Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2609/20 (S.H.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2609/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2609/20, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 032167 19 Kž od 8.

maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 K 032167 18 K od 14. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 27. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 K 032167 19 Kž od 8. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 K 032167 18 K od 14. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je 16. jula 2021. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su u periodu od 27. jula do 12. augusta 2021. godine dostavili traženi odgovor. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Kantonalno tužilaštvo je 19. jula 2018. godine podiglo Optužnicu broj T03 0 KT 0073084 18, protiv apelanta zbog produženog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i, u toj fazi postupka, saosumnjičenih M. Ć., D. Ć. i E. S. Sudija za prethodno saslušanje Općinskog suda je 20. jula 2018. godine potvrdio optužnicu.

6. Rješenjem broj 29 0 K 031380 18 K od 3. septembra 2018. godine Općinski sud je odlučio da se krivični postupak u odnosu na apelanta razdvoji i posebno dovrši. Obrazlažući odluku, Općinski sud je naveo da su optuženi D. Ć., M. Ć. i E. S. s Kantonalnim tužilaštvom sklopili sporazume o priznanju krivice, koji su uloženi u spis 29. augusta 2018. godine, te je stoga zaključeno da je, u skladu članom 33. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), cjelishodno izvršiti razdvajanje postupka u odnosu na apelanta.

7. Apelant je, uz prisustvo branioca – advokata Mehmeda Hamzića 7. decembra 2018. godine s Kantonalnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice (u daljnjem tekstu: sporazum). Zaključeni sporazum je 11. decembra 2018. godine dostavljen Općinskom sudu radi razmatranja. Postupak donošenja osporenih presuda

8. Općinski sud je, nakon održanog ročišta radi razmatranja sporazuma, donio Presudu broj 29 0 K 032167 18 K od 14. decembra. Tom presudom je apelant proglašen krivim zato što je radnjama, detaljno opisanim u izreci presude, počinio produženo krivično djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH, pa je, uz primjenu člana 43. stav 1. istog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 26. aprila do 14. decembra 2018. godine. Na osnovu člana 238. stav 4. KZFBiH od apelanta je oduzeta opojna droga “Cannabis sativa-L konoplja” težine 0,937 grama, od koje količine je nakon obavljenog vještačenja preostalo 0,907 grama, koja će se po pravomoćnosti presude uništiti. Istom presudom je, na osnovu člana 78. stav 1. KZFBiH, izrečena sigurnosna mjera – oduzimanje predmeta opisanih u izreci (dva mobilna telefona, tri kartice) i određeno je da će se oni, po pravomoćnosti presude, uništiti. Također je, na osnovu čl. 114. i 115. KZFBiH, od apelanta oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 2.400,00 KM, a apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka, s tim da će o njihovoj visini biti odlučeno posebnim rješenjem.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo sadržaj sporazuma koji su zaključili apelant i Kantonalno tužilaštvo (koji je identičan izreci presude). Dalje, Općinski sud je naveo da je zbog razmatranja sporazuma o priznanju krivice, u smislu 246. stav (6) ZKPFBiH, održao ročište na kojem je saslušao apelanta na okolnosti iz člana 246. stav (6) tač. a) i c) i utvrdio da je apelant sporazum potpisao dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, da je bio upoznat o mogućim posljedicama koje se odnose na troškove krivičnog postupka, da razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivično-pravnu sankciju koja mu bude izrečena.

10. Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza u spisu (detaljno opisani na str. 4. i 5), među kojim su kako slijedi: Naredba za pretresanje tog suda broj 29 0 K 030709 18 Kpp od 29. januara 2018. godine, kao i 18 naredbi Kantonalnog suda donesenih u periodu od 23. januara do 16. maja 2018. godine, DVD-ovi sa snimcima presretnutih razgovora i 0,907 grama biljne materije u koverti plave boje. Osim navedenog, te iz sadržaja iskaza šest imenovanih svjedoka, Općinski sud je utvrdio da je apelant kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret jer postoji dovoljno dokaza o njegovoj krivici. Općinski sud je istakao da okolnost da je apelant vršio prodaju opojne droge proizlazi i iz sažetaka presretnutih razgovora od 20. februara, 15. marta i 5. aprila 2018. godine. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je apelant u vrijeme, na način i u mjestu, kako je to navedeno u izreci presude, počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH. Općinski sud je naveo da je apelant u periodu od jula 2017. godine do 26. aprila 2018. godine, iako je bio svjestan i znao da je zabranjena neovlaštena prodaja, nuđenje na prodaju i kupovina radi dalje prodaje opojnih droga, počinio više istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način izvršenja, vremenski kontinuitet i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju, čine jedinstvenu cjelinu.

11. Konačno, Općinski sud je naveo da je prihvatio sporazum i predloženu sankciju, te u skladu s tim apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, cijeneći da je ta kazna adekvatna težini počinjenog djela, jačini ugrožavanja i povredi zaštićenog dobra, te stepenu apelantove krivice.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Općinskog suda broj 29 0 K 032167 18 K od 14. decembra 2018. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 29 0 K 032167 19 Kž od 8. maja 2020. godine, kojom je žalbu odbio, kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda.

13. Kantonalni sud je naveo da je apelant žalbu podnio „zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda izmijeni u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u iznosu od 2.400,00 KM“. Na sjednici vijeća apelant i njegov branilac – advokat ostali su pri podnesenoj žalbi i prijedlogu da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači u odluci o krivičnopravnoj sankciji „na način da se iznos novca koji je od njega oduzet prilikom pretresa uračuna u oduzetu imovinsku korist“. Apelant je u žalbi istakao da Tužilaštvo u sporazumu, a ni sud u presudi nisu naveli da mu je prilikom hapšenja oduzet iznos od 800,00 KM i manji iznos u stranim valutama, koji se kod njega zatekao prilikom hapšenja, što proizlazi iz dokaza u spisu, te je predložio da se prvostepena presuda „preinači u odnosu na oduzetu imovinsku korist za iznos koji mu je oduzet prilikom hapšenja“.

14. Ispitujući žalbene prigovore, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu uvida u spis utvrdio da je na osnovu Naredbe za pretresanje tog suda broj 03 0 K 017006 18 Kpp 40 od 24. aprila 2018. godine izvršen pretres kuće, čiji je vlasnik apelant, s pripadajućim pomoćnim objektima. Tom prilikom, a kako to proizlazi iz dokaza detaljno opisanih u presudi, u novčaniku pronađenom u pantalonama, koje su se nalazile u dnevnom boravku kuće, pronađen je i privremeno oduzet novac, također detaljno opisan u presudi. Dalje, da iz materijalnih dokaza vezanih za pretres izvršen na osnovu Naredbe za pretresanje Općinskog suda broj 29 0 K 030709 18 Kpp od 29. januara 2018. godine (detaljno opisani u presudi) proizlazi da tim pretresom kod apelanta nije pronađen novac. Kantonalni sud je naveo da u spisu ne postoji odluka prvostepenog suda o oduzimanju novca, koji je oduzet po osnovu ove naredbe, te da stoga takvu odluku može donijeti samo prvostepeni sud na apelantov zahtjev, zbog čega je žalba podnesena zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi neosnovana.

15. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je donijeta nakon što je sud prihvatio sporazum o priznanju krivice od 7. decembra 2018. godine, koji je apelant u prisustvu svog branioca zaključio s kantonalnim tužiocem. U tački V navedenog sporazuma je predviđeno da će se od apelanta, ako se prihvati sporazum, na osnovu čl. 114. i 115. KZFBiH oduzeti imovinska korist koju je pribavio izvršenjem krivičnih djela koje priznaje tim sporazumom, a koja imovinska korist se određuje u iznosu od 2.400,00 KM, kao i da su i apelant i njegov branilac bili saglasni. Razmatrajući ovaj sporazum na ročištu održanom 14. decembra 2018. godine, stranke i apelantov branilac su ostali pri podnesenom sporazumu.

16. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija apelantovom žalbom, niti su povrijeđene odredbe Krivičnog zakona na štetu apelanta, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te je stoga apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

17. Ustavni sud konstatira da je apelant uz apelaciju dostavio, između ostalog, i sporazum od 7. decembra 2018. godine koji je zaključen između Kantonalnog tužilaštva i apelanta (uz apelantovog branioca – advokata Mehmeda Hamzića). U sporazumu je pod tačkom I navedeno šta se apelantu stavlja na teret; pod tačkom II je sadržana pouka o posljedicama zaključenja sporazuma; pod tačkom III prijedlog da Općinski sud apelantu izrekne kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci; pod tačkom IV prijedlog da se, u skladu sa članom 238. stav 4. KZFBiH, od apelanta oduzme opojna droga i u skladu sa članom 78. KZFBiH opisani predmeti; pod tačkom V da se, na osnovu čl. 114 i 115. KZFBiH, od apelanta oduzme imovinska korist u iznosu od 2.400,00 KM; pod tačkom VI da apelant razumije da se sporazumom kojim priznaje krivicu za krivično djelo iz tačke I odriče prava na suđenje i da on i njegov branilac neće moći izjaviti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu biti izrečena presudom na osnovu tog sporazuma.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana „12.“ i člana 13. stav 1. Evropske konvencije, te člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također, apelant ukazuje i na povredu „člana 12. Protokola 1 Evropske konvencije kroz direktnu diskriminaciju optužene u odnosu na stav tužilaštva […]“ kao i „člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“.

19. U apelaciji (50 tačaka) apelant je iznio brojne uopćene stavove, kao i navode koji se činjenično ne mogu dovesti u vezu s konkretnim krivičnim postupkom. U tom smislu u apelant je naveo da mu je u potpunosti uskraćeno pravo na pristup sudu i pravo na pravičan postupak s obzirom na to da redovni sudovi ni u jednom trenutku nisu identificirali pravno relevantne činjenice iz dokazne građe Tužilaštva. Zatim je istakao da su kroz aspekt utvrđivanja činjeničnog stanja, raspravljanja i odlučivanja u prvostepenom i drugostepenom postupku, redovni sudovi „prezentirali minimalistički pristup u ograničavanju i isključivanju osnovnih ljudskih prava apelanta na koji način je suština prava umanjena i data prednost drugoj strani, iako zato sa aspekta odbrane nisu postojali zakonski razlozi“. U tom kontekstu, apelant je ukazao na povredu prava na pravičan postupak identificiranjem isprave – dokaza odbrane DO-19 Zapisnik Općinskog suda broj 29 0 K 032167 18 K od 9. oktobra 2018. godine u predmetu protiv apelanta, na kojem je saslušan svjedok A. K., čiji je iskaz u apelaciji analizirao. Apelant je ukazao i da su u predmetnom postupku „redovni sudovi izvršili flagrantnu povredu prava na pravično suđenje iz člana 12. Evropske konvencije kroz nejednak tretman i narušen odnos ravnopravnosti stranaka, što podrazumijeva da optuženi u krivičnom ili prekršajnom postupku treba da imaju ista prava kao i podnosilac optužnog akta“. Zatim, smatra da je ovakvim postupanjem prvostepenog suda narušeno načelo zakonitosti iz člana 2. stav 2. ZKPFBiH jer je apelant prije donošenja prvostepene presude ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima koja propisuje ovaj zakon. Apelant je naveo da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da redovni sudovi nisu riješili predmet optužbe, a koji se odnosi na „utvrđivanje elemenata bića dokaza da je apelant počinio navedeno krivično djelo“. U odnosu na činjenični i pravni osnov optužnice, apelant smatra da postoji suštinska razlika u protivrječnim činjenicama u objektivnom identitetu optužnice, navodnih radnji izvršenja, materijalnih dokaza, iskaza svjedoka i apelanta. Apelant smatra da je neispitivanjem relevantnih navoda odbrane došlo do povrede i zanemarivanja ustavnih prava na njegovu štetu, te da je primjena zakona bila proizvoljna i diskriminaciona. Također, apelant je istakao da je prijedlog odbrane bio da se „prema apelantu cijene sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i isti oslobodi od optužbe, cijeneći i njegove lične prilike, držanje pred sudom, vladanje i ponašanje“. Apelant je naveo da je zastupnik optužbe izmijenio činjenični opis optužbe u toku postupka i pred kraj dokaznog postupka, mijenjajući i dodajući sadržajno činjenice koje nisu postojale u prvobitnom optužnom aktu, kao i pravni osnov proširene optužnice u odnosu na prvobitnu optužnicu. Apelant je ukazao da niti jednu činjenicu optužba nije utvrđivala u korist apelanta, već samo činjenice i pretpostavke koje idu na njegovu štetu, što je u suprotnosti s načelom pretpostavke nevinosti građanina u svojstvu optuženog, te da je na taj način došlo i do povrede načela in dubio pro reo. U tom smislu, apelant tvrdi i da su redovni sudovi prekršili „član 12. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju [misli se na član 1. Protokola broj 12] kroz direktnu diskriminaciju optuženog u odnosu na stav Tužilaštva, na način da su jednu stranku tretirali manje povoljno nego što se tretirala druga stranka u sličnoj situaciji u skladu sa članom 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH”.

II.Odgovori na apelaciju

20. Kantonalni sud je odgovorio da nije došlo do povrede ljudskih prava i sloboda na koja je apelant ukazao u podnesenoj apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog čega je apelacija neosnovana.

22. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je u toku krivičnog postupka pred redovnim sudovima, a na osnovu izvedenih dokaza, nespornim utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Zatim, da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili niti jednu zakonsku odredbu, niti proizvoljno utvrdili činjenično stanje, što bi eventualno moglo dovesti do povrede prava na pravično suđenje, a što proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 55. st. (2) i(3) Produženo krivično djelo (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 238. stav (1) Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 246.

Pregovaranje o krivici (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branitelj mogu do završetka glavne rasprave, odnosno rasprave pred žalbenim vijećem pregovarati sa tužiteljem o uvjetima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.

[...] (3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniteljem o priznanju krivnje u skladu sa stavom (1) ovog člana, tužitelj može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu sa krivičnim zakonom.

(4) Sporazum o priznanju krivnje sačinjava se u pisanom obliku i uz optužnicu se dostavlja sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću. Nakon potvrđivanja optužnice sporazum o priznanju krivnje razmatra i izriče krivičnopravnu sankciju predviđenu sporazumom sudija za prethodno saslušanje sve do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja glavne rasprave. Nakon dostavljanja predmeta radi zakazivanja glavne rasprave o sporazumu odlučuje sudija, odnosno vijeće.

(5) Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće sporazum mogu prihvatiti ili odbaciti.

(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sud provjerava:

a) da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja sa mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i troškove krivičnog postupka,

b) da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog,

c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći,

d) da li je izrečena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom (3) ovog člana,

e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiteljem izjasni o imovinsko-pravnom zahtjevu.

(7) Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava optuženog će se unijeti u zapisnik i nastaviti sa raspravom za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom.

[…].

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 K 032167 19 Kž od 8. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 16. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana „12.“ i člana 13. stav 1. Evropske konvencije te člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također, apelant ukazuje i na povredu „člana 12. Protokola 1 Evropske konvencije kroz direktnu diskriminaciju optužene u odnosu na stav tužilaštva […]“, kao i „člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, nezavisno od pozivanja na naprijed citirana „prava“, iz apelacija proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prvenstveno povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa će stoga Ustavni sud apelacione navode razmotriti u odnosu na ovo pravo. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu apelantove prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. godine) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je također u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. godine) zauzeo stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda, pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti također mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržati garancije da ne budu pogrešno shvaćene.

34. Uzimajući u obzir navedena načela Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, Kantonalno tužilaštvo 19. jula 2018. godine podiglo Optužnicu broj T03 0 KT 0073084 18 protiv četiri lica, među kojima je i apelant, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, Općinski sud, Rješenjem broj 29 0 K 031380 18 K od 3. septembra 2018. godine, odlučio da se krivični postupak u odnosu na apelanta razdvoji i posebno dovrši jer su, za razliku od apelanta, u toj fazi postupka, optuženi D. Ć., M. Ć. i E. S. s Kantonalnim tužilaštvom sklopili sporazume o priznanju krivice koji su uloženi u spis 29. augusta 2018. godine. Zatim je Općinski sud nastavio sa postupkom, ali, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, apelant (koji je imao branioca) je nakon pregovora s Kantonalnim tužilaštvom o priznanju krivice za krivično djelo povodom kojeg se vodio krivični postupak, 7. decembra 2018. godine zaključio sporazum, koji je dostavljen Općinskom sudu na daljnje postupanje. Općinski sud je održao ročište radi razmatranja sporazuma, te je u skladu s odredbama člana 246. stav (6) ZKPFBiH razmotrio da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, da li je apelant upozoren i da li je razumio da se izjavom o priznanju krivice odriče prava na suđenje, da li postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici. Zatim je Općinski sud zaključio da je sporazum zaključen u skladu s odredbama člana 246. ZKPFBiH i apelanta je proglasio krivim i izrekao mu kaznu u okviru zakonom propisane kazne za krivično djelo za koje je apelant priznao krivicu, i to u trajanju od dvije godine i šest mjeseci (sve u skladu sa sporazumom).

35. Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon dobivanja prvostepene presude, protiv nje izjavio žalbu o kojoj je Kantonalni sud odlučio nakon održane sjednice vijeća na kojoj je bio prisutan i apelant sa svojim braniocem (advokatom Sanjinom Bandovićem).

36. Dakle, iz naprijed navedenih činjenica nesporno proizlazi da apelantu pristup prvostepenom sudu nije bio ni uvjetovan niti otežan, nego da, isključivo zbog specifičnih okolnosti vezanih za apelantovo zaključivanje sporazuma o priznanje krivice, dakle zbog apelantovog postupanja pred prvostepenim sudom, taj sud nije proveo redovni postupak budući da se apelant „odrekao prava na suđenje“. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zatim proveo redovan drugostepeni postupak, u kojem je apelant učestvovao (žalba, prisustvovanje sjednici vijeća na kojoj je iskoristio mogućnost dodatnog pojašnjenja žalbe). Pored toga, Ustavni sud podsjeća i na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 54/04, Evropski sud, presuda Natsvlishvili i Togonidze protiv Gruzije, broj 9043/05, od 29. aprila 2014, tač. 90-98). Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije neosnovani.

37. Cijeneći daljnje apelacione navode, Ustavni sud smatra da se oni, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su prekršili relevantne odredbe procesnog zakona. Zbog navedenih činjenica apelant smatra da je u predmetnom postupku prekršeno i načelo ravnopravnosti.

38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u predmetnom slučaju, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, apelant, uz učešće svog branioca, s Kantonalnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, apelant se odrekao prava na suđenje u kojem bi mogao suprotstaviti svoje eventualne argumente i dokaze argumentima i dokazima Kantonalnog tužilaštva iz kojih je proizlazila osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Dalje, Ustavni sud zapaža da su i Općinski sud i Kantonalni sud u postupku koji su vodili nakon zaključivanja sporazuma utvrđivali da li su ispunjeni svi uvjeti za prihvaćanje zaključenog sporazuma. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 246. st. (6) i (7) ZKPFBiH propisano: „Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice sud provjerava: a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja s mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i troškove krivičnog postupka; b) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog; c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći; d) da li je izrečena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom (3) ovog člana; e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o imovinsko-pravnom zahtjevu. (7) Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivice, izjava optuženog će se unijeti u zapisnik i nastaviti sa raspravom za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom.“

40. S obzirom na apelacione navode, Ustavni sud zapaža da iz obje osporene presude proizlazi da je sud, pored ispitivanja okolnosti da li je apelant sporazum zaključio dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, ispitivao i okolnosti da li je apelant razumio da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje. Općinski sud je također provjerio da li postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici, te je izvršio uvid u dokaze taksativno navedene na str. 4. i 5. presude, koje je ocijenio i zaključio da je apelantovo priznanje krivice potvrđeno dokazima, odnosno da postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici. Dalje, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u žalbenom postupku, shodno žalbenim prigovorima, izjasnio o neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda, o čemu je u svojoj presudi dao jasno i argumentirano obrazloženje.

41. Također, Ustavni sud iz razloga navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, smatra neosnovanim i apelantove navode o povredi načela ravnopravnosti stranaka u postupku. Ovo pogotovo što isključivo zbog specifičnih okolnosti vezanih za konkretni predmet, to jest zbog zaključivanja sporazuma o priznanju krivice, dakle, zbog apelantovog postupanja pred prvostepenim sudom, taj sud nije proveo redovni postupak, nego je zbog toga proveden „skraćeni postupak“.

42. Dakle, cijeneći osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa na takvo stanje, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelantu pristup sudu nije bio uvjetovan niti otežan, nego isključivo zbog specifičnih okolnosti vezanih za apelantovo zaključivanje sporazuma o priznanju krivice s Kantonalnim tužilaštvom, Općinski sud nije proveo redovni postupak budući da se apelant „sporazumom o priznanju krivice odrekao prava na suđenje“. Navedeno pravo apelantu nije bilo onemogućeno ni u postupku pred Kantonalnim sudom jer je taj sud proveo redovan drugostepeni postupak u kojem je apelant učestvovao. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer je Općinski sud odluku, kojom je apelant proglašen krivim, donio nakon što je nakon održanog ročišta radi razmatranja sporazuma o priznanju krivice utvrdio da je apelant u prisustvu branioca s Kantonalnim tužilaštvom zaključio sporazum kojim je priznao krivicu za krivično djelo za koje je potvrđena optužnica protiv njega, u skladu s relevantnim odredbama ZKPFBiH, o čemu su u osporenim odlukama dati detaljni, jasni i argumentirani razlozi koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2609/20 (S.H.) | Sudska praksa | Aktio