Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1322/21 (M. B. i drugi)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Disciplinska mjera
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1322/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-1322/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mirsad Banda i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mirsad Banda, Hakija Begić, Edin Memić, Meho Sokolović, Rešad Borovina, Nijaz Vejo, Izet Huremović, Alija Čomor, Sadik Hamza, Salko Kadrić, Vjekoslav Barić, Mehmedalija Balaš, Neđib Sipović, Šefik Kećo i Fuad Japalak protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424389 16 Rsž od 12. siječnja 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Banda, Hakija Begić, Edin Memić, Meho Sokolović, Rešad Borovina, Nijaz Vejo, Izet Huremović, Alija Čomor, Sadik Hamza, Salko Kadrić, Vjekoslav Barić, Mehmedalija Balaš, Neđib Sipović, Šefik Kećo i Fuad Japalak (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 20. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 424389 16 Rsž od 12. siječnja 2021. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbačena je tužba apelanata kojom su tražili da se ponište kao protuzakonite odluke tuženika (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) o oglašavanju odgovornim apelanata i izricanju mjere pismenih upozorenja pred otkaz ugovora o radu.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da su odluke tuženika kojima su apelanti oglašeni odgovornim i kojima su im izrečene mjere pismenih upozorenja pred otkaz ugovora o radu, donesene zbog povrede radne obaveze iz člana 6. stav 1. točka 12. Pravilnika o odgovornosti zaposlenika za povrede radnih obaveza kod tuženika (u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz razloga što su apelanti nenajavljeno obustavili prijevoz u određenom vremenskome razdoblju. Kantonalni sud je istakao da se prema odredbama Pravilnika, evidencija o izrečenim mjerama pismenih upozorenja pred otkaz ugovora o radu vodi do jedne godine dana od dana prijema odluke kojom je izrečena mjera, a nakon toga briše iz evidencije. U svezi s tim, Kantonalni sud je istakao da Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) ne predviđa mogućnost sudske zaštite zaposleniku u situaciji kad je zaposleniku izrečena mjera pismenog upozorenja – opomene pred otkaz ugovora o radu. Naime, ukazao je da mogućnost zaštite nije predviđena iz razloga što izrečena mjera opomena pred otkaz ugovora ne vrijeđa ni jedno pravo zaposlenika koje je utvrđeno ugovorom o radu, već predstavlja upozorenje na potrebu poštovanja radnih obaveza. Stoga, istakao je da nisu utemeljeni prizivni prigovori da je prvostupanjski sud ne pružajući pravnu zaštitu u konkretnom slučaju povrijedio odredbe članka 102. i 103. ZOR, a u svezi s člankom 27. Zakona o sudovima. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 103. ZOR predviđena mogućnost da zaposlenik podnese tužbu nadležnom sudu u roku od godine dana od počinjene povrede njegovih prava iz radnog odnosa. Kako upozorenje na uredno izvršavanje radnih obaveza ne može predstavljati povredu Ugovora o radu, Kantonalni sud je istakao da se apelanti nisu ni mogli pozvati na navedenu odredbu ZOR-a. Imajući u vidu činjenicu da se izrečene mjere pismenih upozorenja pred otkaz ugovora o radu brišu iz evidencije izrečenih mjera (tužba podnesena 18. travnja 2014. godine) istakao je da u vrijeme vođenja ove parnice evidentno apelanti nisu ni imali pravni interes za vođenje ovog spora.

Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, smatraju da u skladu s odredbom članka 102. i 103. ZOR imaju mogućnost tražiti zaštitu svoga prava pred nadležnim sudom, što su i učinili podnoseći tužbu u propisanom roku. Kako poništenje odluke o izricanju mjere pismenih upozorenja pred otkaz ugovora o radu predstavlja radni spor, sudovi su prema mišljenju apelanata pogrešno utvrdili da nisu nadležni da postupaju u ovome sporu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-763/21 od 7. travnja 2021. godine i AP-995/21 od 5. svibnja 2021. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1322/21 (M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio