Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2773/21 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - ZD „Rudnik mrkog uglja Kakanj“ d.o.o. Kakanj)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Javna vlast
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2773/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2773/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - ZD „Rudnik mrkog uglja Kakanj“ d.o.o. Kakanj, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - ZD „Rudnik mrkog uglja Kakanj“ d.o.o. Kakanj protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 36 0 V 047841 21 Rev od 24. svibnja 2021. godine, Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 36 0 V 047841 20 Gž od 30.
studenoga 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Kaknju broj 36 0 V 047841 19 V od 11. kolovoza 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - ZD „Rudnik mrkog uglja Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Sead Imamović, odvjetnik iz Kaknja, podnio je 2. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 V 047841 21 Rev od 24. svibnja 2021. godine, Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 36 0 V 047841 20 Gž od 30. studenoga 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Kaknju (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 36 0 V 047841 19 V od 11. kolovoza 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, određena je novčana naknada za nekretnine izvlaštene rješenjem Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Kakanj od 3. listopada 2018. godine, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, pa je apelant kao korisnik izvlaštenih nekretnina, tj. protupredlagatelj obvezan da ranijim vlasnicima, tj. predlagateljima (V. D., E. H., M. M., F. S., M. S., R. S., M. S., T. D., I. D.) isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da se osnovni revizioni prigovor može svesti na pravno stanovište apelanta da mu se, kao korisniku izvlaštenja, od strane nižestupanjskih sudovao morao uračunati u naknadu za izvlaštenje iznos isplaćene naknade materijalne štete nastale na jednoj od parcela, koji je dosuđen predlagateljima pravomoćnom presudom Općinskoga suda od 9. studenoga 2015. godine, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka geologa, danoga za potrebe toga parničnoga predmeta proistječe da je na navedenoj parceli nastupila totalna šteta. Vrhovni je sud naveo da su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da navedeno pravno stanovište nema utemeljenja u odredbama materijalnoga prava, budući da se u predmetnome vanparničnome postupku odlučuje samo o visini naknade za izvlaštene nekretnine, sukladno čl. 64. st. 1. Zakona o izvlaštenju. Također je naveo da se sukladno čl. 64. st. 3. Zakona o izvlaštenju ne može odlučivati o pravu ranijega vlasnika na naknadu, te da je kod određivanja naknade za izvlašteno zemljište mjerodavno njegovo faktičko stanje i način korištenja toga zemljišta za osobne prilike prijašnjega vlasnika, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi. Nadalje, da je predlagateljima pripadalo pravo da do donošenja rješenja o izvlaštenju svoje nekretnine štite s naslova svojega vlasništva, pa i na temelju naknade prouzročene štete. Stoga, Vrhovni je sud istakao da je u konkretnome slučaju utvrđena naknada za izvlaštene nekretnine nije izvor obogaćenja predlagatelja, kako to neutemeljeno tvrdi apelant. Također, navodi da je prigovor da je vještak nepravilno utvrdio tržišnu visinu naknade predstavlja prigovor činjenične naravi koji u revizionome postupku nije relevantan, sukladno čl. 240. st. 2. Zakona o parničnom postupku, pa ga apelant ne može s uspjehom iznositi u reviziji.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su pogrešno sudovi primijenili materijalno pravo dosudivši naknadu i za nekretninu za koju je ranije dosuđena naknada štete, pa da su se stoga vlasnici, tj. predlagatelji u ovome postupku obogatili za dosuđeni iznos glede te nekretnine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zajamčenih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni je sud u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širi obujam zaštite, pa je usvojio stanovište da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog čega se naknada štete glede određene parcele, na koju su predlagatelji ostvarili pravo u ranijem parničnome postupku pred Općinskim sudom, ne može koristiti kao temelj za umanjenje naknade za izvlaštene nekretnine, te da su stoga neutemeljeni navodi apelanta da se radi o bogaćenju predlagatelja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić