Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2088/21 (A. Č. i drugi)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2088/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2088/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Adis Čakić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Adis Čakić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 260979 17 Rsž od 11. studenoga 2020. godine;
Predrag Ješurić protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 59 0 Ip 034252 20 Pž od 16. lipnja 2021. godine;
Doma Hirt Trogrlić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 49 0 P 038315 19 Rev od 5. studenoga 2020. godine;
Đorđe Dakić protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 K 334684 21 Kv 2 od 19. travnja 2021. godine;
S. F. H. protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 K 301938 21 Kž 3 od 25. lipnja 2021. godine;
zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2088/21
1. Adis Čakić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud F BiH) broj 32 0 Rs 260979 21 Rev od 23. veljače 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 260979 17 Rsž od 11. studenoga 2020. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Tuzli od 24. travnja 2017. godine poništena je odluka o otkazu ugovora o radu od 26. kolovoza 2015. godine, te je naloženo tuženiku („Lactalis“ BiH d.o.o. Sarajevo) da apelantu uspostavi radno pravni status na poslovima vozača u podružnici u Sarajevu, počevši od 11. rujna 2015. godine pa nadalje, uz obvezu tuženika da apelantu na ime naknade plaća za određeno razdoblje isplati iznos od 8.395,16 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I i II izreke). Nadalje, obvezan je tuženik da na ime apelanta uplati obvezne doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjemu tekstu: MIO) za određeno vremensko razdoblje u iznosu od 2.975,96 KM (stavak III izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku da na ime troškova parničnoga postupka isplati apelantu iznos od 5.380,40 KM (stavak IV izreke). Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojemu je tražio isplatu na ime naknade za prekovremeni rad u iznosu od 361,81 KM, na ime naknade za rad u dane vikenda u iznosu od 167,14 KM, te razliku na ime naknade za korištenje godišnjega odmora u 2015. godini u iznosu od 39,19 KM, kao i razliku pripadajućih doprinosa za MIO (st. V, VI, VII i VIII izreke). Konačno, primljeno je na znanje povlačenje tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na potraživanje naknade za noćni rad i državni praznik, te troškove prijevoza na posao i sa posla (stavak IX izreke).
3. Presudom Kantonalnoga u Tuzli od 11. studenoga 2020. godine priziv tuženika je uvažen te je prvostupanjska presuda preinačena u dosuđujućemu dijelu tužbenoga zahtjeva (st. I, II, III i IV izreke), tako da je odbijen taj dio tužbenoga zahtjeva apelanta.
4. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 23. veljače 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH ja naveo da prema odredbi čl. 237. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Vrhovni sud F BiH istakao je da je u konkretnome slučaju zahtjev postavljen kao nenovčani (poništenje odluke o otkazu ugovora o radu i uspostava radno pravnoga statusa) i kao novčani (isplata naknade plaće počevši od 11. rujna 2015. godine pa nadalje u mjesečnim iznosima od 600,90 KM, isplata naknade za prekovremeni rad u iznosu od 1.000,00 KM, naknade za noćni rad u iznosu od 1.000,0 KM, naknade za rad u dane vikenda u iznosu od 500,00 KM, troškove prijevoza u iznosu od 500,00 KM, razlike naknade za korištenje godišnjega odmora za 2015. godinu u iznosu od 500,00 KM, te uplate doprinosa za MIO razdoblje od 1. veljače 2015. godine pa nadalje). Nadalje, da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos mjerodavna je vrijednost predmeta spora, koju je apelant označio u iznosu od 10.500,00 KM, i to kako za nenovčani tako i za novčani zahtjev. Također, da novčani zahtjev apelanta za isplatu naknade plaće nije određen završnim datumom, pa se vrijednost predmeta spora utvrđuje primjenom čl. 317. ZPP, kojom je propisano da na zahtjeve koji se odnose na buduća davanja koja se ponavljaju vrijednost predmeta spora računa se po njihovome zbiru, ali najviše do iznosa koji odgovara zbiru davanja za vrijeme od pet godina. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud F BiH istakao je da to u konkretnome slučaju iznosi za naknade plaće 36.000,00 KM (600,00 KM x 60 mjeseci), te za druge naknade iznos od 3.500,00 KM, što ukupno iznosu 39.500,00 KM. Vrhovni sud F BiH naveo da u situaciji kada tužitelj naznači jednu vrijednost predmeta spora za oba zahtjeva, od kojih je jedan novčani, a drugi nenovčani, vrijednost predmeta spora nenovčanoga dijela zahtjeva utvrđuje se tako da se od ukupne naznačene vrijednosti spora odbije vrijednost novčanoga zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud F BiH naveo je da primijenjeno na konkretan slučaj proistječe da je vrijednost spora novčanoga dijela tužbenoga zahtjeva 39.500,00 KM, što je veći iznos od onoga označenoga u tužbi (10.500,00 KM), pa na temelju toga proistječe da je vrijednost spora za nenovčani zahtjev nula u zbiru vrijednosti svih zahtjeva. Vrhovni sud F BiH naveo da je predmet revizije odbijajući dio tužbenoga zahtjeva, nenovčani za poništenje odluke i uspostavu radnoga pravnoga statusa, i novčani, za isplatu naknade plaće u iznosu od 8.395,16 KM i uplatu doprinosa za MIO u iznosu od 2.975,96 KM, pa u konačnome to znači da vrijednost pobijanoga dijela drugostupanjske presude u pravomoćno odbijajućemu dijelu kojega revidira apelant je iznos od 11,371,12 KM, koji ne prelazi imovinski cenzus iz čl. 237. st. 2. ZPP, pa je revizija nedopuštena. Također, sagledavajući mogućnost izuzetne revizije, Vrhovni sud F BiH zaključio je da u predmetnome slučaju ne postoje uvjeti za izuzetno odlučivanje po reviziji shodno čl. 237. st. 3. i 4. ZPP, iz razloga što apelant u reviziji nije određeno naveo pravno pitanje zbog kojega podnosi reviziju, što znači da revizija nije dopuštena ni po ovome osnovu.
6. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda doneseno 23. veljače 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 14. lipnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
2. AP-3293/21
7. Predrag Ješurić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 17. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud RS) broj 59 0 Ip 034252 21 Rev od 30. kolovoza 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanta protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 59 0 Ip 034252 20 Pž od 16. lipnja 2021. godine.
8. Presudom Okružnoga privrednoga suda u Bijeljini od 17. studenoga 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja („Komunalac“ a.d. Bijeljina), kojim je tražio da se obveže apelant da mu isplati na ime neizvršenih komunalnih usluga odvoženja komunalnoga otpada za određeno razdoblje iznos od 654,54 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
9. Presudom Višega privrednoga suda u Banjaluci od 16. lipnja 2021. godine priziv tužitelja je usvojen, prvostupanjska je presuda preinačena tako da se obvezuje apelant da tužitelju isplati dug na ime izvršenih komunalnih usluga odvoženja komunalnoga otpada za određeno razdoblje iznos od 654,54 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 50,00 KM, kao i troškove prizivnoga postupka u iznosu od 100,00 KM.
10. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 30. kolovoza 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS istakao je da je čl. 237. st. 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima (kakav je predmetni spor) iznos od 50.000,00 KM. Vrhovni sud RS naveo je kako se revizijom pobija drugostupanjska odluka kojom je preinačena prvostupanjska odluka i usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, što ne prelazi imovinski cenzus. Nadalje, Vrhovni sud RS naveo je da se apelant u reviziji pozvao i na dopuštanje izuzetne revizije iz čl. 237. st. 3. ZPP, ali da u reviziji apelant nije označio pravno pitanje zbog kojega reviziju podnosi, niti je određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, naveo je da se apelant u tim dijelu bavi zakonitošću pobijane presude zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, koji bi revizioni razlog bio od značaja samo pod uvjetom da je revizija dozvoljena.
12. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu RS, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Prema navodima iz apelacije drugostupanjsku je odluku apelant zaprimio 17. srpnja 2021. godine. Apelant je 17. rujna 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
3. AP-3294/21
13. Doma Hirt Trogrlić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Kreševa, podnijela je 10. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda F BiH broj 49 0 P 038315 19 Rev od 5. studenoga 2020. godine. Apelantica je dopunila apelaciju podnescima od 28. rujna, 29. rujna, 4. listopada i 11. listopada 2021. godine.
14. Presudom Općinskoga suda u Kiseljaku od 17. rujna 2018. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ona suvlasnica sa dijelom od 1/8 na nekretninama, predmetne nekretnine bliže označene u izreci odluke.
15. Presudom Kantonalnoga suda u Novome Travniku od 5. veljače 2019. godine priziv apelantice je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
16. Presudom Vrhovnoga suda F BiH od 5. studenoga 2020. godine revizija apelantice je odbijena, dok su odbačene dopune revizije (od 25. srpnja, 24. prosinca i 30. prosinca 2019. godine, kao i dopune revizije od 13. siječnja, 17. siječnja, 24. siječnja, 17. veljače, 26. veljače, 27. veljače i 13. travnja 2020. godine) kao nepravovremene.
17. Prema stanju spisa, tj. prema dostavnici o uručenju apelantici presude Vrhovnoga suda F BiH, vidljivo je da je apelantica osporenu odluku zaprimila 11. siječnja 2021. godine. Apelantica je 10. rujna 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnome sudu.
4. AP-3445/21
18. Đorđe Dakić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 7. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda RS broj 71 0 K 334684 21 Kv 2 od 19. travnja 2021. godine.
19. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 19. travnja 2021. godine odlučeno je da je za vođenje kaznenoga postupka Osnovnoga suda u Banjaluci broj 70 0 K 334684 21 K, po optužnici Okružnoga javnoga tužiteljstva u Banjaluci broj T 13 0 KT 0049710 19 od 28. listopada 2020. godine, protiv apelanta kao optuženoga zbog kaznenoga djela Nasilje u obitelji ili u obiteljskoj zajednici iz čl. 190. st. 1. Kaznenoga zakonika (u daljnjemu tekstu: KZ), određen Osnovni sud u Kotor Varoši.
20. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS istakao je da je postupajući sudac Osnovnoga suda u Banjaluci predložio da se prenese vođenje postupka na drugi stvarno nadležni sud, navodeći kao razloge da je oštećena u tomu predmetu (J. D.) djelatnica zaposlena u Osnovnome sudu u Banjaluci, te da se i kao svjedok treba saslušati druga djelatnica istoga suda (B. A.). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud RS istakao je da okolnost da je oštećena u ovome predmetu, bivša supruga apelanta, zaposlena u sudu koji je nadležan za odlučivanje u tome predmetu, važan razlog da se za postupanje odredi drugi stvarno nadležan sud. Vrhovni sud RS istakao je da će se time osigurati spoljašni utisak nepristranosti suda pred kojim se vodi kazneni postupak, te da iz tih razloga prijedlog Osnovnoga suda u Banjaluci je usvojen, te je određen Osnovni sud u Kotor Varoši kao stvarno nadležni sud za daljnje vođenje postupka, a na temelju čl.
33. Zakona o kaznenome postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP).
21. Prema navodima iz apelacije, apelant je osporenu odluku zaprimio 1. lipnja 2021. godine. Apelant je 7. listopada 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
5. AP-3536/21
22. S. F. H. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 16. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 K 301938 21 Kž 3 od 25. lipnja 2021. godine.
23. Presudom Općinskoga suda u Tuzli od 15. listopada 2020. godine apelant je oglašen krivim zbog kaznenoga djela Ugrožavanje javnoga prometa zbog omamljenosti iz čl. 333. st. 1. KZ, u stjecaju sa kaznenim djelom Neukazivanje pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nezgodi iz čl. 337. st. 1. KZ, svezi u svezi sa čl. 54. KZ, pa je nakon što su mu za navedena kaznena djela utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo Ugrožavanje javnoga prometa zbog omamljenosti kazna zatvora u trajanju od 4 mjeseca, te za kazneno djelo Neukazivanje pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nezgodi kazna zatora u trajanju od jednoga mjeseca, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i 15 dana, u koju se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u razdoblju od 28. ožujka 2017. godine do 14. lipnja 2017. godine. Nadalje, na temelju čl. 77. KZ, apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja svim vrstama prijevoznih sredstava u trajanju od jedne godine.
24. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 25. lipnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen, dok je priziv tužitelja Kantonalnoga tužiteljstva Tuzlanskoga kantona djelomično uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena u odluci o kaznenopravnoj sankciji, tako da se apelantu utvrđuju pojedinačne kazne zatvora, i to za kazneno djelo Ugrožavanje javnoga prometa zbog omamljenosti u trajanju od pet mjeseci, te za kazneno djelo Neukazivanje pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nezgodi u trajanju od dva mjeseca, pa se apelant osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.
25. U obrazloženju odluke Kantonalni sud u Tuzli istakao je da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio KZ, kada je apelanta oglasio krivim zbog učinjenih kaznenih djela, koja su učinjena s direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da pod utjecajem alkohola upravlja motornim vozilom, iako je zbog toga očito nesposoban za sigurnu vožnju i time je ugrozio javni promet na cestama, te doveo u opasnost život ljudi i kao vozač motornoga vozila ostavio bez pomoći osobu koja je ozlijeđena tim prijevoznim sredstvom.
26. Prema stanju spisa, tj. prema dostavnici o uručenju apelantu presude Kantonalnoga suda u Tuzli, vidljivo je da je apelant osporenu odluku zaprimio 23. srpnja 2021. godine. Apelant je 16. listopada 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
Spajanje predmeta
27. Obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2088/21. Apelacioni navodi
28. Apelanti u apelacijama br. AP-2088/21, AP-3293/21, AP-3445/21 i AP-3536/21 su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija). Apelanti u apelacijama br. AP-2088/21, AP-3293/21 i AP-3294/21 su se pozvali i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica u apelaciji br. AP-3294/21 se pozvala na povredu prava na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije. Apelant u apelaciji br. AP-3536/21 se pozvao na povredu prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
29. Pri ispitivanju dopustivosti predmetnih apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
30. Ustavni sud ukazuje da su apelanti u apelacijama br. AP-2088/21 i AP-3293/21 protiv odluka drugostupanjskih sudova izjavili revizije, koje su rješenjima Vrhovnoga suda F BiH, odnosno Vrhovnoga suda RS, odbačene kao nedopuštene. Ustavni sud konstatira da su revizije kao izvanredni pravni lijekovi u ovim slučajevima bili neučinkoviti pravni lijekovi u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, proistječe da su konačne odluke u ovim predmetima odluke drugostupanjskih sudova, navedene u dispozitivu ove odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantici u apelaciji br. AP-3294/21 osporena odluka uručena 11. siječnja 2021. godine, a apelacija podnesena 10. rujna 2021. godine, apelantu u apelaciji br. AP-3445/21 osporena odluka uručena 1. lipnja 2021. godine, a apelacija podnesena 7. listopada 2021. godine, te apelantu u apelaciji br. AP-3536/21 osporena odluka uručena 23. srpnja 2021. godine, a apelacija podnesena 16. listopada 2021. godine. Budući da su sve predmetne apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud zaključio da su apelacije podnesene nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti zaprimili osporene drugostupanjske odluke.
31. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić