Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1882/20 (L. M.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1882/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1882/20, rješavajući apelaciju Ljilje Marin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljilje Marin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 042528 19 Rev od 5. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljilja Marin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnijela je 1. juna 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 042528 19 Rev od 5. februara 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 042528 12 P od 23. decembra 2016. godine, obavezana je apelantica da Gradu Prijedoru (u daljnjem tekstu: tužilac) preda u posjed ispražnjene poslovne prostorije pobliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne prostorije) (stav 1 izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužilac tražio isplatu zakupnine i naknade za korištenje predmetnih prostorija za periode pobliže navedene u izreci presude (st. 2, 4 i 6 izreke). Presudom je obavezana apelantica da isplati tužiocu zakonsku zateznu kamatu za periode pobliže navedene u izreci presude, kao i da mu nadoknadi troškove postupka, dok je preko dosuđenog dijela tužbeni zahtjev odbijen (st. 3, 5, 7, 8 i 9 izreke). Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud obaveže tužioca da joj na ime izvršenih ulaganja u predmetne prostorije isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci presude, kao i da joj nadoknadi troškove postupka (st. 10, 11 i 12 izreke). Predmetnom presudom je odbijen apelantičin prijedlog za donošenje mjere obezbjeđenja (stav 13 izreke), kao i apelantičin prijedlog za oslobađanje od sudskih taksi (stav 14 izreke) (sve preciznije navedeno u izreci presude).
3. Osnovni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su pravni prednik tužioca MZ Brezičani (u daljnjem tekstu: prednik tužioca) kao zakupodavac i apelantica kao zakupac 18. augusta 2006. godine zaključili ugovor o zakupu (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu) predmetnih prostorija na period od pet godina, nakon čega ih je apelantica bila dužna predati zakupodavcu. Nadalje, utvrđeno je da je tužilac u međuvremenu stekao svojstvo novog zakupodavca, koji je 2. augusta 2011. godine od apelantice tražio ispražnjenje i predaju u posjed predmetnih prostorija, ali da je uz saglasnost prednika tužioca produžen zakupni odnos sa apelanticom za period od šest mjeseci. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je tužilac uz dopis od 5. januara 2012. godine dostavio apelantici nacrt novog ugovora o zakupu koji apelantica nije potpisala, a niti je predala predmetne prostorije tužiocu sve do 22. marta 2016. godine, u kojem periodu je plaćala zakupninu određenu ugovorom o zakupu od 18. augusta 2006. godine, s tim što je zakupninu plaćala nakon dospjelosti. Utvrđeno je da je 1997. godine došlo do požara na dijelu predmetnih prostorija, nakon čega su apelantica i njen suprug prvobitni poslovni prostor proširili vlastitim sredstvima, s tim da je dograđeni dio [predmetnih prostorija] imao karakter privremenog objekta sa rokom trajanja od pet godina, nakon čega je tužiocu kao vlasniku objekta naloženo uklanjanje jer je dograđeni dio imao privremenu građevinsku dozvolu i da sada ima status nelegalnog objekta, a da apelantica od prednika tužioca nije dobila nikakvo obećanje da će joj se priznati izvršena ulaganja.
4. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredba člana 32. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: ZZPZP), zaključio da je ugovor o zakupu prestao 18. augusta 2011. godine, nakon isteka trajanja zakupa od pet godina, te da se ne može smatrati da je prećutno obnovljen jer je tužilac i prije isteka ugovora, dopisom od 2. augusta 2011. godine, tražio od apelantice predaju predmetnih prostorija pozivajući se na osnovni ugovor o zakupu prema kome zakupni odnos ističe 18. augusta 2011. godine, tako da nakon toga apelantica predmetne prostorije drži bez pravnog osnova.
5. Osnovni sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužioca kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu isplati zakupninu za predmetne prostorije o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na strani 7 obrazloženja presude. Međutim, kako je apelantica bila u docnji sa plaćanjem zakupnine, Osnovni sud je tužiocu dosudio zakonsku zateznu kamatu o čemu se taj sud detaljno izjasnio na strani od 7 do 9 obrazloženja presude.
6. Nadalje, Osnovni sud je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže tužioca da joj na ime ulaganja u predmetne prostorije isplati određene novčane iznose. S tim u vezi, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica sa svojim suprugom vršila nerealno visoka ulaganja po svojoj volji, bez kritičke ocjene činjenice da se radi o objektu privremenog karaktera koji je u skorijoj budućnosti bio namijenjen za rušenje, ocijenivši da bi bilo pravično da sama snosi rizik svojih ulaganja.
7. Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantičin prijedlog za donošenje mjere obezbjeđenja, o čemu se detaljnije izjasnio na strani 13 obrazloženja, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386. stav 1. u vezi sa članom 395. ZPP-a o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 14.
8. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 77 0 P 042528 17 Gž 3 od 12. septembra 2019. godine kojom je apelantičinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka (st. 3, 5, 7, 8. i 9. izreke), dok je u preostalom dijelu, kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu (st. 1, 2, 4. i 6. izreke) i protivtužbenom zahtjevu (st. 10, 11, 12, 13. i 14. izreke), žalbe tužioca i apelantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i zaključak tog suda u dijelu koji se odnosi na osnovanost tužbenog zahtjeva tužioca da ugovor o zakupu nije prećutno prerastao u ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme. Nadalje, Okružni sud je neosnovanost tužiočevih žalbenih navoda koji se odnose na izmaklu korist, te djelimičnu osnovanost apelantičinih žalbenih navoda koji se odnose na zakonske zatezne kamate, detaljno pojasnio na strani 8 obrazloženja presude, dok je neosnovanost apelantičinih žalbenih navoda koji se odnose na predaju u posjed predmetnih prostorija detaljno pojasnio na strani 7 obrazloženja presude. Nadalje, u vezi sa apelantičinim žalbenim navodima koji se odnose na utvrđenje prvostepenog suda kojim je odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim potražuje uložena sredstva, Okružni sud je zaključio da apelantica nije, u smislu čl. 7. i 123. ZPP-a, dokazala da su ona i njen suprug u odnosu na prednika tužioca postupali u skladu sa odredbom čl. 16. i 17. ZZPZP. Okružni sud je primjenom člana 386. u vezi sa članom 397. ZPP-a odlučio o troškovima postupka.
10. Odlučujući o apelantičinoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 77 0 P 042528 19 Rev od 5. februara 2020. godine reviziju odbio.
11. Prema ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je ugovor o zakupu istekao po samom zakonu protekom vremena na koji je zaključen (pet godina), shodno odredbi člana 32. ZZPZP, tako da se ne može smatrati da je u smislu odredbe člana 33. ZZPZP prećutno obnovljen samim tim što je apelantica nastavila sa korištenjem predmetnih prostorija i plaćanjem iznosa koji odgovaraju visini zakupnine.
12. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantičin protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu na ime uloženih sredstava (kako ona u renoviranje, tako i u izgradnju dijela objekta). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ulaganja u poslovne prostorije nisu izvršena u periodu zakupnog odnosa radi održavanja ili opravke poslovnih prostorija, već su izvršena prije zaključenja ugovora o zakupu, pa se o pitanju osnovanosti apelantičinog protivtužbenog zahtjeva ne mogu primjeniti odredbe čl. 16. i 17. ZZPZP koje se odnose na odnose zakupca i zakupodavca kada se u periodu trajanja zakupnog odnosa na predmetu zakupa u svrhu održavanja izvrše opravke koje padaju na teret zakupodavca i rješava pitanje prava zakupca na naknadu. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužilac ugovorom nije preuzeo obavezu da apelantici nadoknadi uložena sredstva, jer je apelantica ulaganja (kako ona u adaptaciju nakon požara 1997. godine, tako i u izgradnju dijela objekta) izvršila dobrovoljno, kako bi mogla obavljati registrovanu djelatnost i sticati prihod od te djelatnosti, naglasivši da je stvar apelantičine procjene bila da koristi koje očekuje obavljanjem djelatnosti i ostvareni prihod odgovara visini ulaganja u periodu korištenja zakupa, obzirom da tužilac vraćanjem stvari neće ostvariti korist jer će morati ukloniti privremeni objekat o svom trošku.
13. Konačno, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantičini revizioni prigovori koji se odnose na povrede odredaba parničnog postupka u pogledu ocjene iskaza svjedoka Mirka Tankosića, naglasivši da odluke nižestepenih sudova o odbijanju protivtužbenog i usvajanju tužbenog zahtjeva za predaju u posjed nisu zasnovane isključivo na iskazu navedenog svjedoka, već i na ocjeni drugih dokaza. Također, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane i apelantičine tvrdnje da je navedeni svjedok počinio krivično djelo davanje lažnog iskaza i da je sud trebao po službenoj dužnosti dostaviti primjerak zapisnika nadležnom tužilaštvu, jer se o tome ne odlučuje u parničnom postupku, pa slijedom toga sud nije bio dužan da odredi provođenje novih dokaza saslušanjem svjedoka članova Savjeta MZ, jer je taj prijedlog tužena mogla predložiti na pripremnom ročištu. Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda kada utvrđuje da se u pogledu protivtužbenog zahtjeva ne mogu primjeniti odredbe čl. 16. i 17. ZZPZP, te da je pogrešan zaključak sudova kada zaključuju da ugovor o zakupu nije prećutno produžen. Apelantica ukazuje i na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, te ističe da se osporena presuda nije mogla zasnovati samo na iskazu svjedoka Mirka Tankosića. Konačno, smatra da je odluka o troškovima postupka pogrešna.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu uloženih sredstava u predmetne prostorije. Vrhovni sud je naglasio da ulaganja nisu izvršena u periodu zakupnog odnosa, zbog čega se nisu mogle primijeniti odredbe čl. 16. i 17. ZZPZP. Vrhovni sud je obrazložio da je apelantica ulaganja izvršila dobrovoljno, znajući da je privremeno zadržavanje dijela objekta odobreno na period koji se podudara sa trajanjem zakupa i da će poslije toga doći do njegovog uklanjanja, kao i da tužilac vraćanjem stvari neće ostvariti korist jer će morati ukloniti privremeni objekat o svom trošku. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je ugovor o zakupu istekao po samom zakonu protekom vremena na koji je zaključen (pet godina), shodno odredbi člana 32. ZZPZP, te da se ne može smatrati prećutno obnovljenim samim tim što je apelantica nastavila koristiti objekat (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2205/15 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti je apelantica ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić