Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2873/20 (N. K.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2873/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2873/20, rješavajući apelaciju Nazifa Kunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nazifa Kunića zbog dužine trajanja postupka utvrđivanja prava na otpremninu, koji je okončan zaključkom Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu broj 05/5-25228/NP od 22. januara 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nazif Kunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 10. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka za ostvarivanje prava na otpremninu, koji je okončan nakon podnošenja apelacije zaključkom Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-25228/NP od 22. januara 2021. godine.
2. Apelant je preporučeno poštom 1. februara 2001. godine Komisiji podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa.
3. Zaključkom Komisije broj 05/5-25228/NP od 22. januara 2021. godine odbačen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na opremninu, kao neuredan. U obrazloženju zaključka Komisija je, između ostalog, navela da je apelant predmetni zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu uputio toj Komisiji blagovremeno, kao i da se u zahtjevu ističe da mu je radni odnos kod poslodavca prestao nezakonito 28. juna 1992. godine. Komisija je navela da apelant uz predmetni zahtjev nije priložio neophodnu dokumentaciju, potrebnu za rješavanje zahtjeva. Imajući u vidu navedeno ukazano je da je Komisija 26. oktobra 2020. godine uputila dopis punomoćniku apelanta za dopunu dokumentacije s upozorenjem da će Komisija ukoliko ne postupi po zahtjevu za dopunu dokumentacije postupiti u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku i odbaciti zahtjev kao neuredan. U vezi s tim dalje je navedeno da je punomoćnik apelanta 30. oktobra 2020. godine zaprimio navedeni dopis te da o navedenom u spisu predmeta postoji potpisana povratnica, kao i da u ostavljenom roku, a ni do dana donošenja predmetnog zaključka, nije dostavio traženo. Slijedom navedenog, Komisija je zaključila da se radi o nepotpunom zahtjevu, što sprečava postupanje po istom, te je apelantov zahtjev odbacila kao neuredan u skladu sa odredbama člana 125. Zakona o opštem upravnom postupku. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv navedenog zaključka može podnijeti žalba Ministru rada i boračko-invalidske zaštite, u roku od 15 dana od dana prijema zaključka.
4. Iz odgovora na apelaciju proizilazi da punomoćnik apelanta 27. januara 2021. godine zaprimio navedeni zaključak, kao i da protiv navedenog zaključka Komisije od 22. januara 2021. godine nije izjavljena žalba kao redovno pravno sredstvo te da je isti protekom roka na žalbu stekao svojstvo konačnosti i pravosnažnosti.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je Komisija donijela rješenje kojim je utvrdila njegovo pravo na otpremninu, kao i da je navedenim rješenjem određeno da će se isplata otpemnine izvrštiti kad se obezbjede sredstva za te namjene. Ukazuje da je navedeno pravo stečeno u 2000. godini, te da Komisija nije izvršila isplatu iste do dana podnošenja ove apelacije, odnosno skoro 20 godina. Apelant smatra da ga je, zbog nepreduzimanjem odgovarajućih mjera tokom dužeg vremenskog perioda u cilju izvršenja pravomoćnog rješenja, Vlada Republike Srpske lišila prava na pravično suđenje i onemogućila da dobije novac na koji ima pravo, kao i da je spomenuto nepoduzimanje mjera dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njegovo mirno uživanje imovine. Smatra da je do kršenja njegovih prava došlo zbog neizvršenja pravomoćne i izvršne odluke u korist apelanta, jer, kako navodi, izvršenje pravomoćne odluke traje punih sedam godina i nepoznato je kada će biti odluka izvršena. Imajući u vidu naprijed navedeno predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede navedenih ustavnih prava od strane Republike Srpske, naloži Republici Srpskoj da apelantu isplati na ime nematerijalne štete zbog neizvršenja pravomoćne odluke donesene u korist apelanta u razumnom roku iznos od 3.000,00 KM, te da naloži Republici Srpskoj da odmah osigura izvršenje pravomoćne i izvršne odluke u korist apelanta.
Odgovor na apelaciju
6. U odgovoru na apelaciju Vlada Republike Srpske, Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite je, između ostalog, navelo da je predmetna apelacija apelanta nedopuštena iz razloga što apelant, kako navodi, nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. U vezi s tim navodi da se u konkretnom slučaju apelant žali na neizvršenje odluke navodeći u apelaciji samo datum odluke bez broja, te da ističe da je Komisija donijela rješenje kojim je apelantu utvrdila pravo na otpremninu. Ističe da su navedene činjenice netačne. Navodi da je predmetna Komisija 1. februara 2001. godine, zaprimila zahtjev apelanta i po istom odlučila zaključkom broj 05/5-25228/NP od 22. januara 2021. godine, kao i da je punomoćnik apelanta, Asif Plećan advokat iz Sarajeva, uredno zaprimio navedeni zaključak 27. januara 2021. godine. Dalje, imajući u vidu da na navedeni zaključak nije izjavljena žalba kao redovno pravno sredstvo, isti je protekom roka za žalbu stekao svojstvo konačnosti i pravosnažnosti. Iz navedenog smatra da za razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Ističe da je član 158. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/00), a u smislu člana 152. glasio: „Komisija je dužna da o zahtjevu radnika odluči najdalje u roku od 90 dana od dana podnošenja zahtjeva. Odluka komisije je konačna i pravosnažna“. Članom 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/02), član 158. mijenja se i glasi: „Protiv rješenja komisije radnik ima pravo žalbe ministru nadležnom za poslove rada u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja“. Iz navedenog smatra da komisija nije vezana rokom za odlučivanje. Ukazuje da Komisija zbog velikog broja zaprimljenih zahtjeva nije u mogućnosti da iste riješi u razumnom roku te da je ovaj moment imao u vidu i zakonodavac i iz tih razloga i izmjenio odredbu člana 158. Zakona o radu i Izmjenama i dopunama pomenutog zakona i to članom 22. ukinut je rok u kojem je komisija dužna da riješi zahtjeve. Ističe da je teško reći koji bi to bio razuman rok u kojem bi komisija mogla da riješi još oko 15.000 zahtjeva pogotovo imajući u vidu da je ogroman broj nepotpunih zahtjeva, te što komisija mora da ostavlja razuman rok strankama da kompletiraju svoju dokumentaciju. Takođe ističe da se veliki broj dopisa upućuje i poslodavcima i drugim organima od kojih se traže potrebni podaci, kako bi se u što kraćem roku riješili podneseni zahtjevi. Komisija je uz odgovor na apelaciju dostavila Ustavnom sudu i predmetni Zaključak broj 05/5-25228/NP od 22. januara 2021. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je podnio zahtjev Komisiji za ostavarivanje prava na otpremninu, koji je odbačen kao neuredan pravosnažnim i konačnim Zaključkom broj broj 05/5- 25228/NP od 22. januara 2021. godine, koji je punomoćniku apelanta dostavljen 27. januara 2021. godine i na koji nije izjavljena žalba .
10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. studenog 1980. godine, serija A, broj 39, stavak 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Europska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sustave država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stavak 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
11. U odnosu na navedene okolnosti, konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je članom 125 Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07- ispravka, 50/10 i 66/18) propisano da :
Činjenično stanje na kom zasniva zahtev stranka je dužna da iznese tačno, potpuno i određeno. Ako se ne radi o činjenicama koje su opštepoznate, stranka je dužna da za svoje navode predloži dokaze i da ih po mogućnosti podnese. Ako stranka tako ne postupi, službeno lice pozvaće je da to učini. Od stranke se neće tražiti da podnese dokaze, koje brže i lakše može pribaviti organ, niti da podnosi javne isprave koje organi nisu dužni izdavati po članu 160. ovog zakona. Ako stranka nije u naknadno određenom roku predložila, odnosno podnela dokaze, organ će zaključkom odbaciti zahtev. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbom člana 125. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku, protiv zaključka izjavi posebnu žalbu. Stoga, imajući u vidu apelacione navode Ustavni sud nalazi da je apelant propustio mogućnost da podnese posebnu žalbu protiv zaključka od 22. januara 2021. godine, čime je navedeni zaključak stekao svojstvo pravosnažnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant nije ispunio uvjet iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu članu 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić