Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-918/20 (A. S.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna rasprava
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Dijete
- Izdržavanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-918/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 918/20, rješavajući apelaciju Aide Schoo rođ. Redžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aide Schoo rođ. Redžić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 116135 19 Už od 4. jula 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aida Schoo rođ. Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Ibrahim Šadić, advokat iz Brčkog, podnijela je 10. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 116135 19 Už od 4. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) i Vlade Brčko distrikta BiH – Odjeljenje za zdravstvo i ostale usluge (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zatraženo je 9. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Apelaciona komisija i Odjeljenje su u periodu od 17. do 30. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Odjeljenja, broj predmeta UP-I-34-000302/18, broj akta 05-0819NS-0003/18 od 14. februara 2018. godine odbijen je apelanticin zahtjev za priznavanje prava na dodatak za djecu, i to za Ajdina Smajića, rođenog 2002. godine, Vildana Arnauta, rođenog 2005. godine i Tarika Arnauta, rođenog 2005. godine, zato što apelanticina porodica živi u SR Njemačkoj na adresi navedenoj u izreci rješenja.
6. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je istaklo da je apelantica 5. januara 2018. godine tom organu uprave preporučenom pošiljkom uputila zahtjev za ostvarivanje prava na dodatak za djecu, u kojem je navela da ima prebivalište u „Ul. Isidore Poljak broj 7, Brčko distrikt BiH“. Budući da dokumentacija koju je apelantica dostavila nije bila dovoljna za rješavanje konkretne upravne stvari, zbog čega je otvoren poseban ispitni postupak shodno članu 127. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), Odjeljenje je dopisom od 10. januara 2018. godine pozvalo apelanticu da dođe „u kancelariju broj 7“ da popuni originalan zahtjev za ostvarivanje prava na dodatak za djecu i da dostavi dokaz o redovnom školovanju za sina Ajdina Smajića, rođenog 2002. godine (koji je napunio 15 godina života i podliježe obavezi dokazivanja redovnog školovanja). Utvrđeno je da se apelantica nije odazvala na poziv Odjeljenja da učestvuje u postupku i dostavi dopunsku dokumentaciju, već je apelanticin punomoćnik dopisom od 15. januara 2018. godine dopunio zahtjev za ostvarivanje prava na dodatak za djecu. Tom prilikom je dostavljen dokaz da apelanticin sin Ajdin Smajić živi u SR Njemačkoj, na adresi kako je navedeno u rješenju, i pohađa 10A razred Osnovne škole Jozef u Mettingenu, a da školu vjerovatno završava u julu 2018. godine.
7. Odjeljenje je u obrazloženju odluke dalje istaklo da je u svrhu dokazivanja apelanticinog prebivališta, dopisom od 17. januara 2018. godine, zatražilo od Policije Brčko distrikta BiH da operativno terenskom posjetom izvrši trenutnu provjeru, odnosno da utvrdi da li apelantica prebiva na datoj adresi ili se eventualno radi o fiktivnoj prijavi prebivališta. Dalje je navedeno da je Policija Brčko distrikta BiH dopisom od 8. februara 2018. godine obavijestila Odjeljenje da je izvršila provjeru adrese prebivališta i da tom prilikom apelanticu nije pronašla na adresi prebivališta (Ulica Isidore Poljak broj 7). Također je navedeno da su (službenici Policije Brčko distrikta BiH) obavili razgovor s građanima u Ulici Isidore Poljak, od kojih su saznali da apelantica posjeduje porodičnu kuću u navedenoj ulici, kao i da dolazi na provjeravanu adresu samo za vrijeme godišnjih odmora i praznika. Istaknuto je da je provjera prebivališta rađena i u martu 2017. godine kada je Policija Brčko distrikta dopisom od 22. marta 2017. godine obavijestila Odjeljenje da se apelantica u posljednje tri godine nalazi u SR Njemačkoj. U skladu s navedenim dokazima Odjeljenje je obavilo razgovor i sa JU Trećom osnovnom školom u Brčkom gdje je utvrđeno da je apelantica ispisala sve troje djece iz škole zbog odlaska u inostranstvo. Nadalje, uvidom u dokumentaciju koju je apelantica dostavila, Odjeljenje je utvrdilo da je apelantica zaključila brak s njemačkim državljaninom i pri tome uzela prezime muža Schoo, kao i da ima dozvolu boravka u SR Njemačkoj na navedenoj adresi. Shodno odredbama čl. 2. i 31. Zakona o dječijoj zaštiti Odjeljenje je navedenim rješenjem odbilo apelanticin zahtjev za priznavanje prava na dodatak za djecu.
8. Apelantica se žalila protiv navedenog rješenja Odjeljenja od 14. februara 2018. godine Apelacionoj komisiji koja je Rješenjem broj UP-II-34-000027/18, broj akta 01.7-0222MS-002/18 od 27. marta 2018. godine odbila apelanticinu žalbu kao neosnovanu.
9. U obrazloženju rješenja Apelaciona komisija je navela da je apelantica izjavila žalbu zbog povreda odredbi upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navela je da joj nije omogućeno da učestvuje u ispitnom postupku jer joj nije upućen poziv za usmenu raspravu. Apelaciona komisija je utvrdila da je prvostepeni upravni organ ispravno utvrdio činjenično stanje, što je utvrđeno na osnovu dokumentacije koju je apelanticin punomoćnik dostavio kao dopunu zahtjeva, kao i da upravni organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno shodno članu 126. stav 1. tačka 1. ZUP-a. Budući da je apelantica navela činjenice i podnijela dokaze uz zahtjev i dopunu zahtjeva na osnovu kojih je utvrđeno stanje stvari, Apelaciona komisija je smatrala da je nepotrebno posebno saslušanje stranke koje bi za rezultat imalo bespotrebno odugovlačenje postupka. Osim toga, kako je navedeno, 10. januara 2018. godine prvostepeni organ je apelantici uputio akt kojim je poziva da učestvuje u postupku tako što će doći u Odjeljenje i izjasniti se o datim okolnostima, što apelantica nije učinila, već je posredstvom punomoćnika dopisom izvršila dopunu zahtjeva. Apelaciona komisija je donijela navedeno rješenje shodno članu 221. stav 1. ZUP-a.
10. Apelantica je protiv rješenja Apelacione komisije od 27. marta 2018. godine tužbom pokrenula upravni spor. U postupku upravnog spora Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 116135 18 U od 7. marta 2019. godine uvažena je apelanticina tužba, poništeno rješenje Apelacione komisije od 27. marta 2018. godine i rješenje Odjeljenja od 14. februara 2018. godine, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno postupak i odlučivanje (stav I izreke). Stavom II izreke obavezana je tužena Apelaciona komisija da apelantici nadoknadi troškove upravnog spora kako je precizirano u izreci presude.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da iz materijalne dokumentacije priložene uz zahtjev za ostvarivanje prava na dodatak za djecu proizlazi da su apelanticina djeca promijenila prezime u Schoo, kao i da sinovi Tarik Schoo i Vildan Schoo pohađaju 6b razred Osnovne škole Jozef u Mettingenu, SR Njemačka, dok sin Ajdin Schoo pohađa 10a razred također Osnovne škole Jozef u Mettingenu, SR Njemačka. Nadalje, Osnovni sud je smatrao da je apelantica osnovano u tužbi istakla da je prvostepeni organ nepravilno primijenio osnovna načela upravnog postupka i nije joj omogućio da učestvuje u ispitnom postupku s ciljem dokazivanja odlučnih činjenica, zbog čega je apelantici onemogućeno raspravljanje pred organom uprave. Osnovni sud je utvrdio da predmetni upravni postupak nije proveden u skladu s odredbama ZUP-a budući da prvostepeni organ uprave prilikom utvrđivanja činjenice da li apelantica prebiva na datoj adresi nije omogućio apelantici da učestvuje u posebnom ispitnom postupku (odredbe člana
128. ZUP-a), odnosno jer je prvostepeni organ uprave prije donošenja rješenja morao pozvati apelanticu na usmenu raspravu (načelo saslušanja stranke iz odredbe člana 8. ZUP-a), te joj na taj način omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje pravilne odluke (odredba člana 128. stav 3. ZUP-a). Osnovni sud je zaključio da je u postupku počinjena bitna povreda načela zakonitosti (član 4), načela materijalne istine (član 7) i načela ocjene dokaza (član 9) ZUP-a, a da tužena (donoseći konačni upravni akt) te propuste, odnosno nezakonitosti učinjene pred prvostepenim organom nije otklonila. Osnovni sud je donio svoju odluku pozivajući se na odredbe člana 29. stav 2, člana 30. i člana 31. stav 3. Zakona o upravnim sporovima.
12. Apelaciona komisija se žalila protiv presude Osnovnog suda od 7. marta 2019. godine Apelacionom sudu. Odlučujući o žalbi Apelacione komisije, Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 U 116135 19 Už od 4. jula 2019. godine žalbu uvažio i presudu Osnovnog suda od 7. marta 2019. godine preinačio tako što je odbio apelanticinu tužbu i zahtjev za dosudu troškova upravnog spora.
13. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da je u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude tužena Apelaciona komisija tvrdila da prvostepeni organ uprave nije povrijedio odredbu člana 8. ZUP-a i da organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica koje su organu poznate, kao i da prvostepeni sud nije cijenio sve činjenice i dokumentaciju u spisu predmeta i navode iz obrazloženja osporenih upravnih akata. Apelacioni sud je iznijete tvrdnje tužene smatrao osnovanim, imajući pri tome u vidu odredbe člana 126. stav 1. tačka 1. ZUP-a, člana 2. stav 1. Zakona o dječijoj zaštiti (kojim je propisano da pravo po tom zakonu ostvaruju lica koja imaju prebivalište na području Brčko distrikta BiH u skladu sa članom 11. Statuta Brčko distrikta BiH uz kontinuirano praćenje i uvid na prijavljenoj adresi mjesta prebivališta podnosioca zahtjeva), zatim odredbu člana 17. istog zakona, kao i odredbe člana 9. stav 3. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine. Polazeći od citiranih zakonskih odredbi i prema stanju spisa predmeta, Apelacioni sud je smatrao pogrešnim zaključak prvostepenog suda da su prvostepeni organ uprave i tužena upravni postupak trebali voditi primjenom odredbi koje se odnose na poseban ispitni postupak (odredbe člana 127. i člana 128. ZUP-a), već se upravni postupak mogao voditi i upravna stvar riješiti po skraćenom postupku (član 126. ZUP-a). Stoga, kako je dalje navedeno, nije od značaja da li se dopis prvostepenog organa uprave od 10. januara 2018. godine treba tretirati kao poziv apelantici za usmenu raspravu. Nadalje je istaknuto da u situaciji kada se u spisu upravnog predmeta nalaze dokazi da su sve troje apelanticine djece na redovnom školovanju u Osnovnoj školi Jozef u Mettingenu i da stanuju na utvrđenoj adresi u SR Njemačkoj, te kako je općepoznata činjenica da obrazovni proces u osnovnim školama svakako traje duže od tri mjeseca, onda je apelantica prema odredbi člana 9. stav 3. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH bila dužna odjaviti prebivalište svoje maloljetne djece sa adrese u Ulici Isidore Poljak broj 7 u Brčko distriktu BiH. Prema tome, kako je apelantica u zahtjevu i dopuni zahtjeva za priznavanje prava na dodatak za djecu navela činjenice i podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, prvostepeni organ uprave je mogao apelanticin zahtjev riješiti po skraćenom postupku, kako to propisuje odredba člana 126. stav 1. tačka 1. ZUP-a. Apelacioni sud je zaključio da se konkretna upravna stvar prema odredbi člana 126. ZUP-a mogla riješiti u skraćenom postupku, a ne u posebnom ispitnom postupku, kako je zaključio prvostepeni sud, te imajući u vidu da je tužena u obrazloženju konačnog upravnog akta navela jasne, dovoljne i pravno valjane razloge zbog kojih nije uvažila apelanticine žalbene navode istaknute u žalbi protiv prvostepenog upravnog akta, a kako apelantica tokom upravnog postupka nije pružila dokaze da djeca imaju prebivalište na teritoriji Brčko distrikta BiH, odnosno da faktički tu prebivaju, što je i uvjet za priznavanje prava na dodatak za djecu, već je naprotiv sama pružila dokaze da ni ona, a ni djeca faktički nemaju prebivalište u Distriktu, nego u SR Njemačkoj, te kako organi uprave, donoseći prvostepeni i konačni upravni akt, nisu povrijedili i primijenili nijedan propis na štetu apelantice, Apelacioni sud je donio osporenu odluku. Pri tome se Apelacioni sud pozvao na odredbe člana 338. Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom člana 32. Zakona o upravnim sporovima.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, član I/7.c) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu. Istakla je da ona ima prebivalište u Brčko distriktu BiH, a da u SR Njemačkoj boravi zbog liječenja sebe i sina Tarika. Nadalje smatra da je prekršen ZUP jer joj nije omogućeno da učestvuje u ispitnom postupku s ciljem dokazivanja odlučnih činjenica, odnosno nije joj upućen poziv za usmenu raspravu. Također, apelantica smatra da je osporenom odlukom kojom nisu prihvaćeni razlozi Osnovnog suda povrijeđen član 13. Evropske konvencije, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek. II.Odgovori na apelaciju
15. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da taj sud nije počinio propuste na koje se apelacijom ukazuje, odnosno da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Apelaciona komisija je u odgovoru na apelaciju istakla da nisu osnovani navodi apelacije o povredi apelanticinih ustavnih prava te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Odjeljenje je u odgovoru navelo da pravo prema Zakonu o dječijoj zaštiti ostvaruju lica koja imaju prebivalište na području Brčko distrikta BiH u skladu sa članom 11. Statuta Brčko distrikta BiH uz kontinuirano praćenje i uvid na prijavljenoj adresi mjesta prebivališta podnosioca zahtjeva, a od strane radnika Odjeljenja. U vezi s tim, a poštujući instituciju revizije prema Zakonu o dječijoj zaštiti, član 24, taj organ u postupku rješavanja prava iz oblasti dječije zaštite može bilo kada izvršiti reviziju nad priznatim pravom korisnika ukoliko dođe do promjene okolnosti koje utječu na ostvareno pravo, te odlaskom u terensku posjetu i uvidom na licu mjesta izvršiti službeno dokazivanje stvarnog odsustva ili prisustva podnosioca zahtjeva na prava iz dječije zaštite, kao i korisnika nad priznatim pravom iz dječije zaštite, najviše dva puta u toku jednog mjeseca, kao i da terenska posjeta mora biti usklađena s izjavama najmanje dva mještanina. Istaknuto je da je apelantici već ranije ukinuto pravo na dječiji dodatak nakon što je Policija Brčko distrikta BiH, postupajući prema nalogu Odjeljenja, terenskom posjetom utvrdila da se apelantica prethodne tri godine nalazi u SR Njemačkoj i na to rješenje Odjeljenja od 29. marta 2017. godine nije bilo žalbe. U odnosu na konkretni postupak navedeno je da je apelantica navela činjenice i podnijela dokaze uz zahtjev i dopunu zahtjeva na osnovu kojih je utvrđeno stanje stvari, te nije bilo potrebe za posebnim saslušanjem apelantice kao stranke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
18. Zakon o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 48/11 – prečišćeni tekst, 21/18 i 23/19) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
Član 120.
(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, o čemu se stara službeno lice koje vodi postupak.
(2) Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku, ili u posebnom ispitnom postupku. Član 126. stav 1. tačka 1.
(1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:
1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica koje su organu poznate:
Član 127. stav 1.
(1) Poseban ispitni postupak se provodi kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.
Član 128. st. 1. i 3.
(1) Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službeno lice je obavezno to omogućiti (3) Službeno lice koje vodi postupak dužno je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službenog lica koje vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što se stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
Član 221.
(1) Apelaciona komisija će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.
(2) Apelaciona komisija će odbiti žalbu i kad utvrdi da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari.
(3) Kad Apelaciona komisija utvrdi da je prvostepeno rješenje zasnovano na zakonu, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti.
19. Zakon o dječijoj zaštiti Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 18/20 – prečišćen tekst, 29/20, 41/20 i 13/21) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Pravo po ovom zakonu ostvaruju lica koja imaju, najmanje dvije godine neprekidno do dana podnošenja zahtjeva prebivalište na području Brčko distrikta Bosne i Hercegovine(u daljem tekstu: Distrikt) u skladu s članom 11 Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine uz kontinuirano praćenje i uvid na prijavljenoj adresi mjesta prebivališta podnosioca zahtjeva, a od strane radnika Pododjeljenja za socijalnu zaštitu.
Stalno mjesto prebivališta dokazuje se uvjerenjem koje izdaje nadležni organ.
Član 17.
Dodatak za djecu pripada samo za djecu koja imaju prebivalište ili privremeni boravak na teritoriji Distrikta.
Član 31.
O pravima utvrđenim ovim zakonom u prvom stepenu rješava nadležni Centar za socijalni rad.
O žalbi protiv rješenja prvostepenog organa rješava Apelaciona komisija Brčko distrikta.
Drugostepeno rješenje Apelacione komisije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine je konačno u upravnom postupku i protiv njega se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom.
20. Zakon o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 32/01, 56/08 i 58/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3. stav 1. tačka 7.
U smislu ovog zakona:
7. Pod prebivalištem smatra se općina ili distrikt u kojem se državljanin nastani s namjerom da tamo stalno živi;
Član 9.
Državljanin koji se stalno nastani u inozemstvu, ili koji u inozemstvu boravi duže od tri mjeseca, kod nadležnog diplomatsko-konzularnog predstavništva BiH odjavljuje svoje prebivalište u BiH i prijavljuje mjesto boravka u inozemstvu.
Državljanin koji je dužan da odjavi prebivalište u skladu s prethodnim stavom, odjavljuje se posredstvom nadležnog diplomatsko-konzularnog predstavništva BiH u zemlji u kojoj se nastanio, a prebivalište odjavljuje nadležni organ, shodno članu 5. ovog zakona.
Državljanin je dužan odjaviti svoju maloljetnu djecu ako su se ona stalno nastanila u inozemstvu ili ako borave u inozemstvu duže od tri mjeseca.
Ako se državljaninu koji se stalno nastanio u inozemstvu, ili koji u inozemstvu boravi duže od tri mjeseca, rodi dijete u inozemstvu, ono se ne prijavljuje kao lice s prebivalištem BiH u vrijeme svog rođenja.
Državljanin koji u inozemstvu boravi duže od tri mjeseca, a koji se ne namjerava stalno nastaniti u zemlji u kojoj trenutno boravi i ako održava efektivnu vezu s BiH (npr. ako ima porodicu ili članove porodice u BiH, ili ako u BiH ima kuću, stan ili preduzeće u vlasništvu i sl.), nije dužan da odjavi prebivalište u BiH, ne oduzima mu se lična karta državljanina BiH, ali je dužan kod nadležnog diplomatsko-konzularnog predstavništva da prijavi mjesto boravka u inozemstvu, gdje ostvaruje sve konzularne i druge usluge.
Nadležno diplomatsko-konzularno predstavništvo za slučajeve iz ovog člana provodi postupak i podatke o prijavi boravka dostavlja u evidenciju boravka koju vodi Agencija.
Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na izbjeglice iz BiH.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 U 116135 19 Už od 4. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 1. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica pobija osporenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, član I/7.c) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud zapaža da se predmetni upravni i postupak upravnog spora odnosio na utvrđivanje apelanticinih prava na dječiji dodatak za njeno troje djece, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je osporenom odlukom Apelacionog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, u kojem su odlučivali organi uprave i redovni sudovi i u kojem je u konačnici usvojena žalba tužene Apelacione komisije i odbijen apelanticin zahtjev za priznavanje prava na dodatak za djecu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom provedenog postupka koristila pravne lijekove (žalbu protiv rješenja Odjeljenja i tužbu za pokretanje upravnog spora) u kojima je već isticala prigovore koje je istakla i u navodima apelacije. Dalje, Ustavni sud ističe da su se organi uprave i Apelacioni sud u osporenim odlukama izjasnili o istaknutim prigovorima i u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje zaključke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u konačnici osporenom odlukom dao detaljne i jasne razloge zašto je preinačio odluku Osnovnog suda i odbio apelanticinu tužbu kojom je pokrenula upravni spor protiv rješenja Apelacione komisije. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud dao razloge zašto je smatrao da su se organi uprave pravilno pozvali na citirane odredbe člana 126. stav 1. tačka 1. ZUP-a, člana 2. stav 1. Zakona o dječijoj zaštiti, kao i odredbe člana 9. stav 3. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine, a u datim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode da joj nije omogućeno da učestvuje u ispitnom postupku s ciljem dokazivanja odlučnih činjenica, odnosno nije joj upućen poziv za usmenu raspravu Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, suprotno zaključcima Osnovnog suda, dao dovoljno i jasno obrazloženje zašto je smatrao da se konkretna upravna stvar prema odredbi člana 126. ZUP-a mogla riješiti u skraćenom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantici upućen poziv od 10. januara 2018. godine da lično u prostorijama Odjeljenja dopuni zahtjev za ostvarivanje prava na dodatak za djecu.
33. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ZUP-a, Zakona o dječijoj zaštiti i Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine, na kojima su organi uprave i Apelacioni sud zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, koja, nasuprot apelanticinom mišljenju, zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju Apelacionog suda i organa uprave u predmetnom postupku.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
35. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da apelantica (iako to u apelaciji nije eksplicitno navela) ukazuje na povredu ovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom budući da je izjavila žalbu protiv prvostepenog rješenja, koju je razmotrila Apelaciona komisija, a zatim da je tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Apelacione komisije. Činjenica da je u predmetnom postupku usvojena žalba tužene strane koja se žalila Apelacionom sudu, odnosno da korištenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom je apelantica zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti se na bilo koji način pokreću pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
Ostali navodi
36. U odnosu na navode apelacije o povredi člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i člana I/7.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija ne pokreće pitanja kršenja prava prema navedenim članovima Ustava BiH, odnosno Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Apelacioni sud za svoju odluku dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na štetu apelantice.
38. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantica imala mogućnost i kada je koristila zakonom propisane pravne lijekove kao i suprotna strana, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić