Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3372/21 (S. M. i S. B.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3372/21

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3372/21, rješavajući apelaciju Saše Markovića i Slavka Bojića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Markovića i Slavka Bojića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 030072 21 Kv-p od 22. septembra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 030072 21 Kpp 5-p od 18. septembra 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saša Marković i Slavko Bojić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Banje Luke, koje zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 27. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 030072 21 Kv - p od 22. septembar 2021. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kpp 5-p od 18. septembra 2021. godine. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će narediti da se apelanti puste na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i OJT Banja Luka, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 030072 21 Kpp 5-p od 18. septembra 2021. godine kojim je apelantima (i drugima: B. Z. i D. D.), na osnovu člana 199 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), odredio pritvor zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav 4 u vezi sa st. 1 i 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), u pomaganju u vezi sa članom 39 istog zakona, u sticaju s krivičnim djelom zloupotrebe u postupku javne nabavke iz člana 250 stav 1 istog zakona. Pritvor je određen zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a i određeno je da može trajati jedan mjesec.

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao da je Tužilaštvo u prijedlogu navelo da je pokrenulo istragu protiv apelanata i ostalih zbog postojanja osnova sumnje (dalje precizno navedeno, str. 3–6), čime bi počinili krivična djela (precizirano). Na ročištu je tužilac ostao pri prijedlogu, odbrane su se protivile prijedlogu, a Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti i ostali počinili krivična djela, što je obrazložio, ukazujući na dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja (str. 10–60).

6. Ukazujući na sadržaj odredbe člana 197 i člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, Okružni sud je na stranici 63 zaključio da u odnosu na apelante (i ostale) postoji osnov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a. Svoje mišljenje je zasnovao na sljedećim okolnostima.

7. Tužilaštvo je u prijedlogu za određivanje pritvora navelo da je u pogledu provedenog postupka javne nabavke medicinskih respiratornih maski KN95 grupe ponuđača „Procontrol“ d.o.o. Banja Luka i „Promeding“ d.o.o. Laktaši u toku istrage neophodno, prije svega, u svojstvu svjedoka saslušati B. A. koju je drugoapelant, direktor „Procontrol“ d.o.o. Banja Luka, ovlašćenjem od 1. marta 2020. godine ovlastio da u ime „Procontrol“ d.o.o. Banja Luka može potpisati ugovore i ostalu prateću dokumentaciju u vezi s navedenim pravnim licem. B. A. je po navedenom ovlašćenju i potpisala ugovor za nabavku respiratornih maski za grupu ponuđača „Procontrol“ d.o.o. Banja Luka i „Promeding“ d.o.o. Laktaši sa JZU Institut za javno zdravstvo Republike Srpske. Tužilaštvo je navelo da mu, za sada, nije poznata činjenica da li je B. A. zaposlena u „Procontrol“ d.o.o. Banja Luka, ali je očigledno da je ona upoznata sa činjenicama relevantnim za predmetnu nabavku, zbog čega je njeno saslušanje važno za predmetnu istragu, kao i da je ona u bliskim poslovnim odnosima sa drugoapelantom, koje okolnosti, prema ocjeni Okružnog suda, ukazuju da bi drugoapelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na navedenog svjedoka.

8. U rješenju je dalje navedeno: Tužilaštvo je navelo da je u pogledu provedenog postupka javne nabavke medicinske zaštitne opreme – medicinskih zaštitnih odijela grupe ponuđača „Travel for fun“ d.o.o. Banja Luka i „Promeding“ d.o.o. Laktaši u toku istrage neophodno saslušati, prije svega, direktore pravnih lica od kojih su nabavljana zaštitna odijela – kombinezoni, i to D. M., direktora (navedeno ime pravnog lica) i D. P. direktora (navedeno ima pravnog lica), kao i direktore pravnih lica (navedena imena), od kojih je SLT „Enterprice“ d.o.o. Gračanica nabavio materijal za šivanje kombinezona i direktore pravnih lica (navedena imena) koji su izvršili uslugu šivanja i krojenja kombinezona. Kako do sada prikupljeni dokazi potvrđuju da je osumnjičeni prvoapelant kao direktor „Travel for fun“ d.o.o. Banja Luka predmetne kombinezone, suprotno odredbama ugovora, nabavio na teritoriji Bosne i Hercegovine od gore navedenih pravnih lica, gdje su oni i proizvedeni, fakturišući ih prema JZU Institut za javno zdravstvo Republike Srpske kao medicinska zaštitna odijela proizvedena u Kini, iako se radi o kombinezonima bez odgovarajuće medicinske deklaracije, certifikata i standarda, Tužilaštvo cijeni (kako je navedeno u rješenju) da će saslušanjem predstavnika navedenih pravnih lica utvrditi, prije svega, kada, kako i na koji način je došlo do saradnje „Travel for fun“ d.o.o. Banja Luka sa navedenim pravnim licima, kao i druge činjenice relevantne za predmetni postupak. Imajući u vidu nespornu poslovnu saradnju „Travel for fun“ d.o.o. Banja Luka i navedenih pravnih lica, očigledno je da su direktori tih pravnih lica poznati prvoapelantu, koje okolnosti, po ocjeni ovog suda, ukazuju na osnovanu bojazan da bi prvoapelant boravkom na slobodi mogao uticati na navedene svjedoke i na taj način ometati predmetni krivični postupak.

9. Takođe, izjašnjavajući se u odnosu na osumnjičenog D. D. (direktor „Promeding“ d.o.o. Laktaši), Okružni sud je naveo da do sada prikupljeni dokazi potvrđuju da je ovo pravno lice u oba postupka nabavke (medicinske respiratorne maske i medicinska zaštitna odijela), zaključivanjem ugovora o konzorcijumu sa „Procontrol“ d.o.o. Banjaluka (direktor drugoapelant) i „Travel for fun“ d.o.o. Banja Luka (direktor prvoapelant) – koja pravna lica nisu bila kvalifikovana za učešće u postupku nabavke jer nisu bila registrovana za obavljanje djelatnosti koja je predmet nabavke, niti su imala rješenja Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH kojim se ponuđaču odobrava vršenje prometa medicinskim sredstvima – svjesno postupao u namjeri da na takav način, učešćem kao grupa ponuđača, utiče na donošenje odluke ugovornog organa o izboru najpovoljnijeg ponuđača. Imajući u vidu identičan način izvršenja krivičnog djela, koji je za konačan cilj imao pribavljanje velike imovinske koristi nekvalifikovanim pravnim licima „Procontrol“ d.o.o. Banja Luka i „Travel for fun“ d.o.o. Banja Luka, Okružni sud je cijenio da ove okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju da će drugoapelant i D. D., kao i prvoapelant i D. D. kao saučesnici boravkom na slobodi uticati jedan na drugog s ciljem prilagođavanja svojih odbrana i olakšavanja svojih položaja u ovom krivičnom postupku.

10. Dakle, Okružni sud je zaključio da je u odnosu na apelante osnovan posebni pritvorski osnov jer postoji bojazan da bi oni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, ali i uticajem na saučesnike.

11. Vijeće od troje sudija Okružnog suda donijelo je Rješenje broj 11 0 K 030072 2 1 Kv-p od 22. septembra 2021. godine kojim je žalbe apelanata odbilo kao neosnovane.

12. U obrazloženju rješenja su navedeni razlozi izjavljivanja žalbe od apelanata (nepostojanje osnovane sumnje, posebnog pritvorskog razloga, identičan postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine – u daljnjem tekstu: Sud BiH). Vijeće Okružnog suda je zaključilo da je prvostepeno rješenje izvršilo pravilnu ocjenu dokaza dostavljenih uz prijedlog i izveo pravilan zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga. Vijeće Okružnog suda je navelo da status osumnjičenih u navedenoj ustanovi u kojoj su zaposleni, odnosno firmama upućuju na zaključak koji se pravilno izvodi u pobijanom rješenju – da bi boravkom na slobodi mogli ostvariti uticaj na lica navedena u prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, a koja lica Tužilaštvo planira saslušati u nastavku istrage. Kako navodima iz žalbi branilaca osumnjičenih nisu dovedeni u sumnju pravilni zaključci pobijanog rješenja, kako u pogledu opšteg uslova tako i posebnog uslova za određivanje pritvora, vijeće Okružnog suda je žalbe odbilo kao neosnovane. Vijeće Okružnog suda je cijenilo da je neosnovan prijedlog iz žalbi branilaca osumnjičenih da se pobijano rješenje ukine i osumnjičeni puste na slobodu jer se, i prema ocijeni vijeća Okružnog suda, jedino mjerom pritvora može ostvariti svrha zbog koje je pritvor osumnjičenim i određen, s tim što je vijeće naglasilo da je dužnost svih organa koji učestvuju u postupku da postupaju s posebnom hitnošću.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

13. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelanti osporavaju postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, smatrajući ga paušalnim, neagrumentovanim i neobrazloženim (u odnosu na konstataciju suda da će drugoapelant uticati na svjedoka B. A.), a drugoapelant je sve vrijeme istrage sarađivao, dobrovoljno dostavio dokumentaciju i niti jednom radnjom nije remetio tok postupka. Isto se odnosi i na prvoapelanta (radi se o apstraktnom i nezakonitom zaključku suda) zato što bojazan zbog ometanja krivičnog postupka ničim nije dokazana. Apelanti ukazuju na povredu prava iz člana 5 stav 4 jer im uz prijedlog za određivanje pritvora nisu dostavljeni dokazi, kao i da im je dato tri sata za pripremanje odbrane (nakon što su im dokazi dostavljeni). Apelanti ukazuju da drugostepeni sud uopšte nije ispitao žalbene navode, već je samo formalno proveo žalbeni postupak. Konačno, apelanti ukazuju na povredu prava iz člana 6, odnosno da sud nije razmotrio navode da je potpuno identičan postupak u toku pred Sudom Bosne i Hercegovine, „po kojem je sud već odredio mjere“ (naveden broj rješenja Suda BiH), a sva rješenja Suda BiH su dostavljena u konkretnom predmetu. Apelanti navode da je sud mogao i mjerama zabrana postići istu svrhu. Apelanti su tražili donošenje privremene mjere da se puste iz pritvora jer bi njihovo zadržavanje rezultiralo velikom štetom za njihove porodice (prvoapelant ima troje djece), ali i kompanije (čiji su vlasnici). Radi se o poslovno zdravim firmama. Svako dalje zadržavanje apelanata dovodi do potpune blokade i nemogućnosti izmirenja obaveza. Apelanti ukazuju da Tužilaštvo ne sarađuje, pasivno je i ne pokazuje interesovanje za rješavanje prava apelanata na principu nevinosti.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana i da nije bilo povrede prava apelanata. U odnosu na povredu prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, Okružni sud ističe: „S obzirom da su činjenice na kojima se zasniva navedeno rješenje ovog suda i materijalni propisi na koje se poziva navedeni u istom, suvišno bi bilo obrazlaganje ovog dijela apelacije.“

15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je, između ostalog, navelo da je, suprotno navodima apelanata, Okružni sud u rješenjima koja se pobijaju apelacijom u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku RS, na osnovu svih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, zauzeo pravilan stav da bi boravkom na slobodi osumnjičeni svojim statusom u pravnim licima u kojima su zaposleni na rukovodećim pozicijama mogli izvršiti uticaj na druga zaposlena lica u tim pravnim licima, a koja su predložena za svjedoke u prijedlogu za određivanje pritvora ovog tužilaštva. U odnosu na navode u pogledu povrede člana 6 Evropske konvencije, apelanti ukazuju da drugostepeni sud apsolutno nije razmotrio niti jedan razlog napisan u žalbi na rješenje o određivanju pritvora. Apelacija u suštini predstavlja iznošenje žalbenih navoda na rješenje o određivanju pritvora Okružnog suda jer je Okružni sud u svom rješenju broj 11 0 K 030072 21 Kv- p od 22. septembra 2021. godine, suprotno navodima apelanata, izvršio pravilnu ocjenu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, te izveo pravilan zaključak kako u pogledu opšteg uslova tako i posebnog uslova za određivanje pritvora, a na osnovu dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog ovog tužilaštva. Tužilaštvo je navelo da su neosnovani navodi apelacije koji se odnose na činjenicu da je braniocima uručen prijedlog za određivanje pritvora bez ijednog dokaza, odnosno da im nije ostavljeno dovoljno vremena da se pripreme za ročište povodom određivanje pritvora. Tužilaštvo ukazuje na sadržaj odredbe člana 55 ZKP-a, te da je, suprotno navodima apelacije, Tužilaštvo, iako nije bilo u zakonskoj obavezi, na zahtjev suda, dostavilo sve dokaze uz prijedlog za određivanje pritvora braniocima osumnjičenih. V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju Član 55.

(1) Tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, radi obavještavanja branioca.

(3) Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

(4) Sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac dužni su da kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.

(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. septembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 27. septembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3d i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije. U suštini, svi navodi iz apelacije, kao i osporena rješenja, pokreću pitanje garancija iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pa će apelacija biti ispitana samo u odnosu na ovo pravo.

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

23. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

24. Apelanti osporavaju rješenja o određivanju pritvora, tvrdeći da su pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a dati uopšteni i apstraktni razlozi, da im nije dato dovoljno vremena da iznesu odbranu i da drugostepeni sud nije ispitao žalbene navode apelanata. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

25. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje se lišava slobode mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stajalištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti ne problematizuju postojanje osnovane sumnje, te se Ustavni sud neće time ni baviti. Apelanti ukazuju da sud nije dao dovoljne razloge u vezi s postojanjem posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka

b) ZKP-a. Preciznije, drugoapelant navodi da sud nije obrazložio razloge zašto smatra da bi apelant uticao na svjedoka B. A., kao i da je sud proizvoljno odredio pritvor obojici apelanata po ovom osnovu jer nije naveo niti jedan objektivan dokaz koji bi ukazao da su apelanti pokušali uticati na svjedoke. Stoga se odluka redovnog suda zasniva na pretpostavkama.

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, navedeni osnov može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeno ili optuženo lice mogla uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti u odnosu na apelante, što je u osporenom rješenju obrazloženo okolnošću da je potrebno saslušati svjedoka B. A. kojoj je drugoapelant dao ovlašćenje za potpisivanje određenih ugovora, te je očigledno da je svjedok upoznat sa činjenicama relevantnim za predmetu nabavku i da je u bliskim poslovnim odnosima sa drugoapelantom, koje okolnosti ukazuju da bi drugoapelant mogao uticati na svjedoka. Nadalje, Okružni sud je ukazao na potrebu saslušanja direktora pravnih lica (imena navedena) od kojih je prvoapelant nabavljao određenu opremu, a koje je potrebno saslušati i koji su poznati prvoapelantu, te je zaključeno da postoji bojazan da bi on na njih mogao uticati. Takođe, Okružni sud je cijenio način izvršenja krivičnog djela i cilj u odnosu na osumnjičene, uključujući i D. D., naveo da su apelanti kao saučesnici sa D. D. (a koji pred tužiocem u ovoj fazi postupka nisu htjeli iznijeti svoju odbranu) očigledno i vrlo bliski poslovni partneri i poznanici, te mogu uticati jedni na druge s ciljem prilagođavanja odbrana i olakšanja svojih položaja u ovom krivičnom postupku, što je cijenio kao okolnost koja ukazuje na postojane bojazni i osnov iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a. Vijeće Okružnog suda je prihvatilo stav prvostepenog suda, pozivajući se na tačke prvostepenog rješenja u kojima je i naveden. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu redovni sud, u svjetlu okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti određivanja pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

29. U odnosu na navod apelanata da mi nije dato dovoljno vremena za pripremanje odbrane, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5 stav 4 garantuje pravo „svakom ko je lišen slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5 stav 4 daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uslove koji su od suštinskog značaja za „zakonitost“ njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05).

30. Zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5 stav 4 ne nameće jedinstven, nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članu 5 stav 4 pruži iste garancije kao one koje se traže prema članu 6 Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek obezbijediti „jednakopravnost strana“. Štaviše, u pritvorskim predmetima, u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optuženo lice počinilo krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da učinkovito ospori osnov za optužbe protiv njega (ibid., A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačke 202–204).

31. Primjenjujući navedene standarde na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da apelanti problematizuju da im je za „odbranu“, odnosno na mogućnost da se suprotstave prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora dato tri sata (uručeno im je 500 dokaza i dato tri sata). Kako je prethodno naveo Ustavni sud, garancije člana 5 stav 4 posmatraju se u okviru svih okolnosti slučaja, činjenica i konteksta. Takođe, Ustavni sud mora da primijeti da je „problem“ u primjeni garancija ovog člana što sud mora da balansira između hitnosti kod odlučivanja o pritvoru i pravu odbrane da se suprotstavi prijedlogu za pritvor. Stoga, u konkretnom predmetu Ustavni sud nalazi da je potrebno uočiti dvije stvari. Prva se odnosi na navod apelanata da je Sud BiH ranije započeo istragu. Navedeno se treba uzeti u obzir kao okolnost koja je dala mogućnost apelantima da se (bar u izvjesnoj mjeri) upoznaju sa predmetom. Dalje, kod određivanja pritvora (i produženja) osporava se postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Kako apelant u postupku pred Ustavnim sudom ne dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje, jasno je da je tri sata bilo dovoljno da se upozna sa razlozima za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) (i to na osnovu samog prijedloga Tužilaštva) i da ih ospori. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

32. Dalje, garancije istog člana se odnose i na navod apelanata da je drugostepeno rješenje donijeto „formalno“ i da sud nije odgovorio na sve žalbene navode („nije razmotrio navode koji se tiču postojanja osnovane sumnje te nije razmotrio navode po pitanju tačke b) pritvorskog osnova iz člana 197 ZKP-a“). U vezi s tim, Ustavni sud opet podsjeća da apelanti u postupku pred Ustavnim sudom nisu problematizovali postojanje osnovane sumnje, pa ne može očekivati da Ustavni sud ispita ovaj navod apelanata (i to bez daljnjeg bilo kakvog preciziranja ovog navoda, osim kako je u prethodnoj rečenici citirano) ni u odnosu na postupak o žalbi, a da pri tome apelanti jasno ne ukažu u čemu je konkretno problem (iz sadržaja rješenja nesporno je da je potvrđen zaključak o postojanju osnovane sumnje i da se drugostepeni sud izjašnjavao o tome). Nadalje, u odnosu na dato obrazloženje o postojanju razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, Ustavni sud se već izjasnio.

33. Konačno, apelanti ukazuju da sud nije posvetio pažnju činjenici da se pred Sudom BiH već vodi identičan postupak.

34. Ustavni sud mora da konstatuje da je tačno da redovni sud nije naveo ništa u vezi s postupkom pred Sudom BiH na koji su apelanti ukazivali u žalbi (osim na stranici 3 gdje je u jednoj rečenici navedeno da u pogledu nadležnosti prihvata stav iz pobijanog rješenja). Dalje, iz dostavljene dokumentacije Ustavnom sudu proizlazi da Sud BiH jest donio rješenje kojim je zbog postojanja osnova sumnje da su počinjena krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 KZ i pranja novca iz člana 280 KZ naloženo određenoj banci da privremeno obustavi izvršenje finansijskih transakcija prema prvoapelantu i određenom pravnom licu. Dakle, zbog navoda apelanata da se drugostepeni sud o tome nije izjašnjavao postavlja se pitanje do koje je povrede zbog toga došlo kod apelanata, odnosno da li to ima veze s garancijama koje nudi član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije (jer apelanti osporavaju rješenje kojim im je određen pritvor).

35. U odnosu na navedeno, Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na apelante redovni sud u osporenim rješenjima dao razloge o postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u toku istraga koju vodi Tužilaštvo (povodom koje je donijeto rješenje o određivanju pritvora apelantima), ali i određena istraga koju vodi Tužilaštvo BiH (kako proizlazi iz dostavljenog rješenja Suda BiH), zbog koje je Sud BiH donio jednu od mjera (radnji) dokazivanja (mjera do koje dolazi ako postoji sumnja u izvršenje krivičnog djela u pogledu neke novčane transakcije, a kako bi se pribavili dokazi za krivični postupak), u skladu sa čl. 65 i 72 st. 4 i 5 u odnosu na prvoapelanta i određeno pravno lice. Dakle, bez obzira na činjenicu da dva tužilaštava vode postupak i da su dva suda (Okružni sud i Sud BiH) donijela određene odluke, Ustavni sud može samo da konstatuje da je rješenja osporena apelacijom donio sud koji je smatrao da je nadležan (navedeno apelanti nisu problematizovali u apelaciji), zakonom ustanovljen, koji je postupao po prijedlogu nadležnog tužilaštava za određivanje pritvora i u skladu sa zakonskim odredbama, pa ukazivanje na neki drugi postupak pred drugim sudom ne dovodi u pitanje zakonitost osporenih rješenja, niti povredu garancija iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

36. Konačno, suprotno navodima apelanata koji ukazuju da sud nije ispitao mogućnost izricanja blažih mjera, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je vijeće Okružnog suda zaključilo da se samo mjerom pritvora može ostvariti svrha zbog koje je pritvor određen. Opet, ukazujući na okolnosti konkretnog predmeta i činjenicu da se radi o inicijalnom rješenju o pritvoru, koji je određen u trajanju od 30 dana, kao i da je sud imao u vidu obavezu hitnosti u postupanju svih organa, Ustavni sud nalazi da je dato obrazloženje u svojoj sveukupnosti jasno i obrazloženo.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata iz člana II/3d) i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su odluku o određivanju pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanim zakonom, pri čemu su redovni sudovi na dovoljno jasan način naveli razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, te kada ih je potvrdio drugostepeni sud, uz zaključak da je pritvor jedina adekvatna mjera, a činjenice koje apelanti navode u vezi s istragom pred drugim tužilaštvom ne utiču na suštinu garancija iz osporenih rješenja.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3372/21 (S. M. i S. B.) | Sudska praksa | Aktio