Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2356/20 (G. S.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Prekršaj
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Ne bis in idem
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2356/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2356/20, rješavajući apelaciju Gorana Simikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Simikića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 049297 19 Kvlz od 3. marta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 049297 19 Kž 2 od 3. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 049297 18 K 2 od 6.

marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Simikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 K 049297 19 Kvlz od 3. marta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 049297 19 Kž 2 od 3. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 049297 18 K 2 od 6. marta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog Tužilaštva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. juna do 5. jula 2021. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 049297 18 K 2 od 6. marta 2019. godine apelant je proglašen krivim da je iz nehata kao odgovorno lice počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 402. stav 7. u vezi sa st. 4. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Tužilaštva u konkretnom krivičnom postupku pored apelanta bio optužen i R. M.; da je 22. februara 2018. godine donesena presuda kojom su apelant i R. M. oslobođeni optužbe; da je Okružni sud ukinuo oslobađajuću presudu i predmet vratio na ponovni postupak; da je u ponovnom postupku nakon izvođenja već izvedenih dokaza i novih dokaza (pobrojani na str. 3. i 4. obrazloženja presude), te njihovom analizom i ocjenom (sadržaj i analiza dokaza na str. od 5. do 19. obrazloženja presude) utvrdio da su apelant i R. M. kao odgovorna lica, postupajući suprotno propisima o zaštitnim mjerama, izazvali opasnost po život ljudi, pri čemu je D. L. (u daljnjem tekstu: oštećeni) zbog tih propusta smrtno stradao, čime su ostvarena obilježja bića krivičnog djela iz člana 402. stav 7. st. 2. i 4. KZRS.

7. Okružni sud je Presudom broj 80 0 K 049297 19 Kž 2 od 3. septembra 2019. godine uvažio žalbu R. M. i u odnosu na njega odbio optužbu, dok je apelantova žalba (i žalba Tužilaštva) odbijena kao neosnovana i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

8. U obrazloženju presude je navedeno da apelantova žalba kao prioritet ističe da se radi o presuđenoj stvari jer je prema apelantu i R. M. vođen i pravosnažno okončan prekršajni postupak Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 Pr 008665 13 Pr od 10. februara 2014. godine, kojim je odlučeno da je apelant prekršajno odgovoran, dok je prema R. M. postupak obustavljen. U vezi s tim je Okružni sud ukazao na sljedeće: da je paralelno s krivičnim postupkom vođen prekršajni postupak; da je u prekršajnom postupku utvrđivana odgovornost apelanta i R. M. u pogledu nepostupanja u skladu s odgovarajućim odredbama Pravilnika o zaštiti na radu pri korištenju električne energije (u daljnjem tekstu: Pravilnik); da je povreda navedenog Pravilnika kao materijalnopravnog propisa bila predmet ocjene i krivičnog postupka; da kod krivičnih djela sa blanketnom dispozicijom postojanje krivičnog djela zavisi od povrede odgovarajućeg materijalnog propisa kojim se ta dispozicija dopunjuje; da kod takvih krivičnih djela postoji međuzavisnost i neodvojivost blanketne dispozicije i materijalnopravnog propisa na koje se ona poziva i da se u konkretnom slučaju, prema opisu radnje krivičnog djela, radi o povredi materijalnopravnog propisa u odnosu na koji je već pravosnažno okončan prekršajni postupak. Imajući u vidu prigovor žalbe o presuđenoj stvari, Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju neophodno jasno razgraničiti pitanje prekršajne i krivične odgovornosti jer bi se bez jasnog razgraničenja između krivičnog djela i prekršaja krivično zakonodavstvo dovelo u situaciju da svaka presuđena stvar u prekršajnom postupku predstavlja smetnju za progon učinilaca krivičnih djela, a time bi bila dovedena u pitanje krivičnopravna zaštita temeljnih društvenih vrijednosti (između ostalog, života i tjelesnog integriteta).

9. U konkretnom slučaju Pravilnikom su propisane mjere zaštite na radu i uspostavljen sistem zaštite na radu. Zaštita opšte sigurnosti ljudi i imovine, odnosno zaštita života ljudi i imovine većeg obima obezbijeđena je krivičnim zakonodavstvom, pa je u nastavku naveden sadržaj odredbe člana 402. stav 7. KZRS kojom se sankcioniše ponašanje službenog ili odgovornog lica koje ne postupi po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i time izazove opasnost po život ljudi, odnosno smrt lica. Okružni sud je nadalje istakao da je predmet zaštite prekršajnog i krivičnog postupka različit i da su stoga i propisane kazne različite, za prekršaj novčana kazna, a za krivično djelo kazna zatvora od jedne do osam godina. U tom kontekstu je Okružni sud podsjetio da se u prekršajnom postupku sud ograničava na utvrđivanje onih činjenica koje čine biće prekršaja, a u krivičnom postupku se utvrđuju činjenice bitne za postojanje krivičnog djela. U okolnostima konkretnog slučaja te činjenice su nastale iz istog događaja. Stoga se utvrđivanje identiteta djela mora analizirati u svim aspektima jer se jednom radnjom mogu istovremeno ugroziti različita zaštićena dobra i ostvariti dva ili više kažnjivih djela koja mogu biti u nadležnosti jednog ili više organa. Cijeneći osnovanost žalbenog prigovora presuđene stvari, Okružni sud je istakao da nema osnova za primjenu načela ne bis in idem ukoliko činjenični opis djela za koje je apelant kao izvršilac tog djela prvostepenom presudom proglašen krivim prevazilazi činjenični opis iz prekršajne odluke u dijelu koji se odnosi na nastupanje zabranjene posljedice koja predstavlja bitni element krivičnog djela, a ne i prekršaja, pa je u takvom kontekstu dopušteno izricanje različitih sankcija od različitih organa po istom pitanju. Stoga je u navedenim okolnostima ocijenjeno da pravosnažno rješenje iz prekršajnog postupka nije predstavljalo smetnju za vođenje krivičnog postupka. U tom pravcu je naglašeno da se prekršajno rješenje bavilo samo dijelom činjenične strukture krivičnog djela koje je apelantu optužnicom stavljeno na teret, pri čemu nije dovedena u sumnju činjenica da se radi o pravosnažnoj sudskoj odluci kojom su razriješene dileme u pogledu postojanja povreda Pravilnika, a stoga i prekršaja. Okružni sud je obrazlažući neosnovanost prigovora presuđene stvari ukazao da pravosnažno rješenje kojim je utvrđena apelantova odgovornost za prekršaj nema karakter res iudicata jer se prekršajni postupak ograničio na utvrđivanje onih činjenica koje predstavljaju biće prekršaja, a krivičnom sudu je prepušteno da utvrđuje činjenice bitne za postojanje krivičnog djela, pogotovo one vezane za posljedicu koja je nastupila – smrt oštećenog.

10. U nastavku je Okružni sud obrazložio zbog čega u odnosu na R. M. rješenje iz prekršajnog postupka ima drugačiji značaj. U vezi s tim je istaknuto da je R. M. oslobođen odgovornosti u pogledu postupanja protivno propisima Pravilnika, da stoga nema prekršaja, a ni krivičnog djela jer se posljedica, smrt oštećenog, ne može pripisati R. M. Stoga je žalba u pogledu R. M. uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je u odnosu na R. M. optužba odbijena.

11. U pogledu osnovanosti žalbenog prigovora o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka tvrdnjom da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da je izreka nerazumljiva i da je sud postupio suprotno načelu ne bis in idem, Okružni sud je istakao da izreka nije nerazumljiva jer su u izreci sadržane činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježje predmetnog krivičnog djela; da su u presudi sadržani razlozi o svim odlučnim činjenicama u vezi s izrekom presude; da žalbom nisu konkretizovani razlozi u pogledu povrede prava na odbranu, pa se prvostepena presuda u tom dijelu nije mogla ispitati (niti se u tom dijelu ispituje po službenoj dužnosti), te da je neosnovan prigovor bitne povrede postupka jer su u prethodnom dijelu obrazloženja navedeni razlozi iz kojih proizlazi da nije narušen princip ne bis in idem.

12. Što se tiče osnovanosti žalbenih razloga istaknutih u vezi sa činjeničnim stanjem, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je prihvatio određene dokaze koji su u presudi analizirani i izvršena njihova ocjena, između ostalih vještačenje Zavoda za sudsku medicinu, vještačenje vještaka elektrostruke, zapisnik o uviđaju, fotoelaborat sačinjen tokom uviđaja, te iskazi velikog broja saslušanih svjedoka, među kojima je i iskaz apelanta i R. M. u svojstvu svjedoka. Nakon analize i ocjene dokaza prvostepeni sud je izveo zaključak o odlučnim činjenicama na način kako je propisano u odredbi člana 295. stav 2. ZKPRS, savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te u vezi s ostalim dokazima, nakon čega je izveden zaključak o dokazanosti svih odlučnih činjenica. U tom pravcu je prvostepeni sud, prije svega, utvrdio da je apelant odgovorno lice u smislu člana 147. stav 4. KZRS, pri čemu je za status odgovornog lica presudno to što je apelantu ta uloga povjerena. U vezi s tim je Okružni sud podsjetio da je u vezi s konkretnim poslom apelant određen za brigadira posla, da je stoga imao posebnu odgovornost u realizaciji radnih zadataka u pogledu otklanjanja kvara i uspostavljanja napajanja električnom energijom. Apelantova odbrana je, kako smatra Okružni sud, u postupku pokušavala dokazati da je dotadašnja praksa u sličnim situacijama bila da se radi bez posebnog naloga, da su radnici na terenu ravnopravni i da svaki od njih samostalno obavlja svoj dio posla, da praksa nije bila usaglašena s Pravilnikom i da stoga ni apelant pri obavljanju posla nije mogao uticati na oštećenog. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, pogrešna praksa ne može biti osnov za oslobađajuću presudu, kako je predlagala apelantova odbrana. Osim toga, u obrazloženju prvostepene presude su navedeni jasni i uvjerljivi razlozi o tome da je apelant bio u mogućnosti preduzeti neophodne mjere s ciljem obezbjeđenja beznaponskog stanja i da mu je bilo poznato da se nikakvi radovi u električnim postrojenjima ne mogu izvoditi dok su pod naponom.

13. Žalba insistira i na tome da nije vršena obdukcija tijela oštećenog i da bez obdukcije nije bilo moguće utvrditi šta je tačan uzrok smrti oštećenog. U tom pravcu, Okružni sud je naveo relevantne zakonske odredbe prema kojima se pregled i obdukcija leša preduzima uvijek kada postoji sumnja da je smrt uzrokovana krivičnim djelom. Međutim, kako je dalje navedeno, u situaciji kada nije izvršena obdukcija leša činjenice se mogu dokazivati svim dokaznim sredstvima, konkretno vještačenjem instituta JZU Zavod za sudsku medicinu. Navedeno vještačenje je bazirano na ukupnom dokaznom materijalu koji se odnosi i na okolnosti pod kojima je došlo do spornog događaja, kao i dokazima koji se odnose na zdravstveno stanje oštećenog prije spornog događaja, koje je dovedeno u vezu sa spoljašnjim pregledom leša, također sačinjenom po sudskom vještaku u kojem su opisane promjene nastale usljed ulaska struje u tijelo. Okružni sud je istakao da sve navedeno ukazuje da se i bez izvršene obdukcije može zaključiti da je uzrok smrti oštećenog prestanak srčane radnje do koje je došlo zbog prolaska struje kroz srce. Date razloge prvostepenog suda je kao valjane u potpunosti prihvatio Okružni sud, kao i izrečenu kaznu cijeneći da je prvostepeni sud u postupku odmjeravanja kazne postupio pravilno, poštujući opšta načela o odmjeravanju kazne.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 K 049297 19 Kvlz od 3. marta 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv pravosnažne presude Osnovnog suda od 6. marta 2019. godine. U zahtjevu su, kako je navedeno, istaknuta oba zakonska osnova za pobijanje pravosnažne presude, i to povreda Krivičnog zakona i povreda odredaba krivičnog postupka.

15. U pogledu neosnovanosti tvrdnji da je u konkretnom slučaju povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu zbog zabrane dvostrukog suđenja i tvrdnje da se pobijana presuda odnosi na pravosnažno presuđenu stvar, Vrhovni sud je naveo da argumentima iz zahtjeva nije dovedena u sumnju pravilnost zaključaka pobijane drugostepene presude, da pravosnažno rješenje iz prekršajnog postupka nema karakter presuđene stvari, da krivično djelo izazivanja opšte opasnosti po svom karakteru predstavlja poseban oblik krivičnog djela s blanketnom dispozicijom kod kojeg se radnja izvršenja manifestuje u nepostupanju službenog ili odgovornog lica (član 402. stav 2), a da je kvalifikovani oblik propisan u stavu 7. člana 402. KZRS i postoji kad usljed propuštanja činjenja nastupi smrt jednog ili više lica. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, apelant je propustio činjenje na koje je bio obavezan kao odgovorno lice (kako je detaljno konkretizovano u izreci prvostepene presude), čime su ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti iz člana 402. stav 7. u vezi sa st. 4. i 2. KZRS za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine; da je paralelno s krivičnim vođen i prekršajni postupak i utvrđena apelantova odgovornost za prekršaj iz člana 11. stav 2. u vezi sa članom 67. stav 2. Zakona o zaštiti na radu koji se manifestuje u propuštanju da apelant kao odgovorno lice u pravnom licu obezbijedi preventivne mjere s ciljem zaštite života oštećenog, dovođenjem mjesta rada u beznaponsko stanje prilikom priključka brojila na niskonaponsku mrežu, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.

16. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iz razloga datih u pobijanoj presudi se nedvosmisleno zaključuje da se za jedan delikt nisu vodila dva postupka za krivično djelo, već da su u apelantovim radnjama istovremeno ostvarena obilježja i prekršaja i krivičnog djela blanketnog karaktera (povreda blanketnih propisa koji prema činjeničnom opisu krivičnog djela određuju radnju izvršenja, istovremeno manifestuje i prekršaj). U jednom događaju su istovremeno ugrožena dva različita zaštićena dobra i ostvarena obilježja dva kažnjiva djela, prekršaj i krivično djelo. U tom pravcu je Vrhovni sud podsjetio na razloge i obrazloženje drugostepene presude koje je prihvatio kao svoje, ističući da princip ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) podrazumijeva zabranu ponovnog suđenja i kažnjavanja nekog lica za krivično djelo za koje je već pravosnažno osuđen ili oslobođen u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju, kazna izrečena apelantu u prekršajnom postupku ne zadovoljava nijedan od alternativno postavljenih kriterija – pravna priroda djela i težina propisane kazne pri čemu je kod ocjene da li se radi o istom djelu od odlučujućeg značaja da je činjenično stanje koje se stavlja na teret optuženom u oba postupka isto ili u bitnom isto. U konkretnom slučaju je, kako je dalje obrazloženo, nesumnjivo utvrđeno da činjenični opis krivičnog djela u izreci pobijane presude u bitnim činjenicama prevazilazi činjenični opis djela za koje je apelant osuđen u prekršajnom postupku. Iz navedenih razloga je ocijenjeno da je neosnovan prigovor da je pobijanom presudom učinjena povreda Krivičnog zakona.

17. Vrhovni sud je nadalje istakao da je u izreci presude (činjenični dio) sasvim jasno definisana radnja izvršenja djela koja se manifestuje propuštanjem apelanta kao odgovornog lica da postupi po tehničkim pravilima na način što nije izvršio pripremu radnog mjesta za radove u beznaponskom stanju i organizovao rad na objektu koji obezbjeđuje najveću moguću sigurnost, čime je izazvao opasnost po život ljudi, usljed čega je nastupila smrt oštećenog. Povreda prava na odbranu se, po mišljenju Vrhovnog suda, ne može temeljiti na tvrdnjama da je ishod prekršaja u odnosu na apelanta i R. M. presuđena stvar jer je u odnosu na R. M. postupak obustavljen. U tom kontekstu je napomenuto da se princip „jednakost oružja“ manifestuje u jednakom procesnom položaju stranaka tokom suđenja i obuhvata čitav spektar procesnih prava koja optuženim obezbjeđuje jednake procesne mogućnosti tokom postupka. U vezi s tim je navedeno da je apelant, kao i R. M. imao ista prava tokom suđenja u kojem nisu učinjene povrede, te da je stoga zahtjev za zaštitu zakonitosti iz svih navedenih razloga neosnovan.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo da ne bude dva puta kažnjen i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije, člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

19. Suštinski, apelant ukazuje da je procesuiran i u prekršajnom i u krivičnom postupku, da je krivični postupak rezultirao krivičnom osudom, a prekršajni novčanom kaznom, da nije po službenoj dužnosti ispitano da li je na apelantovu štetu primijenjen Krivični zakon i stoga nije primijenjeno načelo ne bis in idem iako su za njegovu primjenu postojali uslovi. U vezi s tim se ističe da u krivičnom postupku nije jednako tretiran kao i R. M. kojeg je sud oslobodio krivnje, te da su sudovi zauzeli dvostruki standard nalazeći da je u odnosu na apelanta dopušteno voditi krivični postupak, a prema R. M. nije i da stoga krivični postupak u odnosu na apelanta nije bio pravičan. Sudovi su, kako je dalje navedeno, zanemarili svoju obavezu da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje idu u apelantovu korist, te je krivična odgovornost utvrđena upravo suprotno tim principima jer su sudovi u prekršajnom i krivičnom postupku odgovornost trebali rješavati na istovjetan način prema apelantu i R. M.

20. Apelacijom se posebno ukazuje na pogrešan zaključak Vrhovnog suda prema kojem su u apelantovim radnjama istovremeno ostvarena obilježja i prekršaja i krivičnog djela blanketnog karaktera. Ovakav zaključak, po apelantovom mišljenju, predstavlja povredu principa pravičnosti postupka, prava na obrazloženu i argumentovanu odluku jer drugostepena presuda nije preispitana suštinski nego formalno. Smatra da je Krivični zakon primijenjen na apelantovu štetu, da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno jer se pouzdano, bez obdukcije leša oštećenog, nije moglo utvrditi šta je tačan uzrok smrti, da je sud propustio primijeniti načelo in dubio pro reo i da su odluke proizašle iz postupka koji u cjelini nije bio pravičan. U vezi s tim prigovara ocjeni dokaza ističući da nisu sigurno i pouzdano utvrđene činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist, da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo uslova za donošenje osuđujuće presude i da su sudovi stoga arbitrarno odlučivali jer presudu nisu donijeli na način koji je povoljniji za apelanta.

21. Nadalje se apelacijom ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek jer konačna odluka koja je donesena u postupku povodom vanrednog pravnog lijeka ne zadovoljava standard obrazložene odluke, niti standard prava na žalbu, odnosno stvarne mogućnosti da se suštinski žalbeni razlozi razmotre i o njima donese odluka. Predloženo je da se apelacija usvoji. II.Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da se prigovori iz apelacije ne mogu zasnivati na prigovorima o činjeničnim nedostacima. Osim toga, u pobijanim presudama su o svim suštinskim i za apelanta bitnim pitanjima dati jasni i argumentovani razlozi pa je predloženo da se apelacija odbije.

23. Okružni sud je naveo da su apelacioni navodi u svojoj suštini bili predmet žalbe o kojoj je odlučeno, pri čemu su u presudi navedeni jasni i argumentovani razlozi u pravcu neosnovanosti svih žalbenih tvrdnji s posebnim osvrtom na prigovor presuđene stvari.

24. Osnovni sud je istakao da je argumentacija iz apelacije neosnovana i da nije dovela u sumnju uvjerenje suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i apelantove krivične odgovornosti, te stoga i neosnovanosti prigovora apelantove odbrane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU

Član 147. stav (4) (4) Pod pojmom odgovornog lica podrazumijeva se lice kome je u preduzeću ili drugom pravnom licu, s obzirom na njegovu funkciju ili na osnovu posebnog ovlašćenja povjeren određen krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona, propisa donesenih na osnovu zakona ili opštih akata preduzeća ili drugog pravnog lica u upravljanju i rukovanju imovinom ili u rukovođenju proizvodnim ili nekim drugim privrednim procesom ili nadzorom nad njima. Odgovornim licem smatra se i službeno lice kad su u pitanju krivična djela kod kojih je kao učinilac označeno odgovorno lice, a nisu predviđena u glavi o krivičnim djelima protiv službene dužnosti ovog zakona, odnosno kao krivična djela službenog lica u nekoj drugoj glavi ovog zakona.

KRIVIČNA DJELA PROTIV OPŠTE SIGURNOSTI LJUDI I IMOVINE

Izazivanje opšte opasnosti Član 402. st. (2), (4) i (7) (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana, kazniće se i službeno ili odgovorno lice koje ne postavi propisane uređaje za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrova, otrovnih gasova ili jonizirajućih ili radioaktivnih zračenja, električne energije ili drugih opasnih sredstava, ili ove uređaje ne održava u ispravnom stanju, ili ih u slučaju potrebe ne stavi u dejstvo, ili uopšte ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, i time izazove opasnost za život ljudi i imovinu većeg obima.

(4) Ako su djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinjena nehatno, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(7) Ako je usljed djela iz st. 1, 2, 3. i 4. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djela iz st. 1, 2. i 3. zatvorom od tri do petnaest godina, a za djelo iz stava 4. zatvorom od jedne do osam godina.

26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 K 049297 19 Kvlz od 3. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se suština apelacije odnosi na tvrdnju da redovni sud nije primijenio načelo ne bis in idem, Ustavni sud će prvo ispitati ovaj navod apelacije.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

32. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.

3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15. Konvencije.

33. Ustavni sud podsjeća da su se praksa i stajališta Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi s primjenom načela iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju mijenjali i evoluirali. U vezi s tim, Ustavni sud posebno naglašava da je Evropski sud jasno naveo da član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u prvom stavu sadrži zabranu ne bis in idem (ne dva puta o istom), dok u drugom stavu predviđa izuzetke od ovog pravila pod „kontrolisanim“ uslovima. Ustavni sud, također, podsjeća da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu ovog načela, dok pojam idem, posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi „o istom“. Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za „isto krivično djelo“, odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su, u suštini, iste. Evropski sud je također jasno utvrdio da se postupak načela ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju „aktivira“ kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata.

34. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju nesporno da su protiv apelanta vođena dva postupka proistekla iz istog događaja, prekršajni i krivični, i da je apelant za počinjeni prekršaj kažnjen novčano, a za počinjeno krivično djelo je Osnovni sud apelanta proglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U okviru tih okolnosti pojavilo se pitanje da li se radi o presuđenoj stvari i da li ima osnova za primjenu načela ne bis in idem.

35. U konkretnom predmetu se postavlja pitanje da li je djelo zbog kojeg je apelant proglašen prekršajno odgovornim isto kao krivično djelo zbog kojeg je apelant osuđen osporenom presudom. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ispitujući ovaj žalbeni navod, pri čemu je potvrdio pravilnost zaključka prvostepenog suda u pravcu apelantove krivičnopravne odgovornosti, jasno ukazao da je u prekršajnom postupku utvrđivana apelantova odgovornost zbog nepostupanja u skladu s odgovarajućim odredbama Pravilnika o zaštiti na radu pri korištenju električne energije kojim su propisane mjere zaštite na radu pri korištenju električne energije. U prekršajnom postupku je utvrđena apelantova prekršajna odgovornost jer je apelant postupao protivno tim propisima. S druge strane, polazeći od bića krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti, Okružni sud je podsjetio da je u pitanju krivično djelo s blanketnom dispozicijom, da postojanje krivičnog djela zavisi od povrede materijalnog propisa (u konkretnom slučaju Pravilnika), te da kod takvog krivičnog djela postoji međuzavisnost i neodvojivost blanketne dispozicije i materijalnog propisa, da se jednom radnjom mogu ugroziti različita zaštićena dobra i ostvariti obilježja dva ili više kažnjivih djela i da u konkretnom slučaju činjenični opis djela za koje je apelant proglašen krivim koji se odnosi na nastupanje zabranjene posljedice, smrt oštećenog, prevazilazi činjenični opis izreke prekršajne odluke. Iz datog obrazloženja koje je kao pravilno potvrdio Vrhovni sud u postupku povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Ustavni sud ne nalazi da je proizvoljan stav redovnih sudova da se ne radi o identičnom djelu. Naime, sudovi su na tri nivoa dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, podrobno analizirajući apelantov prigovor u pogledu povrede načela ne bis in idem, uz jasna obrazloženja da obilježja krivičnog djela obuhvataju i obilježja prekršaja, ali ga istovremeno i prevazilaze budući da krivično djelo obuhvata i zabranjenu posljedicu, u konkretnom slučaju smrt oštećenog, te da nisu osnovani prigovori apelantove odbrane da se radilo o presuđenoj stvari. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu sadržaj osporene odluke, koji ukazuje na relevantne dijelove „krivičnog djela“ (u oba postupka) i zaključak da se ne radi o istom djelu ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u presudi, niti se može zaključiti da se radi o istom djelu u smislu načela ne bis in idem.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u odnosu na osporenu odluku i ranije donijeto rješenje u prekršajnom postupku čiji je sadržaj naveden u osporenoj odluci. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

39. Apelant je u okviru prava na pravično suđenje u suštini ukazao da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima, te da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Također je ukazano i da je u okviru ovog prava apelant drugačije tretiran u odnosu na R. M. (drugooptuženi u krivičnom postupku).

40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

41. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

42. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza (vještačenje, izjave svjedoka, materijalna dokumentacija) na osnovu koje je Osnovni sud zaključio da su apelant i R. M. krivično odgovorni za radnje opisane u izreci presude te zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo moguće primijeniti princip ne bis in idem. Okružni sud je u žalbenom postupku u odnosu na apelanta potvrdio zaključke prvostepenog suda, dok je u odnosu na R. M. žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio odbijanjem optužbe, uz obrazloženje da je prema R. M. prekršajni postupak meritorno okončan na način da nema dokaza da je R. M. postupao protivno materijalnim propisima iz Pravilnika i da stoga nije počinio prekršaj. Imajući to u vidu, kao i strukturu inkriminacija o kojima je odlučeno u prekršajnom postupku i biće konkretnog krivičnog djela, Okružni sud je zaključio da ukoliko nema povrede materijalnih propisa (Pravilnika) onda je iluzorno raspravljati o posljedicama koje su u takvim okolnostima nastupile i koje se stoga ne mogu pripisati R. M. U odnosu na R. M. se, kako je zaključio Okružni sud, upravo primjenjuje načelo zabrane dvostrukog suđenja jer bi krivični postupak praktično predstavljao reviziju prekršajnog postupka i odlučivanje o činjenicama o kojima je već donesena pravosnažna sudska odluka. Svi ovi zaključci su bili predmet ispitivanja od Vrhovnog suda i oni su potvrđeni uz dato obrazloženje, koje niti u jednom segmentu ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava. Dakle, u osporenim presudama su dokazi detaljno analizirani, te dati razlozi i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak u pogledu izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je utvrđenje krivice i odgovornosti u konkretnom slučaju zasnovano na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza, a apelant ni na koji način ne dovodi u pitanje da je odbrana imala mogućnost da osporava dokaze. Ocjenom provedenih dokaza su utvrđene odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u suštini problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku, niti su zaključci suda paušalni i bez obrazloženja. Stoga, Ustavni sud smatra da u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta i iz kojeg su proistekle osporene presude nema ništa što bi ukazivalo da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da suprotstavljanje vlastitih (apelantovih) zaključaka zaključcima iz osporene presude ne pokreće pitanje pravičnosti postupka u situaciji kada je apelant imao i koristio mogućnost da učestvuje u postupku i da svoje tvrdnje i dokaze suprotstavi dokazima optužbe, te da je apelantova odgovornost zasnovana na analizi i ocjeni svih izvedenih dokaza temeljem kojih su utvrđene odlučne činjenice.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

44. Apelant je također ukazao na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ističući da konačna odluka ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje zbog nedostatka obrazloženja o suštinskim prigovorima. Iz navedenog proizlazi da apelant povredu ovog prava obrazlaže istim razlozima na kojim su utemeljene tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, a ti navodi su već ispitani u prethodnim tačkama ove odluke i zaključeno je da su neosnovani.

45. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio pravne lijekove, žalbu i zahtjev za zaštitu zakonitosti o kojima je odlučeno, pa samo činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupka ne dovodi u pitanje njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama prekršeno apelanovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je u osporenim presudama dato jasno obrazloženje prema kojem činjenični opis krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim prevazilazi činjenični opis počinjenog prekršaja i kada je jasno navedeno, uz poziv na materijalnopravne odredbe KZRS i Pravilnika, da se ne radi o istom djelu i da stoga nema mjesta primjeni načela ne bis in idem, a navedena obrazloženja se ne čine proizvoljnim, niti je apelant svojim navodima to uspio dovesti u pitanje.

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da postupak u cjelini nije bio pravičan ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak i kada su u presudama data detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja o svim odlučnim činjenicama.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio pravne lijekove, žalbu i zahtjev za zaštitu zakonitosti o kojima je odlučeno, pa samo činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupka ne dovodi u pitanje poštovanje njegovog prava na djelotvoran pravni lijek.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2356/20 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio