Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2714/21 (D. A. i J. A.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dosjelost
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2714/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2714/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dževad Arnautović i Jasminka Arnautović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dževad Arnautović i Jasminka Arnautović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 P 240729 20 Rev od 5.
svibnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 240729 16 Gž od 12. prosinca 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 P 240729 15 P od 8. prosinca 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Arnautović i Jasminka Arnautović (u daljnjemu tekstu: apelanti), oboje iz Tuzle, koje zastupa Mirza Telalović, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 29. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 240729 20 Rev od 5. svibnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 240729 16 Gž od 12. prosinca 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 P 240729 15 P od 8. prosinca 2015. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo vlasništva na stanu, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, što je tuženik (Grad Tuzla) dužan priznati i trpjeti da se apelanti na temelju takve presude upišu u knjigu položenih ugovora kao suvlasnici, svatko sa po ½ dijela.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da iz činjeničnih utvrđenja za koje je vezan revizioni sud, proistječe da su apelanti u svibnju 1992. godine bespravno uselili u predmetni stan, da je nositeljica stanarskoga prava na predmetnome stanu bila S.G., da je početkom rata napustila predmetni stan, da apelanti nikada nisu zaključili ugovor o korištenju predmetnoga stana, te da je tuženik nositelj raspolaganja na predmetnome stanu. Na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja, Vrhovni je sud naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev, našavši da prema Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravo vlasništva na stanu u državnome vlasništvu stječe se otkupom stana, te da taj Zakon predstavlja specijalni propis u odnosu na Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, te da se isti primjenjuje sukladno načelu „lex specialis derogat legi generalis“. Naime, ukazao je da su apelanti imali mogućnost da steknu svojstvo nositelja stanarskoga prava na predmetnome stanu do 6. prosinca 2000. godine, do kada se sukladno zakonskim odredbama moglo stjecati svojstvo nositelja stanarskoga prava, čime bi ispunili uvjet za otkup stana shodno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Vrhovni je sud istakao da se u konkretnom slučaju, počevši od 7. prosinca 2000. godine (od kada je prestala zakonska mogućnost stjecanja svojstva nositelja stanarskoga prava) pa do 23. lipnja 2015. godine, kada je tužba podnesena, a niti do 2. prosinca 2015. godine kada je održana i zaključena glavna rasprava, nisu stekli uvjeti iz čl. 58. st. 2. u svezi sa čl. 359. st.
3. Zakona o stvarnima pravima i čl. 30. st. 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (za stjecanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti). Naime, ukazao je da u konkretnome slučaju, za stjecanje prava vlasništva na predmetnome stanu na temelju dosjelosti, nije protekao zakonom propisani rok od 20 godina neprekidnoga posjeda apelanta na stanu u koji su se samovoljno uselili. U svezi s tim, Vrhovni je sud prihvatio pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da se nisu ispunili uvjeti iz čl. 58. st. 2. Zakona o stvarnim pravima, niti čl. 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je pogrešno tumačenje sudova da se početak roka dosjelosti računa od 7. prosinca 2000. godine, i situaciji kada su u stan uselili znatno ranije. Apelanti nadalje navode kako odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nisu mogle niti na koji način suspendirati odredbe Zakona o stvarnim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne razloge za izvođenje zaključka da u konkretnome slučaju nisu ispunjeni uvjeti za stjecanja prava vlasništva dosjelošću, protekom roka od 20 godina, a koji su propisani odredbama čl. 58. st. 2. Zakona o stvarnim pravima i čl. 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić