Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3479/21 (J. J.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Trajanje pritvora
  • Pritvor
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3479/21

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3479/21, rješavajući apelaciju Jasmina Jusufranića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Jusufranića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031067 21 Kž 18 od 20. augusta 2021.

godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 21 Kv 23 od 2. augusta 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Jusufranić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 12. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kž 18 od 20. augusta 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kv 23 od 2. augusta 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 27. oktobra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. U postupku koji se vodi protiv apelanta i drugih optuženih osoba (ukupno 17 osoba) zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, prevara u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, prevara iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i člana 129. Zakona o vrijednosnim papirima, Kantonalni sud je, odlučujući u postupku kontrole opravdanosti pritvora, na osnovu člana 151. stav 1. u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kv 23 od 2. augusta 2021. godine kojim je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca a koji se, prema navedenom rješenju, računa od 2. augusta 2021. godine i može trajati do 2. oktobra 2021. godine ili do druge odluke suda. Kontrola opravdanosti pritvora će se, kako je navedeno u izreci rješenja, vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je optužnica Tužilaštva protiv apelanta (i ostalih 16 osoba) potvrđena 31. maja 2021. godine, da je posljednjim rješenjem vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda od 3. juna 2021. godine, nakon potvrđivanja optužnice, apelantu i još dvojici optuženih (u daljnjem tekstu: E.D. i A.M.) produžen pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, da je u postupku kontrole opravdanosti pritvora ocijenjeno da u odnosu na apelanta, E.D. i A.M. i dalje postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, da je osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje mjere pritvora utvrđena od sudije za prethodno saslušanje, jer su uz optužnicu dostavljeni dokazi iz kojih ona nesumnjivo proizlazi. U nastavku je na str. od 6. do 28. obrazloženja rješenja pobrojan a zatim naveden sadržaj velikog broja materijalnih dokaza koji upućuju na zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi izvršili krivična djela iz optužnice.

7. U nastavku je Kantonalni sud obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju ocijenjeno da se u odnosu na apelanta nisu promijenile okolnosti i uvjeti u pogledu postojanja iteracijske opasnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U tom kontekstu je u pogledu navedenog posebnog uvjeta za pritvor koji se tiče naročitih okolnosti koje opravdavaju strah od ponavljanja krivičnog djela navedeno da je objektivni uvjet koji se odnosi na zaprijećenu kaznu neupitno ispunjen, jer se za krivična djela koja se apelantu optužnicom stavljaju na teret može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud je podsjetio da zakon izričito ne navodi koje su to naročite okolnosti i da ih je stoga neophodno razmotriti u svakom konkretnom slučaju, imajući u vidu ličnost optuženog, socijalne prilike, prirodu i način počinjenja krivičnih djela. U tom pravcu je, u vezi s neophodnošću da se apelantu produži pritvor po osnovu iteracijske opasnosti, Kantonalni sud ocijenio duži vremenski period preduzimanja krivičnopravnih radnji iz optužnice, brojnost krivičnopravnih radnji, obilježja krivičnih djela koja se apelantu optužnicom stavljaju na teret, višemilionski iznos za koji se sumnja da je stečen izvršenjima krivičnih djela (protivpravna imovinska korist), te odlučnost, upornost i istrajnost pri izvršenju inkriminiranih radnji. U nastavku je obrazložen svaki od prethodno navedenih elemenata koji su, po ocjeni Kantonalnog suda, potkrijepljeni dokazima dostavljenim uz optužnicu, a u pogledu upornosti, istrajnosti i odlučnosti apelanta je na str. od 41. do 43. opisan način na koji je, kako se osnovano sumnja, apelant stjecao dionice „Unioninvesta“ - izgradnja objekata d.d. Sarajevo. U tom pravcu su navedeni dokazi, između ostalih ugovor o poklonu, iskazi više od šezdeset saslušanih svjedoka i iskaz apelanta iz čega, kako je zaključeno, proizlaze istrajnost, upornost i dosljednost apelanta u izvršenju krivičnih djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret. Sve navedene naročite okolnosti koje su u obrazloženju rješenja detaljno opisane, po mišljenju Kantonalnog suda, ukazuju na spremnost i odlučnost apelanta da nastavi sa činjenjem krivičnih djela zbog čega je neophodno produženje mjere pritvora. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, bio u prilici da disponira novčanim iznosima znatne vrijednosti za koje se sumnja da su pribavljeni krivičnim djelima iz optužnice i da bi bio u prilici da gotov novac i drugu imovinu stečenu krivičnim djelom koja nije pronađena u pretresima upotrijebi i njome raspolaže, te da je stavi u legalne novčane tokove. Na taj način bi bio omogućen završetak nekih od krivičnih djela koja su apelantu optužnicom stavljena na teret, između ostalog, krivično djelo pranje novca. Također, svim radnjama krivičnih djela iz činjeničnog opisa optužnice iskorišten je, kako se osnovano sumnja, novčani iznos koji je pravno lice „Unioninvest“ - izgradnja objekata d.d. Sarajevo primilo po osnovu prodaje zemljišta protivno odredbi člana 237. Zakona o privrednim društvima za finansiranje kupovine dionica „Unioninvesta“ - izgradnja objekata d.d. Sarajevo, te za stjecanje lične koristi organizatorima i članovima grupe za organizirani kriminal i sa njima povezanim licima. U tom pravcu je Kantonalni sud podsjetio da pribavljeni dokazi ukazuju da su optuženi, među kojima je i apelant, skrivali dokaze o imovini koju su pribavili krivičnim djelima, te da je prilikom pretresa pronađena dokumentacija koja se odnosi na te okolnosti (na adresama stanovanja i u sefovima). Sve te okolnosti posmatrane u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, po ocjeni vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda, imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

8. Osim toga, vanraspravno vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo protek vremena od kada je apelant u pritvoru – osam mjeseci u vrijeme kontrole opravdanosti pritvora, te s tim u vezi istaklo da su činjenice i okolnosti koje su obrazložene još uvijek od takvog značaja i da su takvog intenziteta da opravdavaju trajanje mjere pritvora kao najstrožije mjere. Također je navedeno da je apelantova odbrana podnijela prijedlog za ukidanje pritvora i određivanje mjera zabrane, ali je u konkretnom okolnostima ocijenjeno da nisu u pitanju opravdani razlozi za ukidanje pritvora, niti da je prijedlog zasnovan na nekim novim činjenicama, zbog čega je prijedlog odbijen kao neosnovan.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 031067 21 Kž 18 od 20. augusta 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda od 2. augusta 2021. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nakon ispitivanja prvostepenog rješenja u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, u smislu člana 321. u vezi sa članom 338. ZKPFBiH, Vrhovni sud je žalbu odbio i u nastavku naveo razloge za takav stav. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da žalbom nije konkretno, već paušalno osporena osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje pritvora, pa se tim pitanjem nije posebno bavio.

10. Što se tiče pravilnosti odluke prvostepenog suda u pogledu iteracijske opasnosti propisane u članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Vrhovni sud je istakao da su neprihvatljivi navodi žalbe prema kojima prvostepeni sud nije odgovorio na navode povodom produženja pritvora, odnosno povodom prijedloga za ukidanje pritvora i određivanje mjera zabrane. U tom kontekstu je napomenuto da pobijano rješenje nije doneseno povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, već da je doneseno u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora, da je prema odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ispunjen opći uvjet koji se tiče zaprijećene kazne za krivična djela koja se apelantu optužnicom stavljaju na teret. Osim toga, Vrhovni sud je, prihvatajući pravilnim stav iz prvostepenog rješenja u pogledu postojanja naročitih okolnosti u vezi sa iteracijskom opasnosti, uputio na svoja prethodna rješenja povodom istovjetnih prigovora apelantove odbrane, koja su donesena u žalbenom postupku povodom odluka u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora.

11. Neosnovani su, po mišljenju Vrhovnog suda, žalbeni navodi prema kojima je sud dužan voditi računa da se ne primjenjuju teže mjere ako se ista svrha može postići blažim mjerama jer je Kantonalni sud u obrazloženju rješenja dao razloge zbog čega blaža mjera u konkretnom procesnom trenutku nije moguća, pri čemu je upravo imao u vidu protek vremena od apelantovog pritvaranja. Činjenice i okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom određivanja pritvora nisu izgubile na značaju i aktuelnosti u postupku kontrole pritvora i njegovog produžavanja za daljnja dva mjeseca, niti su te okolnosti koje odbrana tumači kao ponavljanje razloga suprotne načelima ZKPFBiH. Stoga je na osnovu člana 337. stav 3. ZKPFBiH žalba odbijena kao neosnovana.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant ističe da su u postupku u kojem su donesena osporena rješenja povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4, člana 6. i člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

13. U apelaciji se, prije svega, ističe da je apelant lišen slobode 9. decembra 2020. godine i da se još uvijek nalazi u pritvoru. Smatra da je nepravično da od ukupno 17 optuženih osoba, koliko ih je obuhvaćeno optužnicom, prema apelantu (i E.D. i A.M.) i dalje traje mjera pritvora i da redovni sudovi u odlukama ne daju odgovor na pitanje zbog čega se on u odnosu na ostale optužene tretira drugačije. S tim u vezi, ukazuje da su dvije optužene osobe, organizator i član grupe, pušteni na slobodu i da je u odnosu na apelanta nepotrebno i neosnovano da se tretira drugačije u odnosu na te optužene. Dalje, problematizira poseban pritvorski razlog – bojazan od ponavljanja krivičnog djela i s tim u vezi ukazuje da odluka Vrhovnog suda nije dala odgovore na konkretne navode i argumente žalbe, već da je bez suštinske analize potvrđen stav prvostepenog suda. Osim toga, smatra da je veoma važno da se konkretan predmet s obzirom na mjeru pritvora tretira kao prioritetan, a da mu je konačno rješenje Vrhovnog suda dostavljeno mjesec dana nakon podnošenja žalbe, čime implicira povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Osim toga, ističe da se sudovi pri produženju pritvora oslanjaju na činjenice i argumente koji su postojali u vrijeme određivanja pritvora, ali da ne daju odgovor zbog čega su i nakon proteka vremena od osam mjeseci, koliko je kontinuirano u pritvoru, i dalje dovoljni razlozi koji su postojali u vrijeme određivanja pritvora. U tom kontekstu ističe da je bilo neophodno utvrditi koje su to stvarne okolnosti za opravdanost zadržavanja u pritvoru. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelantu se stavljaju na teret radnje koje je navodno počinio u periodu 2006-2008. godine pa se s tim u vezi postavlja pitanje zbog čega je opravdano dalje zadržavanje u pritvoru, naročito u situaciji kada je njegova novčana imovina blokirana. U tom kontekstu ističe da je upornost, kao naročita okolnost, proizvoljno utvrđena, jer nije ocijenjena okolnost proteka perioda od 12 godina od navodnog počinjenja krivičnog djela. Smatra da su sudovi potpuno površno ocijenili iteracijsku opasnost i izveli paušalne zaključke ignorirajući vremenski period navodnog počinjenja krivičnog djela u vezi s produženjem pritvora.

14. Osim toga, ističe se da sud nije imao u vidu nove okolnosti koje su se desile za vrijeme njegovog boravka u pritvoru – rođenje djeteta i bolest majke i da na te okolnosti zbog kojih je tražio puštanje na slobodu i izricanje eventualno mjere zabrane nije adekvatno, niti konkretno odgovoreno. Predloženo je da se apelacija usvoji.

b)Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana, da je na pritvorski status dvije optužene osobe koje su puštene iz pritvora utjecalo njihovo zdravstveno stanje (hospitalizacija), tako da se ne radi o različitom tretiranju optuženih osoba. U pogledu neosnovanosti navoda kojima je ukazano na razuman rok, navedeno je da je Kantonalni sud žalbu apelantove odbrane protiv rješenja od 2. augusta 2021. godine primio 9. augusta 2021. godine, da je Vrhovni sud žalbu i spis primio 13. augusta 2021. godine, da je sjednica vijeća održana 20. augusta 2021. godine i da je 2. septembra 2021. godine predmet vraćen Kantonalnom sudu na nadležno postupanje. Osim toga, apelantovom i žalbama E.D. i A.M. su problematizirana složena činjenična i pravna pitanja, pa je u konkretnom slučaju do produženja rokova došlo zbog složenosti i obimnosti predmeta u kome se odlučivalo. Dalje, bez osnova je isticanje apelanta da rješenje Vrhovnog suda nije dalo odgovore na konkretne navode i argumente kada je u pitanju pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, jer je sud na str. 2. i 3. iznio jasan stav da je saglasan s razlozima koje je dao prvostepeni sud, te da su i u prethodnim rješenjima Vrhovnog suda povodom istih prigovora dati određeni i jasni razlozi. Vrhovni sud smatra da se radi o potpuno istim ponovljenim žalbenim navodima, te je predloženo da se apelacija odbije, jer u postupku protiv apelanta nisu povrijeđena ustavna i konvencijska prava.

16. Kantonalni sud je istakao da rješenjem kojim je apelantu produžen pritvor nisu povrijeđena prava na koja je apelant u apelaciji ukazao, te da je taj sud svoje razloge detaljno obrazložio u osporenom rješenju.

17. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, da je apelant upoznat sa osnovama sumnje protiv njega i sadržajem dokaza, da je imao sva zakonom propisana prava na pristup sudu i djelotvoran pravni lijek, da se u konkretnom krivičnom postupku postupa hitno i efikasno u skladu s odredbama ZKPFBiH, te da nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo na koje je apelacijom ukazao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kž 18 od 20. augusta 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. septembra 2021. godine a apelacija je podnesena 12. oktobra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

22. Apelant pobija rješenja o produženju pritvora, navodeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. i člana 6. Evropske konvencije, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

23. U vez s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelacijom, osim na pravo na slobodu i sigurnost, između ostalog, ukazano i na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu da je apelant lišen slobode i da je osporenim rješenjima produženo trajanje mjere pritvora (lišavanje slobode), proizlazi da se suština njegovog zahtjeva odnosi na zaštitu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacije i osporenih rješenja, u konkretnom slučaju ispitati da li je lišavanje slobode bilo u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 799/20 od 20. maja 2020. godine, stav 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ranije donesene odluke povodom apelacija istog apelanta kojim su bila osporena rješenja o određivanju i produženju pritvora (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4247/20 od 17. februara 2021. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 510/21 od 21. aprila 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tim odlukama su odbijene apelacije apelanta izjavljene protiv rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o određivanju i produženju pritvora u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

27. U svojoj Odluci broj AP 510/21 od 21. aprila 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je ispitao rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda od 28. i 8. januara 2021. godine kojima je apelantu produžen pritvor iz razloga propisanih u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U navedenoj odluci Ustavni sud je analizirao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za mjeru pritvora i poseban pritvorski razlog – iteracijsku opasnost i, s tim u vezi, zaključio „da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u situaciji kada je redovni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela kako je navedeno u osporenim rješenjima, pozivajući se na dokaze, za šta je dao dovoljno i jasno obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kao i kada je dao razloge za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o produženju pritvora“.

28. Konkretnom apelacijom apelant osporava rješenja o produženju pritvora koja su donesena u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora na osnovu člana 151. stav 1. ZKPFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se radi o rješenjima koja su donijeta nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta (i ostalih optuženih), da je Kantonalni sud u pogledu osnovane sumnje imao u vidu veliki broj materijalnih dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu čiji je sadržaj naveden na str. od 6. do 28. obrazloženja rješenja. U pogledu posebnog uvjeta za pritvor koji se tiče naročitih okolnosti koje opravdavaju strah od ponavljanja krivičnog djela, Kantonalni sud je imao u vidu sljedeće elemente: objektivni uvjet koji se tiče zaprijećene kazne (tri godine ili teža kazna), socijalne prilike, prirodu i način počinjenja krivičnih djela koja se apelantu optužnicom stavljaju na teret. S tog aspekta je u obrazloženju osporenog rješenja opisan način na koji su krivična djela počinjena, budući da se radi o organiziranoj grupi u kojoj je, kako proizlazi iz optužnice, obuhvaćeno 17 osoba među kojima je i apelant. S tim u vezi je opisana dugotrajnost perioda preduzimanja krivičnopravnih radnji iz optužnice, brojnost krivičnopravnih radnji, obilježja krivičnih djela koja se apelantu optužnicom stavljaju na teret, višemilionski iznos za koji se sumnja da je stečen izvšenjima krivičnih djela (protivpravna imovinsku korist), te odlučnost, upornost i istrajnost pri izvršenju inkriminiranih radnji. Kantonalni sud je postojanje naročitih okolnosti i bojazan od ponavljanja krivičnih djela doveo u kontekst upornosti, istrajnosti i odlučnosti apelanta pri počinjenju krivičnih djela za koja postoji osnovana sumnja, te u tom pravcu naveo sadržaj dokaza (ugovor o poklonu, iskazi 60 saslušanih svjedoka, apelantov iskaz, dokazi proistekli iz pretresa stana i sefa) koji su u obrazloženju rješenja detaljno opisani. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je u konačnici zaključio da sve navedene okolnosti posmatrane u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti imaju karakter naročitih okolnosti, jer ukazuju na spremnost i odlučnost apelanta da bi, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

29. Vrhovni sud je, prihvatajući kao pravilan navedeni stav u pogledu postojanja naročitih okolnosti u vezi sa iteracijskom opasnosti, uputio na svoja prethodna rješenja povodom istovjetnih prigovora apelantove odbrane, koja su donesena u žalbenom postupku povodom odluka u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora. Pri tome je, osvrćući se na neosnovanost žalbenog prigovora da su u pobijanom rješenju korištene iste činjenice i elementi, ukazao da oni nisu izgubili na značaju u vrijeme kontrole opravdanosti pritvora i da su neprihvatljivi i paušalni navodi prema kojima prvostepeni sud nije imao u vidu nove okolnosti na strani apelanta (rođenje djeteta, bolest majke), jer su i u tom pravcu u prvostepenom rješenju dati jasni razlozi.

30. Dakle, u postupku kontrole opravdanosti pritvora redovni sudovi nisu našli nove okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora apelantu, već je utvrđeno da i dalje egzistiraju neizmijenjeni i da je stoga neophodno i opravdano dalje apelantovo zadržavanje u pritvoru. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost.

31. U pogledu navoda apelacije kojim je ukazano na razuman rok u vezi s dostavljanjem drugostepenog rješenja i trajanjem pritvora, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se pitanje da li je razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštivanju pojedinačne slobode (vidi, između ostalih, predmet W. protiv Švajcarske, 26. januara 1993, stav 30, Serija A br. 254-A, i Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je zadatak domaćih vlasti da vode računa o tome da pritvor ne premaši razuman rok u svrhu čega se moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštivanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštivanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama treba da navedu dovoljne i relevantne razloge (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09).

32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen 9. decembra 2020. godine, da je optužnica potvrđena 31. maja 2021. godine, da su osporena rješenja prema kojima je pritvor i dalje neophodan donesena u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice i da pritvor za koji se svaka dva mjeseca vrši sudska kontrola može trajati najduže dvije godine počev od potvrđivanja optužnice 31. maja 2021. godine. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant u vrijeme donošenja osporenih rješenja u pritvoru nešto više od osam mjeseci. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je maksimalno trajanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice propisano članom 151. stav 2. ZKPFBiH, te da ono ni u kom slučaju ne može biti duže od dvije godine. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi u osporenim rješenjima opravdavaju dužinu trajanja pritvora od skoro osam mjeseci u konkretnoj fazi postupka. S tim u vezi, Ustavni sud s obzirom na složenost postupka, broj izjavljenih žalbi (kako iz odgovora proizlazi, tri žalbe) i razloge koje je u odgovoru na apelaciju istakao Vrhovni sud ne smatra da je narušen princip razumnog roka. Međutim, Ustavni sud u tom pravcu, ipak, skreće pažnju da, bez obzira na složenost postupka, vođenje postupka i njegova organizacija pripadaju sudu i osoba koja se nalazi u pritvoru ne treba snositi posljedice organiziranja rada na predmetu. Međutim, u konkretnim specifičnim okolnostima Ustavni sud zapaža da je redovni sud na obje instance imao u vidu vrijeme koje je apelant do donošenja osporenih rješenja proveo u pritvoru, kao i činjenice vezane za predmetni postupak koje su od takvog značaja da opravdavaju produženje pritvora apelantu. Ustavni sud, u skladu sa vlastitom i praksom Evropskog suda, podstiče što hitnije rješavanje predmeta i provođenje postupaka, bez odgađanja i tereta za učesnike postupka, ali u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu sve navedeno, smatra da nije povrijeđeno pravo apelanta iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

33. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Također, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31EHRR589 GC). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenom rješenju ponudio svoje razloge i obrazložio zbog čega prihvata kao pravilan stav prvostepenog suda.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

35. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da su apelantovi navodi ocijenjeni neosnovanim u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije koji predstavlja lex specialis u odnosu na zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije koji su općenite prirode, Ustavni sud ne smatra potrebnim da ih ispituje u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

36. Apelant ukazuje da je diskriminiran u odnosu na dvije optužene osobe koje su nakon određivanja i produženja pritvora puštene na slobodu. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud ocjenjuje da apelant kršenje ovog prava dovodi u vezu sa pravom na slobodu i sigurnost. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz odgovora na apelaciju Vrhovnog suda proizlazi da je na pritvorski status optuženih (dvije osobe) koji su pušteni iz pritvora utjecalo njihovo zdravstveno stanje (hospitalizacija) tako da se ne radi o različitom tretiranju optuženih osoba. Stoga se apelantovi navodi ne mogu prihvatiti kao argument o diskriminaciji, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

20. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 151. stav 1. u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u situaciji kada su redovni sudovi zaključili da osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu i kada su navedeni jasni razlozi u pogledu postojanja naročitih okolnosti zbog kojih je produženje pritvora apelantu i dalje potrebno i opravdano, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o produženju pritvora.

21. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada apelant nije ponudio argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3479/21 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio