Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1268/20 ("Pajić Prom" d.o.o. Istočno Sarajevo)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1268/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1268/20, rješavajući apelaciju "Pajić Proma" d.o.o. Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Pajić Proma" d.o.o.

Istočno Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 015535 19 Rev 2 od 15. januara 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. "Pajić Prom" d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 1. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 015535 19 Rev 2 od 15. januara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 28. i 31. maja 2021. godine od Vrhovnog suda i Živana Blagojevića, advokata iz Šamca, kao pravnog zastupnika pred redovnim sudovima tužitelja M. S. (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužitelj su 3. i 11. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 015535 09 P od 20. aprila 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je tražio da se obaveže apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tužitelj u tužbi naveo da je apelantu prodao određenu robu (bliže opisano u obrazloženju presude) za ukupni iznos od 34.476,00 KM, pa kako apelant nije isplatio cijenu za preuzetu robu, predložio je da se usvoji njegov tužbeni zahtjev. Nadalje je istakao šta proizlazi iz dokaza provedenih pred tim sudom (bliže opisano u obrazloženju navedene presude), između ostalog, da iz ulaza robe od 17. novembra 2007. godine proizlazi da je isporučena određena roba po određenoj cijeni, a da je tu robu primio V. P. (vozač apelanta). Zatim je ukazao da je tužitelj u svom iskazu istakao da je kao fizičko lice prodavao direktno apelantu istu robu dvatri puta ranije (koju je apelant uredno platio), ali da spornu isporuku robe nije nikad platio. Nadalje je ukazao da je svjedok V. P. u svom iskazu istakao da je plaćanje za predmetnu robu izvršeno gotovinski, da je on lično platio i predao novac tužitelju, da je svjedok na te okolnosti bio i svjedok P. B., te da potvrda ili priznanica (u tim situacijama) nije nikada izdavana, a da je on predati novac pravdao ulazom robe (od 17. novembra 2007. godine) na koji se dokument i potpisao. Zatim je ukazao da je zakonski zastupnik apelanta (S. P.) u svom iskazu istakao da je za predmetnu isporuku robe predao novac vozaču (V. P.) koji je otišao na utovar robe, te da je vozač V. P u prisustvu P. B. izvršio isplatu dugovanog novca. Takođe je ukazao da je svjedok P. B. u svom iskazu istakao da je kod vozača V. P. stajala crvena koverta u kojoj je bio novac, da je kovertu primio tužitelj, a da mu okolnosti vezano za dokumenta koja se odnose na predaju novca ili druge priznanice nisu poznate.

7. Zatim je Osnovni sud ukazao šta je propisano čl. 12, 13. i 21. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da tužitelj u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOO) nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je samo izveo materijalni dokaz da je roba izdata, što nije ni sporno, a kada je u pitanju isplata i da li je isplaćen utuženi iznos, tužitelj na te okolnosti nije pružio nikakve dokaze, dok je apelant okolnosti da je roba plaćena dokazivao iskazom svjedoka V. P. i P. B..

8. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 015535 18 Gž 2 od 26. marta 2018. godine usvojena je žalba tužitelja i prvostepena presuda preinačena na način da je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

9. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da ulaz robe od 17. novembra 2007. godine van svake sumnje dokazuje nastajanje obligacije između parničnih stranaka, jer je potpisan od izdavaoca robe, primaoca robe, te ovjeren pečatom apelanta. Međutim, u konkretnom slučaju je bilo sporno da li je apelant kao primalac robe isplatio cijenu za preuzetu robu. Okružni sud je ukazao da je na tu okolnost apelant predložio saslušanje svjedoke ali nije predočio nijedan finansijski dokument o transferu novcu sa računa apelanta ili iz blagajne s obzirom da se radi o pravnom licu, kojeg vežu pravila o finansijskom poslovanju. Naime, kako je apelant osporio navode tužbe, to je shodno pravilima o teretu dokazivanja tu osporenu činjenicu trebao dokazivati i dokazati apelant, što je propustio. Okružni sud je ukazao da je zastupnik apelanta u svom iskazu istakao da je preuzetu robu isplatio u kešu na način što je novac spremio preko vozača, svjedoka V. P., koji je platio robu tužitelju predavši mu kovertu u kojoj se nalazio novac. Zatim je istakao da je te navode potvrdio i svjedok V. P., a da se slično izjasnio i svjedok P. B., koji je naveo da je bio prisutan pri predaji koverte tužitelju, te da pretpostavlja da je u njoj bio novac, jer tom prilikom novac nije prebrojavan. Okružni sud je istakao da takvi dokazi ne daju s pouzdanošću osnov za zaključak ni šta je bilo u koverti, a kamoli da je isplaćena cijena za preuzetu robu.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 89 1 P 015535 18 Rev od 15. januara 2019. godine usvojena je apelantova revizija, ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud na sjednici vijeća drugačije ocijenio iskaze svjedoka P. B. i V. P. i na osnovu takve ocjene dokaza izveo zaključak o bitnim činjenicama za odluku u konkretnom sporu, koji je suprotan ocjeni dokaza izvršenoj od prvostepenog suda. Naime, ukoliko je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja činjenica propustio da pravilno ocijeni izvedene dokaze, odnosno ako je dao pogrešnu odluku u sporu, pravilnu ili novu ocjenu tih dokaza drugostepeni sud je prema odredbi člana 217. stav 2. ZPP mogao dati samo na osnovu održane rasprave na kojoj sud stiče uvjerenje na osnovu izvedenih dokaza. Međutim, drugostepeni sud to nije učinio, nego je ocjenom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, u odnosu na taj sud, utvrdio drugačije činjenično stanje.

12. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 015535 19 Gž 3 od 23. aprila 2019. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda od 20. aprila 2017. godine.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao, između ostalog, da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je, u skladu sa pravilima parničnog postupka o teretu dokazivanja spornih činjenica, pozivajući se na odredbu člana 123. ZPP, zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, poklonivši vjeru iskazima saslušanih svjedoka apelanta, iz kojih se može zaključiti da je došlo do plaćanja u gotovini od apelanta, jer među strankama nije bilo sporno da su i ranije poslovali na istovjetan način.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 P 015535 19 Rev 2 od 15. januara 2020. godine usvojena je revizija tužitelja, obje nižestepene presude preinačene, tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da odluka drugostepenog suda nije pravilna i zakonita. Zatim je ukazao da je, prema činjenicama utvrđenim u postupku pred prvostepenim sudom, u nekoliko navrata (prema iskazima tužitelja i zakonskog zastupnika apelanta, koji su u tom dijelu saglasni) apelant neposredno od tužitelja preuzimao robu. Nadalje je istakao da je, prema iskazu tužitelja, u tim situacijama plaćanje bilo gotovinski, a što je u svom iskazu potvrdio zakonski zastupnik apelanta, koji je, takođe, naveo da je i u konkretnom slučaju kupoprodajnu cijenu za isporučenu robu poslao po vozaču, svjedoku V. P., sa kojim je bio svjedok P. B. (kooperant apelanta). Naime, svjedok V. P. u svom iskazu je naveo da je lično tužitelju predao novac, te da je isplati bio prisutan i svjedok P. B., a svjedok P. B. je naveo da je bio prisutan kada je vozač V. P. predao tužitelju crvenu kovertu sa novcem, a njemu je svjedok V. P. rekao da se u koverti nalazi novac.

16. Vrhovni sud je ukazao da, kada se prihvate činjenice koje proizlaze iz navedenih iskaza da je u identičnim situacijama plaćanje vršeno „u kešu”, mimo knjigovodstvene evidencije apelanta, a radi izbjegavanja plaćanja poreza na promet, iskazi svjedoka V. P. i P. B. (kad se imaju u vidu njihovi navodi) nisu dovoljni za pouzdan zaključak da je apelant isplatio tužitelju kupoprodajnu cijenu po spornoj isporuci robe. Naime, svjedok V. P. je zaposlen kod apelanta, a svjedok P. B. kooperant apelanta, pa se njihovi iskazi ipak moraju uzeti sa rezervom. Pored toga, prema ovim iskazima, novac je dat tužitelju u koverti bez brojanja, te bez bilo kakve priznanice (koja se može lako sačiniti) da je novac isplaćen iako se ne radi o malom novčanom iznosu. Pri tome tužitelj je potpisao ulaz robe od 17. novembra 2007. godine u vezi sa kojim je svjedok V. P. naveo da je tim pravdao isplatu novca. Međutim, iz tog dokumenta je vidljiva jedino količina preuzete robe, te ukupna cijena, ali na njemu nije konstatovano da je kupoprodajna cijena isplaćena (tužitelj u svom iskazu naveo da je kao fizičko lice potpisivao prijem novca prilikom ranijih isporuka). Pored toga, malo je vjerovatno da bi tužitelj podnio predmetnu tužbu da mu je apelant izmirio kupoprodajnu cijenu.

17. Vrhovni sud je ukazao da kod takvog stanja stvari pravilna primjena pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbama čl. 7, 123. i 126. ZPP, dovodi do jedinog mogućeg zaključka - da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je ispunio svoju obavezu iz predmetnog poslovnog odnosa sa tužiteljem, dok između stranaka nije ni sporno da je tužitelj svoju obavezu ispunio. Stoga, tužitelj u revizionim navodima osnovano navodi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Saglasno navedenom, izjavljenu reviziju je valjalo usvojiti i nižestepene presude preinačiti tako što je, u skladu sa odredbama čl. 454. i 516. ZOO, apelant obavezan na plaćanje utuženog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelant je istakao, između ostalog, da je Vrhovni sud bez ikakvog obrazloženja zanemario i proizvoljno primijenio odredbe čl. 7, 123, 126, 217, 229, 240, 250. i 253. ZPP, te je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično uveo kao razlog za podnošenje i uvažavanje revizije. Nadalje je istakao da je Vrhovni sud, mimo revizijskih navoda, utvrdio postojanje navodnih povreda čl. 7. i

126. ZPP uz povredu člana 123. ZPP, koji je „usputno“ pomenut u reviziji. Zatim je istakao da se Vrhovni sud bavio ocjenom iskaza svjedoka, te da za razliku od nižestepenih sudova ove iskaze drugačije ocjenjuje. U vezi s tim je naglasio da je Vrhovni sud u istom postupku, u ranijoj fazi postupka, rješavajući po reviziji apelanta jasno iskazao da drugostepeni sud nije mogao izvesti zaključak o tome da li je isplaćena kupoprodajna cijena, a koji je suprotan zaključku prvostepenog suda, bez zakazivanja rasprave i ponovnog izvođenja navedenih dokaza, dok odlučujući o reviziji tužitelja postupa suprotno, pa sama činjenica da je u istom predmetu promijenio svoj ranije iznesen pravni stav a da za to nije dao nikakvo obrazloženje predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Apelant je naglasio da je Vrhovni sud, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uvažio reviziju, gdje je ključni argument za zaključak da apelant nije dokazao da je isplatio kupoprodajnu cijenu pretpostavka da tužitelj ne bi podnio tužbu da mu je kupoprodajna cijena isplaćena.

20. Nadalje je istakao, a vezano za „navodne povrede čl. 7, 123. i 126. ZPP“, odnosno pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, da ona ne postoji kada se ima u vidu obrazloženje koje se tiče iskaza svjedoka, te da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je ispunio svoju obavezu. Zatim je istakao da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, u skladu sa odredbom člana 250. stav 2. ZPP, u situaciji kada je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili povreda pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, mogao samo ukinuti drugostepenu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, a ne preinačiti nižestepene presude. Pored navedenog, apelant je istakao da ostaje i nejasno da li je revizija usvojena zbog postojanja povrede ZPP ili ne s obzirom na to da Vrhovni sud utvrđuje da su sudovi pogrešno primijenili pravilo o teretu dokazivanja, a na osnovu člana 250. stav

1. ZPP uvažava reviziju (što bi bio slučaj ako je materijalno pravo pogrešno primijenjeno). Naime, sve navedeno oduzima osporenoj presudi karakter obrazložene sudske odluke.

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, te da smatra da prilikom donošenja te presude nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, jer je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje od nižestepenih sudova. Stoga je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužitelj je u suštini istakao da je predmetna apelacija neosnovana, jer je Vrhovni sud utvrdio da su nižestepeni sudovi povrijedili pravila o teretu dokazivanja, a ne da su pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Takođe je istakao da je Vrhovni sud za svoju osporenu odluku dao jasno obrazloženje pa da nisu osnovani ni apelacioni navodi da navedena odluka nije obrazložena. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 209. stav 1.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 249. stav 1.

Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog kojeg se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog i prvostepenog suda, ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom sudiji prvostepenog suda, odnosno istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

24. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 454. stav 1.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.

ISPLATA CENA

Vreme i mesto isplate Član 516.

(1) Kupac je dužan platiti cenu u vreme i na mestu određenom u ugovoru.

(2) U nedostatku ugovorne odredbe ili drukčijih običaja, plaćanje se vrši u času i u mestu u kome se vrši predaja stvari.

(3) Ako se cena ne mora platiti u času predaje, plaćanje se vrši u prebivalištu, odnosno sedištu prodavca.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 P 015535 19 Rev 2 od 15. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, da nije adekvatno obrazložio svoju odluku, te da je povrijedio princip pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda usvojena revizija tužitelja i obje nižestepene presude preinačene na način da je apelant obavezan, između ostalog, da tužitelju isplati predmetni dug. Zatim, Ustavni sud nalazi da apelant prvenstveno smatra da je Vrhovni sud usvojio tužiteljevu reviziju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, čime je izašao iz svoje nadležnosti i povrijedio odredbe parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi ukazao šta proizlazi iz činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom (vidi tač. 15. i 16. ove odluke), te istakao da iskazi svjedoka V. P. i P. B. nisu dovoljni za pouzdan zaključak da je apelant isplatio tužitelju kupoprodajnu cijenu. Dakle, iz navedenog proizlazi da Vrhovni sud uopće nije utvrđivao novo ili drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno pred nižestepenim sudovima, nego je zaključio da navedeni dokazi nisu dovoljni za pouzdan zaključak da je apelant ispunio svoju obaveze. Naime, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom parničnom postupku proizlazi da je među parničnim strankama bilo nesporno da je tužitelj svoju obavezu ispunio, te da je sporno bilo da li je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu za isporučenu robu. Nižestepeni sudovi su odbili predmetni tužbeni zahtjev uz zaključak da, u skladu sa pravilima parničnog postupka o teretu dokazivanja spornih činjenica, tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da pravilna primjena pravila o teretu dokazivanja, shodno čl. 7, 123. i 126. ZPP, dovodi do jedinog mogućeg zaključka - da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je ispunio svoju obavezu iz predmetnog poslovnog odnosa sa tužiteljem, dok između stranaka nije ni sporno da je tužitelj svoju obavezu ispunio tako da tužitelj u revizionim navodima osnovano navodi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz odredaba člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP proizlazi da su stranke dužne da izvedu dokaze kojima će dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, dok član 126. ZPP propisuje da će sud, u slučaju da ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Imajući u vidu da je među parničnim strankama bilo nesporno da je tužitelj svoju obavezu ispunio, a da je sporna činjenica u konkretnom slučaju bila da li je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu za isporučenu robu, da je apelant tvrdio da ju je isplatio, dovodeći navedene odredbe ZPP u vezu sa obrazloženjem Vrhovnog suda da iskazi svjedoka V. P. i P. B. nisu dovoljni za pouzdan zaključak da je apelant isplatio tužitelju kupoprodajnu cijenu, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja.

36. Vezano za apelacione navode kojima se osporava obrazloženje osporene presude, odnosno kojima se ukazuje da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio osporenu presudu, Ustavni sud naglašava da je, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Naime, Vrhovni sud je jasno obrazložio zašto smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili pravila o teretu dokazivanja, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, a u kojem obrazloženju, kao što je već u ranijoj tački navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je tačno da je Vrhovni sud naveo da je na osnovu člana 250. stav 1. ZPP uvažio reviziju, prema kojoj odredbi će se usvojiti revizija ako je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a što u konkretnom slučaju nije razlog usvajanja revizije. Međutim, imajući u vidu detaljno obrazloženje Vrhovnog suda iz kojeg jasno proizlazi da je reviziju usvojio zbog povrede odredaba parničnog postupka (zbog čega revizioni sud može preinačiti nižestepenu presudu u smislu odredbe člana 249. stav 1. ZPP), te da je to kao posljedicu imalo da je predmetni tužbeni zahtjev usvojen uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu odluku.

37. Vezano za apelacione navode da je Vrhovni sud u osporenoj presudi promijenio svoj ranije iznesen pravni stav, odnosno da je povrijedio pravnu sigurnost, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi izveo zaključak o tome da li je isplaćena kupoprodajna cijena na osnovu dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom, a koji je suprotan zaključku prvostepenog suda, dok je iz istog razloga odlučujući o njegovoj reviziji ukinuo raniju odluku Okružnog suda zbog povrede odredaba ZPP. Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, u ranijoj fazi predmetnog parničnog postupka, usvojio apelantovu reviziju jer je smatrao da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 217. stav 2. ZPP (jer je bez održane rasprave pred drugostepenim sudom, ocjenom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, u odnosu na taj sud utvrdio drugačije činjenično stanje), dok je u osporenoj odluci usvojio reviziju tužitelja zbog povrede pravila o teretu dokazivanja, odnosno odredaba čl. 7, 123. i 126. ZPP. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je već u ranijim tačkama ove odluke istaknuo da nije našao da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena proizvoljnom primjenom odredaba ZPP, odnosno da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije utvrđivao drugačije činjenično stanje od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi, dok je u ranijoj odluci Vrhovni sud zaključio da je Okružni sud utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na prvostepeni sud. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje ranije donesene odluke u predmetnom parničnom postupku nego konačnu odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelacione navode smatra neosnovanim.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, da nije adekvatno obrazložena osporena odluka, te da je povrijeđen princip pravne sigurnosti), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i potpune razloge kako u pogledu osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva, tako i vezano za primjenu relevantnih odredaba parničnog postupka.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1268/20 ("Pajić Prom" d.o.o. Istočno Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio