Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2658/21 (M. K.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2658/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2658/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Munevera Katava, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Munevera Katava protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 793620 21 Pžp od 25. svibnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 793620 21 Pr 2 od 10.
ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Munevera Katava (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Podrug, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 22. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 793620 21 Pžp od 25. svibnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 793620 21 Pr 2 od 10. ožujka 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskoga suda od 10. ožujka 2021. godine oglašena je apelantica (kao odgovorna osoba u pravnoj osobi „A-TWIN“ d.o.o. Sarajevo) odgovornom za prekršaj iz čl. 12. st.
5. Zakona o unutarnjoj trgovini, zbog čega joj je na temelju čl. 63. st. 2. toč. d. istoga Zakona, a primjenom čl. 24. Zakona o prekršajima (u daljnjemu tekstu: ZOP), utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Naime, tijekom 20. lipnja 2019. godine u određeno vrijeme, kod subjekta nadzora „A-TWIN“ d.o.o. Sarajevo, u kojemu je apelantica odgovorna osoba, inspekcijskom kontrolom postupajući inspektor je utvrdio i zapisnički konstatirao da subjekt nadzora u poslovnim prostorijama na određenoj adresi obavlja djelatnost trgovine na malo, a da nadležnome organu nije podnio izjavu da objekt ispunjava minimalne zakonske uvjete za obavljanje djelatnosti trgovine na malo. Nadalje, oglašena je apelantica (kao odgovorna osoba u pravnoj osobi) odgovornom, jer je počinila prekršaj iz čl. 98. st. 1. Zakona o inspekcijama, zbog čega joj je na temelju čl. 165. st. u svezi sa čl. 165. st. 1. toč. 10. istoga Zakona, primjenom čl. 24. ZOP, utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Naime, tijekom navedene inspekcijske kontrole je utvrđeno da je na traženje postupajućega inspektora da se izvrši fotografiranje deklaracije na proizvodu, koji je kontroliran tijekom kontrole, a kako bi se isti i priložio zapisniku o inspekcijskoj kontroli, osoba prisutna kontroli nije dopustila traženo, te je na taj način inspektor sprječavan i otežavano mu je vršenje inspekcijskoga nadzora. Na temelju čl. 24. st. 2. ZOP, apelantici, kao odgovornoj osobi u pravnoj osobi, za navedene prekršaje počinjenje u stjecaju izrečena je jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM.
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 25. svibnja 2021. godine priziv apelantice odbijen je kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno cijenio prigovor apelantice glede zakonitosti zapisnika o inspekcijskome nadzoru, na što apelantica ukazuje u prizivnim navodima. Naime, ukazao je da se navodi apelantice ogledaju u tomu što je inspektor od osobe prisutne kontroli tražio fotografiranje i fotokopiranje predmetnih dokumenata, koji su bili predmetom kontrole. Također je ukazao da je prisutna osoba odbila navedeni zahtjev, odnosno nije postupila po zahtjevu postupajućega inspektora, uvjetujući da će inspektoru samo na zahtjev u pisanoj formi dostaviti traženu dokumentaciju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud naveo da obrana nalazi da je takvim postupanjem inspektora i sam zapisnik, a potom i izdani prekršajni nalog nezakonit i neutemeljen. Kantonalni je sud naveo da, kako je subjekt nadzora imao zakonsku mogućnost staviti primjedbe na zapisnik, osobe prisutne kontroli su mogle odbiti potpisati takav zapisnik, a potom subjekt nadzora uložiti u zakonskome roku prigovor na isti, a što je sve propušteno, prvostupanjski je sud našao da je obrana apelantice neutemeljena, jer se zanemaruju zakonske odredbe koje propisuju ovlaštenja inspektora prilikom inspekcijskoga nadzora i obveze subjekta nadzora. Kantonalni je sud naveo da, kako je nesporno utvrđeno da subjekt nadzora nije predočio valjanu izjavu da objekt ispunjava minimalne zakonske uvjete za obavljanje djelatnosti trgovine na malo, da je inspektor sprječavan u obavljanju inspekcijskoga nadzora, te mu je isti otežavan, nepostupanjem osobe prisutne nadzoru na traženje inspektora, pravilno je donesen zaključak da nije bilo nužno na te okolnosti saslušati postupajuće inspektore. Imajući u vidu navedeno, ukazao je da pravilno prvostupanjski sud obranu apelantice nije mogao prihvatiti kao utemeljenu, a kako bi se isključila njezina odgovornost kao odgovorne osobe za prekršaje koje joj ovlašteni organ stavlja na teret. Preispitujući odluku o prekršajnoj sankciji, Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud cijenio sve okolnosti pod kojima su počinjeni prekršaji, te da je pravilno prvostupanjski sud cijenio vrstu i težinu učinjenih prekršaja. Naime, naveo je da je prvostupanjski sud kao olakšavajuću okolnosti uzeo da ne postoje dokazi o ranijem kažnjavanju apelantice, da otežavajuće okolnosti nije našao, pa su tako za svaki pojedinačni prekršaj utvrđene novčane kazne u početnome iznosu određenom u zakonu, te je pravilno izrečena jedinstvena novčana kazna. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, navodi da inspektori nisu imali ovlaštenje tražiti fotografiranje i fotokopiranje dokumentacije, da nedolazak inspektora na pretres da daju svoje izjašnjenje govori o neutemeljenom i nezakonitom inspekcijskome nadzoru, te posebno navodi da je odlukom o sankciji sud prekoračio ovlaštenja koja ima prema zakonu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je navodila u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, te jasno objasnio zašto ne može utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić