Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2443/20 (RHEA EXPRESS d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2443/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2443/20, rješavajući apelacije RHEA EXPRESS d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio RHEA EXPRESS d.o.o. Sarajevo protiv:
Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 215799 19 Rev od 6. februara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 240750 13 Rsž od 5. marta 2020. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. RHEA EXPRESS d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ iz Sarajeva, podnio je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 215799 19 Rev od 6. februara 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2443/20.
2. Apelant, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ iz Sarajeva, podnio je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 240750 13 Rsž od 5. marta 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2444/20.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv osporenih presuda koje se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-2443/20 i AP-2444/20, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2443/20.
AP-2443/20
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 215799 11 Rs od 13. decembra 2012. godine obavezan je tuženi B. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime ugovorne kazne isplati apelantu iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da apelant tužbeni zahtjev zasniva na činjenici da je tuženi jednostrano raskinuo ugovor o radu zaključen između apelanta, kao poslodavca i tuženog, kao zaposlenika, kojim su regulisali situaciju za slučaj da tuženi raskine ugovor o radu i izrazi namjeru da uspostavi radno-pravni status kod konkurentske firme, a da je za takvu situaciju predviđena ugovorna kazna. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o radu (tuženi je radio na poslovima carinskog deklaranta). Zatim, da nije sporno da je tuženi prekinuo radno-pravni status kod apelanta, te da je uspostavio radno-pravni status kod druge firme (u daljnjem tekstu: novi poslodavac) koja se bavi istom djelatnošću kao i apelant (kurirska djelatnost), te da kod novog poslodavca obavlja poslove koje je obavljao kod apelanta. Općinski sud je naveo da su apelant i tuženi jasno ugovorili da tuženi ne može bez apelantove saglasnosti započeti obavljanje djelatnosti kod konkurentske firme u roku od godinu dana. S tim u vezi, da je tuženi bez apelantove saglasnosti započeo raditi kod novog poslodavca, kao direktno konkurentske firme. Općinski sud je ukazao da je u smislu člana 270. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) osnovan apelantov zahtjev za isplatu ugovorne kazne jer je tuženi prekršio odredbe ugovora o radu. U odnosu na prigovor nesrazmjerno visoke ugovorne kazne kojeg je istakao tuženi, Općinski sud je naveo da na ovu okolnost tuženi nije predlagao bilo kakav dokaz izuzev paušalnih navoda da je kazna previsoka. Općinski sud je naveo da ne smatra da je ugovorena kazna previsoka.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 215799 14 Rsž od 11. juna 2019. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da su apelant i tuženi zaključenim ugovorom o radu, između ostalog, ugovorili da tuženi u roku od jedne godine nakon raskida ugovora po bilo kom osnovu može zasnovati radni odnos sa konkurentskom firmom koja obavlja iste ili slične poslove samo ukoliko pribavi apelantovu saglasnost. Zatim, da ukoliko apelant odbije dati traženu saglasnost, obavezuje se za cijelo vrijeme trajanja zabrane isplaćivati tuženom mjesečno 50% iznosa zadnje plaće koju je tuženi primio kod apelanta. Takođe, ukoliko tuženi zaključi ugovor o radu sa drugom firmom ili počne obavljati djelatnost za konkurentsku firmu i bez ugovora o radu, obavezuje se da isplati apelantu na ime ugovorne kazne iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, da je odredbama člana 78. Zakona o radu propisano da poslodavac i zaposlenik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme, nakon prestanka ugovora o radu, a najduže dvije godine od dana prestanka tog ugovora, zaposlenik ne može zaposliti kod drugog lica koji je u tržišnoj utakmici sa poslodavcem i da ne može za svoj ili za račun trećeg lica sklapati poslove kojima se takmiči sa poslodavcem (stav 1.), te da ugovor iz stava 1. ovog člana može biti sastavni dio ugovora o radu (stav 2.) Takođe, da je odredbama člana 79. stav 1. Zakona o radu propisano da ugovorena zabrana takmičenja obavezuje zaposlenika samo ako je ugovorom poslodavac preuzeo obavezu da će zaposleniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovine prosječne plaće isplaćene zaposleniku u periodu od tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Imajući u vidu da je tuženi prekinuo svoj radno-pravni status kod apelanta, te uspostavio radno-pravni status kod novog poslodavca koji obavlja istu djelatnost kao i apelant, pri čemu nije tražio apelantovu saglasnost kako je to regulisano ugovorom o radu, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te u smislu člana 270. ZOO, obavezao tuženog na isplatu ugovorne kazne.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 215799 19 Rev od 6. februara 2020. godine djelimično je usvojena revizija tuženog, nižestepene presude preinačene tako što je obavezan tuženi da isplati apelantu iznos od 3.000,00 KM umjesto iznosa od 10.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Istom presudom, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je obavezan apelant da nadoknadi tuženom troškove postupka koji su nastali povodom revizije.
9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosi 10.000,00 KM, a da je članom 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela ne prelazi 10.000,00 KM. Dakle, da izjavljena revizija, prema tom kriteriju, ne bi bila dopuštena. Vrhovni sud je ukazao da je sagledao mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, te je ocijenio da je odlučivanje o konkretnoj reviziji značajno za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima, iz kog razloga je dopustio reviziju.
10. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da odredbama čl. 78. i 79. Zakona o radu nije izričito propisana mogućnost ugovaranja ugovorne kazne za slučaj kršenja zabrane konkurencije, ali da takva mogućnost nije ni isključena. Zatim, da se ciljnim tumačenjem tih odredaba može zaključiti da ugovaranje zabrane konkurencije ima svrhe samo ukoliko je njeno kršenje na neki način sankcionisano. Nadalje, da su u tom smislu, apelant i tuženi, saglasnom izjavom volja, u ugovor o zabrani konkurencije unijeli i odredbu o ugovornoj kazni, u skladu s odredbama čl. 270. do 276. ZOO. Takođe, da je tuženi tokom postupka pred nižestepenim sudovima i izjavljenoj reviziji, osnovano prigovarao da je konkretna kazna ugovorena u nesrazmjerno visokom iznosu, te da iz tog razloga, u skladu s odredbama člana 274. ZOO, taj iznos treba biti smanjen. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 274. ZOO propisano da će sud na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nesrazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značaj predmeta obaveze. Zatim, da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da tuženi nije pružio dokaze na ovu okolnost, s obzirom da na nesrazmjernost ugovorne kazne ukazuje utvrđeno činjenično stanje. Naime, da iz iskaza svjedoka F. Š. (izvršni direktor apelanta), proizilazi da je apelant i sa ovim svjedokom ugovorio ugovornu kaznu za osiguranje zabrane konkurencije u istom iznosu kao i sa tuženim. Nadalje, da nižestepeni sudovi jesu pravilno utvrdili da je radno mjesto tuženog takvo da je on posjedovao informacije o cijenama i klijentima apelanta, te da je prelaskom kod novog poslodavca mogao nanijeti štetu apelantu, što je ugovornu kaznu činilo opravdanom. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se ni u kojem slučaju ne može izjednačiti vrijednost informacija koje bi eventualno konkurentskoj firmi mogao prenijeti tuženi sa vrijednošću informacija koje posjeduje izvršni direktor apelanta (svjedok F. Š.), kao zaposlenik na rukovodećoj poziciji, koji osim saznanja o cijenama i klijentima, raspolaže i drugim bitnim podacima o poslovanju i poslovnoj politici apelanta. Shodno tome,Vrhovni sud ukazao da je ugovaranje ugovorne kazne u istom iznosu za osobe zaposlene na radnim mjestima sa tako različitim odgovornostima i ovlaštenjima, nesrazmjerno. Takođe, da na takav zaključak upućuje i okolnost da je ugovorna kazna za povredu zabrane konkurencije određena u visini od 22 mjesečne plate tuženog (plata tuženog je iznosila 455,00 KM). Vrhovni sud je naveo da visina plate zaposlenika odražava njegove kvalifikacije, obim i kompleksnost poslova koje obavlja, kao i obim i vrstu odgovornosti koju snosi tokom rada, te da je visoka ugovorna kazna u iznosu od 10.000,00 KM za zaposlenika koji mjesečnu naknadu za svoj rad prima u iznosu od 455,00 KM.
11. Zatim, da se apelant obavezao da tokom trajanja zabrane, tj. tokom jedne godine, plaća tuženom iznos od 50% njegove posljednje plate, tj. iznos od 227,50 KM, tako da bi ukupan iznos koji bi apelant bio dužan platiti tuženom u slučaju da je tuženi poštovao zabranu zapošljavanja kod konkurentskog društva iznosio 2.730,00 KM. Vrhovni sud je ukazao da je i u ovom segmentu našao nesrazmjernost obaveza ugovornih strana, posebno cijeneći da je radnik u odnosu na poslodavca uvijek slabija strana u ugovoru. Vrhovni sud je ukazao da je ispravno rezonovanje tuženog da ugovaranje visokih ugovornih kazni (u konkretnom slučaju 22 mjesečne plaće tuženog), uz istovremeno ugovaranje naknade koju je apelant, kao poslodavac dužan platiti za vrijeme trajanja zabrane u minimalnom iznosu koji tuženom, kao radniku ne može biti dovoljan za život, za posljedicu ima potpuno onemogućavanje radnika (tuženog) da pređe kod drugog poslodavca koji mu eventualno pruža bolje uslove zaposlenja. Takođe, da se na takav način bitno narušava načelo ravnopravnosti učesnika u obligacionom odnosu, koje se u konkretnom slučaju primjenjuje bez obzira što se radi o radnom odnosu, budući da se valjanost i srazmjernost ugovorne kazne procjenjuje prema pravilima ZOO. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je iznos ugovorne kazne nesrazmjerno visok s obzirom na vrijednost i značaj predmeta obaveze i da je takvim ugovaranjem narušena ravnopravnost učesnika u predmetnom obligacionom odnosu, te je, imajući u vidu navedene okolnosti, zaključio da ugovornu kaznu, na osnovu člana 274. ZOO, treba smanjiti na iznos od 3.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je pri tome imao u vidu i činjenicu da je apelant, pored ugovorne kazne, koja je utvrđena u paušalnom iznosu, od tuženog mogao tražiti i naknadu štete u skladu sa odredbama člana 275. ZOO, ako je tuženi zaista pričinio štetu apelantu prenošenjem novom poslodavcu bitnih informacija, znanja i iskustva koja je stekao kod apelanta. AP-2444/20
12. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 240750 12 Rs od 28. juna 2013. godine obavezan je tuženi M. H. (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime ugovorne kazne isplati apelantu iznos od 2.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 7.270,00 KM. Prvostepenom presudom, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
13. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su 20. januara 2011. godine apelant i tuženi zaključili ugovor o radu, kojim su ugovorili da će tuženi obavljati poslove špediterskog carinskog deklaranta i da osnovna plaća tuženog iznosi 455,00 KM. Takođe, da su ugovorili da tuženi u roku od jedne godine nakon raskida ugovora može zasnovati radni odnos sa konkurentskom firmom samo uz pismenu saglasnost apelanta, te se apelant obavezao da će u slučaju da odbije dati takvu saglasnost, za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati tuženom mjesečno 50% iznosa zadnje plaće koju je tuženi primio kod apelanta. Dalje, da se obavezao tuženi da će u slučaju da zaključi ugovor o radu sa drugom firmom ili počne obavljati djelatnost za konkurentsku firmu i bez ugovora o radu isplatiti apelantu ugovornu kaznu od 10.000,00 KM. Zatim, ugovorili su da apelant ima pravo i na naknadu štete koja nastane takvim ponašanjem tuženog. Dalje, da su odredbama čl. 77. do 80. Zakona o radu propisani uslovi ugovaranja i način prestanka zabrane takmičenja zaposlenika sa poslodavcem. Zatim, da je nesporna činjenica da su apelant i tuženi ugovorili uslove zabrane takmičenja i način njenog prestanka. S tim u vezi, da je nesporna činjenica da je tuženi prekršio ugovornu obavezu tako što je zasnovao radni odnos kod novog poslodavca (konkurentsko društvo) koji se bavi istom djelatnošću kao apelant. Shodno tome, da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu ugovorne kazne.
14. Dalje, Općinski sud je ukazao da je tuženi istakao prigovor nesrazmjernosti ugovorne kazne, obzirom na poslove koje je obavljao kod apelanta i visinu njegove plaće, te je predložio da sud, na osnovu odredaba člana 274. ZOO, smanji visinu kazne. Zatim, da je prema ugovoru o radu, plaća tuženog iznosila 455,00 KM, što je utvrđeno na osnovu Izvoda po tekućem računu – Analitička kartica na ime tuženog. Općinski sud je naveo da se prostom računicom može utvrditi da ugovorna kazna u iznosu od 10.000,00 KM predstavlja zbir od 21,97 mjesečnih plaća koje bi tuženi ostvario kod apelanta. Općinski sud je naveo da bi apelant, u slučaju odbijanja davanja saglasnosti tuženom da zasnuje radni odnos u društvu koje se bavi konkurentskom djelatnošću, bio obavezan da u periodu od jedne godine isplaćuje tuženom 50% od iznosa njegove zadnje plaće, tj. 227,50 KM mjesečno, što za period od jedne godine ukupno iznosi 2.730,00 KM. S tim u vezi, da je visina ugovorne kazne u konkretnom slučaju nesrazmjerna i da je ugovorena suprotno odredbama čl. 11, 12. i 15. ZOO. Općinski sud je ukazao da je shodno odredbama člana 274. ZOO smanjio iznos ugovorne kazne cijeneći je kao nesrazmjerno visoku, te je odlučio da iznos koji tuženi treba isplatiti apelantu bude ekvivalentan iznosu kojeg bi apelant bio dužan isplatiti tuženom u slučaju odbijanja davanja saglasnosti za zasnivanje radnog odnosa u konkurentskom društvu.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 240750 13 Rsž od 5. marta 2020. godine odbijene su žalbe apelanta i tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
16. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da apelantova žalba nije osnovana, te da prvostepeni sud, nasuprot žalbenim tvrdnjama, nije pogriješio kada je odbio preostali dio apelantovog zahtjeva za isplatu ugovorne kazne. Kantonalni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odlučujući o prigovoru tuženog, s obzirom na poslove koje je tuženi obavljao kao i visinu njegove plaće kod apelanta, u skladu sa odredbama člana 274. ZOO smanjio ugovornu kaznu na primjereni iznos. S tim u vezi, da je prvostepeni sud pravilno cijenio da bi u slučaju odbijanja davanja saglasnosti tuženom za zasnivanje radnog odnosa u društvu koje se bavi konkurentskom djelatnošću apelant bio obavezan da tuženom u periodu od jedne godine isplaćuje 50% od iznosa njegove zadnje plaće, tj. 227,50 KM mjesečno, što za godinu dana, na koji period je ugovorena zabrana takmičenja, ukupno iznosi 2.730,00 KM. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da visina ugovorene kazne u konkretnom slučaju nesrazmjerna i da je ugovorena suprotno odredbama čl. 11, 12. i 15. ZOO. Nadalje, da protivljenje tuženog obavezi plaćanja ugovorne kazne sadrži u sebi i protivljenje visini u kojoj je zatraženo, pa je bez uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude pozivanje apelanta na odredbe člana 271. stav 1. ZOO, kao i navodi da tuženi nije dokazao postojanje mana volje prilikom zaključenja ugovora o radu ili nekog drugog razloga zbog kojeg taj ugovor ne bi bio valjan. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude, u skladu sa odredbama člana 191. stav 4. ZPP naveo jasne i detaljne razloge zbog kojih je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio, odnosno zašto je izvršio smanjenje ugovorne kazne, te da apelantovom žalbom nije dovedena u sumnju zakonitost prvostepene presude.
Apelacioni navodi
17. Apelant je naveo da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Apelant je naveo da je odredbama Zakona o radu, koje su primijenjene u konkretnim postupcima, zabrana konkurentskog djelovanja uređena kao mogućnost, a ne kao obaveza. Zatim, da ugovaranje zabrane konkurentskog djelovanja nije jedan od obaveznih elemenata ugovora o radu, niti je odredbama Zakona o radu propisana visina ugovorne kazne u odnosu na plaću zaposlenika. Dalje, da su redovni sudovi postupali arbitrarno, jer su slobodno ugovorenu obligaciju između ugovornih strana ocijenili nezakonitom, pozivajući se na odredbe člana 274. ZOO ističući da je ugovorna kazna nesrazmjerno visoka. Takođe, da ugovorna kazna ima funkciju odštetnog zahtjeva koja je unaprijed dogovorena i koju nije potrebno dokazivati u smislu njene visine i nezavisna je od stvarno nastale štete. Apelant smatra da su redovni sudovi “na silu” izmijenili ugovoreni odnos. Apelant je ukazao na presudu Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000587 10 Rev od 21. aprila 2011. godine (apelant navedenu presudu nije dostavio uz apelaciju) i naveo da je u toj odluci potvrđena sloboda ugovaranja visine ugovorne kazne, a što je u konkretnim predmetima derogirano. Zatim, da je svjestan odredaba člana 274. ZOO prema kojima sud može smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nesrazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje predmeta obaveze. Nadalje, da Zakon o radu ne postavlja bilo kakve uslove u pogledu ugovaranja visine ugovorne kazne ili smanjenja iste, te da je taj zakon lex specialis u odnosu na ZOO. Apelant je naveo da bez obzira što se ne slaže sa primjenom odredaba ZOO, čak i da se one primjenjuju, da tuženi nikada nisu postavili jasan, preciziran i dokazima potkrijepljen zahtjev za smanjenje ugovorne kazne, niti su sudovi valjano obrazložili razloge miješanja u slobodu ugovaranja visine ugovorne kazne.
Relevantni propisi
19. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) čije odredbe su primijenjene u predmetnim postupcima, u relevantnom dijelu glase:
Član 78.
Poslodavac i zaposlenik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme, nakon prestanka ugovora o radu, a najduže dvije godine od dana prestanka tog ugovora, zaposlenik ne može zaposliti kod drugog lica koji je u tržišnoj utakmici sa poslodavcem i da ne može za svoj ili za račun trećeg lica, sklapati poslove kojima se takmiči sa poslodavcem.
Ugovor iz stava 1. ovog člana može biti sastavni dio ugovora o radu.
Član 79.
Ugovorena zabrana takmičenja obavezuje zaposlenika samo ako je ugovorom poslodavac preuzeo obavezu da će zaposleniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovine prosječne plaće isplaćene zaposleniku u periodu od tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
Naknadu iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan isplatiti zaposleniku krajem svakog kalendarskog mjeseca.
Visina naknade iz stava 1. ovog člana usklađuje se na način i pod uvjetima utvrđenim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RbiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:
II - UGOVORNA KAZNA
Opšta pravila Član 270. stav (1) (1) Povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).
Način određivanja Član 271.
(1) Ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svom nahođenju, u jednom ukupnom iznosu, u procentu, ili za svaki dan zadocnjenja, ili na koji drugi način. (2) Ona mora biti ugovorena u formi propisanoj za ugovor iz koga je nastala obaveza na čije se ispunjenje odnosi.
Smanjenje iznosa ugovorne kazne Član 274.
Sud će na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nesrazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značaj predmeta obaveze.
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
24. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
25. Ustavni sud zapaža da apelant povredu ustavnih prava u konkretnim predmetima, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
26. Ustavni sud zapaža da su u predmetnim postupcima djelimično usvojeni apelantovi tužbeni zahtjevi i obavezani tuženi da apelantu isplate određene novčane iznose na ime ugovorne kazne. Ustavni sud nalazi da su Vrhovni sud (AP-2443/20) odnosno Kantonalni sud i Općinski sud (AP- 2444/20) detaljno obrazložili zašto apelantu ne pripada traženi iznos na ime ugovornih kazni u smislu člana 247. ZOO. Zatim, u odnosu na apelantovo pozivanje na presudu Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000587 10 Rev od 21. aprila 2011. godine, Ustavni sud zapaža da apelant tu odluku nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud te navode neće razmatrati. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić