Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2268/20 (N. S.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2268/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2268/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Nermin Suljetović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Nermin Suljetović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 153907 14 Gž od 12. prosinca 2016. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 P 153907 13 P od 20. svibnja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nermin Suljetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 7. srpnja 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 153907 17 Rev od 14. svibnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 153907 14 Gž od 12. prosinca 2016. godine i Presude Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 153907 13 P od 20. svibnja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 191/17 koju je apelant podnio 16. siječnja 2017. godine protiv presude Kantonalnog suda od 12. prosinca 2016. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Obzirom na to da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 14. svibnja 2020. godine odbačena apelantova revizija, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 12. prosinca 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla, kao zakonskog zastupnika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. lipnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 13. srpnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 15. siječnja 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate jubilarne nagrade.

7. Tuženi je odgovor na tužbu dostavio 8. ožujka 2013. godine. Općinski sud je 7. ožujka 2014. godine donio rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta, ali je pripremno ročište odgođeno po molbi punomoćnika apelanta, zbog ranije preuzetih obveza. Općinski sud je pripremno ročište održao 7. svibnja 2014. godine, te je u nastavku pripremnog ročišta održano i ročište za glavnu raspravu, koje je isti dan zaključeno i određeno je donošenje prvostupanjske presude.

8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 153907 13 P od 20. svibnja 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati novčani iznos bliže određen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u tijeku postupka nesporno utvrđeno da je apelant zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP TK) od 11. travnja 1992. godine, da je od poslodavca zahtijevao isplatu jubilarne nagrade za 20 godina radnog staža koji je navršio 11. travnja 2012. godine, te da apelant svoje potraživanje zasniva na odredbi članka 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i relevantnim odredbama Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima). Međutim, Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev neutemeljen i da se ne može zasnivati na Kolektivnom ugovoru, budući da je sud imao u vidu da tuženi nikada nije pristupio Kolektivnom ugovoru. Općinski sud je naveo da je primjena Kolektivnog ugovora, na temelju kojeg je utvrđena visina jubilarne nagrade, kao posljedica pravne praznine u regulativi visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika, nastale zbog propusta tuženog da (Kolektivni ugovor) zaključi, odnosno da mu u zakonu propisanoj proceduri naknadno pristupi, bila moguća samo do 8. rujna 2005. godine, odnosno do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Općinski sud je naveo da je odredbama Općeg kolektivnog ugovora propisano da je obvezujući za sve poslodavce, ali da njime nije predviđeno pravo uposlenika na isplatu jubilarne nagrade.

10. Nadalje, Općinski sud je naveo da je Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama), koji je stupio na snagu 30. srpnja 2010. godine, propisano da se tim zakonom uređuju plaće i naknade, da se (zakon) primjenjuje i u kantonima, ali da ni tim zakonom nije predviđena jubilarna nagrada kao vid naknade koja bi pripadala službenicima i namještenicima uposlenim u organima uprave. Općinski sud je, dalje, naveo da je člankom 69. Zakona o plaćama propisano da danom stupanja na snagu tog zakona, između ostalog, prestaje primjena odredaba Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, te odredaba Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Uredba) koje se odnose na naknade, ako su drugačije uređene tim zakonom. Shodno tome, Općinski sud je naveo da je danom stupanja na snagu Zakona o plaćama prestala zakonska osnova za isplatu jubilarne nagrade u skladu sa Zakonom o namještenicima, Uredbom, te Kolektivnim ugovorom na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev, ocjenjujući da je Zakon o plaćama po rangu viši od Zakona o policijskim službenicima, a Zakonom o plaćama nije predviđena jubilarna nagrada kao vid naknade. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je odredbom članka 28. Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada u skladu sa materijalnim mogućnostima, te je naveo da je u tijeku postupka utvrđeno da tuženi u kontinuitetu od 2009. pa zaključno sa 13. lipnjem 2013. godine ima deficit u proračunu. S tim u vezi, čak i kada bi postojao osnov za isplatu jubilarne nagrade u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Općinski sud je naveo da je tuženi, u skladu sa citiranom odredbom, tijekom postupka dokazao nedostatak materijalnih sredstava za isplatu jubilarne nagrade.

11. Apelant je 26. svibnja 2014. godine podnio žalbu na presudu Općinskog suda, te je predmet 17. lipnja 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

12. Presudom Kantonalnog sud broj 32 0 P 153907 14 Gž od 12. prosinca 2016. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostupanjska presuda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su prava iz radnog odnosa policijskih službenika, pa tako i pravo na jubilarnu nagradu regulirana Zakonom o policijskim službenicima, da je odredbom članka 94. stavak 1. točka i) tog zakona propisano da policijski službenici imaju pravo na naknadu jubilarne nagrade, te je naveo da su ti propisi bili na snazi u vrijeme kada je apelant navršio 20 godina neprekidnog radnog staža u MUP-u TK. Međutim, Kantonalni sud je naveo da, iako je na apelantu bio teret dokazivanja u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), on je u predmetnoj parnici propustio dokazati da je imao status policijskog službenika, u smislu odredbe članka 2. Zakona o policijskim službenicima, a od te činjenice ovisi da li mu pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade. Kantonalni sud je naveo da uvjerenje MUP-a TK od 19. prosinca 2012. godine, koje je apelant izveo kao dokaz za činjenicu da mu pripada pravo na jubilarnu nagradu, potvrđuje samo činjenicu da je apelant neprekidno uposlen u MUP-u TK, ali u uvjerenju nije navedeno na kojim poslovima je apelant uposlen, odnosno da li ima status policijskog službenika u smislu članka 2. Zakona o policijskim službenicima.

14. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, sve i da je apelant dokazao da mu pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade, tuženi, u skladu sa odredbom članka 28. Kolektivnog ugovora, ne bi bio u obvezi isplatiti predmetno potraživanje. Naime, Kantonalni sud je naveo da Općim kolektivnim ugovorom nije propisano pravo na jubilarnu nagradu, kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, a Zakonom o policijskim službenicima, a niti podzakonskim aktima, nije propisan način utvrđivanja te naknade. S tim u svezi, a pod pretpostavkom da je apelant dokazao status policijskog službenika i time pravo na traženu jubilarnu nagradu, Kantonalni sud je naveo da bi se zbog postojeće pravne praznine u pogledu visine naknade, njezina visina utvrđivala primjenom Kolektivnog ugovora i to odredbom članka 28. Međutim, Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa proizlazi da je tuženi tijekom prvostupanjskog postupka isticao da je kao poslodavac apelanta, u godini koja je prethodila ostvarivanju uvjeta za isplatu jubilarne nagrade (2011. godina) poslovao sa deficitom u proračunu, kao i da je i u 2012. godini poslovao sa gubitkom, koje činjenice apelant nije osporavao, a što proizlazi iz relevantnih službenih podataka (detaljno navedeno na stranici 3. presude). Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da tuženi, ni u skladu sa odredbama članka 28. Kolektivnog ugovora, ne bi bio u obvezi da apelantu isplati jubilarnu nagradu. Prema tome, apelant u predmetnoj parnici nije dokazao da mu pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade u smislu odredbe članka 2. Zakona o policijskim službenicima, u svezi sa odredbama Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona, a čak i da je dokazao da mu to pravo pripada, Kantonalni sud je zaključio da ni tada tuženi nije bio u obvezi da mu isplati jubilarnu nagradu, jer je dokazao da njegove materijalne mogućnosti u 2011. i 2012. godini nisu dozvoljavale isplatu jubilarne nagrade.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 153907 17 Rev od 14. svibnja 2020. godine odbačena je revizija apelanta.

16. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istakao da, u konkretnom slučaju, nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije propisan odredbama članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, kao i da nije našao osnova za primjenu odredbe članka 237. stavak

3. ZPP budući da, po ocjeni tog suda, odlučivanje po predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno i paušalno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da pravo na jubilarnu nagradu crpi iz Zakona o policijskim službenicima, koji je lex specialis, te ukazuje da se jubilarna nagrada, zbog propusta zakonodavne vlasti da propiše njezinu visinu, ima obračunati primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora, pri čemu navedeno pravo nije uvjetovano poslovanjem tuženog, niti deficitom u proračunu. Apelant smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da nije u postupku dokazao da je bio raspoređen na radno mjesto policijskog službenika. Apelant, dalje, navodi da je Kantonalni sud, postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, donosio različite odluke o relevantnom materijalnom propisu, te ukazuje da je, uslijed različitog postupanja Kantonalnog suda, došlo do kršenja zabrane diskriminacije. Apelant je uz apelaciju dostavio presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine i broj 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. listopada 2016. godine. Apelant smatra da je u predmetnom postupku, imajući u vidu postupanje Kantonalnog suda, Vrhovni sud trebao ne samo dopustiti već i usvojiti izjavljenu reviziju. U svezi sa navodima koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka, apelant navodi kronologiju postupka, ukazuje na to koliko je postupak trajao pred svakim sudom, ističe da se radi o postupku koji je žurne prirode, te navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i potražuje naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem odbacio reviziju apelanta, jer nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 237. st. 2. i 3. ZPP za izjavljivanje revizije, te da je u periodu kada je apelant izjavio reviziju „bio povećan broj predmeta po revizijama, pa je konkretni predmet uzet u rad kada je došao po redu na rješavanje“.

19. Kantonalni sud je naveo kronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je apelacija neutemeljena, o čemu je dao razloge u obrazloženju osporene odluke, kod kojih u cijelosti ostaje, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Općinski sud je, također, naveo kronologiju predmetnog postupka, te je naveo da ne nalazi da je opravdan zahtjev apelanta, a niti da su povrijeđena njegova prava. Osim toga, Općinski sud se pozvao na standarde u pogledu duljine trajanja postupka, te je iznio zaključak da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

21. Tuženi je naveo da se osporene odluke zasnivaju na pravilnoj primjeni materijalnog prava, da su navodi apelacije neutemeljeni, da nije došlo do povrede apelantovih prava i da su odluke donesene u razumnom roku, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

23. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, (...)

24. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine TK” br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine TK” br. 6/06, 11/07 i 16/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:

i) jubilarne nagrade.

25. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 45/10, 111/12 i 20/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 45/10), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 69. stavak 1. toč. 2), 3) i 5) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:

(...)

2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, (...)

5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda od 14. svibnja 2020. godine (koje je apelant primio 2. lipnja 2020. godine), a kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda od 12. prosinca 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanta, pa će Ustavni sud navode apelanta ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 191/17 koja je odbačena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 12. prosinca 2016. godine, a da je apelacija broj AP 191/17 podnesena 16. siječnja 2017. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz k 17. Europske konvencije.

31. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presude Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, navode apelanta ispitati isključivo u svezi sa osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda. Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

35. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu radi isplate jubilarne nagrade, da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te da su redovni sudovi, između ostalog, naveli da, suprotno apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju tuženi, u smislu članka 28. Kolektivnog ugovora, nije u obvezi isplatiti apelantu predmetno potraživanje. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi sa tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1003/18 od 15. siječnja 2020. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 881/19 od 14. listopada 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u Odluci broj AP 1003/18 Ustavni sud je istakao „…da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju osporene odluke naveo jasne razloge za svoju ocjenu da u konkretnom slučaju u smislu članka 28. Kolektivnog ugovora tuženi nije u obvezi isplatiti apelantu predmetno potraživanje. Kantonalni sud je detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak […] da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje jubilarne nagrade, pa se ne može zaključiti da je postupanje Kantonalnog suda u bilo kojem segmentu bilo proizvoljno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna. Naime, uvažavajući žalbu tuženog Kantonalni sud nije povrijedio načelo pravne sigurnosti, jer je za svoju odluku dao jasno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe zakonskih i podzakonskih akata (Kolektivni ugovor, OKU, Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u FBiH, Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona)“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na citirane odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u stajalištima Kantonalnog suda.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 15. siječnja 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 12. prosinca 2016. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je tri godine i 11 mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom članka 420. ZPP, hitne prirode. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. Budući da se tužbeni zahtjev odnosio na isplatu jubilarne nagrade, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelanta. Analizirajući ponašanje apelanta Ustavni sud zapaža da je pripremno ročište odgođeno po molbi punomoćnika apelanta, zbog ranije preuzetih obveza, što je u određenoj mjeri doprinijelo duljini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i četiri mjeseca u kojem periodu su održana dva ročišta i donesena je meritorna odluka, dok je postupak pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i šest mjeseci (od zaprimanja predmeta na postupanje po žalbi). Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora ocijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, a koje apelant u konkretnom slučaju navodi, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmetnu donošenja odluke u razumnom roku. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku, u periodu od tri godine i 11 mjeseci, donijeli dvije meritorne odluke na dvije sudske instance. Stoga, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, a posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, te da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji je, istina, po svojoj prirodi hitan i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

41. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

43. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članja II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

44. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

45. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant, u suštini, tvrdi da je Kantonalni sud donio različite odluke postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke u svezi sa primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora, ukazujući na presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine i broj 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. listopada 2016. godine. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. Zabrana zloupotrebe prava

46. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim člaknom propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člankka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju pobijanih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi u obrazloženju pobijanih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od tri godine i 11 mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije budući da ta odredba ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

50. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić