Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1527/20 (T. M.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Aktivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1527/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1527/20, rješavajući apelaciju Temine Muratović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Temine Muratović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 168996 19 Rev od 18. februara 2020. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Temina Muratović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradačca, koju zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnijela je 17. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 168996 19 Rev od 18. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 8. juna 2021. godine od Vrhovnog suda i Alena Nakića, advokata iz Sarajeva, kao zastupnika pred redovnim sudovima „Grawe osiguranja“ d.d. Sarajevo – Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 16. juna 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 168996 13 P (greškom navedeno 32 0 P 168996 P) od 30. aprila 2015. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te troškove parničnog postupka, dok je odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa (na ime naknade materijalne štete i troškova parničnog postupka) apelantice (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).
6. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istakao, između ostalog, da među parničnim strankama nije sporno da se dogodila saobraćajna nesreća na mjestu i u vrijeme navedeno u tužbi, da su u nesreći učestvovali A. M. (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug), kao vozač jednog motornog vozila, i H. H., kao vozač drugog motornog vozila, da je apelanticin suprug isključivo odgovoran za nastanak nesreće, te da je apelantica u tom momentu bila saputnik u vozilu sa svojim suprugom. Nadalje je naveo da među parničnim strankama, također, nije sporno da je apelantica kritične prilike zadobila tjelesne ozljede, te da je vozilo kojim je u to vrijeme upravljao apelanticin suprug bilo osigurano od posljedica nesretnog slučaja kod tuženog. Sporno je da li se apelantica smatra trećim licem ili ne, te da li joj shodno tome pripada pravo na naknadu štete.
7. Općinski sud je naveo da se apelantica kao saputnik u vozilu koje je učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nesreći za koju je isključivo odgovoran osiguranik tuženog smatra trećim licem, pa da tuženi odgovara za štetu koju je tom prilikom pretrpjela apelantica (primjenom odredaba člana 178. stav 1. a u vezi sa čl. 154, 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 8. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju)). Naime, ne može se prihvatiti osnovanim prigovor tuženog da se apelantica, u smislu odredaba Porodičnog zakona FBiH i Zakona o stvarnim pravima, smatra suvlasnikom vozila, jer tuženi tokom postupka nije dokazao da je apelantica prilikom zaključenja ugovora o obaveznom osiguranju motornih vozila navedena kao njegov suvlasnik. Dakle, apelantica nije bila ugovorna strana prilikom zaključenja ugovora o obaveznom osiguranju motornih vozila, nego samo njen suprug. Zatim je istakao da tuženi tokom postupka nije dokazao ni da je apelanticin suprug, na temelju valjanog pravnog posla, prenio ovlaštenje da se apelantica služi vozilom ili obavezu da ga nadgleda. Na osnovu navedenog, Općinski sud je istakao da apelanticina odgovornost nije pokrivena ugovorom o osiguranju, pa se apelantica smatra trećim licem, budući da ona u momentu nesreće nije vozila navedeno vozilo, nego njen suprug, a tuženi je kao osiguravač u obavezi da joj nadoknadi štetu koju je prouzrokovao njegov osiguranik.
8. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 168996 15 Gž od 14. maja 2019. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
9. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelantice za podnošenje predmetne tužbe, jer se apelantica smatra trećim licem koje, u smislu odredaba člana 8. st. 3. i 6. Zakona o osiguranju, ima pravo da neposredno od tuženog, kao osiguravača, traži naknadu štete prouzrokovane u saobraćajnoj nesreći koju je skrivio njegov osiguranik. Naime, to što je vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženog (apelanticin suprug) kupljeno tokom trajanja bračne zajednice apelantice i osiguranika tuženog i što navedeno vozilo eventualno predstavlja njihovu bračnu stečevinu u smislu odredbe čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, ne znači da apelantica ima svojstvo lica čija je odgovornost pokrivena ugovorom o osiguranju u smislu odredbe člana 8. stav 1. Zakona o osiguranju, kako to pogrešno rezonira tuženi. U vezi s tim je istakao da iz stanja spisa i sadržine izvedenih dokaza slijedi da je apelanticin suprug zaključio ugovor o obaveznom osiguranju motornih vozila (član 3. stav 1. Zakona o osiguranju) sa tuženim i da je u navedenom ugovoru on označen kao vlasnik vozila, a da nijednom odredbom nije predviđeno da se ugovor po bilo kom osnovu proteže i na apelanticu, kao bračnog partnera ugovarača, zbog čega se pokazuje pravilnim izneseni zaključak prvostepenog suda da navedenim ugovorom nije pokrivena odgovornost apelantice za štetu pričinjenu motornim vozilom i da je tuženi obavezan apelantici, kao trećem licu, naknaditi štetu nastalu u predmetnoj saobraćajnoj nesreći za koju je isključivo odgovoran njegov osiguranik.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 168996 19 Rev od 18. februara 2020. godine usvojena je revizija tuženog, nižestepene presude preinačene i apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Također je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se sporno pravno pitanje u konkretnom postupku odnosi na postojanje aktivne legitimacije apelantice, tj. da li apelantica ima položaj trećeg lica za ostvarivanje prava na naknadu štete iz saobraćajne nesreće kada je nesporno apelanticin suprug odgovoran za saobraćajnu nesreću. U vezi s tim je ukazao da je članom 22. stav 3. Zakona o osiguranju propisano da osiguravač ne može uložiti prigovore koji proizlaze iz ugovora o osiguranju protiv trećeg lica koje je pretrpjelo štetu osim ukoliko lice koje je pretrpjelo štetu nije ugovarač osiguranja, ili drugo lice pokriveno policom, ili pod uvjetom da skupa žive, supružnik i rođaci do drugog stepena krvnog ili tazbinskog srodstva bilo ugovarača osiguranja ili osiguranika. Zatim je istakao da „u tom smislu revizijski sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je apelantica bila supruga osiguranika tuženog u vrijeme kada je nastao štetni događaj, da je tuženi kao osiguravač osnovano prigovarao nedostatku aktivne legitimacije apelanice, jer je šteta nastala u događaju koji je uzrokovao njen suprug koji je bio osiguranik tužene iz osnova obaveznog osiguranja“.
12. Vrhovni sud je istakao da se odgovornost tuženog presuđuje prema odgovornosti njegovog osiguranika, odnosno vozača vozila koje je kod njega bilo osigurano, pa je na sporni odnos trebalo primijeniti i član 178. ZOO. Bračni drug vozača jednog od motornih vozila koja su učestvovala u sudaru ima kao oštećeni pravo na naknadu štete samo po osnovu obaveznog osiguranja drugog vozila u dijelu u kojem je vozač drugog vozila kriv za saobraćajnu nesreću. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica snosi posljedice eventualne krivice svog bračnog druga, pa ima pravo ostvariti naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja samo od drugog vozila razmjerno krivici vozača drugog vozila, tj. u razmjeru u kojem bi to pravo pripadalo i bračnom drugu (vozaču). Stoga, nasuprot stavu nižestepenih sudova, apelantica kao supruga osiguranika ne može imati položaj trećeg lica u smislu ostvarivanja potraživanja iz osnova obaveznog osiguranja za štetu učinjenu trećim licima.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelantica je istakla, između ostalog, da sam naziv Zakona o osiguranju upućuje da su njim regulirana dva domena osiguranja, i to odgovornost za motorna vozila i obavezno osiguranje od odgovornosti. U vezi s tim je istakla da je Vrhovni sud u osporenoj odluci odredbu zakona koja regulira obavezno osiguranje od odgovornosti (član 22) primijenio kao odredbu koja se odnosi na osiguranje od odgovornosti za motorna vozila (čl. 2-14. navedenog zakona). Naime, revizijski sud nije imao zakonskog osnova za primjenu odredbe člana 22. stav 3. Zakona o osiguranju, imajući u vidu stav 6. istog člana koji isključuje primjenu odredaba člana 22. na osiguranje od autoodgovornosti. Apelantica je ukazala da nije sporno da je potraživala naknadu materijalne i nematerijalne štete iz osnova autoodgovornosti - polise obaveznog osiguranja motornih vozila za rizike građanske odgovornosti prouzrokovane upotrebom vozila (čl. 2 - 14. Zakona o osiguranju). Pored toga, apelantica je istakla da se Vrhovni sud pozvao i na odredbe člana
178. ZOO, a da pri tome nije naveo koju je odredbu iz tog člana primijenio. Naime, „odredba člana
178. ZOO govori“ o odgovornosti u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu u tri varijante propisane u st. 1, 2. i 3. (stav 1. -isključiva krivica jednog učesnika, stav 2. - obostrana krivica i stav 3. - nema krivice nijednog učesnika), dok je odredba stava 4. davala pravo apelantici da svoje pravo na naknadu štete ostvaruje od bilo kojeg učesnika u nesreći - imaoca motornog vozila, jer oni odgovaraju solidarno.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je istakao da apelacioni navodi nisu osnovani jer je osporena presuda donesena u skladu sa materijalnim pravom.
16. Tuženi je istakao da neosnovanost podnesene apelacije proizlazi iz odredaba člana 8. st. 1. i
2. Zakona o osiguranju. U vezi s tim je ukazao da je motorno vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženog - apelanticin suprug kupljeno za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantice i njenog supruga, pa je to vozilo njihova bračna stečevina u smislu čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, odnosno apelantica je njegov suvlasnik u smislu člana 25. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Naime, imajući u vidu da je odredbom člana 8. stav 2. Zakona o osiguranju eksplicite propisano da se lica čija je odgovornost pokrivena ugovorom o osiguranju ne smatraju trećim licima u smislu stava 1. istog člana, a da je odredbom stava 1. propisano da osiguranje pokriva građanskopravnu odgovornost vlasnika vozila, a posljedično tome i suvlasnika, pravilnom primjenom navedenih odredaba dolazi se do zaključka da se apelantica kao suvlasnik vozila ne može smatrati trećim licem. Pored navedenog, tuženi se pozvao i na presude redovnih sudova (bliže navedene u odgovoru na apelaciju, između ostalog, na Presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 033651 16 Gž od 28. marta 2017. godine) u kojima je navodno zauzet navedeni pravni stav (koje presude nije dostavio uz odgovor na apelaciju), te je ukazao da bi donošenjem drugačijih odluka došlo do povrede načela pravne sigurnosti.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ciljevi Zakona Ovim Zakonom uređuje se osiguranje od odgovornosti za motorna vozila, ostala obavezna osiguranja od odgovornosti, obrazovanje i ovlaštenja Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zaštitni fond) i prekršajne kazne za lica koja postupaju suprotno odredbama ovog Zakona u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 3. stav 1.
Lica koja podliježu obavezi osiguranja Svako lice koje ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo koje se u Federaciji kreće po cestama ili u oblastima koje su dostupne javnosti, obavezno je da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima upotrebom motornog vozila (osiguranje od autoodgovornosti) u skladu sa odredbama ovog Zakona.
Član 8. st. 1., 2., 3., 6. i 8.
Kvalitetni obim pokrića Osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim licima koja imaju zahtjev za odštetu od osiguranika u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03).
Lica čija je odgovornost pokrivena ugovorom o osiguranju kao i lica koja su, iako nisu osiguranici, zaključila polisu osiguranja sa osiguravačem kao ugovorna strana, ne smatraju se trećim licima u smislu stava 1. ovog člana. U slučaju da su lica iz stava 1. ovog člana pravna lica, ni njihovi ovlašteni zastupnici neće se smatrati trećim licima.
Osiguravač odobrava naknadu u pogledu tjelesnih povreda ili smrti, kao i imovinske štete ili uništenja prouzrokovanih trećim licima u saobraćajnim nezgodama za koje je osiguranik odgovoran prema zakonu, kao i za naknadu opravdanih troškova koje je osiguranik imao u sudskom ili vansudskom postupku.
Svako lice oštećeno vozilom čiji posjednik ili vlasnik podliježe obaveznom osiguranju od autoodgovornosti koje ima pravo da traži odštetu od vozača, bez obzira na to da li je to lice bilo unutar ili van tog vozila, ima neposredno potraživanje od osiguravača.
Nije pokrivena ugovorom o osiguranju šteta nanesena licima koja su dobrovoljno ušla u vozilo koje je načinilo štetu ili nanijelo povredu, kada osiguravač može dokazati da su znala da je vozilo bilo ukradeno.
II - OBAVEZNO OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI
Član 22. st. 1., 3. i 6.
Agencija za osiguranje u BiH propisuje i druge vrste obaveznog osiguranja.
Osiguravač ne može uložiti prigovore koji proizilaze iz ugovora o osiguranju protiv trećeg lica koje je pretrpilo štetu, osim ukoliko lice koje je pretrpilo štetu nije ugovarač osiguranja ili drugo lice pokriveno polisom ili, pod uvjetom da skupa žive, supružnik i rođaci do drugog stepena krvnog ili tazbinskog srodstva, bilo ugovarača osiguranja ili osiguranika. Ukoliko osiguravač izvrši plaćanje trećem licu, iako na to nije bio obavezan prema ovim odredbama, osiguravač će subrogirati zahtjev treće strane protiv osiguranika i to do visine plaćenog iznosa. Ograničenje neće postojati prije isteka šest mjeseci po subrogaciji.
Odredbe ovog člana neće se primjenjivati na osiguranje od autoodgovornosti.
18. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
II - ODGOVORNOST U SLUČAJU UDESA IZAZVANOG MOTORNIM
VOZILIMA U POKRETU
Član 178.
(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.
(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpeli srazmerno stepenu svoje krivice.
(3) Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne delove, ako razlozi pravičnosti ne zahtevaju što drugo.
(4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 168996 19 Rev od 18. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. marta 2020. godine a apelacija je podnesena 17. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud konstatira da se predmetni parnični postupak odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud u konkretnom predmetu proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom parničnom postupku proizlazi da je apelanticin suprug sa tuženim zaključio ugovor o obaveznom osiguranju motornih vozila u skladu sa članom 3. stav 1. Zakona o osiguranju (iz koje odredbe proizlazi da je osiguranje od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima upotrebom motornog vozila, ustvari, osiguranje od autoodgovornosti), da se desila saobraćajna nesreća koju je skrivio apelanticin suprug, te da je apelantica u tom momentu bila saputnik u vozilu i da je zadobila tjelesne ozljede. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku sporno pravno pitanje bilo da li se apelantica kao bračni drug osiguranika, koji je kritične prilike vozio i bio vlasnik motornog vozila, te koji je isključivo kriv za saobraćajnu nesreću, može smatrati trećim licem koje ima pravo tražiti naknadu štete po osnovu osiguranja od autoodgovornosti.
30. Ustavni sud smatra da je neophodno da prvo ukaže šta proizlazi iz odredaba člana 8. Zakona o osiguranju. Naime, članom 8. stav 1. Zakona o osiguranju je propisano da osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim licima koja imaju zahtjev za odštetu od osiguranika u skladu sa odredbama ZOO. Zatim, stav 2. navedenog člana propisuje, između ostalog, da se lica čija je odgovornost pokrivena ugovorom o osiguranju, kao i lica koja su, iako nisu osiguranici, zaključila polisu osiguranja sa osiguravačem kao ugovorna strana ne smatraju trećim licima u smislu stava 1. tog člana. Također, Ustavni sud podsjeća i da iz člana 8. stav 8. Zakona o osiguranju proizlazi da licima koja su dobrovoljno ušla u vozilo koje je načinilo štetu nije pokrivena nanesena šteta ugovorom o osiguranju kada osiguravač može dokazati da su znala da je vozilo bilo ukradeno. Pored toga, treba istaći da iz odredbe člana 8. stav 6. Zakona o osiguranju proizlazi da svako lice oštećeno vozilom čiji posjednik ili vlasnik podliježe obaveznom osiguranju od autoodgovornosti koje ima pravo da traži odštetu od vozača bez obzira na to da li je to lice bilo unutar ili van tog vozila, ima pravo na neposredno potraživanje od osiguravača. Naime, iz navedenih odredaba proizlazi da se trećim licima koja imaju pravo na naknadu pretrpljene štete ne mogu smatrati lica čija je odgovornost pokrivena osiguranjem od autoodgovornosti (tj. posjednik, vlasnik i vozač motornog vozila), lica koja su zaključila polisu osiguranja sa osiguravačem kao ugovorna strana (iako nisu osiguranici), kao ni lica koja su znala da je vozilo ukradeno i dobrovoljno su ušla u vozilo kojim je načinjena šteta. Stoga, Ustavni sud smatra da je za rješenje spornog pravnog pitanja trebalo odgovoriti da li se bračni suprug osiguranika koji je pretrpio štetu kao saputnik u vozilu, u smislu odredaba člana 8. Zakona o osiguranju (te eventualno dovođenjem tog člana u vezu sa nekim drugim relevantnim odredbama materijalnog prava) može ili ne može smatrati trećim licem koje ima pravo na potraživanje naknade štete koja je nastala upotrebom motornog vozila.
31. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da su ti sudovi zaključili da se apelantica smatra trećim licem koje, u smislu odredbe člana 8. stav 3. (koja propisuje koje naknade osiguravač odobrava) i stav 6. Zakona o osiguranju ima pravo da neposredno od osiguravača (tuženog) traži naknadu štete prouzrokovane u saobraćajnoj nesreći koju je skrivio njegov osiguranik. Također, Ustavni sud zapaža da su navedeni sudovi dali i obrazloženje zašto nisu prihvatili prigovore tuženog u vezi sa primjenom odredaba člana 8. st. 1. i 2. Zakona o osiguranju, odnosno zašto smatraju da se u okolnostima konkretnog slučaja apelantica ne može smatrati licem čija je odgovornost pokrivena ugovorom o osiguranju. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju zaključio da apelantica kao supruga osiguranika ne može imati položaj trećeg lica u smislu ostvarivanja potraživanja iz osnova obaveznog osiguranja za štete učinjene trećim licima. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pozvao na odredbu člana 22. stav 3. Zakona o osiguranju iz koje proizlazi da osiguravač može uložiti prigovore koji proizlaze iz ugovora o osiguranju protiv trećeg lica koje je pretrpjelo štetu ukoliko je lice koje je pretrpjelo štetu, između ostalog, supružnik osiguranika. Naime, Vrhovni sud je, dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa navedenom odredbom, zaključio da je tuženi kao osiguravač osnovano prigovarao nedostatku aktivne legitimacije apelantice (vidi tačku 11. ove odluke).
32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 1. Zakona o osiguranju propisano da se tim zakonom uređuje, između ostalog, osiguranje od odgovornosti za motorna vozila (osiguranje od autoodgovornosti), kao i ostala obavezna osiguranja od odgovornosti, te da član 22. stav 6. Zakona o osiguranju eksplicitno propisuje da se odredbe tog člana neće primjenjivati na osiguranje od autoodgovornosti. Dakle, iz navedenih odredaba jasno proizlazi da se odredbe člana 22. Zakona o osiguranju ne primjenjuju na osiguranje od autoodgovornosti, nego na ostala obavezna osiguranja o odgovornosti. Također, Ustavni sud smatra da se iz odredbe člana 22. stav 6. Zakona o osiguranju može zaključiti i da je volja zakonodavca bila da se pitanje trećih lica (koja imaju pravo na naknadu štete) na drugačiji način uredi kod osiguranja od autoodgovornosti u odnosu na ostala obavezna osiguranja od odgovornosti. Imajući u vidu da je nesporno da je apelantica potraživala naknadu štete pričinjene upotrebom motornog vozila, odnosno na osnovu osiguranja od autoodgovornosti, te da se odredbe člana 22. Zakona o osiguranju ne mogu primjenjivati na osiguranje od autoodgovornosti, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 22. stav 3. Zakona o osiguranju.
33. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ukazao da je na sporni odnos trebalo primijeniti i član 178. ZOO, jer se odgovornost tuženog presuđuje prema odgovornosti njegovog osiguranika (vidi tačku 12. ove odluke). Međutim, imajući u vidu da je u prethodnoj tački Ustavni sud zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 22. stav 3. Zakona o osiguranju, odnosno da nije adekvatno odgovorio na sporno pravno pitanje da li se apelantica u konkretnom slučaju može smatrati trećim licem koje ima pravo na naknadu štete, Ustavni sud smatra da je posljedično tome pozivanje Vrhovnog suda na odredbe člana 178. ZOO (koje u st. 1, 2. i 3. propisuju subjektivnu odgovornost imaoca motornih vozila za štetu pričinjenu upotrebom motornog vozila, zavisno od stepena krivice za nju, odnosno u stavu 4. propisuje objektivnu odgovornost imaoca motornog vozila za štetu koju pretrpe treća lica) proizvoljno.
34. Ustavni sud podsjeća da je tuženi u odgovoru na apelaciju ukazao na zauzeti pravni stav redovnih sudova vezano za sporno pravno pitanje, odnosno da s obzirom na to da se motorno vozilo kojim je upravljao osiguranik smatra bračnom stečevinom bračnih drugova u smislu odredaba Porodičnog zakona, a da se, u smislu odredaba člana 8. st. 1. i 2. Zakona o osiguranju, trećim licima ne smatraju vlasnici vozila, da se onda bračni drug vlasnika vozila, kao suvlasnik tog vozila, ne može smatrati trećim licem. Naime, iz navedenog odgovora proizlazi da postoji praksa redovnih sudova vezano za sporno pravno pitanje, a koja je suprotna zauzetom stavu prvostepenog i drugostepenog suda u predmetnom parničnom postupku.
35. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi razmatrao apelaciju koja je podnesena protiv odluke donesene u parničnom postupku u kojem je supruga osiguranika potraživala naknadu štete od osiguravajućih društava koju je pretrpjela u saobraćajnoj nesreći kao suvozač u vozilu kojim je upravljao i bio vlasnik njen suprug, a koja je apelacija odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3376/18 od 17. decembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu je prvostepeni sud zaključio da supruga osiguranika (apelantica u tom predmetu) ima aktivnu legitimaciju, kao i prvostepeni i drugostepeni sud u predmetnom parničnom postupku, dok je Kantonalni sud u Novom Travniku u Presudi broj 49 0 P 033651 16 Gž od 28. marta 2017. godine (na koju je i tuženi ukazao u odgovoru na apelaciju) zaključio da apelantica (u tom predmetu) nema stvarnu aktivnu legitimaciju, jer je predmetno vozilo koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći bračna stečevina apelantice i njenog supruga u skladu sa odredbama Porodičnog zakona, a da iz odredbe člana 8. st. 1. i 2. Zakona o osiguranju jasno proizlazi da se trećim licima ne mogu smatrati, između ostalog, vlasnici vozila. Ustavni sud, također, zapaža da je u tom predmetu Vrhovni sud odbacio reviziju apelantice kao nedopuštenu, odnosno da nije donio meritornu odluku, tako da u tom predmetu nije zauzeo stav o spornom pravnom pitanju.
36. Imajući u vidu da tuženi u odgovoru na apelaciju ukazuje da su redovni sudovi zauzeli određeni pravni stav o spornom pravnom pitanju, koji je suprotan stavu zauzetom u odlukama nižestepenih sudova u predmetnom parničnom postupku, te da se u ranijem predmetu koji je razmatran pred Ustavnim sudom (AP 3376/18) Vrhovni sud nije izjasnio o spornom pravnom pitanju, Ustavni sud smatra da je neophodno da Vrhovni sud, kao redovni sud najviše instance, donesu odluku kojom će harmonizirati sudsku praksu povodom spornog pravnog pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je uloga najvišeg suda upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi, Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45, Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ], br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII). S obzirom na navedeno, kao i zaključak Ustavnog suda da je u osporenoj presudi Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud smatra da je potrebno da Vrhovni sud donese novu odluku u kojoj će zauzeti jasan i na relevantnim odredbama materijalnog prava zasnovan pravni stav da li se bračni drug osiguranika može ili ne može smatrati trećim licem u smislu relevantnih odredaba Zakona o osiguranju, koje ima pravo tražiti naknadu štete po osnovu osiguranja od autoodgovornosti (te eventualno i drugih relevantnih odredaba materijalnog prava, koje se mogu dovesti u vezu sa odredbama Zakona o osiguranju).
37. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, a bez namjere da prejudicira kakva će biti odluka u konačnici, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.
Pravo na imovinu
38. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 22. stav 3. Zakona o osiguranju, čija primjena je isključena kod osiguranja od autoodgovornosti i kada je posljedično tome proizvoljno primijenio i odredbe člana 178. ZOO.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić