Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3443/21 (Joao Carlos Teixeira dos Santos Pequeno)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Strani državljanin
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Miješanje u privatni život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Sloboda kretanja
- Legitiman cilj
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Protjerivanje stranaca
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3443/21
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3443/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Joao Carlos Teixeira dos Santos Pequeno, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Joao Carlos Teixeira dos Santos Pequeno protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 040504 21 Uvp od 22. septembra 2021.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Joao Carlos Teixeira dos Santos Pequeno (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Portugal, kojeg zastupa Dragana Stanković, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 040504 21 Uvp od 22. septembra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 19. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Ministarstvo su dostavili odgovore 28. odnosno 29. oktobra 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Službe za poslove sa strancima Ministarstva bezbjednosti BiH (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1-18.16-07.3-3/21 od 13. januara 2021. godine apelantu, državljaninu Republike Portugal, rođenom 1. avgusta 1984. godine, otkazan je bezvizni boravak u Bosni i Hercegovini (stav I izreke rješenja). Istim rješenjem apelantu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine, sa zabranom ulaska i boravka u Bosni i Hercegovini u trajanju od jedne godine (stav II izreke). Stavom III izreke rješenja apelantu je naloženo da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine u roku od sedam dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je stavom IV apelantu naloženo da prilikom napuštanja teritorije Bosne i Hercegovine pokaže rješenje službenom licu za kontrolu prelaska državne granice.
6. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je na osnovu pribavljenih podataka i informacija, postupajući po službenoj dužnosti, 12. januara 2021. godine inspektor za strance – Terenski centar Bihać izvršio kontrolu i obilazak migrantskog kampa Lipa. Dalje je navedeno da je u Bihaću na adresi Lipa b. b. u kući svojina M. D. izvršena kontrola boravka i rada stranaca, gdje je tom prilikom zatečen apelant. Tokom kontrole je utvrđeno da apelant dijeli pakete stranim državljanima – migrantima, odnosno obavlja djelatnost bez odobrenja izdatog od nadležnog organa u BiH i bez regulisanog privremenog boravka u BiH. Istaknuto je da je apelant pozvan u službene prostorije Terenskog centra Bihać radi davanja izjave, odnosno da je saslušan u prostorijama Službe u prisustvu prevodioca za engleski jezik. Dalje je navedeno da je apelant istakao da je u BiH došao 2018. godine, da je boravio u Sarajevu, gdje je volonterski pomagao migrantima, te bio angažovan u organizaciji „Aid brigade“. Istakao je da je 22. maja 2019. godine od Službe dobio rješenje kojim mu se nalaže napuštanje teritorije BiH, kao i zabrana ulaska u BiH u trajanju od godinu dana jer je u BiH boravio duže od prava na bezvizni boravak. Naveo je da je ponovno došao na teritoriju BiH u julu 2020. godine i boravio u Sarajevu 15-ak dana, i krajem jula napustio teritoriju BiH. Ponovno je ušao na teritoriju BiH 19. decembra 2020. godine, zajedno sa prijateljicom T. K. R., državljankom Finske, te je prvo otišao u Ključ da posjeti jednog prijatelja. Poslije Nove godine otišao je u Veliku Kladušu gdje je prijavio adresu boravka, te dobio karton o prijavi boravka na period od 4. do 18. januara 2021. godine. Izjavio je da je njegov dolazak u Veliku Kladušu bio iz razloga dobijanja kartona prijave boravka radi eventualne kontrole. Nakon toga, apelant je otišao u Bihać gdje je sedam dana spavao u naselju Lipa kod prijatelja M. D. Na osnovu navedenog i uvidom u službene evidencije, Služba je zaključila da je apelantu 22. maja 2019. godine izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH i da je 12. januara 2021. godine zatečen da je angažovan kao volonter bez odobrenja nadležnog organa, odnosno da ne poštuje javni poredak, zakone i druge propise, kako je propisano članom 96 stav 1 tačka a) u vezi sa članom 10 Zakona o strancima. Takođe je utvrđeno da je apelant tokom boravka u BiH obavljao djelatnost za koju je potrebna radna dozvola, koju nije posjedovao shodno članu 96 stav 1 tačka j) Zakona o strancima. Služba je primjenom člana 96 stav 4 u vezi sa stavom 1 tačka a) istog člana zakona donijela navedeno rješenje.
7. Apelant se žalio Ministarstvu protiv rješenja Službe od 13. januara 2021. godine. Odlučujući o žalbi, Ministarstvo je Rješenjem broj UP-11-06-07-2-16/21 od 17. marta 2021. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja Službe od 13. januara 2021. godine. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ uprave pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio propise.
8. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 040504 21 U od 4. avgusta 2021. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva od 17. marta 2021. godine.
9. Vijeće za upravne sporove je istaklo da je pravilnost i zakonitost osporenog rješenja ispitalo u granicama odredbe člana 35 Zakona o upravnim sporovima. Vijeće za upravne sporove se pozvalo na Zakon o strancima kojim su propisani uslovi i postupak ulaska stranaca u Bosnu i Hercegovinu, uključujući i vizni i bezvizni režim, putne isprave za strance, boravak stranaca u BiH, udaljenje stranca iz zemlje, prihvat stranaca i stavljanje stranca pod nadzor, kao i nadležnosti organa vlasti u primjeni tog zakona, te druga pitanja u vezi sa boravkom stranaca u BiH. Imajući u vidu odredbe člana 96 stav 1 tačka (a) i stav 4 te člana 10 Zakona o strancima, Vijeće za upravne sporove je zaključilo da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javnopravnih ovlašćenja određene države. Naime, Vijeće je istaklo da, na osnovu jasno utvrđenog međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), isključivo pravo svake pojedinačne države da cijeni i propisuje uslove pod kojim se strancu može odobriti da boravi u njenoj zemlji, te da se skup ovih prava ne podvodi pod koncept „građanskih prava i obaveza“ zaštićenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Po mišljenju Vijeća, tuženi upravni organ je, pri donošenju konačnog upravnog akta, pravilno utvrdio sve činjenice koje su od uticaja za donošenje odluke. Prema podacima u spisu, što nije osporeno ni navodima tužbe, apelant je i prethodno boravio u BiH mimo dozvoljenog perioda boravka za bezvizni boravak i već su mu izricane mjere otkaza boravka i protjerivanja, te sam apelant nije osporio činjenicu da je boravio u BiH na više mjesta. Nesporna je činjenica da je apelant zatečen na mjestu gdje su se dijelili paketi zajedno sa licima koja su dijelila pakete i da boravak za svakog stranca mora biti regulisan u skladu sa zakonom, pa i u situaciji da stranac želi dobrovoljno da pomogne ili obavlja bilo kakav rad, to mora biti od nadležnih organa registrovano i dozvoljeno. Imajući u vidu odredbe člana 3 st. 1 i 5 Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te suprotno apelantovom prigovoru da Služba nije ovlašćena da ga legitimiše, Vijeće za upravne sporove je istaklo da je na teritoriji BiH jedino Služba nadležna da sprovodi nadzor nad strancima, primjenom zakona, legitimisanje i inspekcijski nadzor stranaca. Nadalje, apelant je stranac u BIH, te iako ima pravo na bezvizni boravak na teritoriji BiH, to mu ne daje pravo da ne poštuje pravila i zakone države BiH. Shodno navedenim utvrđenjima, Vijeće za upravne sporove je ocijenilo da su tuženi i Služba na osnovu pribavljenih podataka i činjenica pravilno utvrdili da su se ispunili uslovi za primjenu čl. 96 i 106 Zakona o strancima.
10. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 8 Evropske konvencije Vijeće je ispitalo da li je predmetno miješanje javne vlasti proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštovanja vladavine prava. Navedeno sudsko vijeće je smatralo da obrazloženje koje je dao tuženi ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Apelantova prava zagarantovana članom 8 Evropske konvencije, kako je zaključilo Vijeće, nisu povrijeđena na apelantovu štetu, i to iz razloga što je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa, pa otkaz privremenog boravka strancu u zakonom predviđenoj proceduri ne može se smatrati povredom navedenog prava.
11. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 040504 21 Uvp od 22. septembra 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Vijeća za upravne sporove od 4. avgusta 2021. godine.
12. Apelaciono vijeće je smatralo da je pravilan zaključak Vijeća za upravne sporove kada je prihvatilo pravilnim argumente istaknute u rješenju Službe od 13. januara 2021. godine, kojim je apelantu otkazan bezvizni boravak i izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH na period od jedne godine, pa stoga navodi zahtjeva ne utiču na njegovu pravilnost i zakonitost. Suprotno apelantovom shvatanju, prema ocjeni apelacionog vijeća, tuženi organ je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i dao jasne i razumne razloge koji opravdavaju pobijanu odluku.
13. Apelaciono vijeće je istaklo da nemaju osnova apelantovi prigovori da u rješenju nisu date odlučne činjenice, iz kojih proizlazi da su prekršene odredbe zakona, te da Služba nije ovlašćena da legitimiše lica i vrši inspekcijski nadzor. Apelaciono vijeće je zaključilo da, suprotno apelantovom prigovoru, na teritoriji BiH jedino je Služba nadležna da sprovodi nadzor nad strancima, između ostalog kontrolu boravka, kontrolu svrhe boravka, kontrolu korišćenja boravka, prijave boravka ili promjene mjesta boravka, kao i nadzor nad pravnim i fizičkim licima u vezi sa boravkom i zapošljavanjem stranih državljana. Takođe, Služba je nadležna da sprovodi nadzor podnošenja prijava i zahtjeva za postupanje protiv pravnih i fizičkih lica zbog nepridržavanja propisa kojima se regulišu pitanja kretanja, boravka i zapošljavanja stranih državljana, kao i podnošenja zahtjeva za pokretanje postupka radi ukidanja odobrenog boravka.
14. Apelaciono vijeće je utvrdilo da nema osnova apelantov prigovor da mu je prvostepeni organ uskratio pravo da se izjasni o okolnostima slučaja jer iz spisa predmeta proizlazi da je apelant saslušan, da mu je omogućeno da saslušanju prisustvuje prevodilac, i to prevodilac na engleskom jeziku. Takođe je utvrđeno da nije osnovan apelantov prigovor da mu nije omogućen prevodilac na maternjem jeziku – portugalskom jer iz zapisnika o njegovom saslušanju od 13. januara 2021. godine jasno proizlazi da je apelant na pitanje da li mu je potreban prevodilac istakao „da, za engleski jezik“, što mu je prvostepeni organ tužene i omogućio. Takođe, nema osnova ni apelantov prigovor da mu je rješenje prvostepenog organa trebalo biti dostavljeno na maternjem jeziku iz razloga što prema odredbi člana 3 Zakona o upravnom postupku u upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama opšteg zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom. Postupak donošenja rješenja o protjerivanju i otkazu boravka je propisan Zakonom o strancima, te nema mjesta primjeni opšteg propisa. Slijedom navedenog, i kod dostave pismena, s obzirom na to da je članom 12 stav 2 Zakona o strancima kao posebnim propisom propisana obaveza nadležnih organa u postupku da strancu koji ne razumije jezik na kojem se vodi postupak omoguće praćenje toka postupka posredstvom prevodioca, odnosno tumača, a da se zahtjevi za ostvarivanje prava prema tom zakonu i dokazi koji opravdavaju zahtjev, kao i pozivi, rješenja i druga pismena dostavljaju na jednom od jezika u službenoj upotrebi u BiH. Stoga je apelaciono vijeće zaključilo da u konkretnoj stvari nema mjesta primjeni člana 18 stav 4 Zakona o upravnom postupku kao opštem propisu.
15. Prema ocjeni apelacionog vijeća, nemaju osnova ni apelantove tvrdnje da Vijeće za upravne sporove nije obrazložilo razloge o pravilnoj primjeni člana 96 stav 1 tačka j) Zakona o strancima. Naime, nesporno je da je apelant stranac, a da stranac koji u BiH obavlja bilo koju djelatnost mora svoj boravak regulisati u skladu sa Zakonom o strancima. Odredba člana 48 stav 1 Zakona o strancima propisuje osnove za odobrenje privremenog boravka u BiH. Tako u stavu 1 tačka d) Zakona se propisuje da se privremeni boravak može odobriti strancu sa radnom dozvolom, dok u tački e) Zakona je predviđena mogućnost privremenog boravka i po osnovu rada bez radne dozvole. Odredba člana 48 stav 1 tačka b) u vezi sa članom 53 stav 1 tačka d) Zakona propisuje da se privremeni boravak može odobriti po osnovu volonterskog rada. Odredba člana 57 stav 1 Zakona propisuje koji uslovi moraju biti ispunjeni da se strancu volonteru odobri privremeni boravak, gdje u tački b) stoji da stranac treba da ima ugovor o volontiranju zaključen sa ustanovom, institucijom, humanitarnom organizacijom, udruženjem građana ili zakladom u BiH u kojoj volontira. Kako iz stanja spisa proizlazi da apelant nije svoj boravak regulisao ni na jedan način opisanom Zakonom o strancima, a obavljao je aktivnost za koju nema odobrenje, niti je tu aktivnost mogao obavljati po osnovu bezviznog boravka, to je i prema shvatanju apelacionog vijeća prvostepeni organ pravilno primijenio odredbu člana 96 stav 1 tačka j) Zakona o strancima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant tvrdi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogledu aktivnosti zbog kojih je apelant protjeran i otkazan mu boravak. Naveo je da iz upravnog postupka ne slijedi, niti o tome postoji dokaz da je apelant dijelio pakete, pa je nejasno kako je sud napravio novu konstrukciju u činjeničnom stanju da je apelant zatečen na mjestu gdje su se dijelili paketi. Dalje je apelant istakao da nije cijenjena činjenica da mu nije obezbijeđen prevodilac za maternji jezik, a da mu je obezbijeđen samo prevodilac za engleski jezik, što je u suprotnosti sa Zakonom o upravnom postupku i Zakonom o strancima. Takođe, apelant je naveo da Služba nije imala nadležnost da izvrši inspekcijski nadzor na adresi državljanina BiH M. D. jer su raspolagali, prema zabilješci od 13. januara 2021. godine, jedino saznanjima da državljanin BiH iz svoje kuće dijeli hranu migrantima, što ne pruža sumnju na bilo kakvu nezakonitost. Apelant ističe da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i pravo na privatni život, te je predložio Ustavnom sudu da ukine osporenu presudu i predmet vrati Sudu BiH na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu osnovani razlozi navedeni u apelaciji i da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Predloženo je da se apelacija obije kao neosnovana.
18. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da odlukom tog organa uprave i u sprovedenom žalbenom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o strancima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 88/15 i 34/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. st. 1, 2. i 3..
(Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano. Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom.
(2) Stranci koji zakonito borave u BiH pod uslovima propisanim ovim zakonom uživaju pravo na slobodu kretanja u BiH i slobodan izbor mjesta boravka, ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom u posebnim oblastima iz razloga javnog interesa u demokratskom društvu.
Član 10.
(Obaveza poštivanja javnog poretka BiH) Stranac je dužan da za vrijeme ulaska, kretanja, boravka u BiH i izlaska iz BiH poštuje javni poredak, odnosno da se pridržava zakona i propisa, te odluka organa vlasti u BiH.
Član 13. stav 1.
(Obaveza nošenja i predočavanja dokaza o identitetu) (1) Za vrijeme boravka na teritoriji BiH, stranac mora uz sebe imati putnu ispravu s kojom je ušao u BiH ili drugi identifikacioni dokument, odnosno odgovarajuću potvrdu izdatu u BiH s ciljem dokazivanja ili potvrde identiteta i zakonitosti ulaska i boravka u BiH. Stranac je dužan identifikacioni dokument ili potvrdu izdatu u BiH dati na uvid, na zahtjev ovlaštenog lica Službe, policije ili drugog nadležnog organa kada je drugi nadležni organ za to zakonom ovlašten.
Član 96. stav (1) tač. a) i j) i stav (4) (Razlozi za otkaz boravka) (1)Boravak stranca u BiH otkazuje se ako:
a) stranac ne poštuje javni poredak BiH iz člana 10. (Obaveza poštivanja javnog poretka BiH) ili preduzme aktivnost narušavanja sigurnosti BiH ili je član organizacije koja preduzme takvu aktivnost;
[…]
j) stranac u BiH obavlja djelatnost za koju je potrebna radna dozvola, a nema radnu dozvolu u BiH, ili radi na radnom mjestu ili vrsti poslova različitima od onih za koje ima radnu dozvolu ili ako obavlja djelatnost bez izdate potvrde o prijavi rada ili obavlja određenu djelatnost bez odobrenja nadležnog organa u BiH;
[…] (4) Ako se strancu otkazuje bezvizni ili privremeni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tač. a), b), c), d), f), h), i), j), m), n) ili r) ovog člana, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH.
[…] Član 98. stav 1.
(1) Rješenje o otkazu boravka donosi Služba po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog druge organizacione jedinice ili upravne organizacije u sastavu Ministarstva, sigurnosne agencije, policije ili drugog organa.
Član 106.
(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1)Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
[…]
j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; […] (2) Prilikom odlučivanja da li će strancu izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, Služba je dužna s naročitom pažnjom ocijeniti sve dokaze i utvrditi sve okolnosti i činjenice bitne za donošenje odluke, kao i stepen integriranosti u BiH, a u skladu s principima zakona kojim se uređuje oblast upravnog postupka BiH. […]
20. Zakon o Službi za poslove sa strancima („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 36/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
(Poslovi iz nadležnosti Službe) U nadležnosti Službe su sljedeći poslovi:
(1) Upravni poslovi vezani za kretanje i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini, propisani Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, i to:
a) poništavanje viza strancima,
b) izdavanje ličnih i putnih isprava strancima, odnosno oduzimanje izdatih ličnih i putnih isprava,
c) prijave boravka ili promjene boravka stranih državljana,
d) ovjera garantnih pisama i poziva,
e) izdavanje potvrda o boravku stranaca,
f) u vezi s podnesenim zahtjevima za azil u Bosni i Hercegovini;
(2) Rješavanje u upravnim stvarima po zahtjevima za:
a) odobrenje privremenog ili stalnog boravka u Bosni i Hercegovini, odnosno produženje privremenog boravka,
b) otkaz privremenog ili stalnog boravka,
c) stavljanje stranca pod nadzor,
d) protjerivanje stranca iz zemlje,
e) donošenje zaključaka o izvršavanju rješenja o protjerivanju stranaca iz zemlje […] (5) Inspekcijski poslovi nad provođenjem Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, i to:
a) kontrola boravka, kontrola svrhe boravka, kontrola korištenja boravka, prijave boravka ili promjene mjesta boravka, […] VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 040504 21 Uvp od 22. septembra 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. septembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 5. oktobra 2021 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedenu odluku tvrdeći da mu je tom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
27. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana.
28. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8 Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li se predmetni postupak tiče privatnog i porodičnog života apelanata u smislu člana 8 Evropske konvencije, kao i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog apelantovog prava. U odnosu na konkretni predmet koji razmatra, Ustavni sud ističe da je u sprovedenim postupcima pred organima uprave i redovnim sudovima konačnom odlukom apelantu otkazan bezvizni boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH, sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od jedne godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštovanje njegovog privatnog života, odnosno u konkretnom predmetu član 8 Evropske konvencije je primjenjiv.
29. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je „miješanje“ u apelantovo pravo na poštovanje „privatnog i porodičnog života“ opravdano u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva navedenih u drugom stavu člana 8 i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada ono može predstavljati povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine).
30. Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje privatnog života u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da se miješanje nesporno zasnivalo na odredbama člana 96 stav 1 tačke a) i j) i stava 4, u vezi sa članom 10 Zakona o strancima, kao i člana 106 Zakona o strancima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je navedeni zakon jasan i dostupan, dakle ispunjava uslove „zakona“ u smislu Evropske konvencije. Stoga proizlazi da je „miješanje“ u apelantov privatni život bilo „u skladu sa zakonom“.
31. Dalje će Ustavni sud ispitati da li je to „miješanje“ bilo neophodno da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je sporno „miješanje“ bilo neophodno da bi se postigao zakoniti cilj iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije na način da se zaštiti poštovanje javnog poretka, odnosno da se poštuju zakoni i propisi države BiH za vrijeme kretanja i boravka stranca u njoj. Naime, Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku utvrđeno da je apelant i prethodno, kako je i sam naveo, u više navrata boravio u BiH i volontirao bez odobrenja za rad, te da mu je i prethodno bila izrečena ista mjera otkaza boravka i protjerivanja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi utvrdili da apelantu propisi u pogledu boravka u BiH i učestvovanja u dobrovoljnom radu nisu bili nepoznati, pa je i pored toga od inspektora Službe zatečen da je angažovan kao volonter bez odobrenja nadležnog organa, odnosno da ne poštuje javni poredak, zakone i druge propise. Ustavni sud ističe da je takođe utvrđeno da je apelant tokom boravka u BiH obavljao djelatnost za koju je potrebna radna dozvola koju nije posjedovao shodno članu 96 stav 1 tačka j) Zakona o strancima.
32. Konačno, Ustavni sud će, kako bi utvrdio jesu li osporene mjere javne vlasti bile „potrebne u demokratskom društvu“, razmotriti da li su, u svjetlu slučaja u cjelini, razlozi koji su ih opravdali relevantni i dovoljni za potrebe stava 2 člana 8 Evropske konvencije, odnosno ispitaće da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. Imajući u vidu utvrđene činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporena odluka kojom je apelantu otkazan bezvizni boravak i izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od jedne godine predstavlja neophodnu mjeru javne vlasti da bi se postigao legitimni cilj kojem se teži. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud razmotrili apelantove navode o povredi prava, kakve apelant ponavlja u apelaciji, i zaključili da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno navedeno apelantovo pravo, o čemu su dali dovoljno jasna obrazloženja iz kojih ne proizilaze elementi proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da je postignut razuman odnos proporcionalnosti u potrebi zaštite javnog interesa i apelantovog prava na zaštitu privatnog života kako je zagarantovan članom 8 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zaključuje da otkazivanjem bezviznog boravka i izricanjem mjere protjerivanja na period od jedne godine u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
35. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograniče- njima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
36. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama, kojima mu je otkazan bezvizni boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od jedne godine, povrijeđeno pravo na slobodu kretanja. U prilog tome apelant u suštini iznosi iste navode o kojima je Ustavni sud već odlučio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te zaključio da su odluka o otkazivanju bezviznog boravka u BiH i izrečena mjera protjerivanja zasnovane na uslovima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom u kojem je apelant imao potrebne proceduralne garancije, te da razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada su odluke o otkazu bezviznog boravka i mjeri protjerivanja apelanta sa zabranom ulaska u BiH od jedne godine zasnovane na uslovima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i poštovanja zakona i drugih propisa BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava. Iz istih razloga nema kršenja apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić