Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2371/20 (E. R.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kazna
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2371/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2371/20, rješavajući apelaciju Eljuba Ribića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Eljuba Ribića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 353024 20 Kž 9 od 5. marta 2020. godine u dijelu odluke o kazni.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Eljuba Ribića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 353024 20 Kž 9 od 5. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 353024 19 K od 3. decembra 2019. godine u odnosu na ostale prigovore u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Eljub Ribić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 353024 20 Kž 9 od 5. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 353024 19 K od 3. decembra 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 5. oktobra 2021. godine apelant je 11. oktobra 2021. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 13. jula 2021. godine je zatraženo od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili tražene odgovore u periodu od 21. do 23. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 353024 19 K od 3. decembra 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način opisan u dvije tačke izreke presude počinio krivično djelo – iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 211. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa krivičnim djelom upoznavanje djeteta sa pornografijom iz člana 212. stav 1. KZFBiH i u stjecaju sa krivičnim djelom bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom - spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH. Općinski sud je, na osnovu člana 54. stav 2. tačka b), apelantu utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za krivično djelo iz člana 211. stav 1. KZFBiH - kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, za krivično djelo iz člana 212. stav 1. KZFBiH - kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i za krivično djelo iz člana 208. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom iz člana 207. stav 1. KZFBiH - kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te je potom izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelant opisane radnje u izreci presude počinio prema djetetu – oštećenom starom 11 godina, nakon što je stupio sa njim u kontakt koristeći društvenu mrežu Instagram na kojoj je imao svoj profil pod imenom navedenim u presudi (u daljnjem tekstu: sporni profil) i koje radnje (tačka 2) je počinio u navedenom trgovačkom centru (u daljnjem tekstu: sporni objekt).
6. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo dokaze koje je proveo na prijedlog Kantonalnog tužilaštva, među kojim su iskaz oštećenog i njegove majke, iskaz i nalaz vještaka za mobilne telefonske uređaje i telekomunikacione tehnologije, fotodokumentacija koju čine 80 crno-bijelih fotografija koje su sačinjene u službenim prostorijama navedenog MUP-a, na način da su „skinute“ sa mobitela koji je vlasništvo majke oštećenog (na kojim se nalazi sadržaj poruka, odnosno komunikacije koja se putem društvene mreže Instagram vodila između oštećenog i lica koje ima sporni profil), videosnimka nadzorne kamere u spornom objektu, zapisnika o prepoznavanju osoba - predmeta od 23. februara 2019. godine i iskaz apelanta (str. 2. i 3. presude), kao i dokaze apelantove odbrane (dva dokaza o apelantovom zdravstvenom stanju).
7. U presudi je Općinski sud interpretirao iskaz oštećenog, koji je dao pred sudom u prisustvu majke i psihologa i odgovore oštećenog na pitanja tužioca i apelantovog branioca (str. 4. i 5). Oštećeni je, po ocjeni suda, uvjerljivo opisao način, vrijeme i okolnosti u kojima je apelant stupio s njim u kontakt, te druge radnje koje je apelant preduzeo. Sam događaj, onako kako ga je opisao oštećeni, Općinski sud je uzeo za osnovu činjenične podloge, koju je ocijenio i provjerio drugim dokazima. Općinski sud je naveo da je iskaz oštećenog, sa aspekta sadržaja, potvrđen iskazom svjedoka – majke oštećenog. U tom smislu u presudi je navedeno da je majka oštećenog opisala da je nakon saznanja u presudi opisanih zajedno sa oštećenim i svekrom otišla u policijsku stanicu i odnijela telefon oštećenog, te prijavila događaj. Dalje je navela da je dobrovoljno predala policiji telefon oštećenog i omogućila ovlaštenim službenim licima uvid u komunikaciju oštećenog i lica sa navedenog Instagram profila, te da su u policiji putem njenog telefona „ušli“ u te poruke, kao i da je osoba sa spornog profila, dok su bili u prostorijama policijske stanice, ponovo slala poruke njenom sinu zašto se ne javlja i da li se telefon može popraviti, te da je policija fotografirala te poruke uz njenu dozvolu. Zatim, navedeno je da je na upit tužiteljice potvrdila da predočena fotodokumentacija koja je sačinjena u MUP-u (80 fotografija) sadrži komunikaciju putem Instagrama do koje se došlo putem ovog mobitela. Iskaz majke oštećenog, kojim je svjedočila o ponašanju oštećenog nakon inkrimiranog događaja, Općinski sud je doveo u vezu sa nalazom navedenog Doma zdravlja na ime oštećenog od 25. aprila 2019. godine (sadržaj nalaza naveden u presudi), te zaključio da je ovaj događaj ostavio negativne posljedice na oštećenog i da je to za dječaka bilo bolno i uvredljivo iskustvo. Općinski sud je naveo da je iskaz majke oštećenog prihvatio kao objektivan, jasan i nedvosmislen o čemu je u presudi dato detaljno obrazloženje.
8. Da je do susreta oštećenog i apelanta došlo u opisanom spornom objektu, Općinski sud je utvrdio i na osnovu sadržaja videosnimaka nadzornih kamera spornog objekta, koji su u presudi detaljno pojašnjeni (strana 9) i iz kojih proizlazi da se radi o apelantu i oštećenom, a sve to u odnosu na izvršenje djela opisanog pod tačkom 2. izreke presude. Također, Općinski sud je pojasnio i da iz zapisnika o prepoznavanju osoba - predmeta i fotodokumentacije o prepoznavanja sačinjene u MUP-u 23. februara 2019. godine proizlazi da je oštećeni tog dana, nakon što je na zapisnik o prepoznavanju osoba prvobitno opisao osobu sa kojom se dopisivao putem Instagrama i sa kojom je bio u poslovnom objektu, istu osobu i prepoznao u osobi apelanta.
9. Općinski sud je pojasnio da nije prihvatio odbranu apelanta da optužba nije dokazala da se radi o djetetu uzrasta 11 godina, pa da slijedom toga u postupanjima apelanta, čak i da su se desila, nisu sadržana obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju ne teret potvrđenom optužnicom. Da je apelant znao da je ostvario komunikaciju putem svog Instagram-profila sa dječakom starosti 11 godina, kako je pojasnio Općinski sud, jasno se vidi iz sačinjene fotodokumentacije, odnosno fotografirane prepiske oštećenog i apelanta, gdje oštećeni govori apelantu da mu je 11 godina, kojom prilikom se apelant lažno predstavlja kao Denis, kojem je 16 godina. Osim toga, Općinski sud je istakao da je do susreta apelanta sa oštećenim došlo u spornom objektu, gdje se apelant ponovo mogao uvjeriti u starosnu dob oštećenog, te odustati od planirane radnje, što nije učinio, ali i da ne može zanemariti činjenicu da je apelant nastanjen u istom naselju kao i oštećeni, te da je mogao imati saznanja o uzrastu oštećenog odranije, ne samo kroz sadržaj njihove Instagram komunikacije. Općinski sud je istakao da je optužba dokazala subjektivnu stranu djela i umišljaj koji obuhvata svijest apelanta u pogledu uzrasta oštećenog, kao pasivnog subjekta, odnosno njegovu svijest da je oštećeni u kritičnom vremenu izvršenja djela imao 11 godina, što čini bitno obilježje bića krivičnog djela iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 211. stav 1. KZFBiH, krivičnog djela upoznavanje djeteta sa pornografijom iz člana 212. stav 1. KZFBiH, te krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH.
10. Općinski sud nije prihvatio prigovor odbrane da je u konkretnom predmetu izostalo vještačenje psihičkog stanja djeteta u pogledu mogućnosti svjedočenja, utvrđivanja psihičke traume zbog događaja, te uopće utvrđivanja da li je oštećeni sposoban reproducirati događaj, odnosno smisliti svoju verziju događaja, jer je ocijenio da psihološko vještačenje oštećenog nije neophodno, niti to zahtijevaju odredbe čl. 185-191. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, niti odredba člana 124. ZKPFBiH. Pri tome Općinski sud je naveo da ni apelantova odbrana u tom pravcu nije iznosila dokazne prijedloge, niti je izvođenje bilo kakvih prijedloga odbrane u tom pravcu uskraćeno. Osporavanje vjerodostojnosti iskaza oštećenog, po nalaženju Općinskog suda, jeste neosnovano, jer sud krivičnu odgovornost apelanta, osim što je temeljio na ubjedljivom i u svemu prihvatljivom iskazu oštećenog, temelji i na ostalim provedenim dokazima.
11. Općinski sud je utvrdio da je apelant u cijelosti ostvario sva obilježja bića krivičnog djela - iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 211. stav 1. KZFBiH u stjcaju sa krivičnim djelom upoznavanjae djeteta sa pornografijom iz člana 212. stav 1. KZFBiH učinjeno u stjecaju sa krivičnim djelom bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH, o čemu je u presudi dato detaljno obrazloženje. Utvrđene činjenice, kada je riječ o realnom djelovanju apelanta, nisu dovedene u sumnju nijednim dokazom odbrane, jer odbrana, osim materijalnih dokaza: opisani ljekarski izvještaj od 28. decembra 2018. godine na njemačkom jeziku, sa prevodom na bosanski jezik stalnog sudskog tumača za njemački jezik i nalaza Centra za mentalno zdravlje navedenog Doma zdravlja na apelantovo ime od 4. juna 2019. godine, zajedno sa kontrolnim nalazom od 12. juna 2019. godine, nije izvodila druge dokaze na glavnom pretresu. Na osnovu dokaza odbrane Općinski sud je utvrdio da je apelant zdrava i potpuno uračunljiva osoba, jer iz dostavljenih dokaza proizlazi da se podvrgnuo psihoterapeutskom liječenju, ali da se ovim ne dokazuje njegova eventualna nesposobnost za shvatanje posljedica djela koje vrši.
12. Općinski sud je naveo da je pri odlučivanju o vrsti i visini sankcije imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti predviđene članom 49. KZFBiH, koje utječu da kazna bude manja ili veća. Tako je ocijenio stepen krivične odgovornosti apelanta, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, njegove lične i porodične prilike, kao i sve druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinitelja. Od olakšavajućih okolnosti Općinski sud je ocijenio imovno stanje apelanta s obzirom na to da je nezaposlen i bez ikakvih primanja, da se podvrgao psihoterapeutskom liječenju, dakle, pokazao spremnost za liječenjem a time i spremnost da se suoči sa svojim problemima, zatim, cijenio je izraženo kajanje zbog učinjenog djela, te izvinjenje majci oštećenog tokom postupka. Međutim, i pored činjenice što apelant, prema sadržaju izvoda iz kaznene evidencije, nije osuđivan, Općinski sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije nije mogao zanemariti činjenicu da je apelant u Njemačkoj pravosnažno osuđen na zatvorsku kaznu u ukupnom trajanju od dvije godine i šest mjeseci za krivična djela seksualnog uznemiravanja djece i maloljetnika, i to za 10 krivičnopravnih radnji u periodu 2016. i 2017. godine po pravomoćnoj odluci Okružnog suda u Berlinu. Osim toga, Općinski sud nije mogao zanemariti ni informaciju NCB Interpol, koja je dostavljena Federalnoj upravi policije 7. februara 2019. godine, da je apelant lišen slobode u vremenskom periodu od 14. februara do 20. augusta 2018. godine u Berlinu zbog teške seksualne zloupotrebe djece, primanja ukradene robe, teškog razbojništva i krađe, pa je ove okolnosti uzeo u obzir pri ocjeni okolnosti koje se tiču ličnosti apelanta i njegovog ranijeg života. Kao otežavajuće okolnosti Općinski sud je ocijenio da je apelant krivična djela izvršio na naročito drzak i uporan način, da se radilo o planiranom i pripremljenom izvršenju krivičnog djela, pri čemu je iskazao posebnu upornost i odlučnost u izvršenju djela, koristeći fizičku i emocionalnu nezrelost djeteta od 11 godina naspram njega kao učinioca starosti 35 godina, kao i posljedice koje je djelo ostavilo na oštećenog. Slijedom toga, Općinski sud je apelantu za počinjena krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora u okviru propisane kazne za ta krivična djela uz primjenu člana 211. stav 1, člana 212. stav 1. i člana 208. stav 2. KZFBiH, te ga na osnovu člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvoru u trajanju od dvije godine i dva mjeseca u uvjerenju da će se njome postići svrha kažnjavanja predviđena članom 42. KZFBiH.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 K 353024 20 Kž 9 od 5. marta 2020. godine žalba apelantovog branitelja je odbijena kao neosnovana, dok je žalba tužitelja Kantonalnog tužilaštva uvažena i Presuda Općinskog suda broj 32 0 K 353024 19 K od 3. decembra 2019. godine preinačena u odluci o kazni. Tako se apelantu za krivična djela za koja je proglašen krivim pobijanom presudom, uz primjenu navedenih zakonskih odredaba i čl. 43, 49. i člana 54. stav 1. KZFBiH, utvrđuju kazne zatvora i to za krivično djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 211. stav 1. KZFBiH u trajanju od dvije godine, za krivično djelo upoznavanje djeteta sa pornografijom iz člana 212. stav 1. KZFBiH kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom - spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa je apelant, uz primjenu člana 54. stav (2) tačka b) KZFBiH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
14. Kantonalni sud je istakao da nije bio u mogućnosti da ispita osnovanost žalbenog navoda branitelja da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) zasnivanjem presude na nezakonitom dokazu (fotodokumentaciji od 18. februara 2019. godine), jer u žalbi nisu iznesene tvrdnje da povreda odredaba člana 234. stav (1) i 232. stav (2) ZKPFBiH predstavlja istovremeno povredu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno bitnu povredu ZKPFBiH u smislu člana 11. stav (2) ZKPFBiH, te slijedom toga ni razloge zbog kojih bi povreda tih odredaba imala kao posljedicu nemogućnost zasnivanja presude na dokazu pribavljenom uz povredu tih odredaba.
15. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud iznio sadržaj izvedenih dokaza na glavnom pretresu, nakon čega je izvršio analizu svih izvedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi i u razlozima presude određeno i potpuno iznio sve odlučne činjenice, iz kojih razloga je te činjenice uzeo kao dokazane ili nedokazane i na osnovu čega je utvrdio da li postoji apelantova krivična odgovornost. Prvostepeni sud je iskaz oštećenog dat na glavnom pretresu, u prisustvu majke i predstavnika Centra za socijalni rad, prihvatio i u obrazloženju pobijane presude, na str. 4. i 5, dao analizu tog iskaza i razloge zbog čega je prihvatio njegov iskaz. Prvostepeni sud je iskaz majke oštećenog ocijenio objektivnim i prihvatljivim i u obrazloženju pobijane presude dao razloge zbog čega prihvata iskaz ovog svjedoka (str. 5, 6. i 7. obrazloženja pobijane presude), te je iskaze navedenih svjedoka doveo u međusobnu vezu i u vezu sa provedenim materijalnim dokazima u kojima, i po ocjeni Kantonalnog suda, nema kontradiktornosti. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude odgovorio na sve prigovore odbrane date tokom postupka, uključujući i prigovore o zakonitosti dokaza - fotodokumentacije od 18. februara 2019. godine (strana 9. prvi pasus), pa se neosnovano žalbom branitelja ukazuje da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 296. stav 2. i člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.
16. Ispitujući prvostepenu presudu u okviru žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je ustanovio da se neosnovano žalbom branitelja pobija prvostepena presuda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud na glavnom pretresu izveo sve predložene dokaze, koje je savjesno ocijenio u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, te je i Kantonalni sud ponovno naveo sadržaj provedenih dokaza i izvršio njihovu analizu. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i navode žalbe branitelja da prilikom vještačenja mobilnih telefona u telefonima apelanta i oštećenog nije nađen pornografski sadržaj, niti na dostavljenoj fotodokumentaciji, ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda s obzirom na stručno pojašnjenje vještaka za mobilne telefone zbog čega nije mogao izvršiti povrat obrisanih podataka.
17. Kantonalni sud je ocijenio da se neosnovano žalbom branitelja ukazuje i na povrede krivičnog zakona zato što činjenični opisi iz optužnice ne sadrže obilježja krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim pobijanom presudom, da je prvostepeni sud morao u skladu sa odredbom člana 3. stav 2. ZKPFBiH predmet riješiti na način koji je povoljniji za apelanta. O svemu navedenom što se žalbom problematizira prvostepeni sud je u presudi dao detaljno pojašnjenje (strana 7. i prvi pasus strane 8. presude).
18. Konačno, ispitujući pobijanu presudu u odluci o krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je zaključio da se osnovano žalbom kantonalnog tužitelja ukazuje da su apelantu za učinjena krivična djela utvrđene blage kazne i da mu je izrečena blaga jedinstvena kazna zatvora. Kantonalni sud je ponovio obrazloženje razloga koje je Općinski sud naveo prilikom donošenja odluke o krivičnopravnoj sankciji (posljednji pasus strane 8).
19. Međutim, kako je dalje naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je prilikom odlučivanja o visini kazne koju će izreći apelantu propustio da sa više pažnje ocijeni okolnosti učinjenih krivičnih djela, pri čemu je apelant pokazao upornost da stekne povjerenje oštećenog, što mu je i uspjelo, i da je prema njemu preduzeo tri krivičnopravne radnje, da je i sam otac osmero djece, te da nije u dovoljnoj mjeri ocijenio posljedice učinjenja krivičnog djela za dijete starosti 11 godina, što je sve bio dužan ocijeniti. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je žalbu kantonalnog tužitelja uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni apelantu, te na osnovu čl. 43, 49. i 54. stav 1. KZFBiH za učinjena krivična djela utvrdio kazne zatvora: za krivično djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 211.. stav 1 KZFBiH u trajanju od dvije godine, za krivično djelo upoznavanje djeteta sa pornografijom iz člana 212. stav 1. KZFBiH kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom -spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa je apelanta primjenom odredaba člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci u koju mu je primjenom odredaba člana 57. KZFBiH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, nalazeći da će se samo ovom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 49. KZFBiH.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi, prije svega, u činjenici što je Kantonalni sud prilikom odmjeravanja kazne zatvora proizvoljno primijenio materijalno pravo i to član 54. stav 2. tačka b) KZFBiH, jer je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora koja je dostigla zbir utvrđenih kazni. Također, apelant smatra da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni. Apelant naročito ističe da se, prilikom odmjeravanja kazne, Kantonalni sud pozvao na osuđujuću presudu iz Njemačke iako je prvostepeni sud naveo da je apelant neosuđivan, što proizlazi iz kaznene evidencije, te da osuđivanost, odnosno neosuđivanost uopće nije ocijenio ni kao olakšavajuću, a ni kao otežavajuću okolnost. Apelant smatra da je sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo prilikom utvrđivanja da se radi o krivičnim djelima u stjecaju, a ne o produženom krivičnom djelu, kako to propisuje odredba člana 55. KZFBiH, što je drugostepeni sud morao ispitati u smislu ovlašćenja iz člana 321. ZKPFBiH. Apelant dalje navodi da je redovnim sudovima tokom postupka ukazivao (što je apsolutno zanemareno) da činjenični opis optužnice ne sadrži činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnih djela za koja je proglašen krivim na način kako je to propisano odredbama KZFBiH, te da je, posljedično tome, sud trebalo da zaključi da djela za koja je optužen nisu zakonom propisana kao krivična djela, što je osnov za oslobađanje od optužbe po članu 299. tačka
a) ZKPFBiH, uz primjenu instituta ,in dubio pro reo. Apelant, također, ističe da mu se „ne stavlja subjektivni odnos ni prema jednoj radnji izvršenja, odnosno niti jednom obilježju krivičnog djela“. Nasuprot zaključku redovnih sudova, prema apelantovom stavu, proizvoljnost prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i odlučivanja proizlazi iz provedenog vještačenja vještaka za mobilne telefonske uređaje i telekomunikacione tehnologije, zatim, iz iskaza oštećenog (koji u jednom dijelu u apelaciji citira), te iz zanemarivanja obaveze suda da dā ocjenu kontradiktornosti iskaza i fotodokumentacije od 18. februara 2019. godine (80 fotografija), koju je prihvatio kao dokaz i na kojem je građena osuđujuća presuda. Također, proizvoljno je utvrđeno da je apelant oštećenom dao novac, jer taj novac niko nije vidio. Apelant smatra da se osporene odluke redovnih sudova temelje i na nezakonitim dokazima - fotodokumentaciji od 18. februara 2019. godine, o čemu se Općinski sud nije izjasnio na glavnom pretresu i u presudi, nego je “obrazložio da ne prihvata prigovor jer odbrana nije navela u čemu se sastoji nezakonitost ovog dokaza - fotodokumentacije“. Ovo je bio i predmet žalbenih navoda odbrane, ali bez uspjeha „(dokaz ne sadrži broj protokola, za koji krivični predmet se odnosi, koju procesnu radnju potvrđuje, službenik Policijske uprave koji je sačinio nije naveo čin, broj značke itd., dok na zadnjoj stranici osim broja knjige uviđaja nije unesen niti jedan podatak, u spisu ne postoji naredba za pretres, niti bilo koji drugi dokument koji bi ozakonio preduzetu radnju prilikom fotografiranja telefona i njegovog sadržaja, tokom glavnog pretresa nije se mogla provjeriti istinitost sadržaja fotodokumentacije 'jer telefon nije oduzet')“. II.Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je odgovorio da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu ocijenio sve okolnosti u smislu odredbe člana 49. KZFBiH, tako da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da se radilo o proizvoljnom odmjeravanju kazne apelantu.
22. Općinski sud je naveo da je taj sud u krivičnom postupku protiv apelanta krivični postupak u potpunosti proveo u skladu sa odredbama ZKPFBiH uz poštivanje apelantovih prava koja su zajamčena odredbama Evropske konvencije. Općinski sud je pravilno utvrdio i činjenično stanje, izvršio analizu svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, dao ocjenu kontradiktornosti iskaza oštećenog i fotodokumentacije od 18. februara 2019. godine (80 fotografija) na str. 8. i 9. presude i iznio razloge za sve odlučne činjenice iz kojih razloga je te činjenice uzeo kao dokazane ili nedokazane i na osnovu čega je utvrdio krivičnu odgovornost apelanta. Općinski sud je naveo da ostaje kod izraženih pravnih stavova u svojoj odluci, dok se o povredama drugostepenog suda ne može izjasniti.
23. Kantonalno tužilaštvo je navelo da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili niti jednu zakonsku odredbu, niti proizvoljno utvrdili činjenično stanje, što bi eventualno moglo dovesti do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 43. st.(1) i (2) Kazna zatvora (1) Kazna zatvora ne može biti kraća od 30 dana ni duža od 20 godina.
(2) Kazna zatvora izriče se na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane.
Član 49. st.(1) i (2) Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
Član 54 .stav (1) i stav (2) tačka b) Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći dvadeset godina;
Član 207. stav (1) Spolni odnošaj s djetetom (1) Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Član 208. stav (2) Bludne radnje (2) Ko u slučaju iz člana 207. (Spolni odnošaj s djetetom) ovog zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, ili ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Član 211. stav (1) Iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije (1) Ko dijete ili maloljetnika snimi radi izradbe fotografija, audiovizuelnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje ili raspačava ili prikazuje takav materijal, ili te osobe navede na učestvovanje u pornografskoj predstavi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
Član 212. stav (1) Upoznavanje djeteta s pornografijom (1) Ko djetetu proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini pristupačnim spise, slike, audiovizuelne i druge predmete pornografskog sadržaja ili mu prikaže pornografsku predstavu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima [...] koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 315. stav (1) Odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju presude (1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uslovnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali sud nije pravilno odmjerio kaznu, s obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uslovnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uslovi.
Član 329. stav (1) Preinačavanje prvostepene presude (1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu ili po službenoj dužnosti, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 312. stava 1. tač. f), g) i j) ovog zakona. [...].
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 K 353024 20 Kž 9 od 5. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 14. maja 2020. godine a apelacija je podnesena 13. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
33. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na navode vezane za odluku o kazni
34. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud prilikom odmjeravanja kazne zatvora proizvoljno primijenio materijalno pravo i to odredbe člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH, jer je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora koja je dostigla zbir utvrđenih kazni. Također, apelant smatra da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni. Apelant naročito ističe da se prilikom odmjeravanja kazne Kantonalni sud pozvao na osuđujuću presudu iz Njemačke iako je prvostepeni sud naveo da je apelant neosuđivan, što proizlazi iz kaznene evidencije, te da osuđivanost, odnosno neosuđivanost uopće nije ocijenio ni kao olakšavajuću, a ni kao otežavajuću okolnost.
35. U vezi sa ovim dijelom apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da „nije zadatak ovog suda odlučivati o visini izrečene krivične sankcije, ali da Ustavni sud može u skladu sa svojim ovlaštenjima razmatrati je li prilikom odlučivanja o sankciji došlo do proizvoljne primjene pravila koja se odnose na odmjeravanje kazne“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3967/15 od 6. decembra 2017. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Općinski sud je, nakon što je utvrdio da je apelant počinio krivična djela opisana u izreci prvostepene presude, u smislu člana 54. stav (1) KZFBiH, za svako od njih utvrdio pojedinačne kazne zatvora (jedna godina i šest mjeseci, tri mjeseca, jedna godina), čiji je zbir iznosio dvije godine i devet mjeseci, te je potom, u skladu sa odredbama člana 54. stav (2) tačka b) KZFBiH, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. Dakle, jedinstvena kazna zatvora koju je Općinski sud izrekao apelantu je bila veća od svake pojedinačno utvrđene kazne, ali nije dostigla zbir utvrđenih kazni.
37. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i Kantonalnog tužilaštva, zaključio da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene, ali da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda i to u dijelu koji se odnosio na visinu izrečene kazne apelantu, te je slijedom toga, u skladu sa odredbama člana 329. stav (1) ZKPFBiH, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kazni. Kantonalni sud je apelantu, na osnovu čl. 43, 49. i 54. stav (1) KZFBiH, za učinjena krivična djela utvrdio kazne zatvora i to: za krivično djelo iz člana 211. stav 1. KZFBiH kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, za krivično djelo iz člana 212. stav 1. KZFBiH kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, za krivično djelo iz člana 208. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom iz člana 207. stav 1. KZFBiH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Dakle, Kantonalni sud je za svako od krivičnih djela koje je apelant počinio utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to u dužem trajanju od onih koje je utvrdio Općinski sud. Zbir navedenih zatvorskih kazni iznosi tri godine i 10 mjeseci. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda za odluku o povećanju pojedinačnih kazni zatvora ne ostavlja dojam proizvoljnosti (sve o okolnostima zbog kojih su povećane pojedinačne kazne je detaljno navedeno u obrazloženju presude), zato što je Kantonalni sud u tom dijelu korektno i na način koji se ne može smatrati proizvoljnim primijenio odredbe člana 49. st. (1) i (2) KZFBiH kojim su propisana pravila za odmjeravanje kazne.
38. Međutim, Kantonalni sud je potom, uz pozivanje na odredbe člana 54. stav (2) tačka b) KZFBiH, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci. Dakle, jedinstvena kazna zatvora koju je Kantonalni sud izrekao apelantu je veća od svake pojedinačno utvrđene kazne, ali je dosegla zbir utvrđenih pojedinačnih kazni, što, prema odredbama KZFBiH, nije smjelo da se desi. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 54. stav (2) tačka b) KZFBiH glase: „Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima: b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni, niti prijeći dvadeset godina propisa“. Iz osporene presude Kantonalnog suda proilazi da je pri odmjeravanju jedinstvene kazne zatvora apelantu taj sud izrekao kaznu koja je veća od svake od pojedinačno utvrđene kazne zatvora (dvije godine, četiri mjeseca, jedna godina i šest mjeseci), ali je ta kazna dostigla zbir pojedinačno utvrđenih kazni, što je suprotno odredbama člana 54. stav (2) tačka b) KZFBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da su utvrđene pojedinačne kazne zatvora, kao i jedinstvena kazna zatvora u presudi navedene i slovima i brojevima, te stoga ne postoji mogućnost da je u konkretnom slučaju došlo do eventualnog lapsus calami.
39. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo pri izricanju jedinstvene kazne zatvora apelantu na koji način je u tom dijelu povrijedio apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite ustavnih prava apelanta, ukinuti osporenu odluku u dijelu odluke o kazni, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Navodi o zakonitosti i ocjeni dokaza
41. Apelantovi daljnji navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova,, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
43. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnih krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnih krivičnih djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može da bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke, koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
44. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
45. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. U tom pravcu je u obrazloženju presude navedeno da je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđeno da su za apelanta sporni dokazi pribavljeni na zakonit način, što je bliže opisano u činjeničnom dijelu ove odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, koji se tiču primarno zakonitosti dokaza. Zatim, zapaža da je Općinski sud sve dokaze, uključujući, između ostalih, i iskaze oštećenog i njegove majke, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak tog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice nije zasnovano samo na opisanoj fotodokumentaciji (80 fotografija) nego na iskazima oštećenog i njegove majke, te na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza, tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Općinski sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da Općinski sud a potom ni Kantonalni sud ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
46. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno da ih dodatno elaborira, jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sud, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv njega.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud prilikom utvrđivanja jedinstvene kazne zatvora proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava (član 54. stav 2. tačka
b) KZFBiH).
49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima, te da su redovni sudovi propustili ocijeniti provedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić