Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2502/20 (V. J.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2502/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2502/20, rješavajući apelaciju Vasilija Jojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vasilija Jojića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 K 032246 19 Kž od 11. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 K 032246 19 K od 8. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vasilije Jojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Slaviša Prodanović, advokat iz Foče, podnio je 18. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 K 032246 19 Kž od 11. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 K 032246 19 K od 8. novembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 29. jula do 7. avgusta 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 K 032246 19 K od 8. novembra 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 K 032246 19 Kž od 11. marta 2020. godine, apelant je proglašen krivim što je u vrijeme, mjestu i na način opisan u izreci prvostepene presude, počinio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 263. stav (5) a sve u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje mu je Osnovni sud izrekao novčanu kaznu u iznosu od 5.500,00 KM, koju je apelant dužan platiti u roku od šest mjeseci po pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 263. stav 6. KZRS, određeno je da je od apelanta „oduzet novac nastao iz imovinske koristi u iznosu od 7.702,00 KM i 10.643,00 eura“.

6. Osnovni sud je utvrdio da je apelant u označenom vremenskom periodu, preko platnog sistema ,,Western union“ za BiH, u NLB Banci a.d. Foča, UniCredit Bank a.d Foča i Poštama Srpske Foča (Raiffeisen banci a.d.), podizao novac uplaćen od više lica [oštećenih]. Ta lica su novac uplaćivala nakon što su putem društvenih mreža stupila u kontakt sa N.N. licima sa lažnim ili profilom pod pseudonimom, tako da su im N.N. lica lažno nudila i uvjeravala ih da mogu ostvariti laku dobit na kladionicama, reklamirajući namještene sportske utakmice i dobitne kladioničarske listiće. Apelant je, nakon što mu je poznato lice saopštilo da je izvršena uplata na njegovo ime i dajući mu ,,kod“ za podizanje novca, u bankama i pošti predavao svoju ličnu kartu i podizao novac uplaćen od oštećenih, pa je tako u navedenom periodu podigao iznos od 7.702,00 KM i 10.643,00 eura.

7. Osnovni sud je naveo da činjenična utvrđenja proističu iz validnih izvještaja pomenutih banaka u kojima su naznačene pojedinačne uplate oštećenih lica. Iz tih izvještaja proizlazi da su na ime apelanta u kritičnom periodu izvršene 43 novčane uplate preko NLB Banke a.d. Foče, tri novčane uplate preko UniCredit Bank a.d. Foča i četiri novčane uplate u Poštama Srpske (preko Raiffeisen banke a.d. Foča). Istaknuto je da je za podizanje ovih novčanih iznosa neophodno poznavanje “koda” za podizanje novca, što znači da je apelant morao stupiti u kontakt sa licem koje bi mu dalo ”kod” za podizanje određenog novčanog iznosa. Osnovni sud je naveo da je apelant za navedeni novac mogao znati da potiče iz krivičnog djela prevara iz člana 230. stav (1) KZRS, jer je u dužem vremenskom periodu i u više navrata novac uplaćen od više različitih i njemu nepoznatih lica, lično podizao, koji je uplaćivan u različitim zemljama, različitim iznosima i različitim valutama, pa je tako pristao da „prljavi“ novac prima, drži i njime raspolaže i tako pomogne i olakša njegovu legalizaciju. Dakle, Osnovni sud je zaključio da je apelant iz nehata primio, držao i raspolagao novcem za koji je mogao znati da je pribavljen izvršenjem krivičnog djela propisanog zakonom Republike Srpske.

8. Zatim, Osnovni sud je naveo da je odlučne činjenice utvrdio, između ostalog, na osnovu iskaza svjedoka Duška Tomovića (zaposlenog u PU Foča na poslovima načelnika Odjeljenja krim - policije) i Ružice Begenišić (inspektora za suzbijanje općeg kiminaliteta u PU Foča), koji svjedoci su pojasnili saznanja i poduzete aktivnosti vezane za krivično djelo povodom kojeg se vodi konkretni krivični postupak (str. 8, 9. i 10. obrazloženja presude).

9. Osnovni sud je naveo sadržaj krivičnog djela pranje novca iz člana 263. KZRS, te je detaljno obrazložio način na koji se definiše to krivično djelo (str. 10. i 11. obrazloženja presude). Zatim, Osnovni sud je pojasnio, da bi postojalo krivično djelo pranje novca iz člana 263. stav (5) u vezi sa stavom (1) KZRS, za koje se apelant tereti, neophodno je da su ispunjeni svi elementi obilježja bića ovog krivičnog djela, i to: a) da je počinjeno predikatno ili glavno krivično djelo, koje je normirano u KZRS (identitet norme kao uslov kažnjivosti), b) da je predikatnim krivičnim djelom ostvarena imovinska korist - novac ili druga imovina (dakle, nebitno je kome je pribavljena korist - počiniocu predikatnog djela ili nekom trećem). Imovinskom korišću od krivičnog djela smatra se neposredna i posredna imovinska korist, a koji pojmovi su propisani odredbom člana 123. stav (1) tač. 16, 24. i

25. KZRS (definicija novca, imovinske koristi i imovine), c) da se ostvarena imovinska korist (novac ili druga imovina) „primi, zamijeni, drži, raspolaže, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo”, d) oblik krivice: odgovornost iz nehata za radnje opisane u stavu (5) člana 263. KZRS u odnosu na „okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom“. Počinilac nije znao, ali je mogao i morao znati da se radi o imovinskoj koristi ostvarenoj krivičnim djelom. Osnovni sud je ukazao da je predikatno krivično djelo svako krivično djelo normirano u KZRS kojim je pribavljena imovinska korist koja se nakon počinjenja krivičnog djela pranje novca legalizira.

10. Osnovni sud je istakao da su u toku postupka kao dokazi optužbe provedeni dokazi – saslušanja svjedoka i materijalni dokazi iz kojih je nesporno utvrđeno da je u periodu od 2014. do 2017. godine na području općine Foča provedena akcija kodnog naziva „Dojave“, da je tokom 2017. do 2019. godine PU Foča Tužilaštvu podnijela oko 170 izvještaja o počinjenom krivičnom djelu protiv ukupno 180 lica za počinjena krivična djela prevare, pranje novca, iznude i falsifikovanje isprava (detaljno opisano na str. 12. i 13. obrazloženja presude). Osnovni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da su policijski službenici PU Foča, u saradnji sa MUP-om RS, te putem Interpola, došli do saznanja da su određena lica iz više zemalja iz Evrope putem Interneta, tj. društvenih mreža, aplikacije “Facebook”, “Instagram” i “Viber” bili meta napada izvršilaca krivičnih djela prevara iz člana 230. KZRS, iznuda iz člana 232. KZRS i pranje novca iz člana 263. KZRS. Navedena krivična djela su vršena na način da su nepoznati izvršioci krivičnih djela iz područja općine Foča putem društvenih mreža reklamirali navodne namještene sportske događaje - utakmice i dobitne kladioničarske listiće i veće sume novca u različitim valutama i apoenima, na taj način privlačili pažnju oštećenih, potom stupajući u kontakt sa njima i nudeći im mogućnost da za određenu novčanu nadoknadu, koju uplate, ostvare novčane dobitke na kladionicama, gdje će im nakon uplate nepoznati izvršioci predmetnih krivičnih djela dostaviti podatke o namještenim utakmicama i sigurne kvote. Uplate su najčešće vršene putem transfera novca “Western Union” i slično. Oštećenima su se dostavljale fotografije falsifikovanih dobitnih listića (tiketa). U slučaju da je neko od oštećenih izvršio uplatu, prethodno je stupio u kontakt sa nekim od nepoznatih izvršilaca i dogovorio uslove klađenja, onda se izvršiocima ovih krivičnih djela, putem „Western Uniona“, uplaćivao novac. Tako uplaćeni novac su većinom podizala druga lica i sebi zadržavala određeni dio, kao uslugu za podizanje novca, kao i za skrivanje pravog lica koje je izvršilo predmetno krivično djelo, a ostatak novca bi potom bio predavan licu koje je vršilo prevaru, odnosno iznudu putem Interneta. Policijski službenici PU Foča su utvrdili da na području općine Foča postoji više od 1.000 ljudi koji putem „Western Uniona“ i obično u bankama na području BiH podižu novčane iznose pribavljene na ovaj način. Osnovni sud je naveo da iz dokaza proizlazi da su putem “Western Uniona” i drugih načina transfera novca na području BiH izvršioci iz Foče podigli novčani iznos od preko 8.000.000,00 KM. U sklopu navedene akcije “Dojava” i provedenih istražnih radnji utvrđeno je i da je na ime apelanta izvršena uplata od raznih lica iz raznih zemalja poput Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Austrije, Italije i slično, a koje izjave potvrđuju i materijalni dokazi, posebno podaci iz baze Tenfora , uloženih kao materijalni dokaz optužbe. Osnovni sud je istakao da je nesporno da postoji dovoljno dokaza da novac koji je uplaćen na ime apelanta i koji novac je on podigao na području općine Foča potiče iz krivičnog djela prevara iz člana 230. stav 1. KZRS, a koje prevare su vršene na navedeni način.

11. Osnovni sud je istakao da postojanje predikatnog krivičnog djela, u konkretnom slučaju krivičnog djela prevare iz člana 230. stav 1. KZRS, ne mora biti utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom. Za to djelo čak ne mora biti ni pokrenut krivični postupak (iako iz provedenih dokaza proizlazi da je PU Foča u periodu od 2017. do 2019. godine prema Tužilaštvu podnijela 170 izvještaja protiv ukupno 180 lica za počinjenje krivičnih djela prevara, pranje novca, iznuda i falsifikovanje isprave). Iz brojnih materijalnih dokaza proizlazi da se novac od većeg broja lica iz raznih zemalja troši na kockanje, na više kvote, radi sticanja lake dobiti, pa se takav novac uplaćuje N.N. licima koja reklamiraju namještene sportske utakmice i dobitne kladioničarske listiće, tako što će im oni nakon što se uplati određeni iznos novca dostaviti podatke o namještenim utakmicama i sigurnim kvotama ili da će izvršiti uplatu za njih, dostavljajući im fotografije falsifikovanih potvrda o transferu novca na ime lica koja su izvršila uplatu.

12. Iz provedenih materijalnih dokaza, te iskaza saslušanih svjedoka optužbe također je nesporno utvrđeno da su na ime apelanta uplaćeni različiti novčani iznosi od više različitih osoba iz 1 Tenfore Ltd. - ovlašteni predstavnik Western Uniona za Bosnu i Hercegovinu raznih zemalja, te da je apelant kod različitih banaka na području općine Foča podigao novčane iznose u periodu od 6. februara do 24. septembra 2016. godine, a kako je to detaljno opisano u izreci optužnice i presude. Navedenu činjenicu, tj. da su na ime apelanta uplaćeni navedeni novčani iznosi u kritičnom periodu i da je apelant podigao navedene iznose u kritičnom periodu odbrana i ne spori, ali navodi da je apelant mogao biti optužen samo kao pomagač a ne direktni izvršilac, te da apelant nije mogao znati da novac potiče od prevare kad niko za ovo krivično djelo nije optužen, a niti osuđen. Kao što su to u svojim izjava pojasnili svjedoci optužbe, za podizanje ovih novčanih iznosa je bilo neophodno poznavanje “koda” za podizanje novca, što znači da je apelant morao stupiti u kontakt sa licem koje bi mu dalo kod za podizanje određenog novčanog iznosa. Pomenuti način izvršenja - u produženom trajanju je takav da ne dopušta mogućnost da je apelant bio u zabludi o dopuštenosti djela posebno jer su uplate vršene na njegovo ime od njemu očito nepoznatih lica iz različitih zemalja a što je vidljivo iz podataka iz baze Tenfora o izvršenim transakcijama na ime apelanta, pa su to očigledno takve radnje da ne ukazuju na postojanje zablude kod apelanta. Očigledno se radi o nesavjesnom postupanju apelanta koji je zbog svega navedenog mogao znati da primljeni novac vodi porijeklo od izvršenog krivičnog djela, što proizlazi iz objektivnih okolnosti samog djela, kao i okolnosti i ličnih sposobnosti apelanta koji je mlađe životne dobe, a radi se o gotovini za koju apelant nema pokriće u legalnim dohocima, jer je inače nezaposleno lice, lošeg imovnog stanja.

13. Osnovni sud je naveo da je za krivično djelo pranje novca iz člana 263. stav (5) KZRS propisana novčana kazna ili zatvor do tri godine. Osnovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o kazni koju će izreći apelantu, između ostalog, imao u vidu vrstu i visinu krivičnopravne sankcije koje su u predmetima koji su pravosnažno okončani kod tog suda izrečene optuženima koji su priznali krivicu za počinjenje krivičnog djela pranje novca iz člana 263. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZRS i zaključili sporazume o priznanju krivice sa nadležnim tužilaštvom. Naime, tim optuženim su izrečene novčane kazne u visini od 10 % od ostvarene imovinske koristi i priznanje krivice je ocijenjeno kao olakšavajuća okolnost na strani optuženih. Stoga je, kako je istakao Osnovni sud, u konkretnom slučaju apelantu izrekao novčanu kaznu u visini od 20% od ostvarene imovinske koristi. Konačno, Osnovni sud je naveo da je odluku o oduzimanju novca koji je nastao iz imovinske koristi donio u skladu sa odredbama člana 263. stav 6. KZRS.

14. Okružni sud je u svojoj presudi naveo da je, i prema njegovom stavu, prvostepeni sud dao jasne i logične razloge na kojima se temelji izreka presude. Isto tako, prvostepeni sud je u presudi naveo razloge zbog kojih je zaključio da je apelant počinio krivično djelo kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je argumentovano i razumljivo obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. Dakle, kako je dalje navedeno, prvostepena presuda ne sadrži bilo kakve nedostatke u izreci ili obrazloženju koji bi po svojoj prirodi onemogućili ispitivanje njene zakonitosti i pravilnosti. Pobijana presuda je dala razloge o svim odlučnim činjenicama sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivice apelanta, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu krivičnog zakona. Stoga, je Okružni sud žalbeni prigovor odbrane kojim se ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka odbio kao neosnovan.

15. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i navode apelantovog branioca kojim je osporavao potpunost i pravilnost činjenične osnove pobijane presude tvrdnjama da javni tužilac nije dokazao, niti je dokazivao postojanje krivičnog djela pranje novca, jer se ovo djelo ne može dokazati bez tzv. finansijske istrage, jer ti navodi na način kako su izloženi i sa argumentacijom koja ih podržava nemaju realno uporište u osporavanju pravilnosti pobijane presude. Naime, kako je ocijenio Okružni sud, kada je riječ o krivičnom djelu pranje novca iz člana 263. KZRS, odlučnu činjenicu od koje zavisi egzistencija samog djela predstavlja utvrđenje da li je u konkretnom slučaju postojao stvarni (realni) transfer novca od oštećenih lica. Stoga je zadatak prvostepenog suda, prije svega, bilo utvrđivanje ove odlučne činjenice. Okružni sud nalazi da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao sasvim konkretne i argumentovane razloge o činjenicama od odlučnog značaja, uključujući i pitanje stvarnog transfera novca. Suprotno prigovorima žalbe, prvostepeni sud je zaključak o činjenicama koje smatra dokazanim izveo na temelju svestrane i savjesne ocjene svih dokaza zasebno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima, kako to i nalaže odredba člana 295. stav

2. ZKPRS.

16. Okružni sud je ocijenio da je neodrživo žalbeno stanovište odbrane da se postojanje predmetnog krivičnog djela moglo dokazati samo na osnovu rezultata finansijske istrage, jer je sadržaj dokazne građe pružio pouzdan osnov prvostepenom sudu za zaključak o krivici apelanta. Naime, iz izvedenih dokaza optužbe nedvojbeno proizlazi koje radnje je apelant poduzeo (sadržaj ponovno interpretiran), te dokazi iz kojih te okolnosti proizlaze.

17. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i tezu odbrane da radnje apelanta predstavljaju samo oblik pomoganja nepoznatim licima u izvršenju krivičnog djela prevara, a nikako elemente samostalnog krivičnog djela. S tim u vezi, Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak pobijane presude da je apelant svojim djelovanjem postupao nehatno u izvršenju samostalnog krivičnog djela pranje novca iz člana 263. KZRS. Podizanjem uplaćenih svota novca uz korištenje odgovarajućeg ,,koda“ apelant je na nesumnjiv način manifestovao sadržaj svijesti da je uplaćivani novac pribavljen krivičnim djelom. Naime, radnja krivičnog djela pranje novca iz člana 263. stav 5. KZRS postoji ako je učinilac pri izvršenju radnje iz st. (1) i (2) tog člana postupao nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom. Dakle, nehat postoji kada je radnja krivičnog djela izvršena tako što je učinilac mogao znati (pretpostavljao) da je novac koji je primao pribavljen izvršenjem krivičnog djela.

18. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni navod da bez predikativnog krivičnog djela nema krivičnog djela pranje novca, te je istakao, kada je u pitanju predikativno djelo, da je vladajuće shvatanje da nije neophodno da postoji odluka o nezakonitosti radnji kojima je novac pribavljen, što znači da nije nužno ni da postoji pravosnažna presuda kojom je to utvrđeno. Nužno je samo da javni tužilac ponudi određene dokaze da takav novac ili imovina potiču iz kriminalne aktivnosti, pri čemu ne mora biti precizno određeno vrijeme i mjesto izvršenja takvih aktivnosti, već bi bilo dovoljno okvirno naznačiti vrijeme njihovog poduzimanja. Iz potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je s pravom zaključio da se djelatnost apelanta ima posmatrati kao svršeni oblik krivičnog djela pranje novca iz člana 263. stav (5) u vezi sa stavom (1) KZRS, pa su lišeni osnova i žalbeni prigovori odbrane zbog povrede KZ.

IV.Apelacija

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedena povreda, prema stavu apelanta, ogleda se u pogrešnom i „očigledno proizvoljnom“ tumačenju odredaba ZKRS i KZ RS od redovnih sudova, kao i „očigledno proizvoljnoj ocjeni dokaza.“ U tom kontekstu apelant navodi da je u izreci prvostepene presude navedeno 50 lica koja su navodno oštećena, mada nijedno nije saslušano, pa slijedom toga, nijedno lice nije postavilo imovinskopravni zahtjev. Pored toga, apelant navodi da je uslov za postojanje krivičnog djela pranje novca iz člana 263. stav (5) u vezi sa stavom (1) KZRS postojanje osnovnog djela, tj. predikatnog djela. U presudi je navedeno da je to prevara iz člana 230. stav (1) KZRS, što je s obzirom na dokaze u konkretnom slučaju „samo virtuelna konstatacija“. Apelant ističe da iz izreke presude i njenog obrazloženja proizlazi da je više N.N. lica imalo kontakt sa oštećenim, a u postupku se uopšte ne pokušava utvrditi koja su to N.N. lica i kakav je njihov odnos sa apelantom, o čemu su se dogovarali sa oštećenim. Ako je apelant podizao novac za N.N. lica, može se pretpostaviti da je uplaćeni novac koji je podigao morao da preda N.N. licima. Ako bi se prihvatilo ovo što je u presudi navedeno kao tačno, tada apelant ne bi mogao biti izvršilac ovog krivičnog djela, već pomagač. Apelant navodi da je novac legalno dolazio preko banaka na njegovo ime, da nikakav kontakt nije imao sa navodno oštećenim, da nema ništa skriveno, a kod pranja novca karakteristika je njegovo tajanstveno postojanje. Apelant smatra da Tužilaštvo nije ni pokušalo da utvrdi najrelevantniju činjenicu, ko je sa navodno oštećenim od N.N. lica obavljao razgovor, ni sadržaj razgovora, te da se i iz tog razloga „presuda svela na prostu improvizaciju“. Apelant smatra da se krivično djelo za koje je proglašen krivim ne može dokazati bez vođenja finansijske istrage, što u konkretnom slučaju nije urađeno. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog odluke o sankciji, jer je Osnovni sud osobama koje su zaključile sporazume o priznanju krivice a u kojim je priznanje krivice sa nadležnim tužilaštvom (novčane kazne u visini od 10% od ostvarene imovinske koristi ocijenjeno kao olakšavajuća okolnost na strani optuženih), dok su svi oni koji su ušli u postupak dobijali kaznu od 20% podignute sume, tj. duplo više nego što je Tužilaštvo predlagalo. Apelant ističe da se ovim „problemom“ ni Okružni sud nije bavio detaljno i studiozno.

I.Odgovor na apelaciju

20. Osnovni sud je odgovorio da su navodi iz apelacije neosnovani jer je taj sud ocijenio sve dokaze koji su provedeni tokom postupka kako od optužbe, tako i od odbrane, a tokom cijelog postupka apelantu je omogućeno pravo na formalnu i materijalnu odbranu. U presudi su jasno navedeni i obrazloženi razlozi za njeno donošenje zbog čega su svi apelantovi navodi neosnovani.

21. Okružni sud je odgovorio da se iz navoda apelacije ne može zaključiti da su presudom tog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je ocjena izvedenih dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, niti člana 6. Evropske konvencije.

22. Tužilaštvo je navelo da iz stanja spisa proizlazi da Osnovni sud i Okružni sud nisu prekršili ustavna prava apelanta, da je provedeni postupak bio pravičan, da je u toku vođenja postupka data mogućnost optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe i da je redovni sud u potpunosti, pravilno i u skladu sa odredbama ZKPRS iznio relevantne dokaze radi utvrđivanja odlučnih činjenica zbog čega sudske odluke sadrže sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17, 104/18 – OUS RS, 15/21 i 89/21) glasi:

Prevara Član 230. stav (1) (1) Ko u namjeri da sebi ili drugome pribavi protivpravnu imovinsku korist dovede neko lice lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time navede da to lice na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

Pranje novca Član 263. st. (1), (5) i (6) (1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni izvršenjem krivičnog djela propisanog zakonima Republike Srpske primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, kazniće se kaznom zatvora od jedne do pet godina i novčanom kaznom.

(5) Ako je pri izvršenju krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana izvršilac postupao nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(6) Novac, imovinska korist, prihod, profit ili druga korist nastala iz imovinske koristi ostvarene krivičnim djelom iz st. 1. do 4. ovog člana, oduzeće se.

24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 15 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

[...]. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304 stav 7 Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 K 032246 19 Kž od 11. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

32. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku okončanom osporenom presudom povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje na način kako u apelaciji tvrdi, odnosno da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne, tako i procesn pravne norme.

33. Navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo arbitrarno utvrđenom činjeničnom stanju i stoga arbitrarnoj primjeni prava. Apelant ponavlja navode koji su međusobno isprepleteni i tiču se nepravičnosti predmetnog postupka kao cjeline, te da, s tim u vezi, u postupku koji se vodio protiv njega nije dokazano da je počinio predmetno krivično djelo pranje novaca iz člana 263. stav (5) u vezi sa stavom (1) KZRS.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Zatim, u pogledu navoda koji upućuju na ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Pri tome Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje je regulirano domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni tokom krivičnog postupka samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izveli zaključke iz provedenih dokaza. Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

36. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju u kojem odredba člana 295. glasi: „[...] Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 661/04, stav 30).

37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda koja je utemeljena na iskazima svjedoka, službenika PU Foča koji su poduzimali radnje na rasvjetljavanju predmetnog krivičnog djela (kao i istovrsnih krivičnih djela koja su počinila lica na teritoriji Foče), te velikog broja materijalnih dokaza. Ustavni sud ukazuje da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja i mora se, u vezi s tim, ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi optužbe, dok iz presude proizlazi da je apelantova odbrana u sudski spis uložila samo jedan dokaz i to dio navedene presude Suda BiH, te da je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant, na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i kažnjen. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ponavlja da iz prvostepene presude proizlazi da apelant, koji je u toku postupka imao branitelja, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, te da mu je bilo onemogućeno da osporava provedene dokaze Tužilaštva.

38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali na sadržaj iskaza pojedinih svjedoka, obrazlažući zbog čega im je poklonjena vjera. Isto vrijedi i za stav koji su sudovi zauzeli u pogledu materijalnih dokaza. Opisan je proces njihove ocjene kako pojedinačno, tako i u odnosu na druge provedene dokaze. Po mišljenju Ustavnog suda, Osnovni sud je dao jasnu definiciju elemenata bića krivičnog djela pranje novca za koje je apelant optužen, te ih je doveo u vezu sa apelantovim radnjama i izveo zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

39. Dalje, u pogledu navoda kojima je osporena odluka o krivičnopravnoj sankciji u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). S tim u vezi, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis pri donošenju odluke o kazni. Naime, Ustavni sud zapaža da je prilikom donošenja odluke o kazni sud imao u vidu zakonom propisanu kaznu za djelo za koje je apelant proglašen krivim, ali i sve okolnosti koje mogu biti od utjecaja da kazna bude veća ili manja. S tog aspekta su ocijenjene sve okolnosti konkretnog slučaja na strani apelanta, olakšavajuće i otežavajuće, pa je, s tim u vezi, navedeno jasno obrazloženje kako u pogledu odmjerene novčane kazne, tako i odluke o oduzimanju novca nastalog iz imovinske koristi u smislu člana 263. stav (6) KZRS (razlozi navedeni u obrazloženju presuda).

40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Osnovnog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Okružni sud, koji je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neosnovane odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Pri tome Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, te odgovori suda na njih. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Kao što je već rečeno, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim navode u odnosu na odluku o kazni koja je apelantu izrečena, budući da u tom dijelu nije bilo proizvoljnosti, odnosno kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

42. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da su Osnovni sud i Okružni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u odlukama redovnih sudova nije izostala savjesna ocjena svih izvedenih dokaza, niti je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te kada su redovni sudovi dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja koja u kontekstu primjene pozitivnopravnih propisa ne ostavljaju dojam proizvoljnosti.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2502/20 (V. J.) | Sudska praksa | Aktio