Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3563/21 (S. G.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3563/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3563/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Sulejman Gvozden, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sulejman Gvozden protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 008070 20 U od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sulejman Gvozden (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Z.A.K. Sesar- Ćurić iz Mostara, podnio je 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008070 20 U od 1. jula 2021. godine.
2. Služba za društvene djelatnosti i pitanja branilaca Općine Prozor-Rama je Rješenjem broj 03/2-43-1691/06 od 4. aprila 2007. godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenog vršeći vojne dužnosti kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine i pravo na ličnu vojnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu, počev od 1. januara 2007. godine pa dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje tih prava.
3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, je Rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ-5508/16 od 9. januara 2020. godine ukinulo konačno rješenje od 4. aprila 2007. godine i upravnu stvar riješilo tako da je apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja koje je zadobio vršeći vojne dužnosti kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 42,50 KM i ostala prava propisana zakonom, a koja prava mu pripadaju od 9. januara 2020. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja od 9. januara 2020. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 1. jula 2021. godine kojom je apelantova tužba odbijena.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije dala svoj nalaz i mišljenje od 9. januara 2019. godine, te da je drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv nalaza i mišljenja od 9. januara 2019. godine) svojim nalazom i mišljenjem od 10. juna 2019. godine, nakon neposrednog pregleda apelanta i ponovnog uvida u medicinsku dokumentaciju, potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, kako u pogledu utvrđenog procenta vojnog invaliditeta apelanta po osnovu ranjavanja u visini od 20%, tako i u pogledu datog obrazloženja. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovan navod apelanta da je rješenje tuženog zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu procenta vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je, naime, iz saglasnih prednjih nalaza i mišljenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije utvrđeno da je prilikom ranije ocjene vojnog invaliditeta apelanta po osnovu ranjavanja bilo utvrđeno da isti iznosi 70%, ali da su nadležne ljekarske komisije u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava svojim saglasnim nalazima i mišljenjem vojni invaliditet po osnovu ranjavanja u glavu i lijevu nadlakticu cijenile u visini od 20%, primjenom člana 1. stav 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je naveo da iz saglasnih prednjih nalaza i mišljenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije, u dijelu nalaza koji se odnosi na oboljenje, proizlazi da se vojni invaliditet kod apelanta po tačkama koja se odnose na ograničenu pokretljivost ramena, na djelomičnu uzetost gornjeg dijela plehsus brachialisa, na herniu diska teškog stepena i po osnovu psihičkih tegoba cijeni ispod 20% (budući da je apelant ranije bio cijenjen po tim tačkama za čiju primjenu su nadležne ljekarske komisije u predmetnom postupku utvrdile da nema osnova). Vrhovni sud je naveo da su, prema tome, nadležne ljekarske komisije (na osnovu postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije iz spisa predmeta i neposrednog pregleda apelanta) saglasnim nalazima i mišljenjima dale potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojnog invaliditeta, sve u skladu sa odredbama čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta. Vrhovni sud je također naveo da je ocjena invaliditeta apelanta pravilno data na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je i ranije cijenjen, a kako je to i propisano odredbama člana 7. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon) i odredbama člana 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, ljekarske komisije ne utvrđuju stvarno činjenično stanje vojnih invalida pri obavljanju pregleda i ne donose nalaz i mišljenje koji je u skladu da stvarnim stanjem vojnih invalida. Također navodi da nalaz i mišljenje od 10. juna 2019.godine nije urađen u skladu s pravilima struke i nauke, te odredbama važećih pravilnika kojima se cijeni vojni invaliditet, te ističe da uopće ne sadrži valjano obrazloženje zašto i na osnovu kojih parametara je ta komisija došla do zaključka da se apelantu smanji vojni invaliditet sa 70% na 20%.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić