Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3118/21 (M. H.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3118/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3118/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mina Hajdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mina Hajdarević protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 083386 19 Rsž od 19. augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mina Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnijela je 1. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 083386 19 Rev od 4. maja 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 083386 19 Rsž od 19. augusta 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4087/19 od 27. novembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda od 19. augusta 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda od 4. maja 2021. godine odbačena kao nedopuštena revizija apelantice, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženi (ZU „Dom zdravlja“ Bihać) da apelantici na ime neisplaćenih razlika plaća za period od 20. marta 2014. godine do 31. marta 2018. godine isplati iznos od 4.129,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da u korist apelantice uplati Federalnom zavodu penzijskog i invalidskog osiguranja, Kantonalna administrativna služba u Bihaću na ime neuplaćenih doprinosa iz plaće i na plaću, a prema utvrđenoj razlici neisplaćenih iznosa plaće za period od 1. marta 2014. do 31. januara 2018. godine, iznos od 1.376,08 KM.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantica završila Visoku zdravstvenu školu u Bihaću i stekla zvanje diplomirana medicinska sestra - tehničar, odsjek sestrinstvo. Zatim, da je ugovorom o radu, koji je zaključila sa tuženim 31. januara 2012.godine, apelantica raspoređena na poslove više medicinske sestre – tehničar, te da je članom 6. ugovora određeno da će se za obavljeni posao isplaćivati plaća u skladu sa Zakonom o radu, Kolektivnom ugovoru i Pravilnikom o radu tuženog. Nadalje, da je apelantica položila stručni ispit i stekla stručnu osposobljenost za samostalan rad na poslovima diplomirana medicinska sestra, te da je Komora diplomiranih medicinskih sestara Federacije Bosne i Hercegovine 12. maja 2013.godine izdala licencu apelantici kojom joj je odobren samostalan rad u pružanju zdravstvene zaštite građanima uz poštovanje moralnih i etičkih načela zdravstvene struke. Također je utvrđeno da je plaća apelantici obračunavana uz primjenu koeficijenta složenosti 2,60, te da je apelantici vršena isplata plaće u skladu sa rasporedom na radno mjesto po ugovoru o radu od 31. januara 2012.godine. Kantonalni sud je naveo da je sporno pravno pitanje među strankama da li je tuženi prilikom obračuna i isplate plaće za apelanticu trebao da primjenjuje koeficijent 2,60 ili koeficijent 3,20. U vezi s tim je ukazao da član 30. Pravilnika o radu tuženog (u primjeni od 13. marta 2014. godine) propisuje da je za obavljanje poslova VII grupe poslova potrebna završena VŠS zdravstvenog smjera - koeficijent za obračun plate 2,60. Zatim da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji sa opisom radnih mjesta tuženog (u primjeni od 13. marta 2014. godine) propisano da je za poslove medicinske sestre - tehničar u patronaži potrebno da uposlenik od posebnih uslova ima završenu VŠS/Bachelor sestrinstva ili SSS, položen stručni ispit i edukaciju u patronaži u Službi polivalentne patronaže. Dalje je ukazao da član 33. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU) propisuje da se pojedinačni poslovi, odnosno zanimanja razvrstavaju u grupe složenosti sa koeficijentom složenosti zanimanja, da zanimanje VII/2 grupe - koeficijent složenosti 2,60 i da je za obavljanje tih poslova potrebna viša školska sprema zdravstvenog usmjerenja, te da zanimanje VIII/2 grupe - koeficijent složenosti 3,20 i da je za obavljanje tih poslova potrebna visoka stručna sprema zdravstvenog smjera - visoka zdravstvena škola. Polazeći od utvrđenog činjenično stanje, odnosno da je apelantica raspoređena na poslove više medicinske sestre – tehničar (a ima završenu VSS i zvanje diplomirana medicinska sestra - tehničar, odsjek sestrinstvo) i citiranih odredbi materijalnog prava, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice odnosno kada nije prihvatio tvrdnju apelantice da joj je tuženi obračun i isplatu plaće trebao vršiti primjenom koeficijenta 3,20.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi, između ostalog, da je dokazala sudu da je samostalna u svom poslu, da nema načelnika službe i da sve sama obavlja te da joj prema GKU pripada najmanje zanimanje VII/2 grupe - koeficijent složenosti 3,20 odnosno poslove stručne spreme zdravstvenog smjera - visoka zdravstvena škola.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika o radu tuženog, Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji sa opisom radnih mjesta tuženog i GKU, dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić