Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3629/20 (S. M. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Reformatio in peius
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3629/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3629/20, rješavajući apelaciju Semira Mahmića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Semira Mahmića i Ismeta Mahmića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 008623 19 Kžk od 11.
marta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Semir Mahmić i Ismet Mahmić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bosanske Krupe, koje zastupa Ines Pušac, advokat iz Bihaća, podnijeli su 12. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 008623 19 Kžk od 11. marta 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 7. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore. Ustavni sud je 27. decembra 2021. godine dostavio apelantima odgovore Vrhovnog suda, Federalnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva, na koje apelanti u ostavljenom roku nisu dostavili izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Kantonalno tužilaštvo je 4. juna 2016. godine podiglo optužnicu protiv apelanata zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Na glavnoj raspravi od 22. decembra 2014. godine Tužilaštvo je izvršilo određene činjenične izmjene u optužnici, stavljajući apelantima i dalje na teret izvršenje krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 008623 14 K od 23. decembra 2014. godine apelanti su proglašeni krivim da su počinili krivično djelo ubistva namah iz člana 167. KZFBiH i osuđeni na kazne zatvora. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 008623 15 Kž 7 od 16. aprila 2015. godine žalba Kantonalnog tužilaštva u odnosu na osuđujući dio presude i žalbe apelanata djelimično su uvažene, pa je navedena presuda u osuđujućem dijelu ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. U ponovnom suđenju Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 008623 15 K 2 od 16. novembra 2015. godine apelanti su proglašeni krivim zbog krivičnog djela ubistva namah iz člana
167. KZFBiH, za koje su osuđeni na kazne zatvora, i to apelant Semir Mahić na kaznu od dvije godine i šest mjeseci, a apelant Ismet Mahić na kaznu od dvije godine zatvora.
7. Odlučujući o žalbama Kantonalnog tužilaštva i apelanata izjavljenim protiv navedene presude, Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 K 008623 16 Kž 8 od 10. jula 2019. godine žalbe apelanata djelimično uvažio, presudu Kantonalnog suda od 16. novembra 2015. godine ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su protiv prvostepene presude žalbe podnijeli i apelanti i Kantonalno tužilaštvo. Tužilaštvo je žalbu podnijelo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede KZ-a i odluke o krivično-pravnoj sankciji. Apelanti su žalbu podnijeli zbog bitnih povreda krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede KZ-a, odluke o krivično-pravnoj sankciji i odluke o troškovima postupka, uz prijedlog da se njihove žalbe uvaže, pobijana presuda preinači tako da se oni oslobode optužbe, odnosno da se oslobode kazne ili da se pobijana presuda ukine i odredi održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Dalje je navedeno da je Federalno tužilaštvo podneskom od 29. januara 2016. godine predložilo da se žalba Kantonalnog tužilaštva uvaži, prvostepena presuda preinači na način da se apelanti proglase krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, pa da im se shodno tome izreknu adekvatne zatvorske kazne, a da se žabe branitelja apelanata odbiju kao neosnovane, ili da se osporena presuda ukine i odredi održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
8. Razmotrivši navode iz žalbe apelanata, Vrhovni sud je našao da je žalba djelimično osnovana, i to u pogledu navoda o bitnim povredama krivičnog postupka. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da su apelanti u žalbi, između ostalog, naveli da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude prihvatio nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine dr. Dževada Durmiševića, koji se decidirano izjasnio da udarci nogom apelanata u predjelu vrata i zatiljka glave Senada Smlatića (u daljnjem tekstu: oštećeni) predstavljaju lake tjelesne povrede i da te naknadne povrede nisu u uzročnoj vezi sa smrću oštećenog. Apelanti su u žalbama naveli da smatraju da je navođenje u izreci presude da su apelanti po jedanput udarili nogom oštećenog i time mu nanijeli smrtonosne povrede suprotno razlozima iznesenim u obrazloženju presude, kao i da u osporenoj presudi nisu navedeni razlozi u pogledu odlučne činjenice kako su udarci nogom bili u vezi sa smrću oštećenog, pa su stava da je time učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka
k) ZKPFBiH. Vrhovni sud je te navode našao osnovanim. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da izreka osporene presude sadrži navode da su apelanti, prekoračujući granice nužne odbrane, naizmjenično po jedanput udarili nogom oštećenog koji je ležao u predjelu zatiljka glave i vrata, iako su bili svjesni da na takav način mogu usmrtiti oštećenog, pa su svojim postupkom i pristali na posljedicu usmrćenja, na koji način su oštećenom nanijeli teške tjelesne povrede u vidu preloma krova baze lobanje s unutrašnji krvarenjem i nagnječenjem mozga, uslijed kojih je i podlegao, dok se s druge strane, u obrazloženju presude navode razlozi iz kojih proizlazi da do povreda koje su u uzročnoj vezi sa smrću oštećenog nije došlo uslijed opisanih pojedinačnih udaraca nogom apelanata u predjelu zatiljka glave, odnosno vrata oštećenog, nego od udaraca letvom, odnosno uslijed pada i udarca glavom oštećenog od asfaltnu podlogu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je izreka osporene presude protivrječna razlozima datim u njenom obrazloženju, na koji način je učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, zbog čega je prvostepena presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
9. Vrhovni sud je dalje naveo da, s obzirom na to da je prvostepena presuda ukinuta zbog navedene bitne povrede odredbi krivičnog postupka, nije bio u prilici ispitivati osnovanost žalbe Kantonalnog tužilaštva i branitelja apelanata u odnosu na ostale žalbene osnove. Također je navedeno da će se na pretresu koji će se održati pred Vrhovnim sudom preuzeti dokazi izvedeni u postupku pred prvostepenim sudom, kao i da će se, po potrebi, izvesti i drugi dokazi. Osporena presuda
10. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 008623 19 Kžk od 11. marta 2020. godine apelanti su proglašeni krivim da su, na način opisan u izreci presude, počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, pa su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po pet godina i šest mjeseci.
11. Pretres pred Vrhovnim sudom je počeo čitanjem od strane Federalnog tužilaštva optužnice Kantonalnog tužilaštva od 4. juna 2014. godine, izmijenjene na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom 22. decembra 2014. godine, s tim da je u nastavku pretresa 5. februara 2020. godine Federalno tužilaštvo izvršilo izmjenu činjeničnog opisa krivičnog djela iz izmijenjene optužnice, dok je pravna kvalifikacija ostala neizmijenjena.
12. Na pretresu su u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH preuzeti i prihvaćeni dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom, i to: iskazi svjedoka označenih u presudi, iskazi koje su apelanti dali u svojstvu svjedoka, zatim materijalni dokazi koji se odnose na medicinsku dokumentaciju učesnika u tuči, nalazi i mišljenja vještaka neuropsihijatra i psihologa, nalaz i mišljenje vještaka za biološke tragove, videosnimci nadzornih kamera sa benzinske pumpe Ećo komerc sadržani na CD-ima s rezultatima i komentarima prikazanog toka na zapisniku o glavnom pretresu od 16. septembra 2014. godine i drugi materijalni dokazi označeni na str. 5. i 6. presude. Na pretresu pred Vrhovnim sudom neposredno su izvedeni dokazi koje su predložili apelanti, označeni na strani 6. presude. Vrhovni sud je ukazao da je ocjenom preuzetog reproduciranog videosnimka nadzornih kamera utvrđeno da je videosnimak sačinjen od snimaka tri nadzorne kamere pohranjenih na CD-u, čiji sadržaj i zakonitost njihovog pribavljanja apelanti nisu osporavali. Vrhovni sud je, cijeneći sadržaj reproduciranog videosnimka, našao da su događaji prikazani na videosnimku objektivni i vjerodostojni budući da tokom njegovog reproduciranja nije bilo primjedbi stranaka u vezi s njegovom tehničkom ispravnošću i korektnošću.
13. Navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza Vrhovni sud utvrdio da su se u predmetnom događaju apelanti sukobili s članovima porodice Smlatić, kao i da se taj sukob odvijao u dvije faze. Za prvu fazu, koja nije bila sporna za stranke, utvrđeno je da su u vrijeme i na mjestu opisanom u izreci presude apelante napali članovi porodice Smlatić, te da su se nakon kraće razmjene udaraca iz tog sukoba apelanti povukli napuštajući krug benzinske pumpe. Dalje je utvrđeno da su se u drugoj fazi događaja apelanti vratili na benzinsku pumpu noseći u rukama drvene letve. Tom su se prilikom upustili u verbalnu prepirku sa Smlatićima koja je trajala desetak minuta, pri čemu su i jedni i drugi u rukama držali drvene letve i štapove. U nastavku događaja apelanti su se upustili u fizički obračun sa Smlatićima, tokom kojeg su oštećenom nanijeli teške i po život opasne povrede od kojih je on nakon nekoliko dana preminuo. Vrhovni sud je našao dokazanim da je prvoapelant Ismet Mahmić udario oštećenog drvenom letvom u predio glave i pri tome mu nanio tešku tjelesnu povredu opasnu po život opisanu u izreci presude. Zatim, dok je oštećeni pokušavao ustati, prišao mu je apelant Semir Mahmić, te mu drvenom letvom zadao još jedan udarac u predjelu glave, od kojeg je oštećeni zadobio također tešku tjelesnu povredu opasnu po život opisanu u izreci presude. Uslijed tog udarca oštećeni je pao i udario glavom od asfaltnu podlogu zadobivši tešku tjelesnu povredu opasnu po život. Zatim su apelanti, dok je oštećeni ostao nepomično ležati na asfaltu izgubivši svijest i krvareći iz predjela glave, ponovno prišli i oštećenom zadali naizmjenično još po jedan udarac nogom u predjelu zatiljka glave, od kojih udaraca je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede.
14. Apelanti su tokom postupka sporili da je u pitanju bio fizički obračun između njih, s jedne strane, i članova obitelji Smlatić, s druge strane, nego su tvrdili da se radilo o napadu Smlatića na njih koji se desio bez ikakvog povoda, odnosno apelanti su tvrdili da su smrtonosne povrede oštećenom nanijeli u stanju nužne odbrane, koja isključuje postojanje krivičnog djela, ili da bi se u konkretnom slučaju eventualno moglo raditi o krivičnom djelu ubistva namah učinjenom u prekoračenju granica nužne odbrane, pozivajući se pri tome na nalaz vještaka psihijatrijske struke dr. Evrese Okanović. Vrhovni sud je naveo da je na okolnost da li je postojala sposobnost apelanata da shvate značaj svog djela i da upravljaju svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela, na prijedlog apelanata, tokom postupka pred prvostepenim sudom proveden dokaz psihološkog psihijatrijskog vještačenja po vještacima psihologinji Ivanki mr. Jakovac i neuropsihijatrici Evresi dr. Okanović, koje su dostavile svoje pismene nalaze i mišljenja, te su direktno i unakrsno ispitane na glavnom pretresu. Na prijedlog Kantonalnog tužilaštva i zbog prigovora na prethodno izneseni nalaz i mišljenje vještaka Evrese dr. Okanović, pred prvostepenim sudom je određeno ponovno psihijatrijsko vještačenje apelanata od strane Nade dr. Milovanović. Ocjenjujući rezultate provedenog vještačenja apelanata, Vrhovni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Nade dr. Milovanović. Dalje je ukazano da je sud, upoređujući nalaze i mišljenja vještaka psihijatrijske struke Evrese dr. Okanović i Nade dr. Milovanović, našao da su obje dale identičnu procjenu sposobnosti apelanta Ismeta Mahmića da shvati značaj svog djela i njegove mogućnosti da upravlja svojim postupcima, ocjenjujući da je ona u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila bitno smanjena. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u nalazu i mišljenju vještaka Nade dr. Milovanović ne postoje nedosljednosti, ona je na jasan i prihvatljiv način opisala stanje afekta u kojem su se našli apelanti, koji je doveo do stanja bitno smanjene uračunljivosti, pa je sud njen nalaz u cijelosti prihvatio i cijenio ga objektivnim, dok nije prihvaćen nalaz vještaka Evrese dr. Okanović u dijelu u kojem je izneseno mišljenje o duševnom stanju apelanta Semira Mahmića u vrijeme počinjenja djela.
15. Vrhovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti navode apelanata da su smrtonosne povrede oštećenom nanijeli postupajući u nužnoj odbrani, a time ni u prekoračenju njenih granica. Ukazano je da je do nanošenja teških i po život opasnih povreda oštećenom od strane apelanata došlo u drugoj fazi događaja, za koju je sud utvrdio da su se i apelanti i Smlatići nalazili u istovremenom protivpravnom napadu, što isključuje postojanje nužne odbrane, a samim tim i prekoračenje njenih granica. Vrhovni sud je također naveo da nije mogao prihvatiti ni tezu apelanata da se njihove radnje mogu pravno kvalificirati kao ubistvo namah s obzirom na to da navedeno krivično djelo čini onaj ko drugog usmrti namah, doveden bez svoje krivice u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem. U konkretnom slučaju, tokom međusobne verbalne prepirke koja je trajala desetak minuta, tzv. okidač u drugom dijelu inkriminiranog događaja su psovke koje je apelantu Semiru uputio Zijad Smlatić, a ne oštećeni, pa se dakle ne radi o teškom vrijeđanju od strane oštećenog, što je uvjet za postojanje ovog krivičnog djela. Nadalje, iz psihološkog i psihijatrijskog vještačenja apelanata proizlazi da su oni, u prvom dijelu događaja (kada su ih napali Smlatići, pa i sam oštećeni), dovedeni u stanje afekta straha i ugroženosti koji je oscilirajući i koji je kratko trajao, da bi uslijed navedenih psovki i vrijeđanja porodice apelanta Semira (od strane Zijada Smlatića) tada došlo do afekta srdžbe i bijesa, što je apelante dovelo u stanje jake razdraženosti. Kako, dakle, do stanja jake razdraženosti kod apelanata nije došlo uslijed napada koji se desio u prvom dijelu događaja, kada ih je napao oštećeni, već uslijed vrijeđanja od strane Zijada Smlatića, ne može se prihvatiti ni to da su apelanti bez svoje krivice dovedeni u jaku razdraženost ili prepast napadom ili zlostavljanjem oštećenog. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u pogledu prava na pristup sudu i zabrane arbitrarnog postupanja, te prava na pravnu sigurnost.
17. U opširnim apelacionim navodima apelanti su osporili utvrđeno činjenično stanje, problematizirajući način na koji je Vrhovni sud usvojio dokaznu građu, kao i ocjenu dokaza, posebno iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka. Osim toga, apelanti smatraju da je povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius zato što je, kako tvrde, federalna tužiteljica pred Vrhovnim sudom izmijenila činjenični opis djela, tako što su u opis djela, nakon potvrđene optužnice, dodati navodi koji su teži od onih iz optužnice po kojoj je u dva navrata sudio prvostepeni sud. Dalje, u smislu navoda o povredi zabrane reformatio in peius apelanti su ukazali da o žalbi Kantonalnog tužilaštva Vrhovni sud nije ni odlučivao prilikom ukidanja prvostepene presude, nego je prvostepena presuda ukinuta povodom žalbe apelanata.
II.Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra neosnovanim navode apelanata da je došlo do povrede ustavnih i konvencijskih normi na koje se pozivaju u apelaciji budući da smatra da im nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno ostala prava na koja u apelaciji ukazuju, te da nema proizvoljnosti i arbitrarnosti u postupanju tog suda. Navedeno je da su u osporenoj presudi svi dokazi cijenjeni u relevantnom dijelu na način propisan u članu 296. stav 2. ZKPFBiH i dati jasni razlozi u pogledu svih odlučnih činjenica, dok su u apelaciji uglavnom izneseni navodi kojima se neosnovano osporavaju činjenična utvrđenja tog suda. Vrhovni sud smatra neosnovanim navode iz apelacije kojima se ukazuje da se presuda zasniva na posrednim dokazima, konkretno videozapisima nadzornih kamera jer su ti videozapisi neposredno izvedeni, odnosno reproducirani na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, zatim preuzeti i prihvaćeni na pretresu pred Vrhovnim sudom, pri čemu ni apelanti, niti njihovi branitelji nisu imali primjedbi na tako preuzete i prihvaćene dokaze. Dalje je navedeno da Vrhovni sud smatra neosnovanim navode kojima apelanti ukazuju na povredu načela zabrane reformatio in peius budući da okolnost što je prvostepena presuda od 16. novembra 2015. godine ukinuta djelimičnim uvažavanjem žalbi branitelja apelanata, pri čemu nije ni razmatrana žalba Kantonalnog tužilaštva, nasuprot stavu iz apelacije, ne obavezuje sud na primjenu načela zabrane reformatio in peius. Vrhovni sud je ukazao da navodi iz apelacije da Federalno tužilaštvo nije moglo izmijeniti predmetnu optužnicu na način kako je to tokom postupka učinjeno nisu osnovani, budući da je Tužilaštvo postupalo u skladu s odredbom člana 290. KZFBiH, pri čemu nije od značaja da li je najavilo izmjenu, s obzirom na to da je pretres, nakon izjašnjenja odbrane apelanata, odložen radi izjašnjenja odbrane o izmijenjenoj optužnici. Također je ukazano da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo sasvim jasne razloge zbog kojih nije prihvatio navode apelanata da se njihove radnje mogu pravno kvalificirati kao krivično djelo ubistva namah iz člana 167. KZFBiH ili da su apelanti smrtonosne povrede oštećenom nanijeli postupajući u nužnoj odbrani, odnosno u prekoračenju njenih granica, pri kojim razlozima i dalje ostaje.
19. Federalno tužilaštvo smatra da je drugostepeni sud donio presudu u kojoj su izneseni i precizni zaključci u pogledu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Činjenica da je prvostepena presuda ukinuta djelimičnim uvažavanjem žalbi apelanata ne dovodi, sama po sebi, u pitanje ovlaštenje tužioca da izmijeni činjenični opis optužnice, koji je uslijedio nakon preuzetih i prihvaćenih dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka, posebno u pogledu načina i dinamike nastanka povreda, pri čemu izmijenjenom optužnicom nije stavljena na teret dodatna kriminalna količina radnjama apelanata u smislu bitnih obilježja krivičnog djela ubistva, posebno u smislu umišljaja, koji je opisan identično kao u prvobitnoj optužnici. Dalje, Federalno tužilaštvo je ocijenilo netačnim navode u apelaciji da je Federalno tužilaštvo izostavilo opise svih činjenica i okolnosti koje su ukazivale na postupanje optuženih u smislu krivičnog djela ubistva namah jer takve navode nije sadržavao niti jedan optužni akt u postupku. S obzirom na navedeno, predloženo je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 166. stav (1) Ubistvo (1)Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Član 167.
Ubistvo namah Ko drugoga usmrti namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 290.
Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može "do okončanja dokaznog postupka" izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 322.
Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Član 330.
Ukidanje prvostepene presude (1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom kada postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, ako utvrdi da:
a)postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 329. stav (1) ovog zakona, b)je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.
Član 332.
Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred "drugostepenim sudom".
(2) Ako drugostepeni sud ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim Zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276.
stav (2) tačka e) ovog Zakona.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 008623 19 Kžk od 11. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu braniteljica apelanata je primila 17. augusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
29. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje suštinski se svode na tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno proveo dokazni postupak i ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu njihove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo ubistva, kao i da je tokom postupka povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius. Stoga će Ustavni sud ispitati je li u predmetnom krivičnom postupku redovni sud prilikom donošenja osporene odluke postupao proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da su apelanti postavili pitanje povrede načela zabrane reformatio in peius, tvrdeći da je navedeno načelo povrijeđeno zato što je Vrhovni sud prilikom ukidanja prvostepene presude odlučio samo o žalbi koju su apelanti podnijeli protiv prvostepene presude pa, pozivajući se na odredbu člana 322. ZKPFBiH, smatraju da je razmotrena žalba podnesena u njihovu korist i da osporenom presudom nije mogla biti izmijenjena na njihovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je zakonska formulacija propisana odredbom člana 322. ZKPFBiH glasi: „Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu“, te da apelanti svoje navode suštinski vežu za riječ riječi „samo“ tvrdeći da je podnesena žalba samo u njihovu korist. U pogledu ovog pravnog pitanja vlada stav da se pravilo o zabrani reformatio in peius ne primjenjuje samo u slučajevima kada, osim žalbe podnesene u korist optuženog, nije bilo žalbe podnesene na njegovu štetu. Ono će se primijeniti i u situaciji kada je žalba podnesena na štetu optuženog odbačena kao neblagovremena ili nedopuštena, odbijena kao neosnovana ili kada nije bila podnesena u određenom pravcu. Presuda se, dakle, može izmijeniti na štetu optuženog samo u slučaju postojanja osnovane žalbe izjavljene na štetu optuženog i samo u onom dijelu i iz onog osnova iz kojeg je žalba podnesena. No, ukoliko se dogodi situacija da drugostepeni sud, zbog redoslijeda ispitivanja osnovanosti žalbenih navoda i uvažavanja žalbe u korist optuženog zbog nekog od žalbenih osnova koji imaju prioritet pri njihovom ispitivanju od strane drugostepenog suda u odnosu na druge žalbene osnove, nije bio u mogućnosti upustiti se u ispitivanje nekog od žalbenih osnova istaknutih u žalbi Tužilaštva kojim se prvostepena presuda osporavala na štetu optuženog, postojanje takve žalbe dat će mogućnost drugostepenom sudu da nakon održanog pretresa, ukoliko to smatra osnovanim, donese presudu na štetu optuženog u granicama žalbenih navoda Tužilaštva. Na primjer, ako je prvostepena presuda ukinuta uvažavanjem žalbe optuženog zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka ili pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uslijed čega drugostepeni sud nije bio u prilici ispitati osnovanost žalbe Tužilaštva zbog odluke o krivično-pravnoj sankciji kojom se tražilo preinačenje prvostepene presude u odluci o kazni izricanjem optuženom kazne zatvora u dužem trajanju, zabrana preinačenja na gore ne stoji na putu drugostepenom sudu da nakon održanog pretresa donese presudu kojom će optuženom biti izrečena kazna zatvora u dužem trajanju od kazne izrečene prvostepenom presudom jer je postojala žalba Tužilaštva iz tog osnova. Bitno je napomenuti da drugostepeni sud ne bi mogao, nakon održanog pretresa, radnje optuženog kvalificirati strožom pravnom kvalifikacijom iako činjenični opis djela iz optužnice i prvostepene presude pruža osnov za to, niti bi optuženom mogao izreći kaznu dugotrajnog zatvora ukoliko nije bilo žalbe Tužilaštva na štetu optuženog zbog povrede krivičnog zakona ili ukoliko se žalbom Tužilaštva tražilo izricanje samo kazne zatvora u dužem trajanju, a ne i kazne dugotrajnog zatvora. Dakle, drugostepeni sud je, pri izricanju presude nakon održanog pretresa do kojeg je došlo ukidanjem prvostepene presude uvažavanjem žalbe ili žalbi, dužan voditi računa ne samo o identitetu presude i optužbe nego i o sadržaju prvostepene presude i o razlozima njenog pobijanja žalbama.
32. Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je žalbu protiv prvostepene presude osim apelanata podnijelo i Tužilaštvo, i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o krivično-pravnoj sankciji. Dakle, postoji žalba (Tužilaštva) podnesena na štetu optuženog. U konkretnom slučaju radi se o ranije opisanoj situaciji da drugostepeni sud, zbog redoslijeda ispitivanja osnovanosti žalbenih navoda i uvažavanja žalbe u korist optuženog zbog nekog od žalbenih osnova koji imaju prioritet pri njihovim ispitivanju od strane drugostepenog suda u odnosu na druge žalbene osnove, konkretno navoda apelanata o bitnim povredama počinjenim tokom prvostepenog postupka, nije bio u mogućnosti upustiti se u ispitivanje nekog od žalbenih osnova istaknutih u žalbi Tužilaštva, kojim se prvostepena presuda osporavala na štetu apelanata, pa proizlazi da, s obzirom na to da takva žalba postoji, postoji i mogućnost da drugostepeni sud nakon održanog pretresa, ukoliko to smatra osnovanim, donese presudu na štetu apelanata u granicama žalbenih navoda Tužilaštva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti prvobitnom optužnicom optuženi za krivično djelo ubistva, kao i da je optužnica u dva navrata izmijenjena u činjeničnom dijelu (o čemu će biti riječi u sljedećim tačkama ove odluke), dok pravna kvalifikacija nije mijenjana. Tužilaštvo je žalbu protiv prvostepene presude podnijelo, između ostalog, zbog primjene krivičnog zakona i odluke o krivično-pravnoj sankciji. Iz navedenog slijedi da se radi o ranije navedenoj situaciji kada postoji žalba kojom Tužilaštvo traži preinačenje prvostepene presude u odluci o kazni izricanjem optuženom kazne zatvora u dužem trajanju, pa proizlazi da nije bilo zabrane da se donese presuda kojom će apelantima biti izrečena kazna zatvora u dužem trajanju od kazne izrečene prvostepenom presudom jer je postojala žalba Tužilaštva iz tog osnova. Također, s obzirom na to da je prvobitnom, a i izmijenjenom optužnicom apelantima stavljeno na teret krivično djelo ubistva, te da je postojala žalba Tužilaštva zbog povrede krivičnog zakona, proizlazi da donošenjem drugostepene presude kojom su apelanti osuđeni za krivično djelo ubistva (iako su prvostepenom presudom bili osuđeni zbog krivičnog djela ubistva namah) nije povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius.
33. Dalje, u pogledu navoda apelanata da je načelo zabrane reformatio in peius povrijeđeno zato što je Federalno tužilaštvo izmijenilo činjenični opis iz optužnice, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 290. KZFBiH propisano: „Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice“. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu proizlazi da je optužnica u ovom predmetu mijenjana u dva navrata, u oba slučaja u činjeničnom dijelu, dok pravna kvalifikacija nije mijenjana. Apelanti su u apelaciji problematizirali izmjenu optužnice koju je izvršilo Federalno tužilaštvo tokom postupka pred drugostepenim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da je Federalno tužilaštvo na ročištu održanom 5. februara 2020. godine izvršilo izmjenu činjeničnog opisa krivičnog djela iz izmijenjene optužnice, dok je pravna kvalifikacija ostala neizmijenjena. Također, iz odgovora na apelaciju Vrhovnog suda proizlazi da je, nakon izmjene optužnice, glavni pretres odložen radi izjašnjenja odbrane o izmijenjenoj optužnici. Ustavni sud podsjeća da Tužilaštvo ima ovlaštenje izmijeniti činjenično stanje u optužnici i na način koji je nepovoljniji za optuženog, ali pod uvjetom da takva izmjena ostane u okviru istog krivičnopravnog događaja koji je predmet potvrđene optužnice, tj. da se ne radi o optužbi za novo krivično djelo. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da sami apelanti ne osporavaju da je „tačno je da je pravna kvalifikacija osporene presude i prvobitne, kao i izmijenjene optužnice ista […]“, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kada je dozvolio Federalnom tužilaštvu da izmijeni optužnicu u pogledu činjeničnog osnova.
34. Kada je u pitanju način na koji je Vrhovni sud (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj krivičnoj stvari proveo dokazni postupak i cijenio dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Evropski sud, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
35. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala optužba tako i onih koje su predlagali apelanti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prilikom održavanja pretresa pred Vrhovnim sudom, u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH, preuzeti i prihvaćeni dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom koji se odnose na izjave svjedoka, brojne materijalne dokaze, među kojima i videosnimke nadzornih kamera sa benzinske pumpe Ećo komerc. Također, na pretresu pred Vrhovnim sudom neposredno su izvedeni dokazi koje su predložili apelanti. Vrhovni sud je u osporenoj presudi detaljno opisao proces ocjene navedenih dokaza, dajući detaljne razloge i obrazloženja koji Ustavnom sudu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Vrhovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvaća kao vjerodostojne određene dokaze (dio iskaza koje su apelanti dali u svojstvu svjedoka, kao i dio nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra Evrese dr. Okanović). Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi da je Vrhovni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka i analizi-ocjeni kako iskaza svjedoka tako i nalaza i mišljenja vještakā izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud posebnu pažnju posvetio videosnimku nadzornih kamera sa benzinske pumpe, čiji sadržaj i zakonitost njihovog pribavljanja apelanti nisu osporavali. Ustavni sud zapaža da je, u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH, taj dokaz, među brojnim drugim, preuzet i prihvaćen kao dokaz izveden tokom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom, kao i da je Vrhovni sud našao da su događaji prikazani na videosnimku objektivni i vjerodostojni jer tokom njegovog reproduciranja nije bilo primjedbi u vezi s njegovom tehničkom ispravnošću i korektnošću. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti nisu prigovarali na odluku Vrhovnog suda da te dokaze preuzme i prihvati, niti su tokom postupka pred Kantonalnim sudom prigovarali kvaliteti tog dokaza. S obzirom na to da je Vrhovni sud našao da su na tom snimku vjerodostojno prikazani predmetni događaji, cijenio ga je pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, konkretno izjavama svjedoka koji su učestvovali u događaju ili koji su događaj posmatrali, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivično-pravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti, pri čemu je za tu ocjenu dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporene presude, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Vrhovni sud posebnu pažnju posvetio i elaborirao zašto se u konkretnom slučaju nije moglo prihvatiti da su smrtonosne povrede oštećenom apelanti nanijeli postupajući u nužnoj odbrani, a time ni u prekoračenju njenih granica, s obzirom na to da je sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da su se i apelanti i Smlatići nalazili u istovremenom protivpravnom napadu, što isključuje postojanje nužne odbrane, a samim tim i prekoračenje njenih granica. Osim toga, nije prihvaćena ni teza apelanata da se njihove radnje mogu pravno kvalificirati kao ubistvo namah s obzirom na to da je utvrđeno da do stanja jake razdraženosti kod apelanata nije došlo uslijed napada koji se desio u prvom dijelu događaja, kada ih je napao i oštećeni, već uslijed vrijeđanja od strane Zijada Smlatića, odnosno da su apelanti bez svoje krivice dovedeni u jaku razdraženost ili prepast napadom ili zlostavljanjem konkretno oštećenog, što je uvjet za postojanje krivičnog djela ubistva namah.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivično-pravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoj zaključak o postojanju krivičnog djela ubistva, za koje su apelanti proglašeni krivim i osuđeni na kaznu zatvora, izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud drži da je Vrhovni sud poštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu presudu u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja njihove krivično-pravne odgovornosti, apelantima nisu bile uskraćene bilo kakve garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za počinjenje krivičnog djela ubistva, pri čemu je Vrhovni sud za svoja utvrđenja i odluku dao jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić