Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3574/21 (N. O.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3574/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-3574/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nazif Osmanbegović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nazif Osmanbegović protiv Presude Okružnoga suda u Doboju broj 85 0 P 072896 21 Gž 2 od 3. kolovoza 2021. godine i Rješenja Okružnoga suda u Doboju broj 85 0 P 072896 21 Mož od 3. kolovoza 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nazif Osmanbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Milenko Radonjić odvjetnik iz Doboja, podnio je 19. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 072896 21 Gž 2 od 3. kolovoza 2021. godine i Rješenja Okružnoga suda broj 85 0 P 072896 21 Mož od 3. kolovoza 2021. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, odgodio izvršenje presude do donošenja odluke po apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 072896 20 P 2 od 28. prosinca 2020. godine obvezan je apelant da tužitelju (D.S.) na ime duga za izvršene usluge isplati određeni novčani iznos, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

3. Presudom Okružnog suda od 3. kolovoza 2021. godine apelantov priziv je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena u odluci o troškovima postupka, tako što je dosuđeni iznos troškova sa iznosa od 6.425,50 KM snižen na iznos od 5.089,50 KM, dok je u preostalom dijelu priziv apelanta odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.

4. U obrazloženju odluke Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud na temelju nespornih činjenica i izvedenih dokaza utvrdio da je apelant dao punomoć tužitelju da ga zastupa u postupcima koji su se vodili pred Općinskim sudom u Tuzli (po apelantovoj tužbi protiv tuženika u tom postupku "Koka-produkt" d.o.o. Gračanica, u stečaju) i Općinskim sudom u Tešnju (po apelantovoj tužbi protiv tuženika u tom postupku Š.Lj.), ali da nisu sačinili pismeni ugovor o visini nagrade koja pripada odvjetniku za rad u izvršenju djelatnosti odvjetnika i visini naknade troškova u vezi s tim radom. Također je utvrdio da nema dokaza da su izmireni troškovi, za koje je tužitelj uredno dostavio apelantu fakture za zastupanje. Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 396. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) određeno da je stranka dužna u zahtjevu opredijeljeno navesti troškove za koje traži naknadu, a sukladno odredbama članka 387. ZPP troškove je dužna odmjeriti po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Dalje je ukazao da je odredbom članka 31. stavak 4. Zakona o advokaturi FBiH propisano da advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu s odredbama Tarife. Također je ukazao da je odredbom članka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04) propisano da ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije, advokatu pripada nagrada za izvršeni rad po odredbama ove Tarife, dok je člankom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni Glasnik Republike Srpske“ broj 68/05) propisana pismena forma ugovora između klijenta i advokata. U svezi s tim, Okružni sud je istakao da propisi koji reguliraju pružanje odvjetničkih usluga kao lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisuju obaveznu pismenu formu ugovora kojim se može ugovoriti drugačija visina nagrade i naknade u svezi s izvršavanjem djelatnosti odvjetnika. Kako je nesporno da pismeni ugovor između tužitelja i apelanta nikada nije sačinjen (već se apelant poziva na usmeni sporazum), Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj, kao punomoćnik apelanta u predmetnim postupcima, imao pravo zahtijevati nagradu i troškove u skladu sa odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (FBiH). Sukladno tome, a imajući u vidu da iz materijalnih dokaza proizlazi da je tužitelj pravilno i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (FBiH) odmjerio nastale troškove, kao i da apelant nije dokazao da je te troškove tužitelju u cijelosti izmirio, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev.

5. Rješenjem Osnovnoga suda broj 85 0 P 072896 20 P 2 od 28. prosinca 2020. godine određena je sudska mjera obezbjeđenja, na način da je zabranjeno "Koka-produkt" d.o.o. Gračanica u stečaju da u predmetu Općinskog suda u Tuzli isplati apelantu (kao protivniku obezbjeđenja) određeni novčani iznos sve dok se tužitelju (kao predlagaču mjere obezbjeđenja) ne isplati određeni novčani iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

6. Rješenjem Okružnoga suda broj 85 0 P 072896 21 Mož od 3. kolovoza 2021. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja.

7. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da prvostupanjski sud odlučujući o prijedlogu tužitelja za određivanje mjere obezbjeđenja, isti razmatrao u skladu sa odredbom članka 269. ZPP, pa prihvaćajući sve provedene dokaze zaključio da je prijedlog tužitelja osnovan. Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 269. stavak 1. ZPP propisano da se mjera obezbjeđenja može odrediti ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja. Dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi potrebno je da su kumulativno ispunjena oba uvjeta da bi se mjera obezbjeđenja mogla odrediti. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tužitelj učinio vjerojatnim da je zastupao apelanta u određenim predmetima i da je time nastala obaveza plaćanja po osnovu zastupanja koja nije izmirena. Također je istakao da su paušalni i kontradiktorni prizivni prigovori apelanta da u obrazloženju pobijanog rješenja nema razloga na osnovu kojih dokaza sud utvrđuje da bi bez predložene mjere obezbjeđenja apelant spriječio ili znatno otežao ostvarivanje eventualnog potraživanja. Naime, Okružni sud je ukazao da ako apelant zaista nema namjeru raspolagati predmetnim novčanim sredstvima, zašto mu smeta sudska mjera obezbjeđenja koja mu ne predstavlja štetu (mjerom obezbjeđenja zabranjuje se trećoj osobi da isplati apelantu određeni novčani iznos). Okružni sud je istakao da iz svih okolnosti konkretnog slučaja, proizlazi da bi za tužitelja mogla nastati nenadoknadiva šteta uslijed raspolaganja apelanta predmetnim potraživanjem, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda za određivanje mjere obezbjeđenja na temelju odredbe članka 269. stavak 1. ZPP.

Apelacioni navodi

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je između njega i tužitelja zaključen usmeni sporazum o zastupanju, pri čemu je sud zanemario odredbu članka 67. ZOO kojom je izričito propisano da zaključenje ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugačije određeno. Imajući u vidu da Zakonom o advokaturi nije propisana obvezna pisana forma ugovora između odvjetnika i stranke, apelant smatra da ugovor o nalogu između odvjetnika i stranke može biti neformalan. Nadalje, u pogledu mjere obezbjeđenja apelant ističe da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 269. ZPP, jer tužitelj nije dokazao da postoji opasnost da bi bez takve mjere mogao spriječiti ili znatno otežati.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su je Okružni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao detaljne i jasne razloge za izvođenje zaključka u pogledu ispunjenosti uslova za određivanje mjere obezbjeđenja iz članka 269. stavak 1. ZPP, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić