Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3432/21 (T. M.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Izdržavanje
- Povjeravanje djeteta
- Miješanje u porodični život
- Dijete
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Porodični život
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 6
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3432/21
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3432/21, rješavajući apelaciju Tamare Marić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Tamare Marić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 176184 21 Gž od 25. kolovoza 2021. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 176184 20 P od 26. veljače 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tamara Marić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Travnika, koju zastupa Branka Praljak, odvjetnica iz Novog Travnika, podnijela je 4. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 176184 21 Gž od 25. kolovoza 2021. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 176184 20 P od 26. veljače 2021. godine.
2. Istodobno, apelantica je podnijela i zahtjev za privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje Presude Općinskog suda broj 51 0 P 176184 20 P od 26. veljače 2021. godine u dijelu stavka II. izreke presude do meritornog odlučivanja Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja u predmetnom postupku Stanka Baće (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 15. odnosno 18. listopada 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Općinski sud je 20. listopada 2021. godine dostavio odgovor, Kantonalni sud 26. listopada 2021. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Postupajući po tužiteljevoj tužbi protiv apelantice radi odluke o povjeravanju i izdržavanju mldb. djeteta, Općinski sud je Presudom broj 51 0 P 176184 20 P od 26. veljače 2021. godine odredio da se zajednički malodobni sin A. B. (u daljnjem tekstu: mldb. sin), rođen 2. svibnja 2015. godine, povjerava na dalju brigu, zaštitu i odgoj apelantici (majka) kao zakonskoj zastupnici (stavak I. izreke). Presudom je dalje određeno da tužitelj (otac) održava osobni kontakt s mldb. sinom na način da u prva četiri mjeseca kontakt ostvaruje u Novom Travniku, gdje mldb. sin živi, i to svaki vikend subotom i nedjeljom od 11.00 do 17.00 sati, a nakon toga dva mjeseca svaki drugi vikend u Prijedoru u razdoblju od subote od 11.00 sati do nedjelje do 12.00 sati. Dalje je određeno da će nakon toga tužitelj kontaktirati s mldb. sinom svaki drugi vikend u mjesecu, i to jedan vikend u mjesecu u Novom Travniku počev subotom od 10.00 sati do nedjelje u 15.00 sati, a drugi vikend u mjesecu u Prijedoru počev subotom od 10.00 sati do nedjelje do 15.00 sati, s tim da apelantica dovede i vrati mldb. sina u Prijedor. Određeno je da kada mldb. sin krene u školu boravi kod tužitelja po 10 dana za vrijeme zimskog raspusta i 20 dana za vrijeme ljetnog raspusta, na način da bi tužitelj došao po mldb. sina u Novi Travnik i vratio ga apelantici u dogovoreno vrijeme (stavak II. izreke). Presudom je također određen i način održavanja osobnih kontakata tužitelja s mldb. sinom na način da apelantica obvezno omogući neposredni kontakt tužitelja s mldb. sinom putem mobitela ili telefona svakim danom u večernjim satima u razdoblju od 19.00 do 20.00 sati (stavak III.). Presudom je obvezan tužitelj da na ime izdržavanje mldb. sina doprinosi iznos od 250,00 KM mjesečno (stavak IV.), te je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (stavak V.).
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu odredbe članka od 129. do članka 149. Obiteljskog zakona FBiH. Potom, da su stranke tijekom postupka izjavile kako su suglasne da se mldb. sin povjeri apelantici na brigu, odgoj i vaspitanje, pa je stoga donio odluku kao u stavku I. izreke presude. Istaknuto je da je apelantica predložila da se presudom utvrdi da ona može bez tužiteljeve suglasnosti podnositi zahtjev za izdavanje i podizanje putnih isprava, te poduzimati i druge radnje koje će biti u interesu mldb. sina. U svezi s tim, obrazloženo je da se apelantici ovom presudom povjerava mldb. sin na brigu, odgoj i vaspitanje i ona određuje kao zakonski zastupnik mldb. sina, te da navedenim apelantica ima sve ovlasti koje joj prema zakonu pripadaju za zastupanje mldb. sina samostalno i bez ičije suglasnosti, tim više što se tužitelj nije protivio takvoj odluci. Prema ocjeni Općinskog suda, navođenjem radnji koje majka kao zakonski zastupnik djeteta može poduzeti izvršilo bi se ograničavanje takvih prava, što nije u interesu djeteta.
8. Općinski sud je naveo sadržaj socijalne anamneze Centra za socijalni rad u Prijedoru, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke – podoblast klinički psiholog, iskaz svjedoka, iskaze tužitelja i apelantice i sadržaj materijalnih dokaza. Nakon ocjene svih dokaza, Općinski sud je zaključio da kontakti između tužitelja i mldb. sina nisu u dovoljnoj mjeri zastupljeni kako bi se razvio zdrav i normalan odnos između oca i sina koji ne žive u zajedničkom kućanstvu. S obzirom na trenutno nedovoljno izgrađen emotivni odnos između tužitelja i mldb. sina, Općinski sud je odredio način kontakta za prva četiri mjeseca, kako bi se izgradio međusobni odnos povjerenja, te da je nakon proteka navedenog vremena potrebno da mldb. sin počne provoditi vrijeme nasamo s tužiteljem, pa i u njegovom stanu u Prijedoru. S obzirom na apelantičine navode iznesene tijekom postupka, da njezini roditelji žive u Prijedoru, zaključeno je da je time lakše realizirati boravak apelantice i mldb. sina u Prijedoru, kada je potrebno da mldb. sin dulje vremensko razdoblje provede nasamo s tužiteljem i prespava u njegovom stanu. Istaknuo je da je sve navedeno predložio i vještak, pa je sud ocijenio da se radi o profesionalnom mišljenju psihologa, koje je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan nalaz.
9. Općinski sud je naveo da kontakt putem telefona odnosno putem interneta, s obzirom na vrijeme tehnologije u kojom živimo, treba uvijek biti dostupan i omogućen ako nije u suprotnosti s obvezama i redovnim rasporedom mldb. sina, te da je apelantica dužna osigurati navedeni način kontaktiranja. U svezi s tim, naglašeno je da kontaktiranja između roditelja i djece koja se određuju u sudskim odlukama predstavlja minimalno ostvarivanje kontakta, da roditelji na sve moguće načine trebaju dati od sebe maksimum kako bi ti kontakti bili što češći, kvalitetniji, sadržajniji i na način i prema uputama i preporukama koje je psiholog dao u svom nalazu i mišljenju. Istaknuto je i da je tijekom cijelog postupka sud vodio računa da se donese odluka koja je u najboljem interesu djeteta, pri tome smatrajući bitnim za ovu pravnu stvar da se donese i konačna odluka koja će na najbolji način zaštititi interese mldb. sina, kako bi mu se u najboljoj mogućoj mjeri omogućilo prisustvo oba roditelja, a slijedom toga i normalan psihofizički razvoj. Općinski sud je ukazao da su stranke tijekom postupka učinile nespornim visinu zakonskog izdržavanja u iznosu od po 250,00 KM, koji iznos je ocijenjen kao realan i objektivan.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 176184 21 Gž od 25. kolovoza 2021. godine, djelomično je uvažena apelantičina žalba i presuda Općinskog suda preinačena dijelom u stavku II. izreke presude tako da umjesto: „Određuje se da otac Stanko Baćo održava osobni kontakt s mldb [sinom] na način da u prva četiri mjeseca kontakt ostvaruje u Novom Travniku, gdje mldb [sin] živi, i to svaki vikend subotom i nedjeljom od 11.00 sati do 17.00 sati“ treba da stoji: „Određuje se da otac Stanko Baćo održava osobni kontakt s mldb [sinom] na način da u prva četiri mjeseca kontakt ostvaruje u Novom Travniku, gdje mldb [sin] živi, i to svaki vikend subotom i nedjeljom od 11.00 sati do 17.00 sati uz prisustvo majke“, dok je u preostalom dijelu apelantičina žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelantica nije postavila protutužbeni zahtjev glede prijedloga da se presudom utvrdi da bez tužiteljeve suglasnosti može podnositi zahtjev za izdavanje i podizanje putnih isprava, te poduzimati i druge radnje koje će biti u interesu mldb. sina. Dalje je navedeno da je, neovisno o tome, prvostupanjski sud pravilno raspravio predmetni prijedlog. Zaključeno je da se izneseni prijedlog ne može opravdati ni razlozima ekonomičnosti, kako to navodi apelantica, s obzirom na to da drugačija odluka od one koja je propisana zakonom, koja se odnosi na bitna pitanja u životu djeteta gdje bi bio isključen drugi roditelj bez opravdanog razloga, očito nije u interesu djeteta. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvaća razloge kojima se prvostupanjski sud rukovodio vezano za održavanje kontakata između tužitelja i mldb. sina u prva četiri mjeseca (dio stavka II. izreke prvostupanjske presude), ali da, u interesu mldb. sina, apelantica opravdano ukazuje da je potrebno izvršiti intervenciju na način da se ti kontakti odvijaju u prisustvu apelantice. Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim apelantičine navode u svezi sa stavkom II. izreke prvostupanjske presude (odlasci u Prijedor) s obzirom na trenutno nedovoljno izgrađen emotivni odnos između tužitelja kao oca i mldb. sina, te apelantičine navode iznesene tijekom postupka, tj. da njezini roditelji žive u Prijedoru. Stoga je ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je navedenim lakše realizirati boravak apelantice i mldb. sina u Prijedoru, kada je potrebno da mldb. sin dulje vremensko razdoblje provede nasamo s ocem. Istaknuto je da je sve navedeno predložio i vještak, što je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, dakle u interesu mldb. sina, i istodobno otklonio bojazni na koje je apelantica ukazivala, s obzirom na privrženost mldb. sina apelantici. Također je istaknuto da razlozi objektivne prirode koji se odnose na prirodu posla ne mogu biti izvinjavajući razlozi za donošenje drugačije odluke ni ovog suda jer i sam tužitelj obavlja posao liječnika s čestim dežurama. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno se i spram interesa mldb. sina ne može tumačiti kao narušavanje apelantičine privatnosti u danim okolnostima slučaja.
12. Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni i žalbeni navodi koji se odnose na odluku suda u stavku III. izreke (kontakt putem telefona) i dano obrazloženje iz razloga „grubog kršenja prava tužene na privatni i obiteljski dom“, kao i prijedlog da se odluka u tom pravcu izmijeni. U svezi s tim, obrazloženo je da se narušavanje privatnosti u odnosu na navedeni vid kontakta i komunikacije tužitelja s mldb. sinom ne može tumačiti kao ugrožavanje privatnosti apelantice i njezino pravo na obiteljski dom, pogotovo kada se imaju u vidu socio-ekonomske prilike u kojima apelantica živi (stan od 72 m²). Dalje je obrazloženo da utvrđena apelantičina obveza, spram stečenog tužiteljevog prava na navedeni vid kontakta s mldb. sinom, za koji apelantica cijeni da je prevelik teret za nju, a bez da je kao takvo dovoljno argumentirano, nije razlog zbog kojeg bi Kantonalni sud donio drugačiju odluku. Također je istaknuto da je i ovaj vid komunikacije tužitelja s mldb. sinom u danim okolnostima slučaja poželjan kako bi se izgradila emotivna veza s tužiteljem i glede koje veze ne treba uskraćivati to pravo kako tužitelju tako ni mldb. sinu u razdoblju kada nije u neposrednom kontaktu s tužiteljem. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da takav vid komunikacije ne bi trebao biti smetnja ni za apelanticu u razdoblju kada mldb. sin bude boravio kod tužitelja u vrijeme školskog raspusta, odnosno da mldb. sin kontaktira s apelanticom kada to želi. Kako ništa ne ukazuje da bi apelantica bila spriječena da u tom razdoblju ostvaruje telefonski kontakt s mldb. sinom, te kako u tom pravcu nije postavljen apelantičin zahtjev tijekom prvostupanjskog postupka, Kantonalni sud je zaključio da nije utemeljeno intervenirati za izmjenu odnosno dopunu prvostupanjske odluke na način kako se to zahtijeva u žalbi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te članak 1. i članak 3. st. 1. i 2. Konvencije o pravima djeteta. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i povredi prava na obrazloženu presudu. Apelantica ukazuje da Općinski sud prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir geografsku udaljenost Novog Travnika i Prijedora i obvezu dugog putovanja za mldb. sina, te ukazuje na niz navodnih nelogičnosti glede dijela odluke koji se odnosi na zajednički boravak tužitelja i mldb. sina. U svezi s tim, smatra da su redovni sudovi u tom dijelu odluke dali prednost interesu tužitelja u odnosu na najbolji interes mldb. sina, a da nisu navedene i obrazložene sve okolnosti koje su bile osnova za takvu odluku, što predstavlja povredu čl. 129.–149. Obiteljskog zakona FBiH i članka 1. i članka 3. st. 1. i 2. Konvencije o pravima djeteta. Osim toga, apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su obvezali apelanticu da mldb. dijete dovodi u Prijedor kod tužitelja i preuzima ga nakon određenog vremena, za što opravdanje nalazi u izgrađenoj sudskoj praksi u svezi članka 145. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH, odnosno da održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata mora biti uglavnom rezultat aktivnosti roditelja čije je pravo i dužnost da ih održava. Slijedom navedenog, apelantica smatra da troškove održavanja kontakta snosi onaj koji je dužan da te kontakte ostvaruje.
14. Nadalje, apelantica ističe i da drugostupanjski sud nije proučio cjelokupan spis predmeta, dokaze i istaknute žalbene prigovore, nego je odluku donio na temelju navoda žalbe i odgovora na žalbu, u čemu vidi kršenje prava na učinkovit lijek. Glede dijela odluke koja se odnosi na apelantičino traženje da se presudom ovlašćuje da samostalno i bez tužiteljeve suglasnosti može poduzimati određene radnje, apelantica navodi da se uvidom u navode odgovora na tužbu utvrđuje da je postavljen ovakav protutužbeni zahtjev. Također smatra da je odbijanjem apelantičinog zahtjeva da se i njoj omogući kontakt telefonom dok je mldb. sin nalazi kod tužitelja za vrijeme školskog raspusta, prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku. Osim toga, apelantica smatra da se odlukom suda kojom joj se nameće obveza da mldb. sina mora dovoditi u Prijedor i vraćati ga nazad u Novi Travnik, te obveza da svaki dan omogući mldb. sinu telefonski kontakt s tužiteljem, država preko svojih organa grubo miješa u njezin privatni život. U svezi s tim, ukazuje da za navedeno sud nije dao nikakvo obrazloženje, niti je uzeo u obzir da je ona liječnik anesteziolog i eventualne obvezne dežure u dane vikenda, kao i da vještak nije dala takav prijedlog u tom pravcu. Također ističe da je ta obveza dana za narednih 12 godina, pa bi apelantica morala prestati raditi da bi je izvršavala. Smatra da su takvom odlukom ona i mldb. sin „taoci sudske presude“, te da je cilj ovakvog miješanja da tužitelj ostvaruje kontakt s mldb. sinom i da troškovi njegove zakonske dužnosti padnu na teret apelantice, koji ne može imati prednost nad apelantičinim pravom da ove dane provede na mjestima koja ona izabere i da ona i mldb. sin moraju svakog dana biti u stanu u vrijeme određeno za telefonski kontakt.
15. Glede zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica navodi da je u apelaciji ukazala na proizvoljnost primjene materijalnog i procesnog prava i da odluka glede kontakta tužitelja s mldb. sinom nije u najboljem interesu djeteta. Ističe da sudovi nisu odredili tko je po presudi u obvezi odvoditi dijete u Prijedor i vraćati ga u Novi Travnik, pa će se kod ovog dijela pojaviti problem među strankama. Također smatra da joj se ovim stavkom presude nameće preveliki teret vožnje djeteta u Prijedor i nazad, bez obzira na njezine radne obveze i sve troškove u svezi s tim. II.Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud apelacijske navode smatra neutemeljenim i paušalnim. Ističe da ostaje pri pravnom stajalištu izraženom u osporenoj odluci, te smatra da nisu prekršena prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji imajući u vidu sve okolnosti predmeta.
17. Općinski sud navodi da je apelantica saslušana kao parnična stranka, te joj je omogućeno pravično saslušanje i iznošenje svih činjenica u svezi s predmetom raspravljanja. Dalje navodi da je uzeo u obzir sve činjenice koje su parnične stranke iznosile tijekom postupka, te donio odluku za koju je dao jasno i valjano obrazloženje, sve u najboljem interesu djeteta i ostvarivanja kontakta s ocem (tužiteljem) s kojim ne živi. Stoga apelantičine navode da su joj tijekom postupka prekršena prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Europske konvencije smatra neutemeljenim.
V.Relevantni propisi
18. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05, 31/14, 32/19 i 94/20). U konkretnom slučaju primijenjen je Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 124. st. (1) i (2) (1) Dijete ima pravo na skrb o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.
(2) Dijete ima pravo živjeti s roditeljima. Ako ne živi s oba ili s jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovito održava osobne odnose i neposredne kontakte s roditeljem s kojim ne živi. Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i s babom i djedom.
Članak 129.
(1) Roditeljska skrb je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.
(2) Roditeljska skrb se ostvaruje u najboljem interesu djeteta.
Članak 140. stavak (2) 2) Ako ne žive s djetetom, oba roditelja su dužna održavati osobne odnose i neposredne kontakte s djetetom i poštovati veze djeteta s drugim roditeljem, ukoliko sud ne odredi drukčije.
Članak 142. st. (1) i (2) (1) Ako roditelji ne žive u obiteljskoj zajednici, roditeljsku skrb ostvaruje roditelj s kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu ili je nepoznatog boravišta ili ne izvršava obvezu uzdržavanja ili je nedostupan, roditelj s kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna suglasnost drugog roditelja.
(2) Odluku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti donosi sud.
Članak 145. st. (1), (2) i (3) (1) U odluci o skrbi o djetetu, iz stavka 2. članka 142, i čl. 143. i 144. ovog zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem s kojim ne živi.
(2) U donošenju odluke iz stavka 1. ovog članka sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta.
(3) Održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem se može ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta.
Članak 304. stavak (1) (1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome s kojim roditeljem će živjeti malodobno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljska skrb, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s drugim roditeljem, kao i roditeljskoj skrbi drugog roditelja u smislu stavka 3. članka 142. ovog zakona.
19. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989. godine; „Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Za svrhe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetstvo ne stječe ranije.
Član 3. st. 1. i 2.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 176184 21 Gž od 25. kolovoza 2021. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantičina zastupnica je primila 29. rujna 2021. godine, a apelacija je podnesena 4. listopada 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
8. Europske konvencije i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te članak 1. i članak 3. st. 1. i 2. Konvencije o pravima djeteta.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantičinim i tužiteljevim pravima i obvezama vezanim za uređivanje osobnih odnosa, kontakata i izdržavanja zajedničkog mldb. sina, pa Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4468/11 od 27. lipnja 2012. godine, točka 30., dostupna na www.ustavnisud.ba), smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
28. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i kršenje prava na obrazloženu odluku.
29. Glede ovih apelacijskih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, u situaciji kada su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Obiteljskog zakona FBiH ocijenili da su ispunjeni uvjeti da se mldb. sin povjeri na čuvanje apelantici, a pri tome je određeno da tužitelj, kao otac mldb. sina, ima pravo viđati ga i održavati kontakte u vrijeme precizirano osporenim presudama, ne nalazi elemente proizvoljnosti ni elemente koji bi ukazivali na to da redovni sudovi nisu cijenili bitne činjenice za donošenje navedenih odluka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica ne doimaju proizvoljnim. Ovo stoga jer je nesporno da su redovni sudovi ispitali konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka, uključujući i da tužitelj živi u udaljenom gradu (Prijedoru) i da s mldb. sinom ima trenutno nedovoljno izgrađen emotivni odnos, apelantičine profesionalne obveze, te okolnost da apelantičini roditelji žive također u Prijedoru, čime je olakšan njezin boravak u tom gradu tijekom posjeta mldb. sina tužitelju. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno obrazložili razloge za odbijanje apelantičinih prijedloga da se presudom utvrdi da bez tužiteljeve suglasnosti može podnositi zahtjev za poduzimanje određenih radnji i prijedloga glede telefonskih kontakta apelantice s mldb. sinom dok boravi kod tužitelja, koji se ne doimaju proizvoljnim. Shodno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantici uskraćena mogućnost predlagati dokaze, kao i izjašnjavati se i osporavati dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi da je prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku neutemeljeni.
31. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, donošenjem osporenih odluka, pružili mogućnost i apelantici i tužitelju da uspostave nesmetan odnos s mldb. sinom, naročito kada nema ništa što bi ukazivalo da bi kontakt mldb. sina s tužiteljem bio nepovoljan po njegov psihički i emocionalni rast i razvoj već, štoviše, da je takav kontakt neophodan za zdravo odrastanje mldb. sina. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su sudovi u osporenim odlukama razmotrili sva pitanja koja apelantica problematizira u apelaciji (dežure na poslu, duga putovanja, itd.), te dali eksplicitna obrazloženja zašto ona, u okolnostima konkretnog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra arbitrarnim, niti u njima nalazi elemente proizvoljnosti koji bi, u smislu naprijed navedenih stajališta Ustavnog i Europskog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje redovnih sudova u postupku donošenja osporenih odluka. Osim toga, suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantičin navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoja stajališta dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.
34. Članak 8. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
35. Apelantica smatra da se odlukom suda, kojom joj se nameće obveza da mldb. sina mora dovoditi u Prijedor i vraćati ga nazad u Novi Travnik, te obveza da svaki dan omogući mldb. djetetu telefonski kontakt s tužiteljem, država preko svojih organa grubo miješa u njezin privatni život.
36. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 77/17 od 15. veljače 2017. godine podsjetio „na stajališta Europskog suda i Ustavnog suda da u ovakvim slučajevima ne može biti govora ni o kršenju prava na apelantičin obiteljski život time što je obvezana predavati mldb. sina tuženom svaki vikend i srijedom radi njegovog održavanja osobnih odnosa i uspostave kontakata između oca i sina jer je u takvom slučaju miješanje u apelantičin obiteljski život bilo u skladu s Obiteljskim zakonom koji je objavljen i dostupan, čime se ispunjava uvjet iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije jer je to miješanje proporcionalno legitimnom cilju“. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da se „odluka o povjeravanju mldb. djeteta jednom od roditelja i obvezivanju roditelja s kojim dijete ne živi na sudjelovanje u odgoju i izdržavanju tog djeteta mora donijeti kada zajednički život roditelja više nije moguć, a takva odluka (o povjeravanju malodobnog djeteta majci – apelantici i pravu tuženog kao oca na redovne kontakte s mldb. djetetom i plaćanju novčanog iznosa za izdržavanje mldb. djeteta) donesena je u interesu mldb. djeteta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i da se iz članka 8. Europske konvencije ne može izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja, a svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom i obvezivanja na snošenje dijela troškova za izdržavanje povjerenog djeteta podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života jednog ili oba roditelja“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 77/17 od 15. veljače 2017. godine, točka 30., dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Imajući u vidu navedeno, okolnost da je apelantici povjeren mldb. sin na brigu, zaštitu i odgoj, a da je osporenim presudama određen način kontakta i viđanja mldb. sina s tužiteljem kao ocem, te okolnost da je Ustavni sud utvrdio da su u konkretnom slučaju redovni sudovi uzeli u obzir sve specifične okolnosti ovog slučaja i da nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su se, kako proizlazi iz činjenica predmeta, prevashodno rukovodili interesima mldb. djeteta, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na učinkovit pravni lijek
38. Apelantica navodi da je prekršeno i njezino pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije budući da drugostupanjski sud nije proučio cjelokupan spis predmeta, dokaze i istaknute žalbene prigovore, nego je odluku donio na temelju navoda žalbe i odgovora na žalbu. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelantica u konkretnom slučaju koristila zakonom predviđeni pravni lijek, žalbu protiv prvostupanjske presude, koji pravni lijek je Kantonalni sud, suprotno apelacijskim navodima, razmotrio i dao jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantičinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantičinog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacijski navodi neutemeljeni.
Konvencija o pravima djeteta
39. Apelantica smatra da su osporenim odlukama prekršeni članak 1. i članak 3. st. 1. i 2. Konvencija o pravima djeteta. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 3. st. 1. i
2. Konvencije o pravima djeteta propisano: „U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to provode li ih javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela. Države članice obvezuju se djetetu osigurati takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.“ Imajući u vidu prethodna razmatranja, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju ispoštovane kako relevantne odredbe Obiteljskog zakona FBiH tako i standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta. Ustavni sud naročito naglašava da u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelantica biti spriječena da se na odgovarajući način stara i odgaja mldb. sina.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije budući da su redovni sudovi pri donošenju odluka o povjeravanju i izdržavanju zajedničkog mldb. sina detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako glede utvrđenog činjeničnog stanja tako i glede primjene pozitivnopravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na obiteljski život iz članka II/3. (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, te kada je nesporno da je u ovakvim slučajevima miješanje u apelantičin obiteljski život u skladu sa zakonom, da je proporcionalno legitimnom cilju i da je, prije svega, u interesu mldb. sina.
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelantica imala mogućnost da ga koristi, koju mogućnost je i koristila podnošenjem zakonom propisanog pravnog lijeka u parničnom postupku, koji je Kantonalni sud razmotrio i dao jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka kakve je apelantica očekivala sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić