Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1474/20 (A. B., H. C. i M. L.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1474/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1474/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Amel Begović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju su podnijeli Amel Begović, Hadija Camović i Mirsad Lakota.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 360881 14 Rsž od 11.

septembra 2019. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Amelu Begoviću, Hadiji Camović i Mirsadu Lakoti u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznose od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli Amel Begović, Hadija Camović i Mirsad Lakota protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 360881 14 Rsž od 11.

septembra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amel Begović, Hadija Camović i Mirsad Lakota (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 360881 14 Rsž od 11. septembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3871/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3871/19 koju su apelanti podnijeli 14. oktobra 2019. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 360881 14 Rsž od 11. septembra 2019. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JU Osnovna škola „Mustafa Busuladžić“, Općina Novi Grad, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 19. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su 19. juna 2013. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 360881 13 Rs od 23. maja 2014. godine obavezana je tužena da apelantima isplati novčane iznose precizirane u izreci presude na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), na ime razlike plaće, a na osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora, za periode precizirane u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da su apelanti zaposlenici tužene, da potražuju razlike u isplaćenim naknadama precizirane u izreci presude, da su kao dokaz proveli vještačenje po vještaku finansijske struke i da su na njegovom nalazu i mišljenju, između ostalog, zasnovali tužbeni zahtjev. Naime, iz nalaza i mišljenja proizlazi da se razlika naknade na ime plaće treba obračunati po osnovu usklađivanja s povećanjem troškova života većim od 5%, a na osnovu odredbe člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine od 15. aprila 2008. godine. Također, iz nalaza i mišljenja proizlazi da se razlika naknade za topli obrok i regres treba obračunati na osnovu odredbe člana 17. Općeg kolektivnog ugovora, odredbe člana 38. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH i prema Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), u vezi sa članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor za službenike organa uprave).

9. Općinski sud je naveo da je, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće, cijenio da je Općim kolektivnim ugovorom ugovoreno da se on zaključuje i primjenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), te da je važeći za sve poslodavce, dok je članom 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora (najniža plaća). Općinski sud je, dalje, naveo da je odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora ugovoreno da se najniža bruto satnica usklađuje s povećanjem troškova života, rastom cijena na malo i ukupnog privrednog napretka, i to najmanje jednom godišnje odlukom Vlade FBiH na osnovu usaglašenih stavova socijalnih partnera u Ekonomsko-socijalnom vijeću za teritoriju FBiH, kao i da se vrši obavezno usklađivanje najniže bruto satnice ukoliko se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5%. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je Odluka Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade) donesena na osnovu Zakona o Vladi FBiH, člana 9. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, te usaglašenih stavova socijalnih partnera u Ekonomsko-socijalnom vijeću za teritoriju FBiH, kojom je utvrđena najniža bruto satnica u FBiH, te najniža neto satnica. Općinski sud je naveo da se Odluka Vlade primjenjuje od 1. marta 2008. godine, iz koje je vidljivo da je od tog perioda došlo do uvećanja bruto i neto satnice u odnosu na njihovu visinu kako su određene Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine. S obzirom na to da je Odluka Vlade donesena na osnovu Općeg kolektivnog ugovora, Općinski sud je zaključio da je nesporno da se ona ima primjenjivati kod svih poslodavaca. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu u oktobru 2008. godine izmijenjen član 9. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, i to na način da Vlada FBiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je naveo da je Vlada FBiH obavezna da najnižu bruto satnicu povećava svaka tri mjeseca ukoliko dođe do vanrednog povećanja troškova života više od 5%, te da se povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da je ocijenio osnovanim potraživanje apelanata koje se odnosi na isplatu razlike plaće po osnovu povećanja troškova života više za 5% do kojeg povećanja je došlo u 2008. godini, a što je potvrdila i Odluka Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine.

10. Općinski sud je, dalje, naveo da je osnovano potraživanje razlike naknade za topli obrok i regres prema odredbama Kolektivnog ugovora. Naime, Općinski sud je utvrdio da je navedena razlika toplog obroka i regresa nastala primjenom parametara za obračun iz Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave, a s obzirom na to da je članom 13. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora ugovorena izmjena člana 29. osnovnog kolektivnog ugovora iz 2006. godine, i to na način da naknade plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja utvrđenih kolektivnim ugovorom ne mogu biti manje od utvrđenih za zaposlenike u organima uprave. S obzirom na to da Kolektivni ugovor za službenike organa uprave nije prestao da važi njegovim neusklađivanjem sa Općim kolektivnim ugovorom i da je on i dalje na snazi, Općinski sud je zaključio da apelanti osnovano potražuju razliku toplog obroka i regresa, koje razlike potraživanja su nastale nakon stupanja na snagu Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora.

11. Tužena je protiv prvostepene presude izjavila žalbu, te je Općinski sud 25. septembra 2014. godine spis predmeta dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje o navedenoj žalbi.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 360881 14 Rsž od 11. septembra 2019. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužena apelantima za utuženi period bila dužna obračunavati i isplaćivati plaću, topli obrok i regres prema Kolektivnom ugovoru. Međutim, Kantonalni sud je naveo da im je prvostepeni sud dosudio razliku toplog obroka i regresa pozivanjem na izmijenjeni član 29. Kolektivnog ugovora, a koji se poziva na Kolektivni ugovor za službenike organa uprave.

14. Kantonalni sud je, prije svega, naveo da Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH ne obavezuje tuženu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH zaključen 2000. godine između Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja BiH kao predstavnika uposlenika i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta kao predstavnika poslodavca. Odredbom člana 71. tog kolektivnog ugovora je propisano da kolektivnom ugovoru kao potpisnici mogu pristupiti ovlašteni predstavnici nadležnih kantonalnih ministarstava i granskog sindikata kantona, dok je odredbom člana 112. stav 3. Zakona o radu predviđeno da do formiranja udruženja poslodavaca na strani poslodavca kod zaključivanja kolektivnog ugovora može biti Vlada FBiH, odnosno vlada kantona. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je, prema odredbi člana 115. Zakona o radu, kolektivni ugovor obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje mu naknadno pristupe, dok je prema odredbi člana 111.4.b) Ustava FBiH, oblast obrazovanja u FBiH u isključivoj nadležnosti kantona. Imajući u vidu citirane zakonske i ustavne odredbe, Kantonalni sud je naveo da kolektivni ugovor za oblast osnovnog obrazovanja zaključen od Vlade FBiH na strani poslodavca ne može samim objavljivanjem u „Službenim novinama FBiH“ postati obavezujući za poslodavce na području Kantona Sarajevo, već je za njegovu primjenu na tom području potrebna saglasnost vlade tog kantona, odnosno pristupanje Vlade Kantona Sarajevo navedenom kolektivnom ugovoru. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH ne obavezuje tuženu. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je bitno naglasiti da je Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH zaključen 2000. godine, a Kolektivni ugovor (po kojem tužena postupa) zaključen je 2006. godine i usklađen je s Općim kolektivnim ugovorom (prava iz Kolektivnog ugovora nisu manja od prava priznatih Općim kolektivnim ugovorom). Dakle, Kantonalni sud je naveo da nema osnova za pozivanje na najpovoljnije pravo između kolektivnog (ugovora) na nivou kantona i kolektivnog (ugovora) na nivou FBiH, imajući u vidu i da odredba člana 3. Općeg kolektivnog ugovora predviđa najpovoljnije pravo između Općeg kolektivnog ugovora, kolektivnog (ugovora) na nivou kantona i kolektivnog (ugovora) za područje djelatnosti, a u predmetu se radi o razlici kolektivnih ugovora iz iste djelatnosti na različitim nivoima, gdje je djelatnost – obrazovanje ustavno u isključivoj nadležnosti kantona.

15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da tumačenjem iz Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće proizlazi da navedena potraživanja apelantima ne pripadaju na osnovu odredbi člana 13. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora. Naime, Kantonalni sud je naveo da se odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave, na koje se pozivaju Izmjene i dopune Kolektivnog ugovora, odnose na primanja koja nemaju karakter ličnih primanja. Prema navedenoj uredbi, naknade koje nemaju karakter plaća (a plaća jest lično primanje) jesu: naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad, rad u dane državnih praznika, mjesečna karta za prijevoz sa posla i na posao, naknada za slučaj bolesti na radu, teške invalidnosti i teške bolesti. Dakle, Kantonalni sud je naveo da se topli obrok i regres ne mogu svrstati u naknade koje nemaju karakter ličnih primanja, da bi apelantima pripadale prema Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave u skladu sa Izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da, bez obzira na vrijeme važenja Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora, apelantima ne pripada ni pravo na razliku toplog obroka za utuženi period, nego apelantima za utuženi period pripada pravo na topli obrok i regres prema Kolektivnom ugovoru, za koji apelanti nisu ni tvrdili ni dokazivali da postoji razlika, tačnije, prema tom kolektivnom ugovoru nisu potraživali nikakvu razliku.

16. Osim toga, a u odnosu na povećanje osnovice plaće uslijed povećanja troškova života preko 5%, Kantonalni sud je istakao da je stav Vrhovnog suda izražen u Odluci broj 65 O P 496860 16 Spk 2 od 27. januara 2017. godine: „Sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na temelju zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“.

17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 360881 19 Rev od 18. februara 2020. godine revizija apelanata je odbačena kao nedopuštena.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao šta je propisano članom 237. stav 2. ZPP-a, te je naveo da je u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijelu pravosnažne presude za svakog od apelanata ispod propisanog cenzusa, a s obzirom na to da apelanti u parnici imaju položaj formalnih suparničara njihova pojedinačna potraživanja se ne sabiru prilikom određivanja vrijednosti pobijanog dijela pravosnažne presude. Također, Vrhovni sud je naveo da su apelanti predložili dopuštanje revizije po članu 237. stav 3. ZPP-a, ali da je taj sud zaključio da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, zbog čega nije usvojio prijedlog za dopuštanje izvanredne revizije.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je Kantonalni sud donio proizvoljne zaključke u pogledu utvrđenih činjenica, kao i da je proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, zbog čega su im povrijeđena navedena prava. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži naknada na ime razlike plaće na osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja troškova života, apelanti smatraju da je sud trebao usvojiti tužbeni zahtjev i da im je razlika trebala biti isplaćena na osnovu Odluke Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine, kojom je pružena zaštita apelantima kao radnicima od neizvršavanja obaveza Vlade FBiH jer u suprotnom sud omogućava poslodavcu da ne izvršava obavezu preuzetu kolektivnim ugovorom. Apelanti ističu da takav stav potvrđuje Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400 330 7 Rev od 5. decembra 2017. godine (koju su dostavili uz apelaciju), zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost. Nadalje, apelanti smatraju da je sud trebao usvojiti njihov zahtjev koji se odnosi na isplatu razlike naknade na ime toplog obroka i regresa. Apelanti navode da Kantonalni sud nije primijenio, odnosno nije ispravno primijenio odredbe čl. 29, 36. i 37. Kolektivnog ugovora, zbog čega je došlo do diskriminacije apelanata jer u pogledu ovih prava nisu izjednačeni sa zaposlenicima u organima uprave, a što je cilj navedenih odredbi kolektivnog ugovora. Također, apelanti smatraju da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da naknade za topli obrok i regres predstavljaju naknade koje imaju karakter ličnih primanja. Osim toga, apelanti prigovaraju i zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom.

II.Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je istakao da navodi apelacije o povredi prava nisu osnovani jer je presuda donesena u skladu s materijalnim pravom.

21. Kantonalni sud je naveo da je presuda donesena na osnovu kolektivnog ugovora na nivou kantona, koji je primjenjiv u datom slučaju. Također, Kantonalni sud je naveo da je presuda donesena prema stavu koji je zauzet u sudskoj praksi, kao i od „najvišeg suda“, te je istakao da su „na takav način riješene na desetine istih ili sličnih predmeta“, zbog čega nema povrede prava apelanata, nego samo njihovo nezadovoljstvo odlukom.

22. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata u postupku pred tim sudom, da je postupak pred prvostepenim sudom završen u razumnom roku, te da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava.

23. Tužena je navela da smatra da je Kantonalni sud donio pravilnu odluku, da kolektivni ugovor na nivou Federacije Bosne i Hercegovine ne obavezuje tuženu kao poslodavca, te je ponovio stavove iz presude Kantonalnog suda. Tužena je navela da je apelantima isplatila plaće, naknade za topli obrok i regres u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora i odlukama Vlade Kantona Sarajevo, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

25. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 115.

Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3871/19 od 17. decembra 2019. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su podnijeli apelanti protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 360881 14 Rsž od 11. septembra 2019. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 360881 19 Rev od 18. februara 2020. godine odbačena kao nedopuštena (koje su apelanti primili 12. marta 2020. godine). Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda od 11. septembra 2019. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3871/19. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant zaprimio 17. septembra 2019. godine, a da je apelacija broj AP 3871/19 podnesena 14. oktobra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

34. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku donio proizvoljne zaključke u pogledu utvrđenih činjenica i da je proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Dovodeći u vezu navedene principe s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, u obrazloženju osporene odluke pozvao na relevantne zakonske odredbe i detaljno i jasno obrazložio svoje zaključke u pogledu primjene materijalnih propisa i neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata. Naime, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH ne obavezuje tuženu, te je obrazložio da je tužena bila dužna apelantima obračunavati i isplaćivati plaću, topli obrok i regres prema Kolektivnom ugovoru. Također, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u odnosu na povećanje osnovice plaće uslijed povećanja troškova života pozvao na odluku Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine kojom je, između ostalog, propisano da sud nema ovlaštenja da vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom budući da usklađivanje vrši Vlada FBiH. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 121/19 od 9. septembra 2020. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 942/19 od 10. novembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, a u pogledu naknade razlike na ime toplog obroka i regresa, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega se na ova potraživanja ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je i u odnosu na ovo pitanje u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja i da nije našao proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se topli obrok i regres ne mogu svrstati u naknade koje nemaju karakter ličnih primanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3176/20 od 14. oktobra 2020. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3930/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci Kantonalnog suda.

36. Vezano za apelacione navode koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao skoro identične apelacione navode u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući, prije svega, u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, zaključio da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana pravna nesigurnost, te na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti neosnovani, te se umjesto posebnog obrazloženja o neosnovanosti tih navoda u cijelosti se poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti isključivo ukazuju da im je Kantonalni sud povrijedio pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje. U skladu s tim, Ustavni sud će kao dužinu trajanja postupka razmatrati samo period trajanja predmetnoga žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom. Kao relevantni period se uzima period od 25. septembra 2014. godine kao datum kada je predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbu, pa do 11. septembra 2019. kao datum kada je Kantonalni sud donio presudu. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja žalbenog postupka jeste period od četiri godine i 11 mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

41. Analizirajući dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, najprije, zapaža da se u predmetnom postupku potraživala isplata naknada iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se ne radi o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosio na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelante.

42. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud primjećuje (kako to proizlazi iz stanja predmetnog apelacionog spisa) da apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka.

43. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odluku o žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude donio nakon četiri godine i 11 mjeseci od prijema spisa predmeta u taj sud. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka. Također, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, u skladu s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak (prvostepeni postupak u konkretnom predmetu trajao 11 mjeseci) s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji je hitne prirode, značajan za apelante, pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i 11 mjeseci, a taj sud se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.

45. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantima u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznose od po 500,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

49. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

50. U pogledu apelacionih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su diskriminirani u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti povredu navedenog prava, u suštini, vežu za navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno smatraju da su diskriminirani jer na njih nisu primijenjene odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelacioni navodi o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da se radi o postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode i značajan za apelante, a koji je pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i 11 mjeseci, a taj sud se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.

52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju presude Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao argumentirane i jasne razloge.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelanti nisu ponudili argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1474/20 (A. B., H. C. i M. L.) | Sudska praksa | Aktio