaciju za gradnju, nabavio materijal, pronašao majstore i legalizirao izgrađeni objekt) koje apelant sebi pripisuje kao veći doprinos, jer za razliku od poslova rada u domaćinstvu i brige oko djece, nisu kontinuirani i ne mogu se kvalificirati „očigledno većim“ doprinosom apelanta u stjecanju sporne imovine, koji pravni standard predviđa odredba članka 273. stavak 1. Porodičnog zakona. Konačno, Vrhovni sud je istakao da su bez značaja revizijski prigovori da je apelant u sporni objekt uložio svoja osobna sredstva dobivena od ekspropriranog zemljišta, u pogledu kojih navoda je drugostupanjski sud dao valjane razloge.

Apelacioni navodi

7. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je on dokazao da je imao više nego duplo veća primanja od tužiteljice, da je u kuću uložio i svoja posebna novčana sredstva, te da tužiteljica nije dala ni marku za legalizaciju. S obzirom da je očigledno apelant imao duplo veći doprinos u stjecanju predmetne nekretnine ističe da su sudovi pogrešno primijenili 273. Porodičnog zakona.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3444/21 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio