Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2705/21 („Hercegovačka banka“ d.d. Mostar - u likvidaciji)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Mjera obezbjeđenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2705/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2705/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Hercegovačka banka“ d.d. Mostar - u likvidaciji, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Hercegovačka banka“ d.d. Mostar - u likvidaciji protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 201652 19 Mož od 6.

veljače 2019. godine i Rješenja Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 201652 18 Mo od 27. prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Hercegovačka banka“ d.d. Mostar - u likvidaciji (u daljnjemu tekstu: apelantica), podnijela je 28. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 201652 19 Mož od 6. veljače 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 201652 18 Mo od 27. prosinca 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2036/19 od 10. rujna 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnijela apelantica protiv rješenja Kantonalnoga suda od 6. veljače 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH 58 0 Ps 201652 20 Rev od 16. veljače 2021. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedeno rješenje Kantonalnoga suda od 6. veljače 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Rješenjem Općinskoga suda od 27. prosinca 2018. godine određena je mjera osiguranja kojom je zabranjeno apelantici kao protivniku osiguranja da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže novčanim sredstvima, i to sredstva na temelju ugovora o depozitima, te sredstva na redovitom transakcijskim računima i deviznim računima, sve bliže označeno u izreci odluke. Nadalje, tom mjerom zamijenjena je privremena mjera osiguranja određena rješenjem Općinskoga suda od 13. srpnja 2018. godine, i određeno da mjera ostaje na snazi do naredne odluke suda o određivanju sudbene mjere osiguranja. Nadalje, određeno je da ovo rješenje ima učinak rješenja o ovrsi iz Zakona o ovršnom postupku, te da mjera osiguranja obvezuje stranke u postupku, kao i osobe koje su u svezi sa njima, nakon što prime obavijest o izdavanju mjere osiguranja.

4. Rješenjem Kantonalnoga suda od 6. veljače 2019. godine priziv apelantice je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da ne stoje navodi apelantice da je sud pobijano rješenje donio isključivo na dokazima predlagateljice („Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar – likvidaciji), a da prijedloge i dokaze apelantice uopće nije cijenio. Naime, da iz stanja spisa proistječe da je sud posebno cijenio samo one dokaze koji se odnose na predloženu mjeru osiguranja, a ne i dokaze koje su stranke dostavile u cilju dokazivanja, odnosno osporavanja tužbenoga zahtjeva tužiteljice, tj. predlagateljice. Također, da je sud odlučivao samo o prijedlogu predlagateljice za donošenje mjere osiguranja, pa je zato cijenio samo dokaze koji su relevantni za donošenje odluke povodom mjere osiguranja. Kantonalni je sud naveo da među parničnim strankama nije niti sporno da na računima kod apelantice predlagateljica ime depozite, kamate na temelju depozita, novčana sredstva na transakcijskim i deviznim računima, sve u određenim iznosima. Iz tih nesporenih činjenica, Kantonalni je sud istakao da vjerojatnim proistječu potraživanja predlagateljice, a koja potraživanja ima na temelju Zakona o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju. Stoga, Kantonalni je sud naveo da je time predlagateljica dokazala postojanje prvoga uvjete iz odredbe čl. 269. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Također, naveo je da time što apelantica zadržava nesporne depozite predlagateljice na svojim računima i nakon što je prestala privremena uprava u banci i to što apelantica kroz cijeli postupak po prijedlogu za izdavanje mjere osiguranja spori pravo predlagateljice, pozivajući se na prigovor prijeboja potraživanja i ius retentio, predlagateljica je dokazala postojanje i drugoga uvjeta iz čl. 269. st. 1. toč. 2. ZPP. Kantonalni je sud naveo da tim prije što je i apelantica u likvidaciji postoji opasnost da će raspolagati depozitima predlagateljice u cilju izmirenja obveza prema depozitarima, čime se dovodi u opasnost namirenje vjerojatnoga potraživanja predlagateljice. Također, Kantonalni je sud istakao da će prvostupanjski sud kada bude odlučivao o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva cijeniti sve predložene relevantne dokaze i primjenjivati sve propise na temelju kojih će moći donijeti valjanju i zakonitu odluku, budući da se mjerom osiguranja ne dira u postojeće stanje, naprotiv, istom se to stanje štiti do drukčije odluke suda povodom mjere osiguranja.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostaloga, navodi kako se osporene odluke temelje na pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa budući da sudovi uopće nisu cijenili navode i dokaze apelantice kao protivnice mjere osiguranja, niti su sudovi obrazložili zbog kojih razloga smatraju da su ti dokazi irelevantni.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe članka 269. ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je prvostupanjski sud u postupku određivanja mjere osiguranja cijenio samo one dokaze koji se odnose na predloženu mjeru osiguranja, a ne i dokaze koji se tiču dokazivanja odnosno osporavanja tužbenoga zahtjeva, pri čemu je zaključio da ispunjeni zakonski uvjeti za usvajanje predložene mjere osiguranja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2705/21 („Hercegovačka banka“ d.d. Mostar… | Sudska praksa | Aktio