Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4470/20 (L. Đ.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4470/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP 4470/20, rješavajući apelaciju Ljubice Đokanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 72 st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnijela Ljubica Đokanović.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Srebrenici kao predmet broj 82 0 I 002592 17 I 2.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da Ljubici Đokanović isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljubica Đokanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Srebrenice, koju zastupa Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, podnijela je 14. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kao predmet broj 82 0 I 002592 10 I (novi broj predmeta: 82 0 I 002592 17 I 2).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 5. februara i 2. septembra 2021. godine od Osnovnog suda zatražen je odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. septembra 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 8. februara 2010. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika AD „Guber“ Srebrenica na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda detaljno navedenih u prijedlogu. Kao sredstvo izvršenja apelantkinja je predložila zapljenu, procjenu i prodaju određenih izvršenikovih nepokretnosti.
6. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 82 0 I 002592 10 I od 7. maja 2010. godine predloženo izvršenje dozvolio, te je navedeno rješenje dostavio nadležnom zemljišnoknjižnom uredu radi upisa zabilježbe postojanja prinudnog izvršenja na određenim nepokretnostima.
7. Nadalje, proizilazi da su apelantkinja i izvršenik na ročištu održanom 2. marta 2012. godine zaključili sporazum o dinamici uplata dugovanja, tako da preostali dug izvršenik uplati u ratama na način detaljno naveden u zapisniku. Predloženo je da se izvršenje odgodi do 1. jula 2012. godine. Kako izvršenik nije postupao po zaključenom sporazumu, to je apelantkinja dopisom od 11. maja 2012. godine zatražila da Osnovni sud naloži izvršeniku isplatu preostalog duga u cijelosti, a u protivnom da nastavi izvršenje na nepokretnosti detaljno navedenoj u dopisu. Na ročištu održanom 14. novembra 2013. godine punomoćnik izvršenika je zatražio da se ročište odgodi za 30 dana jer će izvršenik u tom periodu apelantkinji uplatiti određeni novčani iznos, a ostatak duga će isplatiti u ratama. Sud je uz saglasnost apelantkinjinog punomoćnika ročište odgodio za 16. decembar 2013. godine.
8. Osnovni sud je zaključkom od 9. juna 2014. godine odredio da se radi procjene nepokretnosti koje predstavljaju predmet izvršenja sprovede ročište na licu mjesta 18. juna 2014. godine. Sud je odredio da vještak građevinske struke izvrši vještačenje. Na ročištu održanom na licu mjesta dat je nalog sudskom vještaku da izvrši procjenu napokretnosti koje predstavljaljaju predmet izvršenja na način detaljno naveden u zapisniku od 18. juna 2014. godine.
9. Nadalje, proizilazi da izvršenik nije dozvolio vještaku da sprovede vještačenje zbog čega je Osnovni sud 24. februara 2015. godine naložio izvršeniku da omogući vještaku da izvrši procjenu nepokretnosti, te da mu dostavi traženu dokumentaciju pod prijetnjom sankcije. Osnovni sud je dopisom od 6. novembra 2015. godine po drugi put pozvao izvršenika da omogući sprovođenje vještačenja, da vještaku dostavi potrebnu dokumentaciju pod prijetnjom izricanja određenih sankcija u skladu sa zakonom.
10. Apelantkinja je 21. marta 2018, te 12. aprila 2019. godine podnijela urgenciju Osnovnom sudu, te je 29. oktobra 2019. godine podnijela prijedlog za utvrđivanje izvršenikove imovine.
11. Apelantkinja je 14. februara 2020. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za promjenu predmeta izvršenja, te je kao predmet i sredstvo izvršenja predložila zapljenu izvršenikovih novčanih sredstava koja se nalaze na određenim žiro-računima, detaljno navedenim u prijedlogu. Uz prijedlog je dostavila i urgenciju za hitno postupanje u predmetu.
12. Osnovni sud je Rješenjem broj 82 0 I 002592 17 I 2 od 8. jula 2020. godine dozvolio promjenu predmeta i sredstva izvršenja na način detaljno naveden u izreci. Apelantkinja je podneskom od 6. avgusta 2020. godine opredijelila konačan iznos potraživanja prema izvršeniku.
13. Osnovni sud je Rješenjem broj 82 0 I 002592 17 I 2 od 15. septembra 2020. godine utvrdio konačne troškove u predmetnom izvršnom postupku, te je obavezao izvršenika da apelantkinji isplati ukupne troškove izvršenja u iznosima i na način detaljno naveden u izreci. Navedeno rješenje Osnovni sud je dostavio Addiko Bank a.d. Banja Luka radi prinudnog sprovođenja. Banka je dopisom od 22. septembra 2020. godine obavijestila sud da je na račun apelantkinjinog punomoćnika isplatila preostali dio duga u iznosu detaljno navedenom u dopisu, a da je rješenje od 15. septembra 2020. godine, kojim je sud odredio konačne troškove postupka, zavedeno u redoslijed prinudne naplate, jer na izvršenikovom računu nema novčanih sredstava, pa nije bilo moguće izvršiti zapljenu sredstava.
14. Proizilazi da rješenje Osnovnog suda od 15. septembra 2020. godine nije sprovedeno, odnosno da apelantkinja nije u cijelosti namirila svoja potraživanja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja je u apelaciji navela tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te je istakla da joj je, zbog dužine trajanja postupka u kojem pokušava da namiri potraživanja utvrđena pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da je u predmetu postupao u zakonskim rokovima shodno redoslijedu inicijalnog akta, da je 8. oktobra 2020. godine dostavio poslovnim bankama rješenje o izvršenju, kao i rješenje o troškovima postupka. Osnovni sud smatra da apelacija nije osnovana, naročito zato što je u Republici Srpskoj donesen Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, te je stranka imala mogućnost prije podnošenja apelacije da se obrati sudu radi utvrđivanja povrede prava na suđenje u razumnom roku. Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
17. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
18. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku ( „Službeni glasnik RS“ broj 99/20), u relevantnom dijelu glasi:
Pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku Član 4.
Pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku su:
1) zahtjev za ubrzanje postupka, 2) tužba za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i na pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
Stupanje na snagu Član 35.
Ovaj zakon objavljuje se u “Službenom glasniku Republike Srpske”, a stupa na snagu 1. januara 2021. godine.
19. Zakon o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 37/12, 14/14 – OUS, 44/15 i 100/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 48. stav (3) Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudijskom upravom.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju predmetna apelacija se odnosi na dužinu izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije. Ustavni sud je, takođe, u kontinuitetu ukazivao i da u Bosni i Hercegovini, tj. u Republici Srpskoj, do 1. januara 2021. godine, kada je stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik RS“ broj 99/20), nije postojalo djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se prije podnošenja apelacije žale zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka (ilustracije radi, vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, tačka 12, i AP 2318/16 od 7. marta 2017. godine, tač. 23-24 s daljnjim referencama). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u vrijeme podnošenja bila dopustiva.
23. Osim toga, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VII.Meritum
25. Apelantkinja smatra da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u «razumnom» roku kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...] Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
26. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo u tom pogledu postavila je presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude izrečene od bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu, tako i u praksi, i da obezbijedi njihovo izvršenje bez nepotrebnog odgađanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.).
28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
Period koji treba uzeti u obzir
29. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 8. februara 2010. godine, kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje, pa do donošenja predmetne odluke. Dakle, razmatraće period koji traje 11 godina i devet mjeseci. Analiza dužine trajanja izvršnog postupka
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, te s obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku.
31. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak za apelantkinju značajan, jer od izvršenika prinudnim putem pokušava da namiri svoja potraživanja utvrđena pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja Osnovnom sudu podnosila više urgencija, tj. da se u postupku ponašala aktivno i svojim postupcima nije doprinijela dužini njegovog trajanja.
32. Analizirajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na počeku predmetnog postupka procesne radnje preduzimao u razumnim rokovima (donio je rješenje o izvršenju, održao je ročište na kojem je odredio sprovođenje vještačenja radi utvrđivanja vrijednosti predmetnih nepokretnosti, održao je ročište na licu mjesta, dopisima je upozoravao izvršenika pod prijetnjom sankcije da omogući vještaku da izvrši vještačenje). Nadalje, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u postupku nakon dopisa od 6. novembra 2015. godine (kojim je po drugi put pozvao izvršenika da omogući sprovođenje vještačenja, da vještaku dostavi potrebnu dokumentaciju pod prijetnjom izricanja određenih sankcija u skladu sa zakonom) pa do donošenja rješenja od 8. jula 2020. godine (kojim je dozvolio promjenu predmeta i sredstva izvršenja) u postupku nije preduzimao procesne radnje, tj. da je imao period potpune pasivnosti. Dakle, Osnovni sud u postupku, i pored apelantkinjinih urgencija, četiri godine i osam mjeseci nije preduzimao procesne radnje. Takvo postupanje Osnovnog suda nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te je u odlučujućoj mjeri doprinijelo dužini trajanja postupka. Za tako dug period pasivnosti Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje.
33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud rješenjem od 8. jula 2020. godine dozvolio promjenu predmeta i sredstva izvršenja na način da se izvršenje sprovede zapljenom izvršenikovih novčanih sredstava koja se nalaze na žiro-računima kod određenih banaka. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Osnovni sud rješenje o promjeni predmeta i sredstava izvršenja, te rješenje od 15. septembra 2020. godine kojim je utvrdio konačne troškove postupka dostavio nadležnoj banci na sprovođenje, čime je u skladu sa članom 64 Zakona o izvršnom postupku izvršnu radnju sproveo. Naime, na dinamiku namirenja apelantkinjinih potraživanja zapljenom izvršenikovih novčanih sredstava ne može uticati Osnovni sud, već ona isključivo zavisi od raspoloživosti novčanih sredstava koja se nalaze na izvršenikovom računu, što je objektivna okolnost za koju nije odgovoran Osnovni sud.
34. U skladu sa navedenim, posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitan, traje 11 godina i devet mjeseci i još uvijek nije okončan, pri čemu je Osnovni sud imao period potpune pasivnosti u trajanju od četiri godine i osam mjeseci za koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje, što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini predmetnog postupka, te takvo postupanje Osnovnog suda nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, koji obavezuju sud na efikasno postupanje bez nepotrebnog odlaganja.
b) Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
36. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka, apelantkinji Ljubici Đokanović treba isplatiti iznos od 400,00 KM.
37. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantkinji plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
38. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
39. Takođe, apelantkinja navodi da joj je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u odnosu na povredu prava na suđenje u razumnom roku, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje, kada je utvrđena povreda tog apelantkinjinog prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe iste navode posebno ispitivati u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantkinjinog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer postupak koji je po zakonu hitan traje 11 godina i devet mjeseci, pri čemu je Osnovni sud imao period potpune pasivnosti u trajanju od četiri godine i osam mjeseci, što je odlučujuće doprinijelo dužini trajanja postupka, jer iako je Osnovni sud u skladu sa članom 64 Zakona o izvršnom postupku izvršnu radnju sproveo, u odlučujućoj mjeri je odgovoran za prekomjernu dužinu trajanja postupka koji nije efikasno kontrolisao i procesne radnje preduzimao bez nepotrebnog odlaganja, kako bi njegovo postupanje bilo u skladu sa Evropskom konvencijom i procesnim zakonom.
41. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 72 st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić