Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2232/21 (Intera zaklada za inovacijski i tehnološki razvitak Mostar)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zakup
- Porez
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2232/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2232/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Intera zaklada za inovacijski i tehnološki razvitak Mostar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Intera zaklada za inovacijski i tehnološki razvitak Mostar protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032574 20 Uvp od 21. travnja 2021. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Intera zaklada za inovacijski i tehnološki razvitak Mostar protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032574 20 Uvp od 21. travnja 2021. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Intera zaklada za inovacijski i tehnološki razvitak Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Predrag Herbez odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 22. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032574 20 Uvp od 21. travnja 2021. godine.
2. Rešenjem Uprave za neizravno oporezivanje, Odsjek za poreze Regionalni centar Mostar, Grupa za reviziju i kontrolu od 8. svibnja 2017 godine apelantu je utvrđen razrez neizravnih poreza u određenom novčanom iznosu.
3. Rešenjem Uprave za neizravno oporezivanje, Odsjek za poreze Regionalni centar Mostar od 19. lipnja 2017. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv protiv rješenja od 8. svibnja 2017 godine.
4. Rešenjem Uprave za neizravno oporezivanje (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 20. ožujka 2019. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv protiv rješenja od 19. lipnja 2017. godine.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 032574 19 U od 25. kolovoza 2020. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba protiv rješenja tuženog organa od 20. ožujka 2019. godine.
6. Presudom Suda BiH od 21. travnja 2021. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za preispitivanje prvostupanjske odluke.
7. U obrazloženju odluke Sud BiH je naveo da su porezni organi pravilno utvrdili da se apelant između ostalog bavio registriranom djelatnošću davanja u podzakup poslovnih prostora iznajmljivanjem poslovnih prostora uzetih u zakup od poduzeća „ALFA THERM“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: zakupodavac). Sud BiH je istakao da je kontrolom raspolaganja određenim poslovnim prostorom u postupku utvrđeno da je apelant u kontroliranom razdoblju sa zakupodavcem potpisivao ugovore o zakupu, prema kojim je primao porezne fakture za zakup i iskazivao ih kao ulazni PDV, s pravom odbitka. Sud BiH je ukazao da je odredbom članka 32. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) propisano da obveznik ima pravo odbiti PDV koji je obavezan platiti ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga od drugog obveznika ili prilikom izvoza dobara pod uvjetom da ta dobra, odnosno usluge koristi za promet dobara ili usluga koji podliježe plaćanju PDV-a. Također je ukazao da je prema odredbi članka 63. stavak 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, pravo na odbitak ulaznog poreza imaju porezni obveznici pod uvjetom da je na fakturi za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan PDV u skladu s člankom 55. Zakona o PDV-u, da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog PDV obveznika i da za primljene i isporuke iz članka 32. Zakona nije isključeno pravo na odbitak ulaznog poreza, te konačno da je isporuka obavljena poreznom obvezniku u poslovne svrhe. U vezi s tim, istakao je da apelant može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza samo ako posjeduje fakturu izdanu od strane drugog obveznika na kojoj je iskazan PDV u skladu s člankom 55. navedenog Zakona. Dakle, ako nisu ispunjeni kumulativno predviđeni uvjeti iz Zakona o PDV-u, tada poreznom obvezniku i ne pripada pravo na odbitak ulaznog poreza. Sud BiH je ukazao da u kontroliranom razdoblju dio određenog poslovnog prostora koji je uzeo pod zakup apelant nije davao u podzakup, te nije došlo do daljeg prometa dijelom zakupljenog poslovnog prostora. Samim time, prema mišljenju suda BiH, nije se dogodila isporuka u smislu odredbi članka 63. stavak 1. pod
d) Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, te nisu ni ispunjeni uvjeti iz članka 32. stavak 2. Zakona o PDV-u. Sud BiH je, naime, istakao da apelant ima pravo na odbitak ulaznog poreza po fakturama zakupodavca, ali pod uvjetom da zakupljene prostore koristi za daljnji promet koji podliježe plaćanju PDV-a. Međutim, kako je pravilno utvrđeno da apelant dio zakupljenog poslovnog prostora nije izdavao u podzakup, istakao je da apelant nema pravo na odbitak ulaznog PDV-a iskazanog na fakturama zakupodavca po osnovu najma i pripadajućih troškova za poslovne prostore koji nisu izdati u podzakup.
Apelacioni navodi
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je proizvoljno primijenjena odredba članka 32. stavak 1. Zakona o PDV-u. Naime, apelant smatra da je dovoljna namjera za obavljanje gospodarske djelatnosti da bi odbitak PDV-a bio prihvatljiv bez obzira hoće li se ta djelatnost realizirati.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. Ustavni sud podsjeća, sukladno svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proistječu iz poreznog, carinskoga, odnosno javnoga zakonodavstva. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PDV-u u bilo kojemu dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić