Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2800/20 (S. Z., R. M., N. S. i M. I.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2800/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2800/20, rješavajući apelaciju Stipe Zovka i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Stipe Zovka, Roberta Milasa, Nikole Stanića i Miroslava Ivankovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424095 16 Rsž od 8. srpnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Stipi Zovku, Robertu Milasu, Nikoli Staniću i Miroslavu Ivankoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od po 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Stipe Zovka, Roberta Milasa, Nikole Stanića i Miroslava Ivankovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424095 16 Rsž od 8. srpnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stipe Zovko, Robert Milas, Nikola Stanić i Miroslav Ivanković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 3. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 424095 16 Rsž od 8. srpnja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federacije Bosne i Hercegovine - Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. srpnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 7. do 14. srpnja 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su 31. ožujka 2014. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja po osnovi radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 424095 14 Rs od 9. listopada 2015. godine obvezana je tužena da na ime razlike plaća po osnovi uvećanja bruto satnica zbog uvećanja životnih troškova i na ime razlike naknada za minuli rad za razdoblje od 1. travnja 2011. do 31. ožujka 2014. godine isplati apelantima određene novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka (sve bliže navedeno u izreci presude).
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na prijedlog apelanata kao dokaz u konkretnom slučaju provedeno vještačenje po vještaku financijske struke. U svezi s tim, da je vještak utvrdio razliku neisplaćenih plaća po osnovi povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova većih od 5 % na temelju odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) uzimajući u obzir Odluku Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povećanju minimalne satnice, te razliku naknade za minuli rad. Općinski sud je naveo da je člankom 9. OKU propisano da se najniža bruto satnica usklađuje s povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog napretka, najmanje jednom godišnje odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na temelju usuglašenih stajališta socijalnih partnera u gospodarsko socijalnom vijeću za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine. Potom, ukoliko se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećavaju najmanje 5 %, vrši se obvezno usklađivanje najniže bruto satnice. Općinski sud je naveo da je Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine broj V 290/08 od 15. travnja 2008. godine u Federaciji Bosne i Hercegovine utvrđena najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, a najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM. Dakle, najniža neto satnica povećana je sa 1,75 KM na 1,95 KM, što znači da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine bila dužna apelantima povećati plaću u mjesečnom iznosu za 34,80 KM. Općinski sud je ukazao da tužena nije postupala u skladu s odredbama članka 9. OKU, izmjeni članka 9. OKU i Odluke o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine.
8. Apelanti i tužena su podnijeli žalbe protiv prvostupanjske presude.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424095 16 Rsž od 8. srpnja 2020. godine odbijena je žalba apelanata, dok je žalba tužene uvažena, preinačena prvostupanjska presuda tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Drugostupanjskom presudom odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su utemeljeni žalbeni navodi tužene kojima je ukazala da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama članka 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama OKU propisano da će Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vršiti usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim gospodarskim napretkom, a na temelju zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku (izmjena članka 9. OKU). S obzirom na to da je taj iznos u konkretnom predmetu utvrđen na temelju nalaza vještaka financijske struke, a ne prema zvaničnim podacima Federalnog zavoda za statistiku, Kantonalni sud je naveo da tužbeni zahtjev apelanata nije utemeljen. U svezi s tim, da je takvo stajalište zauzeo Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine prema kojem „sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom članka 9. OKU vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim gospodarskim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na temelju zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“. Kantonalni sud je naveo da je Odluka o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 donesena na Građanskom odjeljenju Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud od 27. siječnja 2017. godine). S obzirom na to da je iz navedenih razloga u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata, Kantonalni sud je ukazao da nije utemeljena njihova žalba u odnosu na troškove parničnog postupka. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
12. Apelanti su naveli da je presuda Kantonalnog suda utemeljena isključivo na pravnom shvaćanju iz Odluke Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine. Potom, da je Vrhovni sud donio niz odluka koje su oprečne tom pravnom shvaćanju, te su ukazali na presude tog suda br. 63 0 Rs 017009 13 Rev od 30. prosinca 2013. godine i 63 0 Rs 016917 13 Rev od 20. svibnja 2014. godine, što ukazuje na pristranost tog suda i stvara pravnu nesigurnost. Nadalje, da postoji povreda načela pravne sigurnosti kada iz istog suda, u slučajevima koji se temelje na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, dolaze proturječne odluke, te su ukazali na Odluku Vrhovnog suda u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine. Apelanti su naveli da je prekršeno načelo jednakopravnosti stranaka jer je odbijanje tužbenog zahtjeva utemeljeno isključivo na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju, pri čemu predsjednik tog suda predstavlja i zastupa tuženu. Također, da je drugostupanjska presuda proizvod diskriminacije Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u odnosu na apelante. U odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku apelanti su ukazali da se radi o pravima iz radnih odnosa. Potom, da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 1. travnja 2014. godine, da je prvostupanjska presuda donesena 9. listopada 2015. godine, te da je konkretni postupak okončan presudom drugostupanjskog suda od 8. srpnja 2020. godine. Apelanti traže da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog duljine trajanja postupka isplate iznosi od po 1.000,00 KM. II.Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelacijski navodi o povredi prava na koja su se pozvali apelanti, te da ostaje pri stajalištima koja su iznesena u osporenoj presudi. Također, da je postupak u konkretnom predmetu završen u razumnom roku.
14. Općinski sud je naveo da taj sud nije povrijedio prava na koja su ukazali apelanti.
15. Tužena je navela da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, te da su u potpunosti neutemeljeni apelacijski navodi, zbog čega je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
17. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Članak 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
"Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, sukladno povećanjem indeksa troškova života i ukupnim gospodarskim napretkom, a na temelju mjerodavnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju izvanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obvezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na temelju povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obvezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantirane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulirati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu".
18. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:
I.
U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:
1. najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2. najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424095 16 Rsž od 8. srpnja 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu Kantonalnog suda punomoćnik apelanata je primio 18. srpnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. kolovoza 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
27. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud napominje da sama činjenica da su apelanti ishodili da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je pravo apelanata na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak
1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelacijski navodi o povredi prava na pristup sudu.
28. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda glede povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili isplatu određenih novčanih iznosa na ime razlike plaće po osnovi uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova i razlike naknade za minuli rad. Ustavni sud nalazi da se apelacijski navodi, u biti, svode na tvrdnju o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. studenog 2017. godine u kojoj, u odnosu na prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 6002/18 od 13. veljače 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. svibnja 2019. godine, AP 3263/18 od 17. prosinca 2019. godine, AP 5336/18 od 15. siječnja 2020. godine, AP 941/19 od 9. rujna 2020. godine i AP 136/19 od 28. listopada 2020. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u svezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
30. Stoga, Ustavni sud ne nalazi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačije stajalište. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi OKU koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Naročito, jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima je utemeljio odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovi usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5 %), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. siječnja 2017. godine, dajući za svoje stajalište argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
32. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelanti doveli u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da su apelanti naveli da je Vrhovni sud donio niz odluka koje su oprečne pravnom shvaćanju, te su se u prilog tim tvrdnjama pozvali na presude tog suda br. 63 0 Rs 017009 13 Rev od 30. prosinca 2013. godine i 63 0 Rs 016917 13 Rev od 20. svibnja 2014. godine. Također, apelanti su ukazali i na Odluku Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena presuda Kantonalnog suda utemeljena na pravnom shvaćanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 27. siječnja 2017. godine, a da se apelanti pozivaju na odluke Vrhovnog suda iz 2013. i 2014. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvaćanje u osporenoj odluci zauzeto nakon donošenja odluka na koje su se apelanti pozvali u apelaciji. Dakle, imajući u vidu da je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obvezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da se ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koje garantira pravo na pravično suđenje. Potom, u svezi s pozivanjem na odluku Vrhovnog suda u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao takve apelacijske navode u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 941/19 od 9. rujna 2020. godine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući prije svega u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, zaključio da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana pravna nesigurnost, te na taj način povrijeđeno načelo pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 941/19 od 9. rujna 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelacijski navodi koji se odnose na povredu načela pravne sigurnosti neutemeljeni, te se umjesto posebnog obrazloženja o neutemeljenosti tih navoda, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
33. Ustavni sud uočava da apelanti smatraju da im je prekršeno i načelo jednakopravnosti pred sudom. U svezi s ovim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo jednakopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo B. V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti ne tvrde da im je bilo onemogućeno da predlažu i izvode dokaze ili da koriste raspoložive pravne lijekove (tužbu, žalbu), već povredu navedenog načela nalaze u činjenici da je odbijanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na zaključku i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju. Imajući u vidu navedeno, odnosno suštinu načela jednakopravnosti pred sudom, Ustavni sud nalazi da su i ovi apelacijski navodi neutemeljeni.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, neutemeljeni.
U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela
35. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni postupak pokrenuli tužbom od 31. ožujka 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 8. srpnja 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine osporenog postupka jeste šest godina i tri mjeseca.
Analiza razumnosti trajanja postupka
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi. Glede ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.
38. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da apelanti svojim postupcima nisu utjecali na duljinu trajanja postupka, koji su za njih od većeg značaja jer su pokušavali da ostvare potraživanja iz radnog odnosa. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu bila potrebna godina i šest mjeseci da donese prvostupanjsku presudu. Potom, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, odlučujući u žalbenom postupku, drugostupanjsku presudu donio nakon četiri godine i devet mjeseci (računajući od datuma donošenja prvostupanjske presude). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacijskog spisa ne proizlazi da je Kantonalni sud tijekom žalbenog postupka poduzimao bilo kakve procesne radnje, odnosno da je pred tim sudom održana rasprava. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je postupak u konkretnom predmetu završen u razumnom roku.
39. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da duljina trajanja konkretnog postupka u razdoblju od šest godina i tri mjeseca ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud smatra da se odgovornost za to u odlučujućoj mjeri može pripisati Kantonalnom sudu, kojem su u žalbenom postupku bile potrebne četiri godine i devet mjeseci da donese drugostupanjsku odluku, pri čemu taj sud u odgovoru na apelacijske navode nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja žalbenog postupka.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
41. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantima u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od po 300,00 KM.
43. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
44. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava, različita sudska praksa), koje je Ustavni već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao šest godina i tri mjeseca, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i devet mjeseci, pri čemu taj sud u odgovoru na apelacijske navode nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja žalbenog postupka.
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge, pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. siječnja 2017. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
47. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada apelanti povredu tih prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje (primjena materijalnog prava i različita sudska praksa), za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.
48. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić