Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3415/21 (M.G.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Invalidnina
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3415/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3415/21, rješavajući apelaciju koju je podnio M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. G.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007973 20 U od 8. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Robert Leko advokat iz Širokog Brijega, podnio je 29. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007973 20 U od 8. juna 2021. godine.

2. Služba za branioce iz Domovinskog rata Općine Široki Brijeg je Rješenjem broj 10-41- 840/05 od 5. septembra 2005. godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenog kao pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i pravo na ličnu vojnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.

3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, je Rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ-6061/16 od 29. novembra 2019. godine ukinulo konačno rješenje od 5. septembra 2005. godine i upravnu stvar riješilo tako da je apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenog vršeći vojne dužnosti za vrijeme službe u HVO i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 59,49 KM, te ostala prava propisana zakonom, s tim da prava priznata tim rješenjem pripadaju od 29. novembra 2019. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.

4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja od 29. novembra 2019. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 8. juna 2021. godine kojom je apelantova tužba odbijena.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija dala svoj nalaz i mišljenje od 7. marta 2019. godine, te da je drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv nalaza i mišljenja od 7. marta 2019. godine) svojim konačnim nalazom i mišljenjem od 8. maja 2019. godine, nakon neposrednog pregleda apelanta i ponovnog uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, kako u pogledu utvrđenog vojnog invaliditeta apelanta u visini od 40%, tako i u pogledu datog obrazloženja. Vrhovni sud je naveo da je rješenje tuženog doneseno u skladu sa odredbama člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. U vezi s tim , ukazao je da iz konačnog nalaza i mišljenja proizlazi da se vojni invaliditet kod apelanta po tački Liste procenata vojnog invaliditeta koja se odnosi na PTSP-a (trajno izmijenjene ličnosti) cijeni ispod 20% (budući da je apelant ranije bio cijenjen po toj tački za čiju primjenu su nadležne ljekarske komisije u predmetnom postupku utvrdile da nema osnova). Također je naveo da iz konačnog nalaza i mišljenja proizlazi da na osnovu neposrednog pregleda apelanta nisu nađeni elementi trajno izmijenjene ličnosti, da je sam intenzitet liječenja bio takav da su bile dovoljne jednogodišnje kontrole, te da je testom psihologa utvrđeno da se radi o primarnoj jednostavnoj nestabilnoj strukturi ličnosti bez jasnih pokazatelja simptomatologije iz kruga PTSP-a. Vrhovni sud je naveo da je, prema tome, drugostepena ljekarska komisija (na osnovu postojeće medicinske dokumentacije iz spisa predmeta i neposrednog pregleda apelanta) dala potpuno, jasno i dovoljno obrazloženje kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja tako i za ocjenu vojnog invaliditeta, sve u skladu sa odredbama člana 7. stav 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, člana 13.a. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. Također je naveo da je nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije uredno dostavljen apelantu sa poukom o pravnoj zaštiti u skladu sa članom 23.a Pravilnika i po kojoj je apelant postupio, dok je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije dostavljen apelantu uz rješenje tuženog, kako to propisuje član 23. stav 2. Pravilnika, pa su neosnovani navodi apelanta da mu nije omogućeno učešća u postupku. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da ljekarska komisija na osnovu vizuelnog pregleda demantuje višegodišnje rezultate i dijagoze ljekara specijalista konkretne spacijalnosti, te da ljekarska komisija nije dala obrazloženje kako je došlo do poboljšanja zdravstvenog stanja apelanta. Također navodi da mu nije bilo omogućeno učešće u postupku do donošenja rješenja tuženog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3415/21 (M.G.) | Sudska praksa | Aktio