Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2022/20 (M. R.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2022/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2022/20, rješavajući apelacije koje je podnio Milenko Rašić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Milenko Rašić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 129158 16 Gž od 18. ožujka 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Milenku Rašiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Milenko Rašić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 129158 16 Gž od 18. ožujka 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Milenko Rašić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milenko Rašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 15. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 129158 16 Gž od 18. ožujka 2020. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 2022/20.

2. Apelant, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 31. listopada 2020. godine novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 P 129158 20 Rev od 3. rujna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 129158 16 Gž od 18. ožujka 2020. godine. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 3904/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak i temelje se na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2022/20 i AP 3904/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2022/20.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te prvotuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona i drugotuženog „Ceste“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je u razdoblju od 14. srpnja do 16. kolovoza 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i prvotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 16. srpnja do 17. kolovoza 2021. godine. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 9. svibnja 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi naknade štete koja je nastala kao posljedica prometne nezgode na apelantovom vozilu. Pripremno ročište održano je 27. svibnja 2015. godine, ročište za glavnu raspravu 25. kolovoza 2015. godine, a nastavak ročišta za glavnu raspravu 2. i 29. listopada 2015. godine.

8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 129158 13 P od 26. studenog 2015. godine obvezani su tuženi da apelantu na ime naknade štete na vozilu solidarno isplate iznos od 1.899,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.804,00 KM.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, između ostalog, da su tuženi, u skladu sa odredbama članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dužni nadoknaditi apelantu troškove parničnog postupka. U vezi s tim, navedeno je da se troškovi postupka odnose na pristojbu za tužbu i presudu, te strojarsko i prometno vještačenje, te troškove za odvjetničko zastupanje za sastavljanje tužbe, pristup na pripremno ročište i glavnu raspravu, pristup obavljenom očevidu, pristup nastavljenim ročištima za glavnu raspravu (dva puta) i PDV 17%. Također, istaknuto je da se troškovi postupka odnose i na naknadu za putne troškove i odsustvo odvjetnika iz ureda (svi novčani iznosi za dosuđene troškove postupka precizno navedeni u obrazloženju prvostupanjske presude).

10. Tuženi su podnijeli žalbe protiv prvostupanjske presude.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 129158 16 Gž od 18. ožujka 2020. godine djelomično su uvažene žalbe tuženih, preinačena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka tako što su obvezani tuženi apelantu na ime parničnih troškova isplatiti iznos od 1.597,10 KM umjesto iznosa dosuđenog prvostupanjskom presudom. U preostalom dijelu odbijene su žalbe tuženih i potvrđena prvostupanjska presuda.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da su utemeljene žalbe tuženih u odnosu na odluku prvostupanjskog suda u svezi s troškovima postupka. Kantonalni sud je ukazao da će sud, prema usuglašenom pravnom shvaćanju na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. siječnja 2014. godine, prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva cijeniti povodom kojeg dijela tužbenog zahtjeva su nastali troškovi u pojedinim fazama parnice, te će ih obračunati prema vrijednosti predmeta spora u tim fazama postupka. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog pravnog shvaćanja jasno proizlazi da je u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tokom postupka sud dužan da prilikom obračuna i dosude troškova parničnog postupka vodi računa o vrijednosti predmeta spora koja egzistira u vrijeme poduzimanja svake procesne radnje pred sudom za koju stranka traži naknadu. U svezi s tim, istaknuto je da je apelant tužbenim zahtjevom potraživao naknadu materijalne štete u iznosu od 3.800,00 KM, a da je na nastavku glavne rasprave (29. listopada 2015. godine) u skladu s nalazom vještaka prometne struke izvršio smanjenje tužbenog zahtjeva (tražio isplatu iznosa od 1.899,90 KM). Kantonalni sud je naveo da je apelant uspio sa usvojenim tužbenim zahtjevom u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prije smanjenja sa 50%, te sa 100% u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da u skladu sa člankom 386. stavak 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 396. st. 1. i 2. ZPP-a, te čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa), apelantu pripadaju troškovi postupka za sastavljanje tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu (27. svibnja 2015. godine) i glavnoj raspravi (25. kolovoza 2015. godine), zatim, za pristup na očevid (3. srpnja 2015. godine), za zastupanje na nastavku glavne rasprave (2. listopada 2015. godine) umanjeno za 50% po osnovu uspjeha u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe, te za zastupanje na nastavku glavne rasprave (29. listopada 2015. godine), uvećano za PDV 17%. Kantonalni sud je naveo da su apelantu u cijelosti priznati troškovi vještačenja, pristojbe na tužbu i takse na presudu (svi novčani iznosi za dosuđene troškove postupka precizno navedeni u obrazloženju drugostupanjske presude).

13. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da apelantu nisu priznati troškovi prijevoza za odvjetnika i odsustvo odvjetnika iz ureda jer ti troškovi nisu bili potrebni i nužni za vođenje parnice. Kantonalni sud je naveo da će se putni troškovi odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica, prema usuglašenom pravnom shvaćanju na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. siječnja 2014. godine, priznati samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik čije je sjedište u mjestu suda. Kantonalni sud je naveo da se ti troškovi mogu izuzetno dosuditi ukoliko su, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani sa stanovišta odredaba članka 387. stavak 1. ZPP-a, te je u vezi s tim ukazao da u konkretnom slučaju nisu postojale ni objektivne niti subjektivne okolnosti koje bi opravdale angažiranje odvjetnika s područja izvan sjedišta Općinskog suda. Kantonalni sud je istaknuo da troškovi prijevoza i odsustva apelantovog odvjetnika iz ureda čije je sjedište izvan sjedišta suda nisu nužni za vođenje parnice i da te troškove treba snositi stranka koja je angažirala odvjetnika.

14. Apelant je protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju, koja je Rješenjem Vrhovnog suda broj 8 0 P 129158 20 Rev od 3. rujna 2020. godine odbačena kao nedopuštena. Istim rješenjem odbijeni su zahtjevi apelanta i prvotuženog za naknadu troškova revizijskog postupka.

15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema odredbama članka 237. stavak 2. ZPP-a koje se primjenjuju na temelju članka 106. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Dalje, istaknuto je da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP-a (pravni stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine). Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni navedeni kumulativni uvjeti tako da revizija u smislu odredaba članka 237. stavak 2. ZPP-a nije dopuštena. Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o predmetnoj reviziji (izuzetna dopustivost) ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (članak 237. stavak 3. ZPP-a), tako da ni po tom kriteriju apelantova revizija nije dopuštena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. U predmetnim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad), te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant je ukazao da je drugostupanjski sud proizvoljno tumačio odredbe članka 387. ZPP-a kada je odbio zahtjev za naknadu troškova koji se tiču troškova prijevoza i odsustva odvjetnika iz ureda, a koji su uredno specificirani i priloženi. Apelant je naveo da su konkretni troškovi predviđeni odredbama članka 26. točka 5. i članka 31. Tarife. Nadalje, apelant je ukazao da su redovni sudovi u odnosu na troškove postupka u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava drugostupanjskog suda u postupku osporenom predmetnim apelacijama, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, apelant je ukazao da se ta povreda ogleda u nerazumno dugom trajanju parničnog postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom (tužba podnesena 9. svibnja 2013. godine, a apelantu drugostupanjska presuda dostavljena 8. svibnja 2020. godine). Apelant je naveo da se konkretni postupak morao riješiti hitno, te shodno tome traži naknadu nematerijalne štete. b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene odluke.

18. Općinski sud je naveo da nisu utemeljeni apelacijski navodi.

19. Prvotuženi je ukazao da nisu utemeljeni apelacijski navodi da su troškovi prijevoza i odsustva apelantovog advokata iz ureda bili nužni za vođenje konkretne parnice. Zatim, istaknuto je da je apelant imao mogućnost slanja požurnica Kantonalnom sudu kako bi ubrzao rad na predmetu i da podnese prijavu Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine ukoliko je bilo propusta u radu suda, a što apelant nije dokazao.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti.

21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada po utrošenom satu Član 26. tačka 5) Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

XIV - NAKNADA TROŠKOVA

Član 31. st. (1), (2) i (4) Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

23. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

24. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

25. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome Ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.

26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovome dijelu odlučio kao u izreci ove odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je rješenjem Vrhovnog suda od 3. rujna 2020. godine odbačena revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda od 18. ožujka 2020. godine, dakle revizija nije bila efektivan pravni lijek. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Kantonalnog suda od 18. ožujka 2020. godine. Dakle, predmet osporavanja u konkretnom slučaju je presuda Kantonalnog suda od 18. ožujka 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 8. svibnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. lipnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio drugostupanjsku presudu kojom je, između ostalog, odlučeno o naknadi troškova postupka. Ustavni sud ukazuje da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka promatra kao dio utvrđivanja građanskih prava i obveza, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

35. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od drugostupanjskog suda.

36. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud zapaža da je drugostupanjskom presudom preinačena prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na troškove predmetnog postupka tako da je apelantu na ime troškova postupka dosuđen novčani iznos manji od iznosa koji mu je dosuđen prvostupanjskom presudom. Zatim, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je drugostupanjski sud u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se tiču troškova prijevoza apelantovog odvjetnika i odsustva iz ureda cijenio odredbe članka 387. stavak 1. ZPP-a. Ustavni sud ukazuje da je konkretnom odredbom ZPP-a propisano da će se u obzir uzeti samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice pri čemu će sud brižljivo cijeniti sve okolnosti. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, ukazao da troškovi koji se odnose na troškove prijevoza apelantovog odvjetnika i njegovo odsustvo iz ureda nisu bili potrebni za vođenje predmetnog parničnog postupka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pravno pitanje koje se odnosi na troškove postupka povodom dolaska odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, AP 2690/20 od 9. lipnja 2021. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine i AP 642/20 od 22. travnja 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu obrazloženje drugostupanjskog suda, te praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima je razmatrano isto pravno pitanje, Ustavni sud u predmetu koji je osporen konkretnim apelacijama ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP-a od Kantonalnog suda.

38. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (točka 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nije utemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.

39. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela

40. U svezi s apelacionim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

Razdoblje koje se uzima u obzir

41. Ustavni sud zapaža da je apelant parnični postupak pokrenuo tužbom od 9. svibnja 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 18. ožujka 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine osporenog postupka jest šest godina i oko 11 mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

42. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade štete. U pogledu ocjene složenosti predmeta, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, da iz stanja u spisu proizlazi da je provedeno prometno i strojarsko vještačenje, obavljen je očevid na licu mjesta, saslušan apelant kao parnična stranka, te su saslušani svjedoci D. R., A. K. i J. N., Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant na ročištu za glavnu raspravu od 29. listopada 2015. godine opredijelio tužbeni zahtjev (što jest njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira).

43. Dalje, analizirajući ponašanje redovnih suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud održao pripremno ročište nešto dulje od dvije godine od dana podnošenja tužbe, te da je u razdoblju od oko dva mjeseca (od 25. kolovoza do 29. listopada 2015. godine) održao ročište za glavnu raspravu, odnosno nastavak glavne rasprave (dva puta), nakon čega je 26. studenog 2015. godine donio prvostupanjsku presudu. Dakle, Općinskom sudu su bile potrebne dvije godine i sedam mjeseci da donese odluku. S druge strane, Ustavni sud nalazi da su Kantonalnom sudu bile potrebne četiri godine i gotovo četiri mjeseca da odluči o žalbi protiv prvostupanjske presude (računajući od datuma donošenja prvostupanjske presude). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacijskog spisa ne proizlazi da je Kantonalni sud tijekom žalbenog postupka poduzimao bilo kakve procesne radnje, odnosno da je pred tim sudom održana rasprava.

44. Uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da duljina trajanja konkretnog postupka u razdoblju od šest godina i oko 11 mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud smatra da se odgovornost za to u odlučujućoj mjeri može pripisati Kantonalnom sudu, kojem su u žalbenom postupku bile potrebne četiri godine i gotovo četiri mjeseca da donese drugostupanjsku odluku, pri čemu taj sud u odgovoru na apelacijske navode nije ponudio bilo kakvo obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja žalbenog postupka.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

48. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u biti temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (primjena prava), a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao šest godina i oko 11 mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i gotovo četiri mjeseca, pri čemu taj sud u odgovoru na apelacijske navode nije ponudio bilo kakvo obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja postupka pred tim sudom.

51. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (ZPP), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

52. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2022/20 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio