Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/20 (Đ. C.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Legitimno očekivanje
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1237/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1237/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Đoko Cvijetinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đoko Cvijetinović protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 2 P 000339 18 Gž od 19. februara 2020. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini-Odjeljenje u Loparama broj 80 2 P 000339 17 P od 29.
marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đoko Cvijetinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Smiljevca, opština Lopare, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 30. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 2 P 000339 18 Gž od 19. februara 2020. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini-Odjeljenje u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 2 P 000339 17 P od 29. marta 2018. godine.
Činjenice
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 2 P 000339 17 P od 29. marta 2018. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 80 2 P 000339 18 Gž od 19. februara 2020. godine u dijelu odluke kojom je odlučeno o glavnoj stvari, utvrđeno je da je Milorad Cvijetinović (u daljnjem tekstu: tužitelj), na osnovu održaja i ugovora o poklonu zaključenog 1972. godine između njega kao poklonoprimca i oca tužitelja, apelanta i njihovih tuženih sestara, Stojana Cvjetinovića kao poklonodavca (u daljnjem tekstu: prednik parničnih stranaka), stekao pravni osnov da se uknjiži kao vlasnik i posjednik nekretnina pobliže navedenih i označenih u izreci prvostepene presude i označenih kao njiva „Ristanovača“ u površini od 29.560 m i šuma „Ristanovača“ u površini od 2.000 m (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Presudom je naloženo da su apelant i ostali tuženi dužni trpjeti da se na osnovu te presude iz nadležnog katastra (precizno navedenog u izreci prvostepene presude) briše prednik, a da se upiše tužitelj kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina. Također, utvrđeno je da sporne nekretnine ne ulaze u ostavinsku masu iza prednika parničnih stranaka. Tuženi je obavezan da tužitelju naknadi i troškove postupka u iznosu od 1.416 KM. Ovaj dio o troškovima postupka, Okružni sud je preinačio tako da umjesto „tuženi je dužan“ stoji „tuženi su dužni“.
3. U bitnome, osporenim presudama je utvrđeno da je dokazima koji su izvedeni u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je prednik parničnih stranaka imao svoje nekretnine u površini od 67.000 m , te da je, dok je još bio živ,“60-tih godina“, dio svojih nekretnina „dao na uživanje“ svom starijem sinu – apelantu, a da je nakon toga „70-ih godina“ ugovorom o poklonu precizirao nekretnine koje mu daje u posjed i vlasništvo. Tada mu je i predao dio nekretnina u površini od oko 36.000 m , dok je dio nekretnina koje je do tada uživao, apelant vratio predniku. Dalje, utvrđeno je da su sporne nekretnine ostale izvan dijela nekretnina koje je prednik parničnih stranaka poklonio apelantu. Kasnije, ugovorom o poklonu zaključenim 1972. godine između prednika parničnih stranaka i tužitelja, sa kojim je tužitelj ostao da živi do kraja prednikovog života, prenesen je na tužitelja u posjed i vlasništvo ostatak nekretnina prednika parničnih stranaka, među kojima su i sporne nekretnine. Sudovi su utvrdili i da se tužitelj 1982. godine obratio ZK uredu Opštinskog suda u Tuzli zahtjevom da se dozvoli uknjižba prava na nekretninama koje su bile predmet ugovora o poklonu između njega i prednika, među kojima su i sporne nekretnine, te da je sud rješenjem od 31. augusta 1982. godine dozvolio uknjižbu.
4. Osim toga, u postupku je utvrđeno i da je tužitelj poklonjene nekretnine, uključujući i sporne, nesmetano koristio i uživao od 1972. godine i to zajednički sa ocem do 1986. godine kada je prednik umro, a kasnije sam sve do pokretanja postupka u kojem su donesene osporene presude. Također, prema zapisniku Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama iz 1988. godine, utvrđeno je da je tužilac svoje nekretnine prenio na svoga tada još maloljetnog sina, ali da je i dalje faktički on ostao u posjedu tih nekretnina. Međutim, utvrđeno je također da su sporne nekretnine (njiva i šuma „Ristanovača“) još upisane na prednika parničnih stranaka. Na osnovu nalaza vještaka koji je proveden u toku postupka, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o grešci ZK ureda koji „nije pravilno proveo upis prava na navedenim nekretninama koja su ugovorom iz 1972. godine prenesena sa oca parničnih stranaka na tužioca, tako da su neosnovano nekretnine [njiva i šuma 'Ristanovača'] ostale i dalje upisane na imenu oca parničnih stranaka“. Vještak je u svom nalazu, kojem kako je naveo Okružni sud, „ni parnične stranke nisu u bitnome prigovorile“, naveo da ZK ured „sada ne raspolaže tim DN-om, a od sve dokumentacije pronađene su samo fotokopije predmetnog ugovora o poklonu i rješenje zemljišno-knjižnog ureda od 31.8.1982. godine“ kojim je dozvoljena uknjižba u korist tužitelja. Dalje, vještak je naveo, a sud prihvatio, da je nadležni sud dozvolio upis nekretnina koje je prednik poklonio tužiocu i „koje su se nalazile u k.o. Smiljevac i k. o. Pukiš“, ali da je postupak upisa okončan „samo upisom parcela koje se nalaze u k.o. Smiljevac, a da spis u ovom slučaju nije proslijeđen i nadležnom službeniku da se izvrše i ostali upisi koji se odnose na [sporne nekretnine] koje se vode u k.o. Pukiš“. Sudovi su zatim ovaj nalaz doveli u vezu sa saglasnim iskazima saslušanih svjedoka koji su također potvrdili da je prednik parničnih stranaka sporne nekretnine poklonio tužitelju i da ih je on nesmetano koristio. Također je naglašeno da apelant nije „ozbiljnije prigovarao“ iskazima svjedoka „jer i sam nije sporio da tužilac te nekretnine zaista držao u svom posjedu počev još od 1972. godine“.
5. Iz navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelant svoje pravo na naslijeđe na spornim nekretninama zasniva „samo na činjenici da je nekretnina još uvijek formalno upisana u zemljišno knjižnoj i katastarskoj evidenciji na imenu [prednika parničnih stranaka]“ iako je prednik sporne nekretnine poklonio tužitelju i iako su one „dugi niz godina bile u njegovom posjedu (od 1970. godine)“. Ovakav zaključak je prihvatio i Okružni sud, koji je naveo i da to nije dovoljan razlog da apelant u ostavinskom postupku koji je u odnosu na sporne nekretnine pokrenuo pred sudom zahtijeva da se sporne nekretnine smatraju prednikovom zaostavštinom i da se na tim nekretninama utvrdi i njegov dio. U vezi s tim, Okružni sud je naveo „i sve da se izostavi [...] da su pravnim poslom (očevom diobom) svaki od njegovih sinova [apelant] još 1970. godine, odnosno tužilac 1972. godine postali vlasnici i posjednici nekretnina koje im je dodijelio njihov otac, ovdje je na strani tužioca stečeno pravo svojine održajem u odnosu na sve ostale potencijalne pretendente na to pravo, među njima i u odnosu na [apelanta]“ zato što je tužilac u nesmetanom posjedu spornih nekretnina „koje su predmet ovog spora po osnovu valjanog pravnog posla duže od 20 godina“. Međutim, Okružni sud je naglasio da se „ne može prenebregnuti činjenica da je tužilac, ugovorom o poklonu nekretnina, zaključenim između [prednika parničnih stranaka] i tužioca“, koji je ovjeren u Opštinskom sudu Lopare, stekao pravo da se uknjiži kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina i to na osnovu valjanog pravnog posla.
6. Okružni sud je zaključio i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije ocijenio pravnu prirodu ugovora o poklonu između prednika i tužioca, te da nije „izvršio uvid u original predmetnog ugovora“. Okružni sud je u vezi s tim naveo da je prvostepeni sud utvrdio da se radi o pravno valjanom ugovoru, odnosno o besteretnom raspolaganju u korist tužioca, pa činjenica da je tim ugovorom prednik parničnih stranaka kao poklonodavac za sebe zadržao pravo posjeda i da je saglasno ugovorili da će se prenos prava vlasništva na poklonjenim nekretninama u korist tužioca obaviti tek kada prednik umre, ne mijenja pravnu prirodu ugovora o poklonu. Osim toga, nedostatak uvida u originalni ugovor o poklonu taj ugovor ne čini manjkavim, kako je obrazložio Okružni sud, niti dovodi u pitanje činjenično utvrđenje Osnovnog suda. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je sud utvrdio da je tužilac ugovor o poklonu nakon očeve smrti predao „na provedbu nadležnim službama kroz evidencione knjige nekretnina, propustom kojih službi je došlo do neprovođenja navedenog ugovora na dijelu poklonjenih nekretnina“, tj. na spornim nekretninama, kako je to već ranije navedeno (vidi tačku 4.. ove odluke).
Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da sudovi „nisu vodili dovoljno računa o tome da zakon uopšte ne poznaje ugovor o poklonu za slučaj smrti, kao što se radi u ovom slučaju“, te da se „ne može raditi ni o kakvom ugovoru o poklonu na osnovu kojeg tužilac traži da se navedene nekretnine iz ove tužbe brišu sa imena pravnog prednika parničnih stranaka“. Dalje, apelant smatra da je iz istih razloga ugovor o poklonu između tužitelja i prednika parničnih stranaka ništav „jer je to ugovor među živima, koji stupa na pravnu snagu odmah ili u roku navedenom u ugovoru i tada poklonjena nekretnina postaje vlasništvo poklonoprimca“. Dalje navodi da se imovina može zavještati samo testamentom i ugovorom o doživotnom izdržavanju, te insistira da se u konkretnom slučaju ne može raditi o ugovoru o poklonu, kako su to sudovi zaključili. Dalje, ponavlja prigovore koje je isticao i tokom postupka o tome da sud nije izvršio uvid u original ugovora o poklonu i navodi da ne postoji ni ovjerena fotokopija tog ugovora, što po njegovom mišljenju dokazuje da taj ugovor i ne postoji. Također, apelant navodi da je za postojanje „nekakvog ugovora“ saznao tek kada je pokrenuo ostavinsku raspravu, te osporava i zaključak suda da tužitelj može steći pravo vlasništva na spornim nekretninama jer da tužitelj „nije bio zakonit posjednik [...], a nije bio ni savjestan jer je dobro znao da nekretnine koje drži u posjedu nisu njegovo vlasništvo“. Stoga predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i osporene presude u cijelosti ukine i vrati na ponovno suđenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud je u svojoj bogatoj praksi kontinuirano afirmisao dobro utvrđenu praksu Evropskog suda, prema kojoj „imovina“ koji se štiti članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, između ostalog, može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48.) ili barem ona imovina za koju apelant ima „legitimno očekivanje“ da će je dobiti (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, predstavka broj 39050/97, stav 27. i Ustavni sud, odluka broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine).
12. U konkretnom slučaju radilo se o tužbi kojom je tužilac tražio da sud utvrdi da je on na osnovu poklona koji je zaključio sa prednikom parničnih stranaka postao vlasnik spornih nekretnina, te da apelant i drugi tuženi trpe da se on upiše kao vlasnik spornih nekretnina. S druge strane, apelant je želio da utvrdi da njemu pripada udio u spornim nekretninama zato što je saznao da se te nekretnine i dalje vode na imenu prednika parničnih stranaka, pa je pokrenuo ostavinski postupak. Dakle, apelant nesumnjivo nije vlasnik spornih nekretnina, ali Ustavni sud će ispitati je li mogao imati „legitimno očekivanje“ da će dio tih nekretnina dobiti u vlasništvo putem nasljeđivanja.
13. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da su sudovi nesumnjivo utvrdili da se sporne nekretnine zaista vode upisane kao vlasništvo prednika parničnih stranaka. To znači i da je tuženi, kada je za to saznao, imao mogućnost da pokrene ostavinski postupak u odnosu na sporne nekretnine. Međutim, sudovi su u postupku po tužiteljevoj tužbi utvrdili na osnovu provedenih dokaza da su sporne nekretnine bile obuhvaćene ugovorom o poklonu koji su zaključili tužitelj i prednik parničnih stranaka, da je tužitelj podnio zahtjev za upis svih nekretnina na svoje ime i da je sud rješenjem odobrio takav upis, ali da sporne nekretnine nisu upisane na tužiteljevo ime zato što greškom nadležne službe rješenje nije proslijeđeno katastarskoj opštini na kojoj se sporne nekretnine vode, što je utvrđeno nalazom vještaka. Osim toga, apelant nikada nije dovodio u pitanje tužiteljevo korištenje i posjed spornih nekretnina u veoma dugom vremenskom periodu, zbog čega su sudovi i zaključili da tužitelj ima pravo vlasništva na spornoj nekretnini ne samo o osnovu ugovora o poklonu, već i zato što je imao zakonit i savjestan posjed, pa je vlasništvo stekao i održajem.
14. Dakle, u takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da apelant u ovakvom slučaju, iako je imao teoretski „ostvariv“ zahtjev za pokretanje ostavinskog postupka, nije imao i „legitimno očekivanje“ da će naslijediti dio sporne nekretnine, budući da nije mogao dokazati da je ta nekretnina ostala neraspodijeljena u vrijeme kada je prednik parničnih stranaka sinovima podijelio svoje nekretnine ili da je tužitelj bio nesavjestan posjednik te imovine u periodu dužem od 20 godina. Ovakav zaključak Ustavnog suda ne može promijeniti niti apelantovo insistiranje da sudovi nisu pravilno ocijenili pravnu prirodu ugovora o poklonu između tužitelja i prednika parničnih stranaka, zato što je sud i na to pitanje odgovorio, a o svim izvedenim dokazima i ocjeni tih dokaza je dao detaljna i zadovoljavajuća obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će ta imovina ući u ostavinsku masu u ostavinskom postupku koji je pokrenuo i da će on imati nasljednog udjela u imovini, zato što je sporna imovina ugovorom o poklonu prešla na tužitelja koji je, kao savjestan posjednik i potpuno neometano, koristio duže od 20 godina. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog prava.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje prava na imovinu na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić