Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3534/21 (S. A.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3534/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3534/21, rješavajući zahtjev Sre ka A imovi aććć za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sre ka A imovi aććć za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Srećko Aćimović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miloš Perić, advokat iz Zvornika, podnio je 14. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020200 21 Krž od 7. juna 2021. godine i S1 1 K 020200 16 Kri od 16. oktobra 2020. godine. Apelant je u apelaciji i u podnesku od 20. oktobra 2021. godine, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „ukinuti“ mjeru izdržavanja kazne zatvora „na koju je apelant stupio po pobijanim presudama, 6. oktobra 2021. godine.“

2. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 020200 16 Kri od 16. oktobra 2020. godine apelanta proglasio krivim, da je, na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo genocid iz člana

141. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), u vezi sa članom 24. istog zakona, za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.

3. Odlučujući o žalbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), i apelanta, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je donijelo Presudu broj S1 1 K 020200 21 Krž od 7. juna 2021. godine, kojom je odbijena, kao neosnovana, žalba Tužilaštva BiH, dok je žalba apelanta uvažena u pogledu odluke o kazni. Slijedom toga, prvostepena presuda Suda BiH od 16. oktobra 2020. godine je preinačena tako što je apelant za krivično djelo genocid iz člana 141. KZ SFRJ, u vezi sa članom 24. istog zakona (pomaganje), za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

4. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

5. Apelantov punomoćnik je u podnesku kojim je tražio donošenje privremene mjere naveo da je na osnovu uputnog akta Suda BiH, apelant stupio na izdržavanje kazne zatvora, 6. oktobra 2021. godine u Zavod za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera BiH (u daljnjem tekstu: Zavod BiH). Zatim je naveo da ga je apelant, nakon stupanja na izdržavanje kazne zatvora, „nazvao telefonom“ i saopštio mu da je prilikom prijema u Zavod BiH predočio službenim licima medicinsku dokumentaciju od 9. septembra 2021. godine (opisana u podnesku), u kojoj je u rubrici “Preporuka za kontrolu” navedeno da je potrebno uraditi opisane pretrage štitne žlijezde kao i da je potrebno zakazati „FNAB čvora desno nuk.med B. Luka, kontrola sa nalazom;“ Apelantov punomoćnik je naveo da ga je apelant obavijestio „da je zabrinut za svoje zdravstveno stanje, da je iskoristio mogućnosti i tražio da mu se dozvoli da nastavi pretrage koje su mu preporučene i liječenje, ali da mu nije udovoljeno, te da mu to neće biti omogućeno za vrijeme boravka u Zavodu“. Iz navedenih razloga, apelantov punomoćnik smatra da „postoji ozbiljna opasnost da zdravlje apelanta bude trajno narušeno, budući da je preležao koronu i da boluje od permanentno povišenog krvnog pritiska i holestreola, da ima i druge zdravstvene tegobe unazad više od 15 godina, a da se uz sve to javila sumnja i za novo zloćudno oboljenje u vezi sa štitastom žlijezdom“. Na osnovu svega navedenog smatra se da su ispunjeni uvjeti za donošenje privremene mjere: „ukidanja mjere izdržavanja kazne zatvora“ i da Ustavni sud treba u interesu očuvanja zdravlja, „a vrlo vjerovatno i života apelanta“ donijeti predloženu privremenu mjeru. U prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelantov punomoćnik je dostavio dokumentaciju o medicinskim pretragama koje je obavio apelant, u periodu od 11. maja 1995. godine do 11. oktobra 2021. godine (14. dokumenta).

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

9. Ustavni sud prije svega podsjeća da je Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS), u dijelu 5. propisao zdravstvenu zaštitu zatvorenika (čl. 79. – 87.). Zatim, Ustavni sud ukazuje i na član 81. stav (3) ZIKS-a kojim je propisano da će u slučaju da ne postoji mogućnost liječenja u zavodu, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u tom zavodu, oboljelo lice uputit u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje zavodski ljekar nakon konsultacija s upravnikom zavoda, dok je članom 82. propisano liječenje i mjere osiguranja u zdravstvenoj ustanovi van kruga zavoda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da citirane odredbe ZIKS-a propisuju da će osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, kao što je apelant u konkretnom slučaju, u slučaju eventualnih zdravstvenih poteškoća imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu.

10. Vraćajući se na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekid izdržavanja kazne zatvora, temelji na svom lošem zdravstvenom stanju te navodima iz kojih proizilazi da neće imati adekvatan medicinski tretman. Dakle, apelant smatra da je neophodno postupanje Ustavnog suda radi donošenja tražene mjere u interesu „očuvanja zdravlja“ [...] „a vrlo vjerovatno i života apelanta“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelantov punomoćnik nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakav dokaz da je apelant Sudu BiH, podnio bilo kakav zahtjev za odgodu ili prekid izvršenja kazne zatvora.

11. Ustavni sud ukazuje da je članom 64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda je decidno propisano da je apelant dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke pred domaćim sudovima i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom predmetu Ustavnom sudu nije predočen bilo kakav dokument iz kojeg proizilazi da je apelant prije obraćanja Ustavnom sudu od redovnog suda zaista tražio odgađanje ili prekid izvršenja kazne zatvora, dakle, nije ispunjen uslov propisan u članu 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda. Također, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio razloge koji bi bili dovoljni da se u datim okolnostima donese privremena mjera kojom bi se naložio prekid apelantovog izdržavanja kazne zatvora te da bi to bilo „u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka“ u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3534/21 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio