Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2984/21 (I. Ž.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2984/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2984/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Žilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Žilić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 008065 20 U od 6. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Žilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, podnio je 16. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008065 20 U od 6. maja 2021. godine.

2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 6. januara 2020. godine ukinuto je konačno rješenje Službe društvenih djelatnosti i opšte uprave Opštine Prozor-Rama od 22. septembra 2006. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojne dužnosti u oružanim snagama HVO-a, te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 59,49 KM, kao i ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, koja priznata prava mu pripadaju od 6. januara 2020. godine i traju dok postoje uslovi za korišćenje priznatih prava propisani naprijed navedenim zakonom.

3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva) od 6. januara 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 008065 20 U od 6. maja 2021. godine odbio predmetnu tužbu.

4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije dala svoj nalaz i mišljenje od 11. marta 2019. godine, te da je drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv predmetnog nalaza i mišljenja) svojim nalazom i mišljenjem od 27. maja 2019. godine, nakon neposrednog pregleda apelanta i ponovnog uvida u medicinsku dokumentaciju, potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, kako u pogledu utvrđenog vojnog invaliditeta apelanta u visini od 40% VIII grupe, tako i u pogledu datog obrazloženja. Naime, iz saglasnih prednjih nalaza i mišljenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije proizlazi da je prilikom ranije ocjene vojnog invaliditeta apelanta bilo utvrđeno da isti iznosi 70%, te da su nadležne ljekarske komisije u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava svojim saglasnim nalazima i mišljenjem vojni invaliditet po osnovu oboljenja cijenile u visini od 40% VIII grupe (budući da je apelant ranije bio cijenjen po tački za čiju primjenu su nadležne ljekarske komisije u predmetnom postupku utvrdile da nema osnova). Nadalje, da su nadležne ljekarske komisije dale potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta apelanta, sa datim detaljnim obrazloženjem za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, sve u skladu sa odredbama čl. 8. i 13a. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu ljekarskih komisija). Takođe, Vrhovni sud je naveo da ni tvrdnja apelanta da iz ljekarske dokumentacije proizlazi da je oboljenje nastalo u okviru vršenja vojne službe u oružanim snagama nema uticaja na drugačije rješenje predmetne uprave stvari jer se utvrđeno oboljenje (shodno odredbama člana 10. stav (1) Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik)) uopšte ne može uzimati kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta. Međutim, kako je to naveo Vrhovni sud, shodno odredbama stava (3) navedenog člana Pravilnika, ako su prve pojave oboljenja nastale pod okolnostima vršenja vojne službe ili se zdravstveno stanje u tim okolnostima znatnije pogoršalo, može se smatrati da su te okolnosti ubrzale nepovoljan razvoj oboljenja. Stoga, je apelantu, primjenom citiranih propisa, izuzetno djelimično priznat vojni invaliditet po osnovu oboljenja koje se pogoršalo u vršenju vojne dužnosti.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te ukazuje da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, osporava nalaz i mišljenje nadležnih ljekarskih komisija, te ističe da je „uvredljiva“ tvrdnja da njegovo oboljenje nije prouzrokovano pod okolnostima vršenja vojne službe u oružanim snagama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika o radu ljekarskih komisija, dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, u pogledu navoda apelanta da je njegovo oboljenje nastalo u okviru vršenja vojne službe u oružanim snagama, Ustavni sud zapaža da je prednje navode apelanta Vrhovni sud razmotrio, te pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika, obrazložio svoju odluku i u tom dijelu, a takvo obrazloženje Vrhovnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2984/21 (I. Ž.) | Sudska praksa | Aktio