Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3098/21 (A. D.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3098/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3098/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Armin Dizdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Armin Dizdarević protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 055339 20 Gž od 9. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 055339 19 P od 18. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Armin Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Petrušić&Co" d.o.o. Zenica iz Zenice, podnio je 27. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 055339 20 Gž od 9. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 055339 19 P od 18. novembra 2019. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3024/20 od 9. septembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 39 0 P 055339 20 Gž od 9. juna 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 055339 20 Rev od 28. maja 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac (Z.M.) vlasnik spornog dijela apelantove nekretnine (nekretnina bliže označena u izreci prvostepene presude; u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) u površini od 147 m2 prema skici lica mjesta sačinjene od strane vještaka geodetske struke od 18. jula 2019. godine, označena slovnim oznakama A i B, koja čini sastavni dio ove presude, pa je apelant dužan trpjeti da se tužilac na osnovu presude u nadležnoj službi Općine Tešanj upiše kao katastarski posjednik a u Zemljišno-knjižnom uredu nadležnog suda da se upiše kao vlasnik na spornoj površini predmetne nekretnine.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant u posjedovnom listu i zemljišnoknjižnom ulošku upisan kao posjednik odnosno kao vlasnik predmetne nekretnine površine 1017 m2. Zatim da je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da se predmetna nekretnina najvećim dijelom koristi kao pristupni makadamski put koji vodi do kuće tužioca. Dalje je utvrđeno da je nasipanje predmetne nekretnine bilo još za života tužiočevog oca (koji je umro 1978.godine), te da tužilac ima svijest i saznanje da dio predmetne nekretnine drži kao svoj, a da ga apelant nikada nije sprečavao u nasipanju i korištenju, iako je vidio aktivnosti tužioca i njegovih prednika oko nasipanja dijela predmetne nekretnine. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je članom 58. stav 1. Zakona o stvarnim propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja, dok je stavom 2. istog člana propisano da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. Zatim da je stavom 3. istog člana propisano da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, dok je stavom 4. istog člana propisano da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici. Polazeći od citiranih zakonskih odredbi i utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužilac dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno dokazao da su ispunjene pretpostavke za sticanje prava vlasništva vanrednom dosjelošću (savjesnost i protek vremena) iz člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, te da je pravilnom primjenom odredbe člana 58. stav 2. i člana 326. Zakona o stvarnim pravima odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je naveo da se savjesnost posjeda pretpostavlja (član 326. stav 2. Zakona o stvarnim pravima), dakle postoji zakonska presumpcija savjesnog posjeda, pa je nesavjesnost dužan dokazati onaj koji se na nju poziva tj. apelant. U tom pogledu je naveo da apelant nije dokazivao da je posjed tužioca nesavjestan, dok je tužilac dokazao da je u savjesnom posjedu predmetne nekretnine u trajanju više od 20 godina (koji se računa od 1973. godine, koji je neprekidno trajao i nije prekidan, a koji je nastavio tužilac 1983. godine gradeći svoju kuću pa nadalje). Kantonalni sud je naveo da pravilno prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, nije posebno cijenio materijalne dokaze u ovoj pravnoj stvari (posjedovni list, zemljišnoknjižni uložak, darovni ugovor od 19. maja 2005. godine i Rješenje Općinskog suda broj 039-0-Dn-15-007920 od 10. aprila 2018. godine), jer je nesporno iz njih da je apelant zakoniti posjednik i vlasnik predmetne nekretnine, ali da oni ne dokazuju da je apelant faktički posjednik dijela predmetne nekretnine, s obzirom da se kod dosjelosti cijeni savjesnost tužioca, faktičko posjedovanje i protek vremena faktičkog posjedovanja nezavisno od formalnog vlasništva predmetne stvari. U tom smislu je da naveo da to što prvostepeni sud nije prihvatio dokazanim apelantovu tvrdnju o tome da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva tužioca ne znači da dokaze na koje se apelant poziva prvostepeni sud nije cijenio i da je povrijeđeno načelo slobodne ocjene dokaza iz člana 8. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Anexa I u vezi sa članom II.A.2 k) Ustava Bosne i Hercegovine, te Anexa Ustava Federacije Bosne i Hercegovine -Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju snagu Ustavnih odredaba, a u svezi sa članom II A, član 2. stav 1. tač. c, giki član 6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant navodi, između ostalog, da mu je na neustavan, nezakonit i grub način oduzeta imovina iako je zakoniti titular prava vlasništva i posjednik. Apelant se pita koja je uopće svrha postojanja nadležnih tijela koja izdaju potvrde o vlasništvu i posjedu, ako iste po mišljenju redovnih sudova nemaju nikakvu dokaznu snagu. Također navodi da je tužiocu moglo biti dosuđeno pravo služnosti puta do njegove nekretnine, a nikako i pravo vlasništva na spornom djelu nekretnine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za sticanje prava vlasništva vanrednom dosjelošću, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3098/21 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio