Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-801/20 (S. S.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-801/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP 801/20, rješavajući apelaciju Slobodanke Stajić, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Stajić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 049722 19 Gž 3 od 19. prosinca 2019. godine i rješenja Osnovnog suda broj 85 0 P 049722 18 P 2 od 15. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Slobodan Stajić, odvjetnik iz Banja luke, podnijela je 28. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 049722 19 Gž 3 od 19. prosinca 2019. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sudu) broj 85 0 P 049722 18 P2 od 15. svibnja 2019. godine.
Uvodne napomene
2. Apelantica je 11. ožujka 2015. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu radi naplate duga protiv M.N. Apelantica je Osnovnom sudu istog dana podnijela molbu, te je ponovno zahtjevom od 7. kolovoza 2018. godine tražila da je sud oslobodi od plaćanja troškova sudske pristojbe na tužbu, navodeći da je u poplavama koje su zadesile grad Doboj u svibnju 2014. godine pretrpjela štetu.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 P 049722 18 P 2 od 9. kolovoza 2018. godine apelantica je oslobođena od plaćanja troškova postupka – pristojbe na tužbu u visini od 500,00 KM jer je registrirana u registru šteta od elementarne nepogode, te je istovremeno određeno da će sud o zahtjevu za oslobađanje od plaćanja pristojbe na presudu odlučiti nakon donošenja presude u ponovnom postupku. U obrazloženju navedenog rješenja, Osnovni sud je naveo da je apelantica oslobođena od plaćanja pristojbe kao osoba koja je pretrpjela materijalnu štetu izazvanu poplavama u Republici Srpskoj u svibnju 2014. godine u smislu članka 12. stavak 2. Zakona o sudbenim pristojbama (u daljnjem tekstu: ZSP). U svezi sa apelantičinim zahtjevom za oslobađanje od plaćanja pristojbe na presudu, Osnovni sud je naveo da, kako je presuda od 26. siječnja 2018. godine ukinuta a pristojba nije naplaćena, sud nije ni tražio dalje naplatu te pristojbe. O prijedlogu za oslobađanje od plaćanja pristojbe na presudu koja će biti donesena u ponovnom postupku sud će odlučiti naknadno nakon donošenja sudske odluke, jer prema odredbi članka 6. stavak 1. točka b) ZSP, obveza plaćanja pristojbe na sudske odluke nastaje danom donošenja sudske odluke. S obzirom da u predmetnoj pravnoj stvari nije donesena presuda to još uvijek nije ni nastala obveza plaćanja sudske pristojbe na presudu, pa sud apelanticu ne može ni osloboditi od plaćanja te pristojbe u ovoj fazi postupka.
4. Apelantica je 15. travnja 2019. godine Osnovnom sudu podnijela zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe na presudu. Apelantica je u zahtjevu navela da je u elementarnoj nepogodi-poplavi pretrpjela veliku materijalnu štetu, te se pozvala na odredbe članka 402. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi sa člankom 12. ZSP. Također, apelantica je istakla da smatra da joj sud, na temelju ranijeg rješenja o oslobađanju od sudske pristojbe, u smislu članka 14. ZSP treba omogućiti potpuno oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi u konkretnom postupku.
5. Iz stanja u spisu proizlazi da je Osnovni sud u ponovnom postupku, odlučujući o apelantičinoj tužbi, donio prvostupanjsku presudu broj 85 0 P 049722 18 P 2 od 15. svibnja 2019. godine.
Osporene odluke
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 P 049722 18 P 2 od 15. svibnja 2019. godine odbijen je zahtjev apelantice za oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe na presudu, te je određeno da je apelantica dužna pristojbu u iznosu od 1.000,00 KM platiti u roku od 30 dana od prijema rješenja.
7. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je odredbom članka 12. stavak 1. ZSP propisano da sud može osloboditi pristojbenog obveznika od plaćanja pristojbe ako bi plaćanjem pristojbe, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog kućanstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija. Osnovni sud je dalje naveo da je člankom 12. stavak 2. ZSP propisano da sud može osloboditi pristojbenog obveznika od plaćanja pristojbe koji je evidentiran u Jedinstvenom registru štete kao osoba koja je pretrpjela materijalnu štetu izazvanu poplavama. Stavkom 3. je propisano da pravo iz stavka 2. toga članka, pristojbeni obveznik ostvaruje do dana saniranja materijalne štete izazvane poplavama u Republici Srpskoj u svibnju 2014. godine, a najkasnije do 31. prosinca 2015. godine. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je obveza plaćanja sudske pristojbe na presudu za apelanticu nastala danom donošenja presude tj. 15. svibnja 2019. godine. S obzirom da je u smislu odredbi članka 12. st. 2. i 3. ZSP propisana mogućnost oslobađanja od plaćanja pristojbe zbog štete pretrpljene u poplavama iz svibnja 2014. godine najkasnije do 31. prosinca 2015. godine, te da je pristojbena obveza u konkretnom slučaju nastala nakon toga tj. 15. svibnja 2019. godine, apelantičin zahtjev za oslobađanje nije utemeljen.
8. Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 P 049722 19 Gž 3 od 19. prosinca 2019. godine apelantičina žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
9. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i primjerno materijalno pravo, te da se žalbenim navodima apelantice ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost prvostupanjskog rješenja. U tom pogledu, Okružni sud je naveo da apelantica u žalbi neutemeljeno ističe da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 12. ZSP. Naime, uvidom u spis vidljivo je da je pristojbena obveza nastala na dan kada je donesena prvostupanjska presuda, odnosno 15. svibnja 2019. godine, a kako je pravo na oslobađanje od plaćanja pristojbe, propisano odredbama članka 12. stavak 1. i 2. ZSP, na koje se apelantica poziva, prema stavku 3. istog članka prestalo važiti zaključno sa 31. prosinca 2015. godine, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje. Osim navedenog, iz stanja spisa proizlazi i da je presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 049722 18 P 2 od 15. svibnja 2019. godine, apelantici priznata naknada troškova postupka u iznosu od 1.000,00 KM na ime sudske pristojbe na presudu, pa je tim više neutemeljen njen zahtjev za oslobađanje od plaćanja pristojbe na presudu.
Relevantne odredbe
10. Zakon o sudbenim pristojbama (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14, 66/18 i 67/20).
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni pročišćeni tekst Zakona o sudbenim pristojbama (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 2. stavak (1) (1) Pristojbe propisane ovim zakonom plaća osoba po čijemu zahtjevu ili u čijem interesu se poduzimaju radnje u sudbenom postupku, za koji je ovim zakonom ustvrđeno plaćanje pristojbe (u daljem tekstu: pristojbeni obveznik).
Članak 6. toč. a) i b) Obveza plaćanja pristojbe (u daljnjem tekstu: pristojbena obveza) nastaje:
a) za tužbu i podneske - danom podnošenja tužbe, odnosno podnesaka,
b) za sudbene odluke - danom donošenja sudbene odluke, a ukoliko jedna od stranaka nije nazočila glavnoj raspravi, od dana dostavljanja pisane obavijesti o nadnevku donošenja odluke, odnosno danom dostavljanja odluke ako se dostavljanje obavlja skladno zakonskim odredbama o dostavljanju, Članak 12. st. (1) do (3) (1) Sud može osloboditi pristojbenog obveznika od plaćanja pristojbe ako bi plaćanjem pristojbe, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog kućanstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija.
(2) Sud može osloboditi pristojbenog obveznika od plaćanja pristojbe koji je evidentiran u Jedinstvenom registru štete kao osoba koja je pretrpjela materijalnu štetu izazvanu poplavama u Republici Srpskoj u svibnju 2014.
godine, odlukom koju donosi na zahtjev u pisanoj formi pristojbenoga obveznika. (3) Pravo iz stavka 2. ovoga članka pristojbeni obveznik ostvaruje do dana saniranja materijalne štete izazvane poplavama u Republici Srpskoj u svibnju 2014. godine, a najkasnije do 31. prosinca 2015. godine.
Članak 14.
(1) Rješenje o oslobađanju od obveze plaćanja pristojbe odnosi se na sve pristojbe po odgovarajućem predmetu bez obzira kada je nastala pristojbena obveza.
(2) Sud može u tijeku postupka ukinuti rješenje o oslobađanju od plaćanja pristojbe ako ustvrdi da je pristojbeni obveznik u mogućstvu da plati pristojbu. Apelacijski navodi
11. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje.
12. Obrazlažući apelacijske navode, apelantica tvrdi da je nakon donošenja rješenja Osnovnog suda od 9. kolovoza 2018. godine tome sudu podnijela novi prijedlog u kojemu je tražila da je taj sud na temelju članka 14. ZSP u cijelosti oslobodi od plaćanja svih sudbenih pristojbi u konkretnom predmet. Apelantica dalje tvrdi da se na tu odredbu pozivala i u žalbi, ali da su redoviti sudovi u cijelosti ignorirali njene navode, postupajući kao da navedene odredbe i ne postoje, proizvoljno primjenjujući ostale odredbe ZSP. S obzirom na to, apelantica smatra da je kao posljedica navedenih rješenja bila prinuđena da plaća troškove na ime nagrade punomoćniku za sastavljanje žalbe te je bila prinuđena da 24. i 28. veljače 2020. godine plati iznos od 5.000,00 KM na ime sudbenih pristojbi na presudu, žalbu i reviziju. S obzirom na tom, apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na neometano uživanje imovine, a posebno je povrijeđeno pravo da drugostupanjski sud postupa po njenoj žalbi kao po djelotvornom pravnom lijeku. Također, apelantica smatra da je diskriminirana prilikom odlučivanja za oslobađanje od plaćanja sudbenih pristojbi, po osnovu očiglednog ignoriranja njenih navoda iznesenih u postupku, čime su je redoviti sudovi materijalno oštetili, te joj pričinili i duševnu bol zbog svih navedenih povreda
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje , prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji (vidjeti točku 11. ove odluke), odnose na način na koji su redoviti sudovi, odlučujući njenom o zahtjevu za oslobađanje od plaćanja sudbene pristojbe, primijenili procesno pravo kojim su propisani uvjeti za oslobođenje te pristojbe. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, u načelu, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pozivajući se na relevantne odredbe ZSP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su odredbama članka 12. stavak 2. propisani uvjeti za oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe osoba koje su pretrpjele materijalnu štetu izazvanu poplavama, pri čemu je odredbom članka 12. stavak 3. ZSP utvrđen vremenski rok u kojemu se to pravo može ostvariti na način da je određeno da se pravo na oslobađanje od sudbenih pristojbi ostvaruje najkasnije do 31. prosinca 2015. godine. Stoga, kod jasnog sadržaja navedenih odredaba iz kojih proizlazi da se pravo na oslobađanje od sudbenih pristojbi po navedenom osnovu moglo ostvarivati najkasnije do 31. prosinca 2015. godine, Ustavni sud nije mogao uočiti da na proizvoljnost osporavanih rješenja ukazuju apelantičine tvrdnje da je u smislu članka 14. ZSP trebala biti potpuno oslobođena od obveza plaćanja sudbenih pristojbi koje su nastale nakon 31. prosinca 2015. godine. Ovo pogotovo što i sadržaj rješenja od 9. kolovoza 2018. godine, na koje se apelantica poziva, upućuje da je apelantica tim rješenjem oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na tužbu koja je bila podnesena 11. ožujka 2015. godine kada je i nastala njena obveza na plaćanje sudbene pristojbe po tom osnovu, dakle prije 31. prosinca 2015. godine. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i obrazloženja osporenih rješenja koja su dovoljno jasno i argumentirano obrazložena u pogledu primjene relevantnih odredbi članka 12. st. 2. i 3. ZSP, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek u svezi sa pravom na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
19. Glede apelantičinih tvrdnji da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije koje apelantica dovodi u svezu sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminirana, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članku II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14 Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom navedeno, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neutemeljeni i apelantičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
20. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić