Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2258/21 (M. M.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2258/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2258/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Marić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Marić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 009463 20 Rev od 24. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Emir R. Karača odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 24. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 009463 20 Rev od 24. ožujka 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženik (Kanton 10) da mu na ime razlike plaće isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da nije sporno da tuženik, u roku koji je propisan odredbama članka 35. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika), nije donio propise iz članka 31. tog zakona, niti je to učinio do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, ali da navedenim zakonom nije propisano da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku iz članka 35. tog zakona isti primjenjivati i u kantonima do donošenja kantonalnih propisa. Vrhovni sud je naveo da je odlučujući o zahtjevu za rješavanje spornog pravnog pitanja, u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 9. lipnja 2016. godine donio odluku da policijski službenici MUP Posavskog kantona nemaju pravo na isplatu razlike manje isplaćene plate u odnosu na visinu plate koja je regulirana odredbama Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika. Vrhovni sud je u svezi s tim ukazao da se prema stavu Građanskog odjeljenja tog suda plaće policijskih službenika kantona određuju u skladu sa kantonalnim propisima, kako je to i propisano člankom 31. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika, s tim da osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, te da pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plaća za isti čin policijskog službenika“ (članak 4. navedenog zakona) i jedinstven isplatni koeficijent za obračun plaća (članak 6. navedenog zakona). Vrhovni sud je u svezi s tim ukazao da apelant u toku predmetnog postupka nije tvrdio niti dokazivao da je njegova osnovna plaća u utuženom periodu manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da tuženik (iako je bio obvezan) nije donio propis kojim bi izvršio usuglašavanje kantonalnih propisa o plaćama policijskih službenika sa Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika, na koji način se nezakonito umiješao u apelantovo pravo na imovinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1368/17 od 18. srpnja 2017. godine, AP-5959/18 od 10. siječnja 2019. godine, AP-4781/19 od 15. siječnja 2020. godine i AP- 1775/21 od 23. lipnja 2021. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2258/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio