Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3269/21 (Federalni zavod za MIO/PIO Mostar i drugi)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3269/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-3269/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Federalni zavod za MIO/PIO Mostar i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Federalni zavod za MIO/PIO Mostar protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici 43 0 Rs 167939 21 Rsž od 5. veljače 2021. godine;

Raiffeisen BANK d.d. BiH Sarajevo protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 381491 15 Rsž od 24.

prosinca 2020. godine;

„Centrotrans“ d.d. Sarajevo (pravni slijednik „Centrotrans – Eurolines“ d.d. Sarajevo) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 210240 18 Rsž od 19. travnja 2019. godine;

Omer Ahmić, Mujo Zećo i Faruk Smailagić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 355820 15 Rsž od 12.

studenoga 2020. godine;

Ramiz Babajić, Amela Mašić, Nedžiba Hadžagić i Đenana Muharemović protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 393260 17 Rsž od 15. travnja 2021. godine;

zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3269/21

1. Federalni zavod za MIO/PIO Mostar (u daljnjemu tekstu: apelant), podnio je 16. rujna 2021 godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 167939 21 Rev od 13. srpnja 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici 43 0 Rs 167939 21 Rsž od 5. veljače 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Zenici od 28. listopada 2020. godine obvezan je apelant da tužitelju (E. V.) na ime razlike plaće, poreza na plaću i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje isplati iznos od 7.352,33 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke.

3. Presudom Kantonalnoga suda u Zenici od 5. veljače 2021. godine priziv apelanta je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena je tako da se obvezuje apelant da tužitelju na utvrđenu i dosuđenu razliku plaće bez poreza u iznosu od 4.981,15 KM plati porez na plaću u iznosu od 532,67 KM i doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjemu tekstu: MIO) u iznosu od 1.838,51 KM. Nadalje, djelomično je preinačena i odluka o zakonskim zateznim kamatama, tako što je apelant obvezan da za tužitelja na dosuđeni iznos poreza na plaću i na dosuđeni iznos na ime doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje plati na pojedinačne mjesečne iznose zakonske zatezne kamate, bliže označeno u izreci drugostupanjske odluke. Konačno, u ostalome dijelu koji se odnosi na preostale mjesečne iznose razlike plaće, koji se odnose na dosuđenu razliku plaće tužitelju u iznosu od 4.981,15 KM i dosuđene zakonske zatezne kamate na preostale pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće, priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

4. Rješenjem Vrhovnoga suda od 13. srpnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da u konkretnome slučaju vrijednost pobijanoga dijela drugostupanjske presude iznosu 7.352,33 KM, što ukazuje da imovinski cenzus, kao uvjet dopustivosti revizije iz čl. 237. st. 2. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP; kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM) nije ostvaren. Vrhovni je sud naveo da se u izuzetnoj reviziji iz čl. 237. st. 3. ZPP treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega je reviziju stranka podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U svezi s tim, Vrhovni je sud naveo da u reviziji nije jasno određeno i naznačeno pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena, niti su navedeni razlozi zbog kojih apelant smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga, Vrhovni je sud istakao da revizioni sud nije ovlašten formulirati pravno pitanje na temelju navoda iznesenih u reviziji, niti ispitivati postojanje pitanja u navodima revizije vezanim za povredu odredaba postupka, pogrešnu primjenu materijalnoga prava ili pogrešnu ocjenu dokaza, jer određeno naznačavanje pravnoga pitanja čini razliku između izuzetne i redovite revizije.

6. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Prema navodima iz apelacije drugostupanjsku je odluku apelant zaprimio 17. veljače 2021. godine. Apelant je 16. rujna 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

2. AP-3452/21

7. Raiffeisen BANK d.d. BiH Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Alen Nakić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 8. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 381491 21 Rev od 13. srpnja 2021. godine, kojom je odbačena revizija apelantice protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 381491 15 Rsž od 24. prosinca 2020. godine.

8. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 15. travnja 2015. godine utvrđeno je da tužiteljica (A. A.) kao djelatnica apelantice ima pravo na obračun i isplatu osnovne plaće, povećanja osnovne plaće na temelju minuloga rada i regresa, po odredbama čl. 25., 26., 28. i 31. Kolektivnoga ugovora za granu financija (u daljnjemu tekstu: Kolektivni ugovor), jer apelantica kao poslodavatelj navedene odredbe Kolektivnoga ugovora nije poštovala, iako je ta obveza propisana čl. 2. Kolektivnoga ugovora, počevši od 1. studenoga 2009. godine i nadalje sve do 1. travnja 2014. godine. Nadalje, apelantica je obvezana da tužiteljici za navedeno razdoblje isplati iznos od 6.809,68 KM na ime razlike plaće za godine radnoga staža, kao i da u njezinu korist uplati pripadajući iznos doprinosa za MIO za tako utvrđenu osnovicu, te iznos od 959,03 KM na ime razlike regresa, sa zakonskim zateznim kamatama. Konačno, preostali dio tužbenoga zahtjeva tužiteljice, kojim je tražena isplata razlike plaće po najvišem koeficijentu 3,00 iz Kolektivnoga ugovora, i to iznos od 104.261,78 KM na ime razlike plaće i uvećanja za minuli rad, kao i iznos od 34.753,91 KM na ime doprinosa, odbijen je kao neutemeljen.

9. Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu od 24. prosinca 2020. godine prizivi tužiteljice i apelantice su odbijeni i prvostupanjska je presuda potvrđena.

10. Presudom Vrhovnoga suda od 13. srpnja 2021. godine revizija tužiteljice je odbijena, dok je revizija apelantice odbačena kao nedopuštena.

11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da apelantica izjavljenom revizijom osporava dosuđujući iznos, u ukupnome iznosu od 7.768,71 KM. Vrhovni je sud istakao da vrijednost pobijanoga dijela drugostupanjske presude kojega revidira apelantica ne prelazi vrijednosni kriterij predviđen odredbom čl. 237. st. 2. ZPP, što ukazuje na to da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije nije ostvaren, pa revizija apelantice kao izvanredni pravni lijek nije dopuštena. Također, Vrhovni je sud naveo da sagledavajući dopustivost revizije u smislu čl. 237. st. 3. ZPP ovaj sud cijeni da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tomu kriteriju nije dopuštena.

12. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv drugostupanjske odluke izjavila reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelantica izjavila reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je presuda Vrhovnoga suda donesena 13. srpnja 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelantica drugostupanjsku odluku zaprimila prije toga nadnevka. Apelantica je 8. listopada 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnome sudu.

3. AP-3511/21

13. „Centrotrans“ d.d. Sarajevo (pravni slijednik „Centrotrans – Eurolines“ d.d. Sarajevo; u daljnjemu tekstu: apelant), podnio je 15. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 210240 19 Rev od 18. veljače 2020. godine, kojim je odbačena revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 210240 18 Rsž od 19. travnja 2019. godine.

14. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 19. rujna 2017. godine obvezan je apelant da tužitelju (M. A.) isplati iznos od 5.621,69 KM i to na ime razlike osnovne plaće uvećane za minuli rad iznos od 1.747,50 KM, razlike plaće uvećane za sate noćnoga rada iznos od 3.750,45 KM, te razlike plaće uvećane za sate rada u dane državnih praznika iznos od 123,74 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

15. Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu od 19. travnja 2019. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

16. Rješenjem Vrhovnoga suda od 18. veljače 2020. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.

17. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da apelant revidira drugostupanjsku presudu u dosuđujućemu dijelu iznosa od 5.621,69 KM, što znači da navedeni iznos ne prelazi graničnu vrijednost od 30.000,00 KM za dopuštenost revizije, zbog čega imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz čl. 237. st. 2. ZPP nije ostvaren. Razmatrajući uvjete za izuzetnu reviziju, Vrhovni je sud naveo da apelant u podnesenoj reviziji nije određeno definirao materijalno pravno ili procesno pravno pitanje zbog kojega bi revizija bila dopuštena u smislu odredbe čl. 237. st. 3. i 4 ZPP. Naime, Vrhovni je sud naveo da pravno pitanje zbog kojega bi reviziju trebalo dopustiti kao izuzetnu mora biti postavljeno na određeni način, tako da to ne ostavlja sumnju o kojemu pravnome pitanje je riječ u okviru određenoga pravnoga instituta ili zakonske odredbe. Vrhovni je sud istakao da u reviziji apelant ne označava pravno pitanje, već ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnoga prava (tj. Kolektivnoga ugovora o pravima i obvezama djelatnika u oblasti prometa za teritoriju F BiH) na utvrđeno činjenično stanje, što je različito u svakome konkretnome slučaju, pa se ne radi niti o različitoj drugostupanjskoj odluci u odnosu na presude ovoga suda, na koje se apelant u reviziji poziva.

18. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda doneseno 18. veljače 2020. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 15. listopada 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

4. AP-3512/21

19. Omer Ahmić, Mujo Zećo i Faruk Smailagić (u daljnjemu tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i/ili apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured „Damir Katica i Amin Hasović“ iz Sarajeva, podnijeli su 15. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 355820 21 Rev od 1. srpnja 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanata protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 355820 15 Rsž od 12. studenoga 2020. godine.

20. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 8. lipnja 2015. godine naloženo je tuženici (JU „Treća osnovna škola“ Ilidža) da apelantima izvrši isplatu potraživanja iz radnoga odnosa, prvoapelantu ukupan iznos od 6.082,41 KM i to na ime razlike plaće na temelju povećanja bruto satnice na temelju povećanja troškova života preko 5% u nominalnome iznosu za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 939,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da u korist prvoapelanta isplati pripadajuće doprinose na ime mirovinskoga i invalidskoga osiguranja (u daljnjemu tekstu: MIO), razliku naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 4.306,90 KM, razliku naknade za korištenje godišnjega odmora za 2011. godinu u iznosu od 419,17 KM, te za 2012. godinu u iznosu od 416,74 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, drugoapelantu ukupan iznos od 6.099,52 KM i to na ime razlike plaće na temelju povećanja bruto satnice na temelju povećanja troškova života preko 5% u nominalnome iznosu za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 939,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da u korist drugoapelanta isplati pripadajuće doprinose na ime MIO, razliku naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 4.324,01 KM, razliku naknade za korištenje godišnjega odmora za 2011. godinu u iznosu od 419,17 KM, te za 2012. godinu u iznosu od 416,74 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Konačno, trećeapelantu ukupan iznos od 4.215,46 KM i to na ime razlike plaće na temelju povećanja bruto satnice na temelju povećanja troškova života preko 5% u nominalnome iznosu za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 638,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da u korist trećeapelanta isplati pripadajuće doprinose na ime MIO, razliku naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 2.741,55 KM, razliku naknade za korištenje godišnjega odmora za 2011. godinu u iznosu od 419,17 KM, te za 2012. godinu u iznosu od 416,74 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

21. Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu od 12. studenoga 2020. godine priziv tuženice je uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena tako da se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev apelanata.

22. Rješenjem Vrhovnoga suda od 1. srpnja 2021. godine revizija apelanata je odbačena kao nedopuštena.

23. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su apelanti u ovome sporu formalni suparničari, sukladno čl. 362. st. 1. toč. 2. ZPP, pa se u materijalno pravome smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja. Stoga, Vrhovni je sud naveo da se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude svakoga od pojedinih suparničara, a ne po njihovome zbiru. Vrhovni je sud naveo da u konkretnome slučaju vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude za svakoga pojedinoga apelanta ne prelazi imovinski cenzus od 10.000,00 KM iz čl. 237. st. 2. ZPP, koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 106. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, pa je stoga revizija nedopuštena. Također, Vrhovni je sud naveo da u konkretnome predmetu nema utemeljenja za izuzetno odlučivanje o reviziju u smislu odredbe čl. 237. st. 3. ZPP, jer isto ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Dodatno, Vrhovni je sud istakao da je već izrazio svoja pravna shvaćanja o identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima kao u predmetnoj parnici, a sa kojim pravnim shvaćanjima je podudarna i pobijana odluka, pa stoga odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (npr. odluke Vrhovnoga suda od 22. siječnja, 2. veljače i 16. veljače 2021. godine).

24. Ustavni sud zapaža da su apelanti protiv drugostupanjske odluke izjavili reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje su apelanti izjavili reviziju. Prema navodima iz apelacije drugostupanjsku su odluku apelanti zaprimili 5. siječnja 2021. godine. Apelanti su 15. listopada 2021. godine podnijeli apelaciju Ustavnome sudu.

5. AP-3513/21

25. Ramiz Babajić, Amela Mašić, Nedžiba Hadžagić i Đenana Muharemović (u daljnjemu tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelantica, četvrtoapelantica i/ili apelanti), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured „Damir Katica i Amin Hasović“ iz Sarajeva, podnijeli su 15. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 393260 21 Rev od 22. srpnja 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 393260 17 Rsž od 15. travnja 2021. godine.

26. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 8. lipnja 2015. godine naloženo je tuženici (JU „Treća osnovna škola“ Ilidža) da apelantima izvrši isplatu potraživanja iz radnoga odnosa, odnosno da prvoapelantu isplati ukupno 7.270,22 KM, i to na ime razlike plaće na temelju povećanja bruto satnice na temelju povećanja troškova života preko 5% u nominalnome iznosu za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 1.078,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da u korist prvoapelanta isplati pripadajuće doprinose na ime MIO, razliku naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 4.956,34 KM, razliku naknade za korištenje godišnjega odmora za 2011. godinu u iznosu od 414,97 KM, za 2012. godinu u iznosu od 408,01 KM, te za 2013. godinu u iznosu od 412,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, drugoapelantici da isplati ukupno 4.265,32 KM, i to na ime razlike plaće na temelju povećanja bruto satnice na temelju povećanja troškova života preko 5% u nominalnome iznosu za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 1.078,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da u korist drugoapelantice isplati pripadajuće doprinose na ime MIO, razliku naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 1.951,44 KM, razliku naknade za korištenje godišnjega odmora za 2011. godinu u iznosu od 414,97 KM, za 2012. godinu u iznosu od 408,01 KM, te za 2013. godinu u iznosu od 412,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, trećeapelantici da isplati ukupno 7.179,72 KM, i to na ime razlike plaće na temelju povećanja bruto satnice na temelju povećanja troškova života preko 5% u nominalnome iznosu za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 1.078,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da u korist trećeapelantice isplati pripadajuće doprinose na ime MIO, razliku naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 4.865,64 KM, razliku naknade za korištenje godišnjega odmora za 2011. godinu u iznosu od 414,97 KM, za 2012. godinu u iznosu od 408,01 KM, te za 2013. godinu u iznosu od 412,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Konačno, četvrtoapelantici da isplati ukupno 7.322,50 KM, i to na ime razlike plaće na temelju povećanja bruto satnice na temelju povećanja troškova života preko 5% u nominalnome iznosu za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 1.078,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da u korist četvrtoapelantice isplati pripadajuće doprinose na ime MIO, razliku naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 5.008,62 KM, razliku naknade za korištenje godišnjega odmora za 2011. godinu u iznosu od 414,97 KM, za 2012. godinu u iznosu od 408,01 KM, te za 2013. godinu u iznosu od 412,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

27. Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu od 15. travnja 2021. godine priziv tuženice je uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena, tako da su u cijelosti odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata.

28. Rješenjem Vrhovnoga suda od 22. srpnja 2021. godine revizija apelanata je odbačena kao nedopuštena.

29. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da prema odredbi čl. 237. st. 2. ZPP, koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 106. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni je sud naveo da su apelanti u ovome sporu formalni suparničari, pa da stoga procesni položaj svakoga od njih je samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakoga odvojeno. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni je sud istakao da niti za jednoga od apelanata vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, pa je stoga revizija nedopuštena. Također, Vrhovni sud nije ocijenio da bi revizija bila dopuštena niti izuzetno primjenom odredbe čl. 237. st. 3. ZPP, tj. da bi odlučivanje o istoj bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

30. Ustavni sud zapaža da su apelanti protiv drugostupanjske odluke izjavili reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje su apelanti izjavili reviziju. Prema navodima iz apelacije drugostupanjsku su odluku apelanti zaprimili 27. travnja 2021. godine. Apelanti su 15. listopada 2021. godine podnijeli apelaciju Ustavnome sudu.

Spajanje predmeta

31. Obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3269/21. Apelacioni navodi

32. U svim predmetnim apelacijama, apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija). Apelanti u apelacijama br. AP-3452/21, AP-3511/21, AP-3512/21 i AP-3513/21 su se pozvali i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti u apelacijama br. AP-3452/21, AP-3512/21 i AP-3513/21 su se pozvali i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelantica u apelaciji br. AP-3452/21 smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

33. Pri ispitivanju dopustivosti predmetnih apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

34. Ustavni sud ukazuje da su apelanti u svim predmetnim apelacijama protiv odluka drugostupanjskih sudova izjavili revizije, koje su rješenjima (odnosno, u apelaciji br. AP-3452/21, presudom) Vrhovnoga suda odbačene kao nedopuštene. Ustavni sud konstatira da su revizije kao izvanredni pravni lijekovi u ovim slučajevima bili neučinkoviti pravni lijekovi u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, proistječe da su konačne odluke u ovim predmetima odluke drugostupanjskih sudova, navedene u dispozitivu ove odluke. Budući da su predmetne apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud zaključio da su apelacije podnesene nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti zaprimili osporene drugostupanjske odluke.

35. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3269/21 (Federalni zavod za MIO/PIO Mostar… | Sudska praksa | Aktio