Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1157/20 (S. G., Ž. M., D. P., B. P., F. V., S. Z., Ž. Č., A. K. i M. S.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1157/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1157/20, rješavajući apelaciju Stanka Galića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Stanka Galića, Žarka Muse, Drine Palavra, Branka Perke, Frane Vidovića, Stanka Zeljke, Žarka Čerkeza, Ante Kraljevića i Marka Sliškovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 037320 17 Rev od 16. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 037320 16 Gž od 21. rujna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 037320 15 P od 11. veljače 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stanko Galić, Žarko Musa, Drina Palavra, Branko Perko, Frano Vidović, Stanko Zeljko, Žarko Čerkez, Ante Kraljević i Marko Slišković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac“ iz Mostara, podnijeli su 25. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 037320 17 Rev od 16. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 037320 16 Gž od 21. rujna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 037320 15 P od 11. veljače 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tuženih Općine Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: prvotužena), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, i Zapadnohercegovačkog kantona (Vlada Zapadnohercegovačkog kantona – Ministarstvo gospodarstva, u daljnjem tekstu: drugotuženi), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, zatraženo je 12. svibnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. svibnja 2021. godine, Kantonalni sud i drugotuženi 18. svibnja 2021. godine, Općinski sud 21. svibnja 2021. godine, te prvotužena 1. lipnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. DP „Sloga“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: predmetno poduzeće) i prvotužena su 7. ožujka 1998. godine zaključili ugovor (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) temeljem kojeg je to poduzeće prvotuženoj ustupilo svoje poslovne zgrade i objekte izgrađene na određenim nekretninama (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) na trajno korištenje i raspolaganje, dok se prvotužena obvezala da na ime naknade uplati mirovinsko i invalidsko osiguranje za sve uposlenike tog poduzeća zaključno sa 28. veljačom 1998. godine.

6. Odlukom Vlade drugotuženog broj 01-456/00-36/6 od 28. listopada 2000. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) predmetno poduzeće je uvršteno na listu poduzeća u kojima će Vlada i resorno ministarstvo drugotuženog obavljati ovlasti i obveze po osnovi državnog (kantonalnog) kapitala do njihove potpune privatizacije.

7. Presudom Općinskog suda broj P.423/00 od 18. prosinca 2002. godine utvrđeno je da je predmetni ugovor apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo. Također, utvrđeno je da tužiteljima nije prestao radni odnos kod predmetnog poduzeća, te da je to poduzeće obvezno tužiteljima regulirati radnopravni status, uz obvezu da im isplati osobna primanja, te izvrši uplatu doprinosa za MIO, počev od 5. ožujka 1998. godine pa ubuduće (a prvotužena nije nikada izvršila obvezu zakonske restitucije-povrat primljenog, već je nekretnine ustupljene ništavim ugovorom zadržala za sebe i raspolagala njima).

8. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 002956 11 P 2 od 19. veljače 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetna presuda), a koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 002956 14 Gž 2 od 22. svibnja 2014. godine, pored ostalog, usvojen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja, a među njima i apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da im je kao radnicima predmetnog poduzeća radni odnos u tom poduzeću prestao po sili zakona sa 5. svibnje 2000. godine. Također, utvrđeno je da se slijedom toga tuženo predmetno poduzeće obvezuje tužiteljima, a među njima i apelantima, isplatiti plaće za vrijeme čekanja zaposlenja, počev od 7. ožujka 1998. godine do 5. svibnja 2000. godine u pojedinačno utvrđenim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dospijeća 1. lipnja 2000. godine pa do konačne isplate, zatim, otpremnine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća 6. svibnja 2000. godine pa do konačne isplate, te se obvezuje u korist Zavoda MIO uplatiti pojedinačno utvrđene iznose na ime doprinosa za navedeni vremenski period.

9. Na temelju predmetne presude tužitelji, a među njima i apelanti, podnijeli su 17. srpnja 2014. godine prijedlog za izvršenje broj 64 0 P 002956 14 Gž 2 protiv izvršenika, i to predmetnog poduzeća, drugotuženog i prvotužene, kojim su predložili izvršenje na određenim nekretninama, bliže preciziranim u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: nekretnina 1 i nekretnina 2), te namirenjem iz iznosa dobivenog prodajom i na novčanim sredstvima drugotuženog i prvotužene.

10. Iz obavijesti Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 30. prosinca 2014. godine slijedi da je taj ured obavijestio punomoćnicu apelanata da se nekretnina 1 vodi kao državno vlasništvo sa pravom raspolaganja prvotužene, a to pravo je ustanovljeno temeljem rješenja o dodjeli Općinskog vijeća prvotužene od 11. veljače 1998. godine, te da se i nekretnina 2 vodi kao državno vlasništvo sa pravom raspolaganja u korist prvotužene, a navedeno pravo je ustanovljeno rješenjem o dodjeli Općinskog vijeća prvotužene od 11. prosinca 1998. godine.

11. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 P 002956 14 I od 4. veljače 2015. godine, a koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 002956 15 Gži od 15. travnja 2015. godine, prijedlog za izvršenje je odbačen, jer je sud vršeći uvid u dopis zemljišnoknjižnog ureda utvrdio da predmetno poduzeće nije vlasnik nekretnina predloženih u prijedlogu za izvršenje, već da su te nekretnine državno vlasništvo.

Predmetni parnični postupak

12. Apelanti su 12. svibnja 2015. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv prvotužene i drugotuženog radi utvrđenja i činidbe.

13. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 037320 15 P od 11. veljače 2016. godine odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je prvotužena nevršenjem restitucije ništavnog ugovora prema pravomoćnoj Presudi Općinskog suda broj P.423/00 od 18. prosinca 2002. godine onemogućila apelante da ostvare svoja prava iz radnog odnosa na teret poslodavca, tj. predmetnog poduzeća, utvrđena predmetnom presudom (stavak I presude). Također, tražili su da se utvrdi da je drugotuženi na temelju Odluke preuzeo sva prava i obveze predmetnog poduzeća po osnovu državnog kapitala do potpune privatizacije, a time i obveze prema uposlenicima-apelantima, utvrđene predmetnom presudom (stavak II presude). Isto tako, navedeno je da su dužni prvotužena (na ime štete) i drugotuženi (na ime prijelaza obveza) isplatiti apelantima potraživanja utvrđena predmetnom presudom (stavak III presude). Najzad, tom presudom obvezani su apelanti tuženima naknaditi troškove postupka u određenim novčanim iznosima (stavak IV presude).

14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni tijekom postupka (uvid u određenu materijalnu dokumentaciju). Općinski sud je naveo da je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je među parničnim strankama sporno da li su prvotužena i drugotuženi, zbog nastupanja navedenih činjenica, u obvezi apelantima isplatiti sva potraživanja utvrđena predmetnom presudom. Sukladno tome, ukazano je da tužbeni zahtjev apelanata u predmetnom sporu u odnosu na drugotuženog nije utemeljen. Naime, istaknuto je da činjenica da je Odlukom predmetno poduzeće uvršteno na listu poduzeća u kojima će Vlada i resorno ministarstvo drugotuženog obavljati ovlasti i obveze po osnovu državnog kapitala sama po sebi ne znači, niti po ocjeni Općinskog suda može značiti da je time drugotuženi preuzeo bilo kakvu odgovornost za obveze predmetnog poduzeća prema trećim osobama. Isto tako, istaknuto je da Odlukom Vlada drugotuženog, na temelju relevantnih materijalnopravnih propisa, samo zasniva svoja prava ali i obveze na upravljanju državnom imovinom, odnosno kapitalom u državnim poduzećima, tako da sami čin uvrštavanja na listu određenog državnog poduzeća u kojem će Vlada i resorno ministarstvo obavljati ovlasti i obveze po osnovu državnog kapitala nikako ne znači niti može predstavljati obvezno-pravni odnos između drugotuženog i apelanata koji imaju utvrđena potraživanja prema predmetnom poduzeću. Također, ukazano je da je o tome gotovo identičan stav zauzeo i Vrhovni sud u obrazloženju svoje Presude broj 64 0 P 003755 13 Rev od 13. ožujka 2014. godine.

15. Nadalje, Općinski sud je istakao da su apelanti naplatu svojih potraživanja utvrđenih predmetnom presudom u izvršnom postupku koji se vodio na temelju te presude pred tim sudom zatražili provođenjem izvršnog postupka na nekretnini 1 i nekretnini 2, a ne na predmetnim nekretninama koje su bile predmet predmetnog ugovora čija apsolutna ništavost je utvrđena Presudom Općinskog suda broj P.423/00 od 18. prosinca 2002. godine. Isto tako, ukazano je da apelanti u predmetnom sporu ničim nisu ni pokušali dokazati identifikaciju (istovjetnost) nekretnina na kojima su u izvršnom postupku koji se vodio pred tim sudom zatražili namirenje svojih potraživanja u odnosu na predmetne nekretnine. Također, navedeno je da je prvotužena nekretninu 1 i nekretninu 2 stekla na temelju navedenih rješenja Općinskog vijeća prvotužene, a ne na temelju pravnog posla koji je prvotužena sklopila sa predmetnim poduzećem. Nadalje, navedeno je da apelanti u predmetnom sporu ničim nisu dokazali da su te nekretnine po bilo kom osnovu prethodno izuzete iz vlasništva ili prava raspolaganja od predmetnog poduzeća i rješenjima Općinskog vijeća prvotužene dodijeljene prvotuženoj, a pogotovo da ničim nisu dokazali identifikaciju (istovjetnost) tih nekretnina sa predmetnim nekretninama koje su bile predmetom predmetnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je tužbeni zahtjev apelanata i u odnosu na prvotuženu u cijelosti neutemeljen.

16. Budući da apelanti u predmetnom sporu nakon provedenog dokaznog postupka nisu dokazali utemeljenost tužbenog zahtjeva, niti odgovornost tuženih za štetu zbog neisplaćenih potraživanja utvrđenih predmetnom presudom, Općinski sud je naveo da je valjalo odlučiti kao u izreci presude. Najzad, istaknuto je da se odluka o troškovima postupka temelji na relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da su prvotuženoj i drugotuženom priznati troškovi sastava odgovora na tužbu, te pristupa na ročišta u određenim iznosima, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 037320 16 Gž od 21. rujna 2017. godine žalba apelanata je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.

18. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice u predmetnoj pravnoj stvari na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio pravilnu i zakonitu odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Također, navedeno je da je prvostupanjski sud za svoju odluku naveo jasne, potpune i razumljive razloge, koji kao takvi proizlaze iz navedenih dokaza ocijenjenih na način kako to propisuje odredba članka 8. ZPP. Isto tako, istaknuto je da je za svoj stav prvostupanjski sud dao jasno i detaljno obrazloženje koje je prihvatio i Kantonalni sud, a koje nije dovedeno u pitanje žalbom apelanata. Nadalje, ukazano je da je, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, prvostupanjski sud zauzeo pravilan stav da na strani tuženih ne postoji pasivna legitimacija i da je zbog toga, u odnosu na njih, tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 037320 17 Rev od 16. siječnja 2020. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 P 037320 16 Gž od 21. rujna 2017. godine. Također, odbijen je i zahtjev apelanata za naknadu troškova revizijskog postupka.

20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da ne stoji prigovor povrede odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostupanjskim sudom, kroz navode revizije da drugostupanjski sud nije otklonio ukazane povrede koje je počinio prvostupanjski sud, te da pobijana presuda ne sadrži nikakvo obrazloženje i nije jasno na temelju kojih dokaza je drugostupanjski sud izveo zaključak da je prvostupanjska presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Naime, ukazano je da je drugostupanjski sud ocijenio prigovore žalbe koji se odnose na povredu članka 191. stavak 4. ZPP i razloge o neutemeljenosti ovih navoda obrazložio u presudi, što je prihvatio i Vrhovni sud. Također, navedeno je da je osnovano drugostupanjski sud u razlozima svoje odluke zaključio da je prvostupanjski sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, a za taj zaključak drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke, iako šture, dao pravilne razloge koje je u svemu prihvatio i Vrhovni sud. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da slobodnoj ocjeni izvedenih dokaza od suda revident ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza, ukoliko ta ocjena u sebi uključuje prigovore činjenične prirode. Kako se u skladu sa odredbom članla 240. stavak 2. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukazano je da su u ovom revizijskom postupku irelevantni svi činjenični prigovori apelanata u kojima oni iznose svoje činjenično viđenje spornog materijalnopravnog odnosa. Najzad, navedeno je da je bez pravnog uporišta i prigovor revizije da drugostupanjski sud nije postupio u skladu sa odredbama čl. 215. stavak 3. i 216. stavak 3. ZPP, jer ove odredbe predviđaju samo zakonsku mogućnost, a ne i obvezu izjašnjenja prvostupanjskog suda na povrede odredaba parničnog postupka ukazane u žalbi. Budući da ni, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostupanjski sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka, to nije ostvaren revizijski razlog iz članka 240. stavak 1. točka 1. ZPP.

21. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da, i po shvaćanju tog suda, tuženi u predmetnoj pravnoj stvari nisu pasivno legitimirani, što su pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi, a zbog toga je i materijalno pravo u drugostupanjskoj presudi pravilno primijenjeno. Shodno tome, smatrajući da su apelanti izabrali pogrešan pravni put za ostvarenje svojih potraživanja utvrđenih predmetnom presudom, ukazano je da je Vrhovni sud, prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, potvrđene odlukom drugostupanjskog suda, kao iscrpne, jasne, potpune i odgovarajuće, pa kako je i materijalno pravo pravilno primijenjeno, primjenom odredbe članka 248. ZPP, reviziju apelanata odbio kao neutemeljenu. Na koncu, istaknuto je da je i odluka o troškovima postupka zasnovana na zakonu. Naime, ukazano je da je novelirani ZPP stupio na snagu 31. prosinca 2015. godine i da se primjenjuje na sve predmete u kojima je prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu tog zakona, neovisno kada su poduzete radnje za koje se traže troškovi. Zbog toga, tuženima u skladu sa odredbom članka 395. ZPP, pripadaju dosuđeni troškovi postupka koji su u svemu pravilno obračunati u skladu sa važećom Odvjetničkom tarifom.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

23. Apelanti su naveli da sudovi nisu donosili odluke u granicama zahtjeva stavljenih u postupku na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, a sve to razmatranjem činjenica koje su stranke predložile i iznijele u postupku. Također, apelanti tvrde da propuste i povrede postupka prvostupanjskog suda drugostupanjski sud ne tretira u korist tužbe, odnosno žalbe apelanata, odnosno uopće se ne trudi da ih preispita i obrazloži, a isto to čini i revizioni sud, dakle, predmet spora preispituju paušalno u svega nekoliko redaka i paušalnih rečenica. Isto tako, apelanti ukazuju da su takvim paušalnim i činjenično nepovezanim sudovanjem, takvom ocjenom bogate dokazne građe i nespornih činjenica prava apelanata na pravično suđenje svedena ispod svakog dopuštenog minimuma, a niti stranke u konačnici razumiju obrazloženja presuda redovnih sudova. Također, apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na izjavljivanje efektivnog pravnog lijeka, a uslijed očigledne povrede čl. 221. i 241. ZPP, jer ni prvostupanjska presuda po žalbi, a ni drugostupanjska presuda po reviziji nisu preispitane u onim dijelovima u kojima se pobijaju žalbom, odnosno revizijom u granicama razloga navedenih u žalbi, odnosno reviziji. Osim toga, apelanti navode da im je onemogućeno da sudjeluju u postupku korištenjem u punom kapacitetu prava koja im daje zakon koji propisuje postupak, a to je zbog razloga očiglednog kršenja i proizvoljnog tumačenja čl. 215. stavak 3. i 216. stavak 3. ZPP. U vezi s tim, a u svjetlu neravnopravnog tretmana stranaka, apelanti tvrde da se tuženima sude troškovi za period kada po zakonu oni nisu imali pravo na naknadu troškova. Naime, apelanti ukazuju da je „izmjenom Zakona o parničnom postupku (izmjena 98/15) donesena odredba u članku 395. koja predviđa nagradu stranci koju zastupa javno pravobraniteljstvo u iznosu koji bi pripao stranci koju zastupa odvjetnik. Od donošenja te izmjene parničnog postupka u ovom predmetu općinski i kantonalni pravobranitelji su poduzeli svega jednu jedinu radnju, odnosno pristup na glavnu raspravu 12. siječnja 2016. godine. Presuditi pravobraniteljstvima kao stranci troškove za period kada im po zakonu nisu pripadali je nedopustivo“.

24. U vezi sa navodima koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka, apelanti navode da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena prije pet godina i da ne smatraju da je postojao opravdan razlog da se postupak vodi u navedenom vremenskom periodu, a posebno da se četiri godine odlučuje o pravnim lijekovima.

II.Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja predmetne odluke tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na jednak tretman u postupku, propisana člankom 6. Europske konvencije, čiju zaštitu podnositelji apelacije traže. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije kao neutemeljena.

26. Kantonalni sud je istakao da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji i predloženo je da se apelacija kao neutemeljena odbije.

27. Općinski sud je istakao da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je svoj stav o spornim činjenicama i pravnoj osnovi spora dao u svojoj odluci kod koje u cijelosti ostaje, a koja je potvrđena odlukom Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

28. Prvotužena je navela da je pravomoćnom presudom utvrđeno kakva prava iz radnopravnog statusa apelanti imaju i da je obveznik isplate njihov poslodavac. U vezi s tim, ukazano je da je samo poslodavac u obveznom odnosu sa apelantima u pogledu prava i obveza po osnovi rada i u vezi sa radom, pa je prema tome predloženo da se apelacija odbaci.

29. Drugotuženi je naveo da je apelacija apelanata neutemeljena jer u postupku pred redovnim sudovima nijednom radnjom ni sudskom odlukom nisu povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode apelanata zaštićene Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. Predloženo je da se apelacija odbaci ili u meritumu odbije.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 215.

(1) Nakon prijema odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu, prvostupanjski sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostupanjskom sudu najkasnije u roku od osam dana.

(2) Ako žalitelj tvrdi da su u prvostupanjskom postupku povrijeđene odredbe parničnog postupka, sudac prvostupanjskog suda dat će objašnjenje u povodu navoda žalbe koji se tiču tih povreda, a prema potrebi će provjeriti istinitost tih navoda u žalbi.

(3) Primjerak objašnjenja u povodu navoda žalbe sudac prvostupanjskog suda dostavit će strankama koje mogu dati svoje izjašnjenje u roku osam dana.

Članak 216.

(1) Kad spisi po žalbi stignu drugostupanjskom sudu, određuje se sudac izvjestitelj.

(2) Sudac izvjestitelj može, prema potrebi, od prvostupanjskog suda pribaviti izvješće o povredama odredaba parničnog postupka i zatražiti da se radi utvrđivanja tih povreda provedu provjere.

(3) U slučaju iz stavka 2. ovog članka na odgovarajući način će se primjenjivati odredbe članka 215. stavak 3. ovog zakona.

Članak 395.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobraniteljstvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 037320 17 Rev od 16. siječnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnici apelanata su primili 21. veljače 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. ožujka 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio po tužbi apelanata radi utvrđenja i činidbe, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

39. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi u konkretnom predmetu proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stavak 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).

41. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im nije omogućeno da u punom kapacitetu sudjeluju u postupku zbog proizvoljnog tumačenja odredbe članka 215. stavak 3. ZPP kojom je propisano da će primjerak objašnjenja u povodu navoda žalbe sudac prvostupanjskog suda dostaviti strankama koje mogu dati svoje izjašnjenje u određenom roku i članka 216. stavak 3. istog zakona kojom je propisano da će se u slučaju iz stavka 2. ovog članka na odgovarajući način primjenjivati odredbe članka 215. stavak 3. ZPP. Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da su apelanti tijekom prvostupanjskog postupka imali mogućnost da predlažu izvođenje dokaza, što su i učinili, da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak i da je na temelju analize i ocjene tih dokaza, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, donio prvostupanjskur presudu. Takođe, navodi da su apelanti iskoristili mogućnost da podnesu zakonom propisane pravne lijekove, te da su protiv prvostupanjske presude podnijeli žalbu, da je žalbene navode razmotrio drugostupanjski sud i zaključio da je prvostupanjski sud raspravio sve odlučne činjenice, potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije bilo povrede odredaba parničnog postupka. Zatim, navedeno je da su apelanti protiv drugostupanjske presude izjavili reviziju, te da iz obrazloženja konačne odluke, a u odnosu na navode apelanata o proizvoljnoj primjeni članka 215. stavak 3. i članka 216. stavak 3. ZPP, proizlazi da je bez pravnog uporišta i prigovor revizije da drugostupanjski sud nije postupio u skladu s navedenim odredbama jer ove odredbe predviđaju samo zakonsku mogućnost, a ne i obvezu izjašnjenja prvostupanjskog suda na povrede odredaba parničnog postupka ukazane u žalbi. Dakle, Ustavni sud nalazi da su apelanti iskoristili mogućnost da svoj slučaj prezentiraju sudu, da su sudjelovali u svim fazama postupka, te koristili zakonom predviđene pravne lijekove kojima su osporavali prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, koje pravne lijekove su razmotrili Kantonalni sud (žalba) i Vrhovni sud (revizija) i jasno obrazložili zbog čega ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neutemeljeni.

42. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata i u odnosu na prvotuženu i u odnosu na drugotuženog jer apelanti u predmetnom sporu nakon provedenog dokaznog postupka nisu dokazali utemeljenost tužbenog zahtjeva, niti odgovornost tuženih za štetu zbog neisplaćenih potraživanja utvrđenih predmetnom presudom. Naime, apelanti su u odnosu na prvotuženu tražili da se utvrdi da je prvotužena nevršenjem restitucije ništavnog ugovora prema pravosmoćnoj Presudi Općinskog suda broj P.423/00 od 18. prosinca 2002. godine onemogućila apelante da ostvare svoja prava iz radnog odnosa na teret poslodavca, tj. predmetnog poduzeća, utvrđena predmetnom presudom, te da im je na ime štete dužna isplatiti potraživanja utvrđena predmetnom presudom. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da su apelanti naplatu svojih potraživanja utvrđenih predmetnom presudom u izvršnom postupku koji se vodio na temelju te presude pred tim sudom zatražili provođenjem izvršnog postupka na nekretnini 1 i nekretnini 2, a ne na predmetnim nekretninama koje su bile predmetom predmetnog ugovora čija apsolutna ništavost je utvrđena Presudom Općinskog suda broj P.423/00 od 18. prosinca 2002. godine, a da apelanti nisu dokazali da su nekretnina 1 i nekretnina 2 po bilo kom osnovu prethodno izuzete iz vlasništva ili prava raspolaganja od predmetnog poduzeća i rješenjima Općinskog vijeća prvotužene dodijeljene prvotuženoj. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju presude Općinskog suda.

43. Isto tako, apelanti su u odnosu na drugotuženog tražili da se utvrdi da je na temelju Odluke preuzeo sva prava i obveze predmetnog poduzeća po osnovu državnog kapitala do potpune privatizacije, a time i obveze prema uposlenicima-apelantima, utvrđene predmetnom presudom, te da im je na ime prijelaza obveza dužan isplatiti potraživanja utvrđena predmetnom presudom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz prvostupanjske presude slijedi da Odlukom Vlade drugotuženi, na temelju relevantnih materijalnopravnih propisa, samo zasniva svoja prava ali i obveze na upravljanju državnom imovinom, odnosno kapitalom u državnim poduzećima, tako da sami čin uvrštavanja na listu određenog državnog poduzeća u kojem će Vlada i resorno ministarstvo obavljati ovlasti i obveze po osnovu državnog kapitala nikako ne znači, niti može predstavljati obvezno-pravni odnos između drugotuženog i apelanata koji imaju utvrđena potraživanja prema predmetnom poduzeću, te da je identičan stav zauzeo i Vrhovni sud u obrazloženju svoje Presude broj 64 0 P 003755 13 Rev od 13. ožujka 2014. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2126/14 od 14. listopada 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda, na koju je ukazao Općinski sud, kao prima facie neutemeljenu. Naime, u toj odluci u činjeničnom dijelu je navedeno: „U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im prvotuženi Zapadnohercegovački kanton isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka i regresa za period od ožujka 1998. do rujna 2011. godine. (…) U odnosu na prvotuženog, sud je zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu, budući da preuzimanjem samo određenih prava u upravljanju drugotuženog, kao poduzeća sa državnim kapitalom, nije preuzeo nikakve obveze prema drugotuženom, uključujući naknade plaća, toplog obroka i regresa.“ Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju presude Općinskog suda.

44. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da su od donošenja izmjena ZPP u odnosu na troškove postupka u ovom predmetu općinski i kantonalni pravobranitelji poduzeli svega jednu radnju, odnosno pristup na glavnu raspravu 12. siječnja 2016. godine, pa presuditi pravobraniteljstvima kao stranci troškove za period kada im po zakonu nisu pripadali je nedopustivo. U odnosu na navedeno, Ustavni sud uočava da iz presude Vrhovnog suda slijedi da je novelirani ZPP stupio na snagu 31. prosinca 2015. godine i da se primjenjuje na sve predmete u kojima je prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu tog zakona, neovisno kada su poduzete radnje za koje se traže troškovi, te zbog toga tuženima, u skladu sa odredbom članka 395. ZPP, pripadaju dosuđeni troškovi postupka koji su u svemu pravilno obračunati u skladu sa važećom Odvjetničkom tarifom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 1915/21 od 8. rujna 2021. godine (odluka dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je u odnosu na navode apelantice da je obvezana na isplatu troškova nastalih prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ukazano da je predmetni zakon stupio na snagu prije donošenja prvostupanjske odluke i nije utvrđeno kršenje prava na koja se apelantica u tom predmetu pozvala, te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neutemeljeni.

45. U odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu obrazložili svoju odluku, a imajući u vidu da su se žalbeni i revizioni navodi suštinski odnosili na tvrdnju apelanata o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda i drugostupanjskog suda u pogledu nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih, Ustavni sud nalazi da samo prihvaćanje činjenično-pravnih zaključaka prvostupanjskog suda od Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku u odnosu na apelante obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je prvostupanjski sud primijenio relevantno pravo i utvrdio činjenice. Također, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvaćanja iz nižestupanjske sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini, kada obrazloženje nižestupanjske presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. svibnja 2017. godine, stavak 40).

46. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su poštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelanti 12. svibnja 2015. godine tužbom pokrenuli parnični postupak protiv tuženih, a da je Vrhovni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 16. siječnja 2020. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (tri instance) trajao je četiri godine i osam mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

49. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi utvrđenja i činidbe. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.

50. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, te odgovora na apelaciju ne proizlazi da su apelanti svojim postupanjem doprinijeli duljini trajanja postupka. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio nakon devet mjeseci od podnošenja tužbe. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud o žalbi protiv prvostupanjske presude odlučio nakon jedne godine i sedam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), dok je Vrhovni sud o reviziji protiv drugostupanjske presude odlučio nakon oko dvije godine i tri mjeseca (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da su redovni sudovi u relevantnom razdoblju od oko četiri godine i osam mjeseci donijeli tri meritorne presude, Ustavni sud nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge zbog čega su odbili tužbeni zahtjev apelanata, pri čemu nema ničega što bi ukazalo na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih normi. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u okviru relevantnog razdoblja od četiri godine i osam mjeseci donijeli tri meritorne presude, a kada nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak.

52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1157/20 (S. G., Ž. M., D. P., B. P., F. V., S… | Sudska praksa | Aktio