Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-919/20 (B. R.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Javni interes
- Kleveta
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Sloboda izražavanja
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-919/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 919/20, rješavajući apelaciju Branke Radmilović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Radmilović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 053160 19 Gž od 29. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branka Radmilović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bileće podnijela je 9. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 053160 19 Gž od 29. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o dopustivosti broj AP 938/19 odbačena je kao preuranjena apelantkinjina apelacija koja je bila zavedena pod brojem AP 3336/19 kojom je apelantkinja osporila presudu Okružnog suda iz tačke 1 ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/19 od 30. oktobra 2019. godine (grupna odluka), dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tuženog Dražena Dunđera (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. jula 2021. godine. Okružni sud i punomoćnik tuženog u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelantkinja je 22. marta 2018. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete zbog klevete, tražeći po tom osnovu isplatu iznosa od 7.000,00 KM, zatim obavezivanje tuženog da uvod i izreku presude o svom trošku objavi na „Radio Bileća“, uz naknadu troškova postupka.
7. Osnovni sud je, postupajući po apelantkinjinoj tužbi, donio Presudu broj 95 0 P 053160 18 P od 30. novembra 2018. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, uz obavezivanje apelantkinje na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.544,40 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tuženi na VII zasjedanju redovne sjednice SO Bileća održanoj 22. decembra 2017. godine u spornom izlaganju, između ostalog, rekao: „Nema imenovanja direktora Centra za socijalni rad“, pa predložio „hajde da izaberemo gospođicu Stolicu, koja znamo da je sposobna i koja đevojka ima školu. Ja se slažem što neće Branka Radmilović, ona je neđe na Palama kupila školu i nju ne treba da na takvoj funkciji bude“. Osnovni sud je potom naveo da nije sporno da tema dnevnog reda sjednice nije bilo imenovanje direktora Centra za socijalni rad u Bileći, ali je konkurs za tu poziciju bio zatvoren, a na skupštinskim zasjedanjima raspravljalo se i o tom pitanju. Zatim je Osnovni sud citirao nastavak izlaganja tuženog: „Sad da glasamo da izaberemo malu Stolicu. Je li prošao konkurs? Jest. Ima sve zakonske uslove. Šta to vi riješiste dobro Bileći, hoćete odbornika da izaberete, koji nema znanje, kupio diplomu i takav vam odgovora. Vama bi mala Stolica odgovarala da ima odbornički mandat, pošto nema odbornički mandat ne odgovora“.
9. Osnovni sud je naveo da sadržaj spornog izražavanja koji je javno emitovan putem „Radio Bileća“ nije sporan među parničnim strankama. Sadržaj spornog izražavanja se nalazi na izvodu iz stenograma i na CD-u koji je dostavljen kao dokaz u spis. Isto tako, kako je naveo Osnovni sud, nije sporno da je apelantkinja 1977. godine kao redovan student upisala Pravni fakultet u Mostaru, da je 1983. godine na tom fakultetu stekla diplomu o završenom studiju za sticanje više spreme i stručni naziv pravnik, a da je na Pravnom fakultetu u Istočnom Sarajevu 2000. godine stekla diplomu o stečenom visokom obrazovanju i stručni naziv diplomirani pravnik.
10. Osnovni sud je naveo da je Zakon o zaštiti od klevete RS (u daljnjem tekstu: ZZK) lex specialis u konkretnom slučaju, koji uređuje prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i istovremeno definiše pravo na slobodu izražavanja koje je garantovano Ustavom RS i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i način na koji je iznesen, te naglašava značajnu ulogu sredstava informisanja kao javnih posmatrača i snabdjevača javnosti informacija u demokratskom procesu.
11. Cijeneći sporno izražavanje na VII sjednici SO Bileća, Osnovni sud je naglasio da, prije svega, treba uzeti u obzir okolnosti slučaja (član 6 stav 2 ZZK) i shodno tome uzeti u obzir način i vrijeme izražavanja. Prema mišljenju Osnovnog suda, sporno izražavanje predstavlja dio retorike koja je opšteprihvaćena na skupštinskim sjednicama. Osim toga, parnične stranke su na navedenoj sjednici učestvovale kao odbornici političkih partija, na kojoj se raspravljalo o kandidatima koji su se javili na konkurs za imenovanje na funkciju direktora Centra za socijalni rad Bileća, a jedan od kandidata je bila apelantkinja, koja nesporno ima diplomu pravnog fakulteta sa stručnim zvanjem diplomirani pravnik, koju je stekla na pravnom fakultetu u Istočnom Sarajevu 2000. godine kao vanredni student, a Pravni fakultet u Mostaru je upisala 1977. godine.
12. Osnovni sud je naveo da, iako riječi spornog izražavanja za apelantkinju mogu biti neugodne, to ne može ograničiti pravo na slobodu izražavanja tuženom, posebno u sklopu rasprave o kandidatima koji su se javili na konkurs, na sjednici SO Bileća koja je javno prenesena putem „Radio Bileća“. Kod takve vrste izražavanja dozvoljen je veći stepen pretjerivanja, pa čak i provociranje. Prema odredbi člana 5 Deklaracije o slobodi političke debate, koju je donio Savjet ministara Savjeta Evrope, dozvoljen je veći stepen slobode izražavanja u političkoj debati. Osnovni sud je još istakao da je standard Evropskog suda da javne ličnosti moraju imati viši prag tolerancije u odnosu na javnu kritiku, pa i kritiku u medijima, što uključuje i niži stepen zaštite i obeštećenja u takvim slučajevima.
13. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Osnovnog suda, tuženi je u spornom govoru zapravo izrazio svoje mišljenje zbog čega apelantkinja ne bi trebalo da bude izabrana na poziciju direktora Centra za socijalni rad u Bileći, odnosno iznio mišljenje o kandidatu Dragici Stolica koja je po njemu bolji kandidat, pa u takvoj situacija iznošenje mišljenja, odnosno vrijednosnih sudova nije podložno dokazivanju. Osnovni sud je zaključio da sporno izražavanje nema karakter klevete kako je definiše član 5 stav 1 ZZK, koja bi uzrokovala štetu apelantkinjinom ugledu i dostojanstvu. U konkretnom slučaju radi se o iznošenju mišljenja tuženog, a pravo na slobodu izražavanja kao demokratski princip štite odredbe člana 10 Evropske konvencije i odredbe ZZK, i to član 6 stav 1.a). Osim toga, kako je naglasio Osnovni sud, tuženi spornim izražavanjem nije pomenuo apelantkinjin privatni život, niti je bilo kakvom izjavom dirnut njen privatni život. Osnovni sud je naglasio da je na VIII sjednici SO Bileća apelantkinja imenovana na poziciju vršioca dužnosti direktora Centra za socijalni rad u Bileći, što je apelantkinja u svom iskazu sama navela, tako da je očito da sporno izražavanje tuženog nije uticalo na odluku većine odbornika. Iz iskaza tuženog proizlazi da sporno izražavanje predstavlja mišljenje političke opcije kojoj pripada, da mu namjera nije bila da omalovaži apelantkinju, niti da je diskredituje, već da se na mjesto direktora izabere osoba koja nije u sukobu interesa, koja je u redovnom roku završila fakultet i koja ispunjava sve zakonom propisane uslove za imenovanje na tu funkciju.
14. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 053160 19 Gž od 29. maja 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude). Okružni sud je nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih prigovora istakao da žalba nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantkinja Pravni fakultet u Mostaru upisala 1977. godine i da je stekla diplomu više stručne spreme, a da je na Pravnom fakultetu u Istočnom Sarajevu u toku 2000. godine u nastavku školovanja stekla zvanje diplomiranog pravnika. Iako to prvostepeni sud nije posebno obrazložio, apelantkinja je na Pravnom fakultetu u Istočnom Sarajevu položila samo ispit Privredno pravo kod prof. dr Mihajla Velimirovića, kao jedini nepoloženi ispit sa četvrte godine pravnog fakulteta, čije studiranje je započela 1977. godine u Mostaru. Sjedište Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu je u mjestu Pale. Bez obzira na to što prvostepeni sud ovo nije posebno obrazložio, prvostepeni sud nije, suprotno navodima žalbe, doveo u pitanje činjenicu da je apelantkinja bila redovan student Pravnog fakulteta u Mostaru, te da je protekom dužeg perioda na drugom fakultetu stekla zvanje diplomiranog pravnika. Prema tome, kako je naglasio Okružni sud, iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda ne može se zaključiti da je diploma „kupljena“, što bi u kolokvijalnom žargonu značilo da je stečena bez truda i rada. Prema ocjeni Okružnog suda, neprihvatljiv je žalbeni prigovor da je za iznesenu kvalifikaciju morao postojati osnovan i relevantan dokaz da je diploma „kupljena“ jer se postavlja pitanje na koji način se to dokazuje, posebno imajući u vidu da je Pravni fakultet na Palama, kako tuženi navodi, u organizacionom smislu „državni fakultet“, odnosno da mu je osnivač entitet RS. Pri tome se ne može prihvatiti žalbeni navod da je, isticanjem da je diploma „kupljena“, apelantkinja označena kao neko ko je na nezakonit način stekao diplomu i time praktično izvršilac krivičnog djela davanja mita ili falsifikovanja isprave.
15. I aktuelna sudska praksa, kao i praksa Evropskog suda podržava stav da lica koja se bave politikom moraju pokazati veći stepen tolerancije na javno izgovorenu riječ, pa zbog toga i ako se radi o omalovažavanju i diskvalifikaciji, kako je to u konkretnom slučaju, političari, dakle i apelantkinja treba da uživaju slabiju pravnu zaštitu. Okružni sud je prilikom odlučenja cijenio i ostale žalbene navode koji nemaju uticaj na valjanost osporene presude.
16. Apelantkinja je protiv drugostepene presude izjavila reviziju koja je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 053160 19 Rev od 17. januara 2020. godine odbačena kao nedozvoljena primjenom člana 247 st. (1), (2), (5) i (6) u vezi sa članom 237 stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U navodima apelacije apelantkinja izražava nezadovoljstvo stavovima redovnih sudova tvrdeći da je tuženi, suprotno zaključku redovnih sudova, spornim izražavanjem na VII sjednici SO Bileća, koja je uživo emitovana na „Radio Bileća“, povrijedio apelantkinjin čast i ugled iznoseći neistine, javno je vrijeđajući riječima da je „neđe na Palama kupila diplomu“, te da zbog toga „nema znanje“. Apelantkinja se ne slaže sa stavovima redovnih sudova da je u konkretnom slučaju riječ o vrijednosnim sudovima i mišljenju tuženog i da sporno izražavanje nema karakter klevete u smislu člana 5 stav 1 ZZK. Potom apelantkinja tvrdi da se drugostepeni sud nije bavio žalbenim navodima. Za apelantkinju je problematično obrazloženje Okružnog suda u vezi sa žalbenim prigovorom da je za iznesenu kvalifikaciju morao postojati osnovan i relevantan dokaz da je diploma kupljena jer se, prema stavu Okružnog suda, postavlja pitanje na koji način se to dokazuje. Takav stav drugostepenog suda je neprihvatljiv jer iz njega proizlazi da se diploma može kupiti i na zakonit način ili da jezički i gramatički sintagma „kupljena diploma“ ne znači da je ona zaista kupljena. Takav stav suda je neprihvatljiv jer se diploma ne može kupiti na zakonit način, bez izvršenja nekog od krivičnih djela. Apelantkinja zbog navedenog smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer je žalba bila samo pro forma. Iz stava redovnih sudova da se sporno izražavanje treba sagledati kao dio retorike koja je opšteprihvaćena na skupštinskim zasjedanjima može se izvesti zaključak da je na sjednicama SO Bileća dozvoljeno iznositi neistinite tvrdnje, koje imaju karakter klevete. Prema apelantkinjinom mišljenju, posljedice takvog stava mogu biti dalekosežne jer su redovni sudovi zanemarili da sloboda govora ne može biti apsolutna i neograničena ako je klevetničkog karaktera i usmjerena na povredu prava na ugled drugih. Apelantkinja je napomenula da je zvanje pravnika stekla na Pravnom fakultetu u Mostaru, gdje joj ostao jedan nepoloženi ispit (Privredno pravo), što je apelantkinja dokazala tokom postupka, a taj ispit je naknadno položila na privatnom fakultetu u Istočnom Sarajevu. Predložila je da se apelaciji usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se pozvala, da se osporena presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je sve prigovore koje apelantkinja navodi u apelaciji razmotrio u svojoj odluci, pri čemu je naglašeno da je sud prilikom odlučenja imao u vidu stavove Ustavnog suda kada je u pitanju naknada nematerijalne štete zbog klevete. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5. st. (1) i (2)
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13): Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana koji je propisan Pravilima Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
24. Ustavni sud je odlukom od 30. oktobra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3336/19 koju je apelantkinja podnijela Ustavnom sudu 16. avgusta 2019. godine jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. U međuvremenu, apelantkinja je ishodila Odluku Vrhovnog suda broj 95 0 P 053160 19 Rev od 17. januara 2020. godine (koju je apelantkinja primila 5. februara, a apelaciju je podnijela 9. marta 2020. godine, dakle u roku iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda) kojom je revizija odbačena kao nedozvoljena iz formalnih razloga. S obzirom na to, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 053160 19 Gž od 29. maja 2019. godine, protiv koje nije bilo drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je apelantkinja blagovremeno podnijela apelaciju protiv konačne odluke u ovom predmetu (vidi tačku 2 ove odluke), Ustavni sud zaključuje da je apelacija protiv te presude podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na zaštitu ugleda
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
28. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
29. Suština apelacionih prigovora se odnosi na nezadovoljstvo stavovima redovnih sudova prema kojima sporno izražavanje nema karakter klevete, odnosno da spornim izražavanjem apelantkinji nije povrijeđen ugled i čast. Dakle, apelantkinja, suprotno mišljenju redovnih sudova, smatra da su joj spornim izražavanjem narušeni ugled i čast jer su spornim izražavanjima iznesene neistinite činjenice koje su bile podobne za dokazivanje. Za apelantkinju je posebno sporno što je okarakterisana kao neko ko je kupio diplomu, što se dovodi u vezu s izvršenjem različitih krivičnih djela.
30. U vezi sa spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27–29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, kako bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora postići određen nivo ozbiljnosti, te imati određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi, Delfi AS protiv Estonije (GC), broj 64569/09, st. 137, ECHR 2015). U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da se spornim izražavanjem kojim je apelantkinja okarakterisana kao neko ko je kupio diplomu postigao „određen stepen težine“ za primjenu člana 8 Evropske konvencije.
31. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi donoseći osporene odluke postigli pravičan balans između prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i apelantkinjinog prava na zaštitu njenog ugleda. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, štetne posljedice spornog izražavanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.
32. Dovodeći u vezu navedene kriterijume s konkretnim slučajem, prvo pitanje koje se postavlja jest pitanje doprinosa iznesenog, odnosno prenesenog izražavanja debati od javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tuženi sporno izražavanje iznio na VII sjednici SO Bileća na kojoj se, između ostalog, diskutovalo i o kandidatima koji su se prijavili na konkurs za radno mjesto direktora Centra za socijalni rad u Bileći. Budući da se radi o debati o kandidatima koji su aplicirali za radno mjesto direktora jedne javne ustanove, Ustavni sud smatra da se radilo o debati od javnog interesa. Uz to, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja (kao i tuženi) na sjednici učestvovala kao odbornik političkih partija (očito različitih) obavljajući javnu funkciju, tako da je prag njene prihvatljive kritike viši jer se radi o javnoj ličnosti. Ustavni sud zapaža da se sporno izražavanje nije ticalo apelantkinjinog privatnog života.
33. U vezi s predmetom izražavanja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon analize spornog izražavanja naveli da se radi o mišljenju tuženog i navodima koji nisu podobni za dokazivanje, odnosno da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
34. Dovodeći u vezu navedene standarde s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporno izražavanje tuženog sagledali iz više uglova, posebno uzimajući u obzir način i vrijeme spornog izražavanja, upravo kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te član 10 Evropske konvencije, zaključivši da se radi o apelantovom mišljenju koje nije podobno za dokazivanje i koje ima osnov u činjenicama, koje su tokom postupka rasvijetljene. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tuženi sporno izražavanje o apelantkinji iznio na sjednici SO Bileća na kojoj se otvorila diskusija o kandidatima koji su konkurisali na radno mjesto direktora Centra za socijalni rad u Bileći, navodeći da je za njega bolji kandidat gospođica Stolica koja je u roku završila pravni fakultet, nego apelantkinja koja je „neđe na Palama kupila diplomu“ i koja zbog toga „nema znanje“. Pri tome Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi detaljno bavili relevantnim okolnostima u vezi sa apelantkinjinim sticanjem diplome, odnosno vremenom kada je upisala fakultet i gdje, odnosno gdje je i kada stekla zvanje diplomiranog pravnika, a iz utvrđenog činjeničnog stanja sticanje apelantkinjinog akademskog zvanja nije dovedeno u pitanje.
35. U kontekstu sintagme „kupljena diploma“, koja je apelantkinji posebno sporna i koju dovodi u vezu s izvršenjem nekog od krivičnih djela, Ustavni sud se poziva na praksu iz predmeta broj AP 3938/16 u kojoj je razmatrao slično činjenično i pravno i pitanje u kontekstu člana 8 Evropske konvencije u kojem je apelantkinja riječ „ucjena“ (iz spornog izražavanja) dovela u vezu s izvršenjem krivičnog djela. Ustavni sud je u citiranom predmetu podržao stav Kantonalnog suda u Sarajevu, koji sporni izraz „ucjena“ nije posmatrao izdvojeno, već u kontekstu cijelog sadržaja spornog teksta i relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja, zaključivši, nakon detaljne analize, da se apelantkinja spornim izražavanjem ne može smatrati „ucjenjivačicom“ u doslovnom smislu te riječi, na način na koji to apelantkinja tvrdi dovodeći taj izraz u vezu s krivičnim djelom, zaključivši da nema kršenja prava iz člana 8 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3938/16 od 6. decembra 2018. godine, tačka 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Dakle, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi sporno izražavanje analizirali onako kako to zahtijeva član 10 Evropske konvencije, te su jasno obrazložili da se sporno izražavanje treba posmatrati kao izražavanje koje je opšteprihvaćeno na skupštinskim zasjedanjima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Evropski sud je u predmetu Feldek protiv Slovačke, između ostalog, naveo da je poticanje slobodne političke debate vrlo važna osobina demokratskog društva. Od najveće je važnosti sloboda izražavanja u kontekstu političke debate i zato trebaju postojati uistinu vrlo jaki razlozi za opravdanje ograničenja političkog govora (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, aplikacija broj 29032/95, presuda od 12. jula 2021. godine). Ustavni sud podsjeća da gotovo svi pravni, demokratski sistemi sadrže koncept nekažnjivosti izjava izrečenih u zakonodavnim tijelima i drugim sličnim tijelima (npr. regionalnim parlamentima ili predstavničkim tijelima lokalne samouprave) u svrhu zaštite slobode političke debate.
37. Ustavni sud može prihvatiti da je sporno izražavanje moglo izazivati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelantkinje, ali da isto tako apelantkinja, s obzirom na prihvatljive granice kritike koje su kod nje šire, shodno poslu kojim se bavi, mora trpjeti izražavanja čak i ako su šokantna i uvredljiva. Ustavni sud podsjeća da član 10 Evropske konvencije štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (op. cit. Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva).
38. Konačno, Ustavni sud zapaža da sporno izražavanje nije uticalo na izbor apelantkinje na funkciju direktorice Centra za socijalni rad u Bileći.
39. Imajući u vidu sve navedeno, posebno okolnost da je sporno izražavanje izneseno u sklopu debate odbornika političkih stranaka na sjednici SO Bileća u vezi s temom od javnog interesa, Ustavni sud smatra da su redovni sudova u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaju zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti u smislu Zakona o zaštiti od klevete, niti o odgovornosti tuženog. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučenja u dovoljnoj mjeri izbalansirali pravo apelantkinje kao javne ličnosti na zaštitu njenog ugleda u smislu člana 8 Evropske konvencije i pravo tuženog na slobodu izražavanja u smislu člana 10 Evropske konvencije dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženom na slobodu izražavanja.
40. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije došlo do kršenja člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
44. Apelantkinja ukazuje da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
45. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sud ocjenom provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantne odredbe ZZK, u čijoj primjeni Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost. Pri tome, apelantkinja i ne tvrdi da joj je tokom postupka bilo uskraćeno pravo da iznese svoje dokaze i argumente u pogledu dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, pa činjenica da se apelantkinjin stav o osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavovima redovnih sudova per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene odredaba ZZK. Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelantkinjinim prigovorima, dao prihvatljivo obrazloženje za apelantkinjine žalbene prigovore koje je ocijenio relevantnim.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
47. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala i koristila mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantkinjinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi sporno izražavanje suštinski razmotrili u kontekstu političke debate na sjednici SO Bileća i u svjetlu kriterijuma koje je bilo neophodno razmotriti radi postizanja balansa između zaštite prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, zaključivši da se ne radi o kleveti, niti o odgovornosti tuženog za izneseno sporno izražavanje o apelantkinji u vezi s njenim akademskim obrazovanjem.
49. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost iznesenih prigovora u kontekstu primjene ZZK.
50. Konačno, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelantkinja imala i koristila zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da oni nisu bili učinkoviti ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić