Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/21 (B.M. i M.M.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2949/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2949/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli B. M. i M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli B. M.
i M. M. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 160698 20 Gž 2 od 26. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 160698 15 P od 6. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. M. i M.M. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantkinja ili apelanti) iz Sjedinjenih Američkih Država, koje zastupa Advokatura „Ćupina&Co“ d.o.o. Mostar, podnijeli su 13. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 160698 20 Gž 2 od 26. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 160698 15 P od 6. septembra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 160698 15 P od 6. septembra 2017. godine utvrđeno je da su apelanti zakonski nasljednici iza umrle S.M., da je drugotuženi (R.P.) zakonski nasljednik iza umrlog M.P., da je trećetuženi (J.P.) zakonski nasljednik iza umrle M.P., te da su apelanti suvlasnici sa po ½ dijela nekretnina pobliže označenih izrekom predmetne presude, koje pravo su im drugotuženi i trećetuženi dužni priznati i trpjeti da se isti uknjiže u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na predmetnim nekretninama sa po ½ dijela uz prethodno brisanje tuženih (S.P. kao prvotuženog, drugotuženog, trećetuženog, S.B. kao četvrtotužene i B.Z. kao petotužene) i njihovih prednika sa njihovim dosadašnjim suvlasničkim dijelovima. Obavezan je trećetuženi da apelantima naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 4.422,00 KM, dok su sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova apelanti odbijeni.
3. Odlučujući o žalbama apelanata i trećetuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 6. septembra 2017. godine, u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 160698 20 Gž 2 od 26. maja 2021. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, dok je žalbu trećetuženog uvažio i odluku o troškovima postupka preinačio na način da je odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da su u predmetnom postupku apelanti tražili da se utvrdi da su suvlasnici na predmetnim nekretninama po osnovu dosjelosti (tako da su kao tuženi označeni zemljišnoknjižni suvlasnici predmetnih nekretnina), da su apelanti u tužbi naveli da potražuju troškove postupka u slučaju osporavanja tužbenog zahtjeva, te da je iz sadržaja odgovora na tužbu trećetuženog evidentno da on nije osporavao tužbeni zahtjev (dok ostali tuženi nisu dostavili odgovor na tužbu). Dakle, trećetuženi nije osporio tužbeni zahtjev, a apelanti su tužbom tražili troškove samo u slučaju osporavanja tužbenog zahtjeva, pa osnovano trećetuženi u žalbi osporava odluku o troškovima postupka. Kantonalni sud je dalje naveo da tuženi nije dao povoda za podnošenje tužbe, u smislu odredbi člana 389. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)), jer iz sadržaja odgovora na tužbu proizlazi da je u suštini priznao tužbeni zahtjev i da je saglasan da se apelanti uknjiže kao suvlasnici predmetnih nekretnina. Dakle, tužba je podnesena isključivo u interesu apelanata, da se uknjiže kao suvlasnici nekretnina na osnovu dosjelosti, što trećetuženi nije osporio u odgovoru na tužbu, niti tokom postupka, budući da se pasivno držao u predmetnoj parnici. Kantonalni sud je zaključio da radi toga, bez obzira na uspjeh u parnici, apelanti nemaju pravo na troškove postupka (jer se trećetuženi od početka spora nije protivio tužbenom zahtjevu).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da je drugostepeni sud bio dužan da obaveže trećetuženog da im naknadi troškove predmetnog postupka jer je on svojim pasivnim držanjem izazvao parnicu i troškove koji su nastali u okviru predmetnog postupka. Ističu da je trećetuženi „osporavanjem osnova i visine tužbenog zahtjeva“ dao povoda parnici. Nadalje, pozivaju se na pravno shvaćanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanom 30. januara 2014. godine na kojem je, između ostalog, zauzet stav da je obračun naknade parničnih troškova u direktnoj vezi sa vrijednošću predmeta spora, pa da je sud dužan da, kao osnov za obračun naknade u pogledu procesnih izdataka koje je stranka imala prije smanjenja tužbenog zahtjeva, uzima vrijednost predmeta spora u tom periodu, dakle prije smanjenja tužbenog zahtjeva, a nakon toga da obračun vrši prema vrijednosti predmeta spora koja postoji nakon smanjenja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi, u odnosu na odluku o troškovima predmetnog postupka, utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, jasno obrazložio svoju odluku u pogledu troškova predmetnog postupka, a Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvom obrazloženju Kantonalnog suda. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da to da apelanti nemaju pravo na troškove postupka jer se trećetuženi od početka spora nije protivio tužbenom zahtjevu (dovodeći navedeno u vezu sa tužbom apelanata u kojoj su naveli da potražuju troškove postupka u slučaju osporavanja tužbenog zahtjeva), u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud smatra da je neosnovano (i) pozivanje apelanata na pravno shvaćanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti jer se to pravno shvaćanje, zapravo, odnosi na obračun naknade parničnih troškova u slučaju promjene, odnosno smanjenja tužbenog zahtjeva, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić