Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3502/21 (M. Z.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3502/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3502/21, rješavajući zahtjev Mustafe Zolota za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mustafe Zolota za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Zolota (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija, advokati Dženita Homarac i Amer Homarac iz Ilidže, podnio je 15. oktobra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 749192 21 Kž 2 od 12. augusta 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 749192 19 K od 16. marta 2021. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „odlaže izvršenje Presude Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 K 749192 19 K2 od 16.03.2021. godine po Uputnom aktu Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 K 749192 21 Iks od 10.09.2021. godine, do donošenja odluke po apelaciji Zolota Mustafe.“

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 749192 19 K od 16. marta .2021.godine apelant je proglašen krivim zbog kaznenog djela Nasilje u obitelji iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBIH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom je presudom apelantu izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja će trajati dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 749192 21 Kz 2 od 12. augusta 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Sarajevu od 16. marta 2021.godine.

4. Uputnim aktom broj 65 0 K 749192 21 Iks od 10. septembra 2021. godine apelant je obaviješten da je obvezan javiti se KPZ Sarajevo 24. septembra 2021. godine, najkasnije do 14,00 sati, na izdržavanje kazne zatvora. Osim toga, navedeno je da ukoliko se na taj datum ne javi u ustanovu na izdržavanje kazne zatvora ili ne podnese molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora u roku od tri dana od dana prijema uputnog akta, izdat će se naredba za apelantovim prinudnim sprovođenjem u KPZ Sarajevo.

5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Naveo je da mu je navedeno pravo povrijeđeno jer su osporene presude, u dijelu u kojem je utvrđena njegova kazneno-pravna odgovornost za kazneno djelo za koje je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, donesene proizvoljnom ocjenom dokaza, bitnim povredama pravila postupka te površnim i proizvoljnim utvrđivanjem činjeničnog stanja, odnosno da redovni sudovi nisu mogli izvesti nesumnjiv zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Također, smatra da će izvršenjem osporenih presuda za njega nastupiti nenadoknadiva šteta, s obzirom da se radi o bolesnoj osobi koja ima potrebu za specifičnim liječničkim uslugama, da izvršenje kazne može imati nepopravljive posljedice po njegovo zdravlje, a da bi izvršenje kazne zatvora bilo i nepravedno, ukoliko Ustavni sud prihvati navode iz apelacije i ukine nižestupanjske odluke.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

9. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na izjavi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te na istim argumentima na kojima zasniva tvrdnju o povredi navedenog prava, temelji i zahtjev za izdavanje privremene mjere. Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant smatra da njegovi navodi o povredama ljudskih prava počinjenih u predmetnom kaznenom postupku, predstavljaju dovoljnu osnovu i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

10. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH („Službene novine“ Federacije BiH br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11, u daljnjem tekstu: ZIKS) uređuje, između ostalog, postupak izvršenja kazne zatvora, te su u odredbi člana 27. ZIKS navedeni uvjeti na temelju kojih se može odgoditi izvršenje kazne zatvora osuđenom koji se nalazi na slobodi (na njegovu molbu). Također, Ustavni sud ukazuje da je članom

64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda jasno je propisano da je apelant dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke pred domaćim sudovima i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom predmetu apelant u apelaciji nije naveo, niti je Ustavnom sudu predočen bilo kakav dokument iz kojeg proizlazi da je apelant prije obraćanja Ustavnom sudu od redovnog suda tražio odgađanje izvršenja kazne zatvora, dakle, nije ispunjen uvjet propisan u članu 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda. Također, proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u danim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

11. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3502/21 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio